Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2658/17 (V.K.)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
- Penzija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2658/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-2658/17, rješavajući apelaciju V. K., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela V. K.
protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 03 0 U 010245 14 Uvp od 13. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. V. K. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Zvornika, koju zastupa Ozrenka Jakšić, advokat iz Zvornika, podnijela je 23. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 03 0 U 010245 14 Uvp od 13. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je zahtjev apelantkinje za vanredno preispitivanje sudske odluke podnesen protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 010245 12 U od 12. decembra 2013. godine kojom je odbijena apelantkinjina tužba podnesena protiv Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) od 20. novembra 2012. godine. Navedenim Rješenjem tuženog odbijena je apelantkinjina žalba podnesena protiv Rješenja direktora Kantonalne administrativne službe u Tuzli od 9. avgusta 2012. godine kojim je apelantkinji, kao članu porodice umrlog M. K. priznato pravo na srazmjerni dio porodične penzije koji pada na teret tuženog u mjesečnom iznosu od 0,9903 KM, počev od 1. jula 2008. godine.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je po zahtjevu od 18. jula 2008. godine pokrenut postupak za ostvarivanje prava na srazmjerni dio penzije koji pada na teret tuženog, u skladu sa odredbama čl. 5. i 6. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja između Fonda penzijskog i invalidskog osiguranja Republike Srpske i tuženog. Dalje je navedeno da je tokom prvostepenog postupka utvrđeno da umrli osiguranik M. K. (preminuo 9. maja 2008. godine) nije bio uživalac penzije, da je na dan smrti imao 51 godinu starosti, a da je radni vijek umrlog iznosio 29 godina, 8 mjeseci i 10 dana, dok ukupan penzijski staž umrlog osiguranika do 9. maja 2008. godine iznosi 12 godina, 11 mjeseci i 6 dana. Takođe je navedeno da priznati staž ostvaren u Federaciji Bosne i Hercegovine nakon 30. aprila 1992. godine iznosi jedan mjesec, dok u Republici Srpskoj ima ostvaren staž u trajanju od 93 mjeseca (poseban staž). Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je apelantkinja ispunila uslove za sticanje prava na porodičnu penziju 12. jula 2008. godine, a da je penzijski osnov utvrđen na osnovu ličnih dohodaka iz perioda od 1978. do 1991. godine, kao posljednjom godinom rada i iznosi 282,95 KM, a obzirom na ukupan penzijski staž i pokrivenost radnog vijeka penzijskim stažom od ¼, penzija je određena u visini od 47% penzijskog osnova i iznosi 132,98 KM mjesečno. Vrhovni sud je naveo da utvrđeni iznos penzije služi kao osnov za određivanje srazmjernog dijela penzije koji pada na teret tuženog i iznosi 1,14 KM, a koji je izračunat po formuli 132,98:(1+93)x1, odnosno iznos od 0,9903 KM predstavlja iznos od 70% od ovog iznosa. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da apelantkinja neosnovano tvrdi da je u konkretnom slučaju pogrešno protumačen i primijenjen Sporazum o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja. Naime, Vrhovni sud je istakao da prema odredbama člana 6. navedenog Sporazuma penzijski staž navršen do 30. aprila 1992. godine kod bivšeg Fonda, kao i staž osiguranja navršen poslije 30. aprila 1992. godine kod jednog od nosioca osiguranja, nosilac osiguranja kod kojeg je penzijski staž navršen poslije 30. aprila 1992. godine, uzima u obzir za ispunjenje uslova za priznavanje prava i za određivanje visine penzije. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 7. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja propisano da u slučaju kada je osiguranik poslije 30. aprila 1992. godine penzijski staž navršio kod više nosilaca osiguranja, svaki nosilac osiguranja kod kojeg je penzijski staž navršen poslije 30. aprila 1992. godine određuje penziju po propisima koje primjenjuje, uz primjenu odredaba čl. 5. i 6. tog Sporazuma, a nakon toga određuje srazmjernu penziju koja pada na njegov teret. Vrhovni sud je ukazao da je pravilnom primjenom odredaba naprijed navedenog Sporazuma, apelantkinji priznato i obračunato pravo na srazmjerni dio porodične penzije koji pada na teret tuženog.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja navodi da su u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno primijenjene relevantne odredbe Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja. Osim toga apelantkinja se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je u konkretnom slučaju primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni naročito ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman