Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3011/15 (M. Đ.)
Odluka donesena 06. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Otkaz
- Obligaciono- pravni odnosi
- Naknada štete
- Penzija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3011/15
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3011/15, rješavajući apelaciju Miroslava Đukića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Miroslava Đukića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 P 037421 14 Gž od 12. marta 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi broj 84 0 P 037421 12 P od 26. maja 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Miroslav Đukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Broda, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banje Luke, podnio je 16. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 P 037421 14 Gž od 12. marta 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 84 0 P 037421 12 P od 26. maja 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda, AD „Rafinerije nafte“ Brod (u daljnjem tekstu: prvotužena ili tuženi), Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Filijala Doboj (u daljnjem tekstu: drugotuženi ili tuženi) i od Pravobranilaštva Republike Srpske, sjedište zamjenika u Doboju, kao zastupnika Opštine Brod (u daljnjem tekstu: trećetužena ili tuženi) zatraženo je 8. juna 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud, drugotuženi i trećetužena su u periodu od 15. do 19. juna 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok prvotužena u ostavljenom roku nije dostavila odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Rješenjem drugotuženog od 19. oktobra 1998. godine apelantu je utvrđen poseban staž u dvostrukom trajanju od 28. februara 1992. do 14. marta 1996. godine s prekidom, što iznosi sedam godina, osam mjeseci i 28 dana (iz stanja spisa proizlazi da je predmetno rješenje doneseno na osnovu Uvjerenja Ministarstva odbrane Srpski Brod od 14. avgusta 1998. godine).
6. Direktor prvotužene je 18. juna 2009. godine donio odluku kojom je apelantu otkazan ugovor o radu i raskinut radni odnos bez otkaznog roka s 22. junom 2009. godine zbog odlaska u starosnu penziju. U obrazloženju predmetne odluke je navedeno da ukupan penzijski staž apelanta iznosi 40 godina, 0 mjeseci i jedan dan.
7. Apelant je 29. oktobra 2009. godine podnio zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju drugotuženom koji je Rješenjem od 4. marta 2010. godine utvrdio da apelant ne ispunjava uslove za sticanje prava na starosnu penziju jer je u tom trenutku imao ukupno 38 godina, 2 mjeseca i 3 dana penzijskog staža, s obrazloženjem da u penzijski staž nije uračunato vrijeme od 18. septembra 2007. do 22. juna 2009. godine za koje nije izvršena uplata doprinosa za navedeni period.
8. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Odjeljenje drugotuženog za rješavanje o pravima u drugom stepenu Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) donijelo je Rješenje od 11. oktobra 2010. godine kojim je apelantova žalba uvažena i poništeno prvostepeno rješenje od 4. marta 2010. godine i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučivanje, uz obavezu da se u ponovnom postupku utvrdi uplaćenost doprinosa.
9. U ponovljenom postupku drugotuženi je donio Rješenje od 4. aprila 2011. godine kojim je utvrđeno da apelant ima ukupno penzijskog staža 39 godina, 11 mjeseci i 8 dana te da ne ispunjava uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju jer mu nedostaju 22 dana penzijskog staža (poseban staž iznosio sedam godina, osam mjeseci i 28 dana), pa je njegov zahtjev ponovno odbijen.
10. Iz stanja spisa proizlazi da je prvotužena odlukom od 15. aprila 2011. godine primila apelanta u radni odnos na određeno vrijeme od 30 dana.
11. Nakon toga, apelant je ponovo 20. maja 2011. godine podnio zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju.
12. Rješenjem drugotuženog od 15. avgusta 2011. godine izmijenjeno je rješenje od 19. oktobra 1998. godine i apelantu utvrđen poseban staž u dvostrukom trajanju za vrijeme provedeno u svojstvu pripadnika Vojske Republike Srpske, odnosno Ministarstva unutrašnjih poslova RS, za vrijeme neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja od 28. februara 1992. do 14. marta 1996. godine u iznosu od osam godina, jednog mjeseca i šest dana.
13. Drugotuženi je Rješenjem od 16. avgusta 2011. godine apelantu priznao pravo na starosnu penziju počev od 20. maja 2011. godine u iznosu od 471,44 KM mjesečno. Osporeni postupak
14. Apelant je 2. aprila 2012. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv prvotužene, drugotuženog i trećetužene radi naknade štete. U tužbi je apelant naveo hronologiju predmetnog postupka, kako je to već navedeno u uvodnim napomenama ove odluke, istakavši da odgovornost prvotužene za štetu proizlazi iz pogrešnog obračuna penzijskog staža, a drugotuženog zbog dužine trajanja postupka. Nadalje, apelant je u tužbi istakao da je i trećetužena odgovorna za štetu koju je pretrpio iz razloga što nije primao penziju u periodu od 29. oktobra 2009. do 20. maja 2011. godine jer je pogrešno utvrdila staž u dvostrukom trajanju, te da je propustima tuženih za apelanta nastupila šteta zbog neostvarivanja prava na starosnu penziju i neprimanja penzije u navedenom periodu. Apelant je konačno opredjeljenim tužbenim zahtjevom predložio da sud donese presudu kojom će obavezati tužene da mu solidarno na ime materijalne štete isplate iznos pobliže naveden u izreci prvostepene presude, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.
15. Presudom Osnovnog suda broj 84 0 P 037421 12 P od 26. maja 2014. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu drugotuženi i trećetužena da mu solidarno na ime materijalne štete i troškova parničnog postupka isplate iznose pobliže navedene u izreci presude, uvećane za zakonske zatezne kamate. Istom presudom je odbačena apelantova tužba u odnosu na prvotuženu kao neblagovremena, te je obavezan apelant da prvotuženoj i trećetuženoj naknadi troškove parničnog postupka.
16. Osnovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo dokaze koji su provedeni pred tim sudom, iz kojih je kao nesporno utvrđeno da je apelant bio zaposlen kod prvotužene, da mu drugotuženi rješenjem od 4. marta 2010. godine nije priznao pravo na starosnu penziju, da je rješenjem Odjeljenja za rješavanje u drugom stepenu od 11. oktobra 2010. godine poništeno prvostepeno rješenje od 4. marta 2010. godine i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučivanje, kao i da rješenjem drugotuženog od 4. aprila 2011. godine apelantu ponovo nije priznato pravo na starosnu penziju. Osnovni sud je na osnovu izvedenih dokaza, takođe, utvrdio da je rješenjem drugotuženog od 15. oktobra 1998. godine apelantu utvrđen poseban staž u dvostrukom trajanju, da mu je rješenjem Odsjeka za boračko-invalidsku zaštitu Opštine Srpski Brod od 24. oktobra 2000. godine priznato svojstvo borca, te da je razvrstan u prvu kategoriju po osnovu učešća u oružanim snagama Vojske Republike Srpske u trajanju od 46 mjeseci i 11 dana, kao i da je zaključkom trećetužene od 7. aprila 2011. godine izvršena ispravka tog rješenja u dijelu razgraničenja učešća apelanta u ratu po različitim vojnim poštama, ali da je dužina ukupnog učešća ostala ista, odnosno 46 mjeseci i 11 dana kao i u ispravljenom rješenju.
17. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na trećetuženu zaključivši da se ne radi o pogrešno obračunatom stažu u dvostrukom trajanju, iz čega proizlazi da se ne radi o postojanju odgovornosti trećetužene za predmetnu štetu.
18. Nadalje, Osnovni sud je odbacio kao neblagovremenu apelantovu tužbu u odnosu na prvotuženu, i to u smislu člana 118 Zakona o radu jer je podnesena 2. aprila 2012. godine, odnosno po isteku roka od jedne godine od dana saznanja za povredu prava. Osnovni sud je naveo da je apelant za povredu svojih prava saznao po prijemu rješenja drugotužene od 4. marta 2010. godine kojim je utvrđeno da ne ispunjava uslove za sticanje prava na starosnu penziju.
19. Osnovni sud je takođe ocijenio neosnovanim i apelantove navode da se odgovornost drugotuženog ogleda u dugotrajnom vođenju postupka jer u konačnici, koliko god da je postupak trajao, da su bili ispunjeni uslovi za penzionisanje apelant bi dobio penziju od podnošenja zahtjeva za penzionisanje, pa ne bi u tom smislu imao nikakvu štetu.
20. Pored toga, Osnovni sud je naveo da je rješenjem drugotuženog od 19. oktobra 1998. godine apelantu utvrđen poseban staž u dvostrukom trajanju za vrijeme provedeno u svojstvu pripadnika Vojske Republike Srpske, što iznosi sedam godina, osam mjeseci i 28 dana. Osnovni sud je istakao da je predmetno rješenje doneseno po apelantovom zahtjevu, a na osnovu Uvjerenja Ministarstva odbrane Srpski Brod od 14. avgusta 1998. godine, kao i da apelant nije dokazao da se na to rješenje žalio. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je utvrdio da u momentu podnošenja zahtjeva za penzionisanje od 29. oktobra 2009. godine i u momentu donošenja rješenja drugotuženog od 4. marta 2010. i 4. aprila 2011. godine, kojim apelantu nije priznato pravo na starosnu penziju, nije bilo doneseno rješenje drugotuženog od 15. avgusta 2011. godine kojim je apelantu utvrđen poseban staž u dvostrukom trajanju od osam godina, jednog mjeseca i šest dana, niti mu je apelant priložio pravosnažno rješenje o kategorizaciji boraca od 24. oktobra 2000. godine na osnovu kojeg je doneseno to rješenje, odnosno apelant nije dokazao da je to rješenje priložio. Osnovni sud je utvrdio da je apelant uz zahtjev za penzionisanje dostavio Uvjerenje Ministarstva odbrane Srpski Brod od 14. avgusta 1998. godine na osnovu kojeg je i doneseno rješenje drugotuženog od 19. oktobra 1998. godine, koje je bilo jedan od osnova za donošenje rješenja drugotuženog od 4. marta 2010. i 4. aprila 2011. godine kojim mu nije priznato pravo na starosnu penziju, tako da ne postoji odgovornost drugotuženog za predmetu štetu. Osim toga, Osnovni sud je istakao da je rješenjem o kategorizaciji boraca od 24. oktobra 2000. godine, na osnovu kojeg je doneseno rješenje drugotuženog od 15. avgusta 2011. godine, apelantu priznato svojstvo borca po osnovu učešća u oružanim snagama VRS u trajanju od 46 mjeseci i 11 dana, što ukupno u dvostrukom trajanju iznosi sedam godina, osam mjeseci i 22 dana, istakavši da je nejasno zašto je drugotuženi u rješenju od 15. avgusta 2011. godine naveo ukupan staž od osam godina, jedan mjesec i šest dana. S tim u vezi, Osnovni sud je zaključio da činjenica koja se odnosi na dužinu trajanja posebnog staža ne može biti od uticaja na drugačiju odluku suda jer se tiče perioda nakon donošenja rješenja drugotuženog od 4. marta 2010. i 4. aprila 2011. godine, a prije kojih je drugotuženi donio rješenje od 19. oktobra 1998. godine kojim je apelantu utvrđen poseban staž u dvostrukom trajanju, i to na osnovu dokumentacije odnosno akata trećetužene koje je dostavio apelant.
21. Okružni sud je Presudom broj 84 0 P 037421 14 Gž od 12. marta 2015. godine apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu.
22. Okružni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenično utvrđenje i pravni stav prvostepenog suda, te istakao da su osnovani apelantovi žalbeni prigovori u odnosu na prvotuženu u dijelu kojim je njegova tužba odbačena kao neblagovremena, istakavši da se u konkretnom slučaju ne radi o radnom sporu u kojem se primjenjuju odredbe člana 118 Zakona o radu. Međutim, Okružni sud je naveo da je apelantu radni odnos kod prvotužene prestao 22. juna 2009. godine zbog sticanja uslova za ostvarivanje prava na starosnu penziju u smislu propisa o penzijskom i invalidskom osiguranju. Okružni sud je naveo da je apelant poučen da može pokrenuti spor kod nadležnog suda ukoliko je nezadovoljan tim rješenjem, što on nije učinio, iz čega proizlazi da se apelant saglasio s prestankom radnog odnosa kod prvotužene. Saznanje apelanta iz rješenja drugotuženog od 4. marta 2010. godine da mu se ne priznaje pravo na starosnu penziju nije propust prvotužene jer je staž utvrđen prema podacima iz radne knjižice i dokumentacije koju je apelant dostavio prvotuženoj i drugotuženom.
23. Okružni sud je utvrdio da nema propusta ni odgovornosti na strani prvotužene koja je, po obavještenju apelanta da ne ispunjava uslov za odlazak u penziju i da mu nedostaju 22 dana prema obavještenju drugotuženog, ponovo donijela odluku 15. aprila 2011. godine kojom ga je primila u radni odnos na određeno vrijeme u trajanju od 30 dana. Okružni sud je naveo da naprijed navedeno među strankama nije sporno, iz čega proizlazi da je prvotužena samo postupala u skladu s važećim propisima kada je donijela i odluku o prestanku radnog odnosa apelantu računajući da je apelant ispunio uslove za odlazak u penziju i s kojom odlukom se apelant saglasio. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je utvrdio da je apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu neosnovan, a tužba je blagovremeno podnesena, ali su posljedice za apelanta u oba slučaja iste, zbog čega Okružni sud nije vršio preinačenje prvostepene odluke u dijelu kojim je odlučeno o tužbi i tužbenom zahtjevu apelanta prema prvotuženoj.
24. Nadalje, Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je drugotuženi kriv za neostvarivanje njegovog prava na starosnu penziju, te da o njegovom zahtjevu za sticanje prava na starosnu penziju od 29. oktobra 2009. godine nije pravilno utvrđen poseban staž u dvostrukom trajanju koji bi popunio nedostajući staž osiguranja od 22 dana, kao i da je drugotuženi odgovoran zbog toga što su postupci trajali enormno dugo, a usljed čega mu je uvećana šteta. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao da se u konkretnom slučaju mora imati u vidu da je rješenjem drugotuženog od 19. oktobra 1998. godine apelantu utvrđen poseban staž u dvostrukom trajanju za vrijeme neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja, što ukupno iznosi sedam godina, osam mjeseci i 28 dana. Međutim, to rješenje je doneseno po apelantovom zahtjevu i na osnovu uvjerenja Ministarstva odbrane Srpski Brod od 14. avgusta 1998. godine i apelant se na to rješenje nije žalio. Nadalje, Okružni sud je u obrazloženju presude ukazao da je rješenjem drugotuženog od 15. avgusta 2011. godine apelantu utvrđen poseban staž u dvostrukom trajanju od osam godina, jedan mjesec i šest dana, te odlučeno da se tim rješenjem zamjenjuje rješenje drugotuženog od 19. oktobra 1998. godine, a da je apelant 20. maja 2011. godine podnio zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju i uz zahtjev priložio pravosnažno rješenje o kategorizaciji boraca od 24. oktobra 2010. godine. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je ocijenio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da u momentu podnošenja zahtjeva za penzionisanje apelanta od 29. oktobra 2009. godine, kao i u vrijeme donošenja rješenja drugotuženog od 4. marta 2010. i 4. aprila 2011. godine kojima apelantu nije priznato pravo na starosnu penziju, nije ni postojalo rješenje od 15. avgusta 2011. godine kojim mu je utvrđen poseban staž u dvostrukom trajanju od osam godina, jedan mjesec i šest dana.
25. Osim toga, Okružni sud je naveo da apelant žalbom neosnovano ukazuje da je pogrešan zaključak prvostepenog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva prema trećetuženoj. Naime, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je rješenjem Odsjeka za boračko-invalidsku zaštitu Opštine Srpski Brod od 24. oktobra 2000. godine apelantu priznato svojstvo borca i da je razvrstan u prvu kategoriju po osnovu učešća u oružanim snagama VRS u trajanju od 46 mjeseci i 11 dana, koje je po apelantovom zahtjevu ispravljeno Zaključkom o ispravci greške u rješenju Odjeljenja za opštu upravu i društvene djelatnosti Odsjeka za boračku i invalidsku zaštitu Opštine Brod od 7. aprila 2011. godine kojim je razgraničeno učešće apelanta u ratu po različitim vojnim poštama i učešće u borbenim dejstvima i van zone borbenih dejstava, s tim da je ukupno učešće u oružanim snagama ostalo isto, tj. 46 mjeseci i 11 dana. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na trećetuženu odbio kao neosnovan.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
26. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je opisao hronologiju predmetnog postupka na način pobliže naveden u činjeničnom dijelu odluke, te ukazao na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Apelant je, između ostalog, istakao da je obrazloženje drugostepene odluke suprotno dokazima u spisu i utvrđenim činjenicama. Pored toga, apelant je naveo da su redovni sudovi osporenim presudama grubo prekršili odredbe iz člana 8 Zakona o parničnom postupku i odredbe čl. 154, 155 i 190 Zakona o obligacionim odnosima, te je predložio da Ustavni sud ukine Presudu Okružnog suda od 12. marta 2015. godine i obaveže taj sud da o njegovoj žalbi odluči uz primjenu prava na pravično suđenje.
b) Odgovor na apelaciju
27. Okružni sud je naveo da osporenom presudom apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje garantovano Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, kao i da su u obrazloženju te presude dati jasni činjenični i pravni razlozi za donošenje takve odluke.
28. Osnovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi izneseni u apelaciji, te da tokom postupka pred tim sudom nije došlo do povrede nijednog apelantovog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, niti zakonima Bosne i Hercegovine.
29. Drugotuženi je naveo da osporenim presudama nisu povrijeđene i proizvoljno primijenjene odredbe parničnog postupka, niti je pogrešno i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo na apelantovu štetu. Drugotuženi smatra da su navodi iz apelacije u cijelosti neosnovani i da ne odgovaraju činjeničnom stanju i dokazima izvedenim u toku cijelog postupka.
30. Trećetužena je navela da su navodi u apelaciji neosnovani i ničim ne dovode u sumnju zakonitost i pravilnost donošenja osporenih odluka drugostepenog kao i prvostepenog suda jer su one donesene uz pravilnu primjenu materijalnog prava i pravilno utvrđeno činjenično stanje. Naime, prema mišljenju trećetužene, prvostepeni i drugostepeni sud su pravilno utvrdili da trećetužena nije pogrešno obračunala apelantov staž u dvostrukom trajanju, te slijedom toga ne postoji njena odgovornost za apelantovu štetu.
V.Relevantni propisi
31. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza.
Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
32. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Osnovi odgovornosti Član 154. stav 1.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.
[...].
Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Potpuna naknada Član 190.
Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzrokovanja štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.
33. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj ) u relevantnom dijelu glasi:
Član 75.
Pravo na starosnu penziju stiče osiguranik kad navrši 65 godina života i najmanje 20 godina staža osiguranja.
Osiguranik iz stava 1. ovog člana koji nema 20 godina staža osiguranja, stiče pravo na starosnu penziju kad navrši 65 godina života i najmanje 25 godina penzijskog staža.
Osiguranik koji navrši 40 godina staža osiguranja stiče pravo na starosnu penziju, bez obzira na godine života.
Osiguranik kojem je utvrđen poseban staž u dvostrukom trajanju, u smislu člana 42. ovog zakona, stiče pravo na starosnu penziju kad navrši 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života.
Izuzetno od uslova za sticanje prava na starosnu penziju iz st. 1. i 3. ovog člana, osiguranik žena ako to zahtijeva, stiče pravo na starosnu penziju kad navrši 60 godina života i najmanje 20 godina staža osiguranja ili kad navrši 35 godina staža osiguranja, bez obzira na godine života, u skladu sa odredbama ovog zakona.
34. Zakon o radu Republike Srpske – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 118.
Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava.
Tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede.
1. Prestanak ugovora o radu Član 125. stav 1. tačka 4.
Ugovor o radu prestaje da važi:
[…] 4. kad radnik navrši 40 godina penzijskog staža ili 65 godina života i najmanje 20 godina staža osiguranja.
VI.Dopustivost
35. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
36. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 84 0 P 037421 14 Gž od 12. marta 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. aprila 2015. godine, a apelacija je podnesena 16. juna 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
39. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama prekršeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
40. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
41. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
42. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građansko-pravne prirode u kojem je apelant od tuženih potraživao naknadu štete. Dakle, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
43. Ustavni sud nalazi da apelant osporava presude redovnih sudova, tvrdeći da su donesene na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.
44. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
45. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
46. Ustavni sud podsjeća da iz činjeničnog stanja slijedi da je prvotužena 18. juna 2009. godine donijela odluku kojom je apelantu otkazan ugovor o radu i raskinut radni odnos zbog odlaska u starosnu penziju. Apelant je 29. oktobra 2009. godine podnio zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju drugotuženom koji je rješenjem od 4. marta 2010. godine utvrdio da apelant ne ispunjava uslove za sticanje prava na starosnu penziju (nedostajalo više od godinu dana penzijskog staža). Odjeljenje drugotuženog je donijelo rješenje od 11. oktobra 2010. godine kojim je apelantova žalba uvažena i poništeno prvostepeno rješenje i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučivanje. U ponovljenom postupku drugotuženi je donio rješenje od 4. aprila 2011. godine kojim je utvrđeno da apelant ne ispunjava uslove za sticanje prava na starosnu penziju (nedostajalo 22 dana penzijskog staža). Nakon toga prvotužena je primila apelanta u radni odnos na određeno vrijeme od 30 dana, a apelant je ponovno 20. maja 2011. godine podnio zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju, a drugotuženi je rješenjem od 16. avgusta 2011. godine apelantu priznao pravo na starosnu penziju počev od 20. maja 2011. godine.
47. Ustavni sud zapaža da odredbe člana 125 stav 1 tačka 4 Zakona o radu propisuju da ugovor o radu prestaje kada radnik navrši 40 godina penzijskog staža ili 65 godina života i najmanje 20 godina staža osiguranja. Osim toga, Ustavni sud uočava da odredbe člana 118 istog zakona propisuju da tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede. Apelant nije podnio tužbu protiv prvotužene nakon saznanja da ne ispunjava uslove za sticanje prava na starosnu penziju (rješenje od 4. marta 2010. godine, odnosno od 4. aprila 2011. godine) u smislu navedenih odredaba Zakona o radu, nego je podnio tužbu protiv prvotužene, drugotužene i trećetužene radi naknade štete koju je pretrpio zato što nije primao penziju u periodu od 29. oktobra 2009. do 20. maja 2011. godine, a redovni sudovi su odbili apelantov tužbeni zahtjev.
48. Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da je prvotužena postupala u skladu s važećim propisima kada je donijela odluku o prestanku radnog odnosa apelantu, računajući da je ispunio uslove za odlazak u penziju, s kojom odlukom se apelant saglasio i koja je, po obavještenju apelanta da ne ispunjava uslov za odlazak u penziju i da mu nedostaju 22 dana, ponovo donijela odluku 15. aprila 2011. godine kojom ga je primila u radni odnos na određeno vrijeme u trajanju od 30 dana. Osim toga, apelantu je radni odnos kod prvotužene prestao 22. juna 2009. godine zbog sticanja uslova za ostvarivanje prava na starosnu penziju u smislu propisa o penzijskom i invalidskom osiguranju, apelant je poučen da može pokrenuti spor kod nadležnog suda ukoliko je nezadovoljan tim rješenjem, što on nije učinio, iz čega proizlazi da se apelant saglasio s prestankom radnog odnosa kod prvotužene. Nadalje, u odnosu na drugotuženu Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je rješenje od 15. avgusta 2011. godine kojim je apelantu utvrđen poseban staž u dvostrukom trajanju od osam godina, jedan mjesec i šest dana doneseno na osnovu rješenja o kategorizaciji boraca od 24. oktobra 2000. godine kojim je apelantu priznato svojstvo boraca po osnovu učešća u oružanim snagama u trajanju od 46 mjeseci i 11 dana, što ukupno u dvostrukom trajanju iznosi sedam godina, osam mjeseci i 22 dana, te je nejasno zašto je drugotuženi u tom rješenju naveo ukupan staž od osam godina, jedan mjesec i šest dana. Međutim, činjenica koja se odnosi na dužinu trajanja posebnog staža ne može biti od uticaja na drugačiju odluku suda jer se tiče perioda nakon donošenja rješenja drugotuženog od 4. marta 2010. i 4. aprila 2011. godine tako da ne postoji odgovornost drugotuženog za predmetu štetu. Osim toga, da su bili ispunjeni uslovi za penzionisanje, apelant bi dobio penziju od podnošenja zahtjeva za penzionisanje, pa ne bi u tom smislu imao nikakvu štetu. Nadalje, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Okružnog suda slijedi da su neosnovani i apelantovi žalbeni navodi da je drugotuženi kriv za neostvarivanje njegovog prava na starosnu penziju, te da po njegovom zahtjevu za sticanje prava na starosnu penziju od 29. oktobra 2009. godine nije pravilno utvrđen poseban staž u dvostrukom trajanju koji bi popunio nedostajući staž osiguranja od 22 dana zato što u momentu podnošenja zahtjeva za penzionisanje apelanta od 29. oktobra 2009. godine, kao i u vrijeme donošenja rješenja drugotuženog od 4. marta 2010. i 4. aprila 2011. godine kojima apelantu nije priznato pravo na starosnu penziju nije ni postojalo rješenje od 15. avgusta 2011. godine kojim mu je utvrđen poseban staž u dvostrukom trajanju od osam godina, jedan mjesec i šest dana. Konačno, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da trećetužena apelantu nije pogrešno obračunala staž u dvostrukom trajanju budući da je ukupno učešće apelanta u oružanim snagama ostalo isto (i po rješenju od 24. oktobra 2000. godine i zaključku o ispravci tog rješenja od 7. aprila 2011. godine), odnosno 46 mjeseci i 11 dana.
49. Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporenih presuda slijedi da apelant nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno da nema krivice ni propusta na strani tuženih za nastanak eventualne štete kod apelanta za period u kojem nije ostvario pravo na penziju, pri čemu su se redovni sudovi pozvali na relevantne odredbe čl. 154 stav 1, 155 i 190 ZOO.
50. Dovodeći navedeno u vezu s relevantnim zakonskim odredbama i citiranim principima iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama naveli jasne i argumentovane razloge u pogledu neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, kao i da se u okolnostima konkretnog predmeta način na koji su primijenjeni relevantni propisi (pravo) ne doima proizvoljnim na apelantovu štetu.
51. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovanim.
VIII.Zaključak
52. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.
53. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman