Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3964/17 (S. Š. i E. J.)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3964/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3964/17, rješavajući apelaciju Samire Šljivić i Edibe Jakupović, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka
a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele Samira Šljivić i Ediba Jakupović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 29 0 Rs 011986 16 Rev od 13.
jula 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Samira Šljivić i Ediba Jakupović (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Tuzle, koje zastupa Edin Hodžić, advokat iz Tuzle, podnijele su 20. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 29 0 Rs 011986 16 Rev od 13. jula 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelantica, kojim su tražile da se obaveže tuženi (Tuzlanski kanton) da im isplati određene novčane iznose, na ime naknade toplog obroka i drugoapelantici troškova prevoza na posao i sa posla, za određeni vremenski period.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da apelantice obavljaju dužnost sudija u Općinskom sudu u Tuzli, te da su prava na plate i druge naknade sudija, tužilaca i stručnih saradnika u Federaciji propisana Zakonom o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Federaciji BiH, koji se primjenjuje kao lex specialis od 1. januara 2006. godine. S tim u vezi je istaknuti da tim zakonom nije predviđeno pravo na naknade, koje su u konkretnoj pravnoj stvari predmet tužbenog zahtjeva apelantica, a da je članom 17. istog zakona propisano da odredbe sadržane u drugim zakonskim propisima ili odlukama Federacije BiH, koje su u suprotnosti sa odredbama tog zakona, prestaju važiti danom stupanja na snagu tog zakona. Vrhovni sud je ukazao da je Presudom Ustavnog suda F BiH broj U-28/11 od 24. januara 2012. godine utvrđeno da Zakon o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca, u dijelu koji se odnosi na naknade sudija, tužilaca i stručnih saradnika, nije u saglasnosti sa Ustavom Federacije BiH, te je naloženo Parlamentu Federacije BiH da u roku od šest mjeseci od dana objavljivanja te presude u Službenim novinama Federacije BiH dopuni Zakon tako što će, poštujući ustavni princip jednakosti pred zakonom, regulisati prava sudija, tužilaca i stručnih saradnika na naknadu za troškove ishrane, naknadu troškova prevoza sa posla i na posao, naknadu za prekovremeni rad.... kao i ostalim budžetskim korisnicima, a u protivnom, pravo sudija tužilaca i stručnih saradnika na navedene naknade će biti rješavano shodnom primjenom propisa, kojima su uređene naknade izabranih dužnosnika u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti. Dakle, da u navedenom periodu od 1. januara 2006. godine (od kada se primjenjuje Zakon o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca) pa sve dok Parlament Federacije BiH ne postupi po nalogu iz presude, a najkasnije do 28. septembra 2012. godine (dan kada ističe rok od šest mjeseci nakon objavljivanja presude Ustavnog suda u Službenim novinama F BiH), nema regulisanog prava sudija i tužilaca na naknadu troškova ishrane i troškova prevoza na posao i sa posla, što znači da za potraživanje tih naknada u okviru tog perioda, pravni osnov ne postoji. Vrhovni sud je konstatovao da s obzirom na navedeno i s obzirom da apelantice naknadu za topli obrok potražuju za period od 21. februara 2008. do 10. aprila 2012. godine, a drugoapelantica naknadu troškova prevoza na posao i sa posla za period od 17. maja 2008. do 10. aprila 2012. godine, da je drugostepeni sud pravilno odlučio kada je žalbu apelantica odbio kao neosnovanu. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantice smatraju da je u konkretnom slučaju proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i pravo na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je ista i slična činjenična i pravna pitanja razmatrao u predmetu broj AP-4148/12, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda ( vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4148/12 od 17. juna 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantice nisu ponudile relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvale, osim što su nezadovoljne rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman