Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3245/17 (M. I. i N. H.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Suvlasništvo
- Dosjelost
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3245/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine, u predmetu broj AP-3245/17, rješavajući apelaciju Maksume Ibrišević i Nedžada Hadžialića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Maksuma Ibrišević i Nedžad Hadžialić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 49 0 P 024811 15 Rev od 18. maja 2017.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Maksuma Ibrišević i Nedžad Hadžialić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, podnijeli su 28. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 49 0 P 024811 15 Rev od 18. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je revizija apelanata izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 P 024811 15 Gž od 18. septembra 2015. godine kojom je odbijena žalba apelanata podnesena protiv Presude Općinskog suda u Kiseljaku broj 49 0 P 024811 13 P od 7. jula 2014. godine. Prvostepenom presudom utvrđeno je da je tužitelj O. C. po osnovu dosjelosti stekao pravo vlasništva na suvlasničkim dijelovima i to udio od 1/35 tužene Bahrije Kahvedžić, udio od 1/35 apelantkinje Maksume Ibrišević, udio od 6/35 tuženog Muhameda Ibriševića i udio od 2/35 apelanta Nedžada Hadžialića, odnosno stekao pravo vlasništva na ukupnom suvlasničkom dijelu apelanata i tuženih od 10/35 ili 2/7 na nekretninama (preciznije označene u izreci prvostepene presude), što su apelanti i tuženi dužni priznati i trpjeti da se na osnovu presude tužitelj upiše kao vlasnik i posjednik sa dijelom 1/1 na navedenim suvlasničkim dijelovima u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Kiseljaku.
2. U obrazloženju drugostepene odluke, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, na osnovu slobodne ocjene izvedenih dokaza, utvrdio da je tužitelj kupio predmetnu nekretninu od svih suvlasnika. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je na osnovu kupoprodajnog ugovora od 8. aprila 1985. godine utvrđeno da je tužitelj kupio suvlasnički dio od ukupno 5/7 (od prodavatelja Sene Ibrišević, Subhe Ibrišević, Maksume Ibrišević, Ševale Hadžialić i Bahre Kahvedžić), na osnovu kojeg se tužitelj uknjižio u zemljišne knjige. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je u odnosu na preostale 2/7 dijela koje su ostale upisane na tuženom Muhamedu Ibriševiću i Esadu Ibriševiću utvrđeno da su prodali svoje suvlasničke dijelove od po 1/7, na osnovu usmenog ugovora, koju činjenicu je tuženi Muhamed Ibrišević priznao, odnosno učinio nespornim, kao i tužena Bahrija Kahvedžić. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da je tužitelj dobio građevinsku dozvolu za predmetnu nekretninu i da je započeo gradnju stambeno-poslovne zgrade, što ide u prilog zaključku da je tužitelj kupio cijelu nekretninu. Kantonalni sud je naveo da se tužitelj neprekidno od 1985. godine do danas nalazi u posjedu cijele parcele kao savjestan posjednik, da je za to vrijeme koristio nesmetano predmetnu nekretninu, a koji posjed je vršio preko drugih osoba (njegove sestre i njezinog supruga), koje je ovlastio da parcelu obrađuju i održavaju, slijedom čega je utvrđeno da je tužitelj bio savjesni posjednik predmetne nekretnine duže od 20 godina. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da je pravilno prvostepeni sud odlučio o osnovanosti tužbenog zahtjeva, kojom prilikom se pozvao na odgovarajuće odredbe materijalnog prava (Zakon o vlasničko-pravnim odnosima).
3. U obrazloženju osporene konačne odluke, Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava usvojili tužbeni zahtjev za sticanje prava vlasništva osnovom vanredne dosjelosti na suvlasničkom dijelu od 2/7 na predmetnoj nekretnini po osnovu zaključenog i izvršenog usmenog ugovora o prodaji. Vrhovni sud je ukazao da svi ugovori o prometu nepokretnosti koji su zaključeni poslije 4. januara 1979. godine moraju biti sačinjeni pismeno, što je uslov punovažnosti. Međutim, Vrhovni sud je naveo da je tužitelj savjestan posjednik neprekidno od 1985. godine, protekom roka dosjelosti od dvadeset godina. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi materijalne pretpostavke za sticanje prava vlasništva osnovom vanredne dosjelosti cijenili samo po odredbama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima uzimajući u obzir da je rok od 20 godina istekao do podnošenja tužbe (8. oktobar 2013. godine), a da nisu imali u vidu odredbe člana 89. st. 1. i 2. Zakona o zemljišnim knjigama. Vrhovni sud je naveo da tužitelj nije stekao pravo vlasništva osnovom vanredne dosjelosti do stupanja na snagu Zakona o zemljišnim knjigama jer od 1985. do 21. maja 2003. godine (kada je stupio na snagu Zakon o zemljišnim knjigama) nije istekao rok od 20 godina (član 89. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama), ali su pretpostavke za dosjelost ispunjene nakon stupanja na snagu Zakona o zemljišnim knjigama i to u toku 2005. godine, pa tužitelj može na osnovu pravosnažne presude upisati pravo vlasništva u zemljišnu knjigu (odredbe člana 5. u vezi sa članom 89. stav 2. Zakona o zemljišnim knjigama).
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suštinski, apelanti smatraju da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. S obzirom na činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud, kao i nižestepeni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozivaju, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelanti ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman