Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2190/17 (D. B., P. Đ. i L. C.)
Odluka donesena 06. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalid
- Invalidnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2190/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-2190/17, rješavajući apelacije Dragana Borkovića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Dragan Borković protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 011516 14 Uvp od 2. marta 2017. godine;
Pristajko Đukić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 013202 15 Uvp od 6. aprila 2017. godine i Leonard Cvitanović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 007052 13 Uvp od 1. juna 2017.
godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-2190/17
1. Dragan Borković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mile Kovačević i Marica Đukanović iz Gradiške, podnio je 2. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud RS) broj 11 0 U 011516 14 Uvp od 2. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažen je zahtjev za vanredno preispitivanje tuženog (Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske), pa je presuda Okružnog suda u Banjaluci preinačena tako što je odbijena apelantova tužba podnesena protiv Rješenja tuženog broj 16-03/2-1-1-560-68/2012 od 12. februara 2013. godine. Navedenim rješenjem tuženog ukinuto je Rješenje Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Opštine Gradiška broj 07-560-82/09 od 9. februara 2009. godine i riješeno tako da je apelantu, umjesto do sada priznatog svojstva ratnog vojnog invalida (u daljnjem tekstu: RVI) 7. kategorije sa 50% invaliditeta, priznato svojstvo RVI 9. kategorije sa 30% invalidnosti, po osnovu oboljenja koje je zadobio vršeći vojnu dužnost kao pripadnik Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS) sa pravom na ličnu invalidninu u procentu od 6% od osnovice, počev od 1. avgusta 2010. godine, pa dok za to postoje zakonom propisani uslovi, odnosno trajno.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud RS je naveo, između ostalog, da je osporeni akt tuženog u činjeničnom smislu zasnovan na nalazu i mišljenju drugostepene ljekarske komisije od 23. januara 2013. godine. Po ocjeni Vrhovnog suda, osporeni akt tuženog je pravilan jer je nalaz i mišljenje, na osnovu kojeg je tuženi utvrdio odlučne činjenice, valjan, potpun i dovoljno obrazložen i sačinjen u skladu sa članom 5. tačka 5. Pravilnika o radu ljekarskih komisija za ocjenu vojnog invaliditeta (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Naime, da je oštećenje organizma apelanta cijenjeno uvidom u medicinsku dokumentaciju iz perioda nastanka oboljenja, ali i uvidom u dostavljenu medicinsku dokumentaciju, iz koje proizlazi da se kod tužioca radi o oboljenju "PTSP" sa trajnom promjenom ličnosti, organskom depresivnom poremećaju raspoloženja, što proizlazi iz otpusnice od 30. decembra 2009. godine i nalaza psihotesta od 8. maja 2012. godine. Vrhovni sud RS je naveo da je pravilno apelant ocijenjen po tački T-230.b)-60% po osnovu oboljenja zadobijenog u toku vršenja vojne dužnosti. Budući da se radi o multifaktorijalno uslovljenom neurotskom oboljenju, s obzirom na utvrđenje da je uticaj okolnosti vršenja vojne službe u ratu u odnosu na ostale faktore koji uslovljavaju bolest djelimičan u odnosu na ukupno tjelesno oštećenje i da utiče sa jednom polovinom, te da je u prethodnim postupcima od strane te komisije apelant još dva puta cijenjen na isti način, s pozivom na iskustva medicinske struke i u skladu sa članom 10. stav 2. Pravilnika, Vrhovni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju na jasan način obrazloženo utvrđenje ukupnoj vojnog invaliditeta po navedenoj tački. Osim toga, Vrhovni sud RS je naveo da su apelantovi navodi da je obrazloženje nalaza u suprotnosti sa priloženom medicinskom dokumentacijom, uopšteni i neargumentovani, jer se apelant nije pozvao na konkretan dokaz koji bi doveo u sumnju pravilnost nalaza na kojem je zasnovan osporeni akt tuženog.
AP-2400/17
3. Pristajko Đukić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Predrag Baroš advokat iz Banjaluke, podnio je 12. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda RS broj 11 0 U 013202 15 Uvp od 6. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Banjaluci kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv Rješenja tuženog broj 16-03/4-1- 7-560-1114/2012 od 22. oktobra 2013. godine. Navedenim rješenjem tuženog ukinuto je Rješenje Odjeljenja za opštu upravu - administrativne službe Opštine Kotor Varoš broj 03/5-560-94/09 od 2. novembra 2009. godine i riješeno tako da je apelantu priznato svojstvo RVI III kategorije sa 90% vojnog invaliditeta, po osnovu bolesti zadobijene za vrijeme vršenja vojne dužnosti kao pripadnika VRS sa pravom na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 55% od osnovice od 1. maja 2008. do 30. decembra 2010. godine, a od 1. januara 2011. godine pa nadalje utvrđeno mu je se svojstvo RVI IX kategorije sa 30% vojnog invaliditeta sa pravom na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 6% od osnovice.
4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud RS je naveo, između ostalog, da je pravilno pobijanom presudom odbijena apelantova tužba, budući da je osporenim aktom tuženog prihvaćen nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije koja je konstatovala da se prvo oboljenje kičmenog stuba kod tužioca javilo za vrijeme vršenja službe u VRS 1993. godine od kada je tužilac više puta liječen, da bi 2006. godine bila konstatovana Parkinsonova bolest. Vrhovni sud RS je dalje naveo da je apelant cijenjen po T-202 v) Liste procenata vojnog invaliditeta 100% II grupa po osnovu oštećenja kičmenog stuba nastalog za vrijeme učešća u VRS, pa kako se radi o oboljenju koje je obuhvaćeno članom 10. Pravilnika, to je utvrđeno da su okolnosti vršenja vojne službe uticale sa 30%, pa se u skladu sa odredbom člana 10. stav 2. Pravilnika utvrđuje ukupni invaliditet od 30%. Vrhovni sud je ukazao da apelant nije ocijenjen po osnovu Parkinsonove bolesti, jer je ista dijagnostikovana 2006. godine i ne može se povezati sa uzrokom. S tim u vezi, Vrhovni sud RS je zaključio da nisu osnovani apelantovi navodi iz zahtjeva da nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije nije potpuno i dovoljno obrazložen sa medicinskog stanovišta, jer je drugostepena ljekarska komisija dala odgovore na sva sporna pitanja iz ranijih presuda nižestepenog suda. Također, Vrhovni sud je ukazo da je neosnovan navod iz zahtjeva da je tuženi primijenio Pravilnik čije je odredbe Ustavni sud RS proglasio neustavnim, jer je u konkretnom slučaju primijenjen Pravilnik iz 1993. godine čije odredbe Ustavni sud RS nije ni ocjenjivao. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je pravilno utvrđen početak ostvarivanja prava po osnovu invalidnosti od 1. januara 2011. godine, budući da je prvi put rješenjem tuženog od 30. decembra 2010. godine vršena revizija prvostepenog rješenja, te da činjenica da su ta rješenja poništena od strane nižestepenog suda ne može uticati na početak ostvarivanja prava.
AP-3664/17
5. Leonard Cvitanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Darislav Paponja advokat iz Mostara, podnio je 30. augusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud FBiH) broj 07 0 U 007052 13 Uvp od 1. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda u Mostaru kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv Rješenja Federalnog ministarstva za pitanje boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata Sarajevo broj UP-II-03-41-1348/11 od 17. aprila 2012. godine. Navedenim rješenjem odbijena je apelantova žalba protiv Rješenja Službe za zaštitu prava branioca i njihovih porodica, Odjela za društvene djelatnosti Grada Mostara broj UP-I-06/4-43- 9811/11 od 16. septembra 2011. godine kojim je poništeno rješenje Službe broj UP-I-09-43- 2481/06 od 25. jula 2007. godine i rješeno tako što je, umjesto do sada apelantu priznatog svojstva RVI VI grupe sa 60 % invaliditeta, odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za priznavanje svojstva RVI.
6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud FBiH je, između ostalog, ukazao na odredbe člana 52. stav 1. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica kojim je propisano da nalaz i mišljenje ljekarske komisije iz člana 47. stav 3. ovog Zakona može poslužiti kao razlog za obnovu postupka, ako nije upotrebljen u postupku revizije zbog toga što je dat po proteku roka za reviziju rješenja propisanom u članu 41. ovog Zakona. Vrhovni sud FBiH je dalje naveo da su reviziona i drugostepena ljekarska komisija u svojim nalazima i mišljenjima, uz primjenu člana 11. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica i člana 10. Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta, utvrdile da vojni invaliditet apelanta iznosi ispod 20%. S tim u vezi, Vrhovni sud FBiH je naveo da su nalazi i mišljenja drugostepene i revizione ljekarske komisije potpuni, jasni i dovoljno obrazloženi, te je u tim nalazima i mišljenjima dato jasno obrazloženje zašto je nepravilan nalaz i mišljenje prvostepene ljekarske komisije broj 512/07 od 6. marta 2007. godine. Vrhovni sud FBiH je ukazao da nisu povrijeđena pravila postupka (da apelantu nije data mogućnost da učestvuje u postupku i da se izjasni o svima dokazima), jer je isti aktivno učestvovao u postupku, koji je prethodio donošenju rješenja, podnošenjem medicinske dokumentacije prilikom neposrednog pregleda od strane ljekarskih komisija. Nadalje, Vrhovni sud FBiH je naveo da prigovori apelanta da se obnova postupka može rješavati isključivo po odredbama čl. 246.-257. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) te da nalaz i mišljenje od 14. marta 2012. godine se ne smatra novim dokazom i ne može biti razlog za obnovu postupka, nisu osnovani. S tim u vezi, Vrhovni sud FBiH je ukazao na odredbe člana 52. stav 2. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica kojim je propisano da ukoliko u postupku nadzora i medicinskog vještačenja ljekarska komisija iz člana 47. stav 4. ovog Zakona donese drugačiji nalaz i mišljenje u odnosu na nalaz i mišljenje ljekarskih komisija iz člana 47. st. 1., 2. i 3. ovog Zakona, taj nalaz i mišljenje će poslužiti kao razlog za obnovu postupka. Takođe je ukazano i na član 53. stav l. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica kojim je propisano da u postupku ostvarivanja prava prema ovom Zakonu, primjenjuju se odredbe ZUP-a ako ovim Zakonom nije drugačije određeno (supsidijama primjena ZUP-a).
Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2190/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
8. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), a u apelaciji AP 2400/17 i na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, u nekim apelacijama apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. slobodu misli, savjesti i vjere, pravo na djelotvoran pravni lijek, zabranu diskriminacije itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe Pravilnika, te Zakona o pravima branilaca i članovima njihovih porodica, u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman