Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3212/17 (H. S.)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3212/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3212/17, rješavajući apelaciju H. S., na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio H. S.
protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 072920 14 Rev od 18. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio H. S.
protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 072920 14 Rev od 1. avgusta 2017. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. H. S. (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 28. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 072920 14 Rev od 18. maja 2017. godine. Apelant je 11. septembra 2017. godine dostavio Ustavnom sudu dopunu apelacije, u kojoj dopuni je osporio i Rješenje Vrhovnog suda broj 65 0 P 072920 14 Rev od 1. avgusta 2017. godine, kojim je odbačen kao nedopušten apelantov podnesak nazvan „za donošenje dopunske presude“. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom od 18. maja 2017. godine, odbijena je apelantova revizija i potvrđene nižestepene odluke kojima je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se utvrdi pravo vlasništva apelanta na predmetnoj nekretnini (bliže opisanoj u osporenoj odluci), da se tuženi (Služba za imovinsko-pravne, geodetske poslove i katastar nekretnina-Općina Novi Grad Sarajevo) obaveže da izda potrebne isprave da se apelant može nesmetano upisati u zemljišne knjige, te da se tuženi obaveže isplatiti apelantu određeni novčani iznos jer je svojim ponašanjem počinio namjernu štetu apelantu.
2. U obrazloženju osporene odluke od 18. maja 2017. godine, Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je rješenjem Narodnog odbora Općine Novo Sarajevo Srez Sarajevo od 29. marta 1963. godine predmetna nekretnina nacionalizovana u skladu sa Zakonom o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, da se u zemljišnim knjigama sporna nekretnina vodi kao državna svojina sa uknjiženim pravom korištenja u korist drugih osoba, da je apelant vodio više upravnih postupaka i upravnih sporova za upis prava vlasništva na spornoj nekretnini (u kojima je apelant odbijan sa zahtjevom, a isti su još uvijek u toku) koja se vodi u katastru na imenu apelanta, da je tuženi istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije na njegovoj strani, jer tuženi nije ni posjednik niti vlasnik spornih nekretnina. Imajući u vidu tako utvrđeno činjenično stanje, Vrhovni sud je ocijenio da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno i procesno pravo kada je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu kojom je odbijen tužbeni zahtjev zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog, jer tuženi nije pasivno legitimisan za priznanje prava vlasništva na nekretninama na kojima nije ni vlasnik ni korisnik. Vrhovni sud je istakao da pošto je apelantovu tužbu trebalo odbiti zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog, da taj sud nije ni cijenio, a niti obrazlagao ostale prigovore o pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer se ti prigovori mogu isticati samo u odnosu na pasivno legitimisanog tuženog što u konkretnom nije slučaj. Također je navedeno da je pravilno sud primijenio odredbu člana 154. Zakona o obligacionim odnosima kada je odbio apelanta sa tužbenim zahtjevom za naknadu štete, jer apelant u toku postupka nije dokazao, niti izvodio dokaze (čl. 7. i 126. Zakona o parničnom postupku) na osnov i visinu nastale štete koju je apelant zahtijevao tužbom, tj. kakva je šteta nastupila po apelanta u čemu se ogleda i uzročno-posljedičnu vezu između radnji tuženog i eventualne štete ako je ista nastupila. Vrhovni sud je naglasio da se apelant neosnovano poziva i na Zakon o vlasničko-pravnim odnosima i Zakon o stvarnim pravima, jer da se u konkretnom slučaju odredbe tih zakona ne mogu primijeniti s obzirom da tuženi nije pasivno legitimisan za priznanje prava vlasništva apelantu na spornim nekretninama.
3. U osporenom rješenju od 1. avgusta 2017. godine Vrhovni sud je naveo da je apelant dostavio tom sudu podnesak za „donošenje dopunske presude“, a da iz sadržaja podneska proizlazi da apelant od Vrhovnog suda zahtjeva preispitivanje osporene Presude Vrhovnog suda od 18. maja 2017. godine (kojom je odbijena apelantova revizija). Vrhovni sud je naglasio da u okviru odredaba Zakona o parničnom postupku nije propisan pravni lijek protiv odluke koju donosi Vrhovni sud povodom izjavljene revizije, pa da je navedeni apelantov podnesak valjalo odbaciti kao nedopušten. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Apelant navodi određene činjenice vezane za predmetne nekretnine, kao i postupke koji su vođeni vezano za predmetne nekretnine, te ističe da Vrhovni sud u odluci kojom je odbio apelantovu reviziju nije ulazio „u činjeničnu osnovu, ali da bez istog nema ni materijalnog osnova, što je sve suprotno analogiji pravičnog suđenja, zakonskim odredbama i sudskoj praksi“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a)U odnosu na osporenu Presudu Vrhovnog suda od 18. maja 2017. godine
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. b)U odnosu na osporeno Rješenje Vrhovnog suda od 1. avgusta 2017. godine
9. Ustavni sud zapaža da apelant osporava rješenje Vrhovnog suda kojim je odbačen kao nedopušten apelantov podnesak nazvan „za donošenje dopunske presude“, a kojim u stvari osporava odluku Vrhovnog suda kojom je odbijena apelantova revizija, jer u okviru odredaba Zakona o parničnom postupku nije propisan pravni lijek protiv odluke koju donosi Vrhovni sud povodom izjavljene revizije. U vezi s tim, prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom postupku odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta.
10. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je odgovor na pitanje, da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H. protiv Francuske od 24. oktobra 1989. godine stav 47.). Ustavni sud ukazuje da apelant osporava odluku donesenu u postupku u kojem je Vrhovni sud odlučivao samo o procesnoj dopustivosti "pravnog lijeka" koji je apelant koristio. Dakle, iz navedenog proizlazi da se osporenom odlukom nije odlučivao o «građanskim pravima i obavezama» u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da se osporenom odlukom nije odlučivalo ni o imovinskom pravu apelanta, slijedom čega je predmetna apelacije i u odnosu na navodne povrede tog prava ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman