Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1591/17 (M. Č.)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1591/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1591/17, rješavajući apelaciju Maida Čančara, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Maid Čančar protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 112354 17 Kž od 23. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Maid Čančar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupaju Ramo Ajkić i Denis Ajkić advokati iz Zenice, podnio je 24. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 112354 17 Kž od 23. marta 2017. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela učestvovanje u tuči iz člana 174. u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa mu je izrečena uslovna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca i istovremeno određeno da se ista neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine ne počini novo krivično djelo.

2. U postupku pred prvostepenim sudom je utvrđeno da je apelant zbog neriješenih imovinskih odnosa, nakon verbalnog sukoba sa oštećenim, razmijenio nekoliko udaraca šakama i nogama, te da je nakon nastale tuče i naguravanja, oštećeni pao na tek položeni asfalt, usljed čega je zadobio teške tjelesne ozljede u vidu opekotina I i II stepena. U obrazloženju prvostepene presude navedeno je da je navode odbrane apelanta da nije učestvovao u tuči, sud cijenio kao sračunate i usmjerene na izbjegavanje krivične odgovornosti, jer su isti opovrgnuti dokazima optužbe koji su izvedeni na glavnom pretresu, a kojim dokazima je sud poklonio vjeru jer nisu bili u suprotnosti jedan sa drugim i u odnosu na druge dokaze. Nadalje, prvostepeni sud je istakao da je nesporna činjenica da je došlo do fizičkog sukoba, odnosno tuče između apelanta i oštećenih, koji u padom na asfalt zadobili teške tjelesne ozljede, jer je ova činjenica u cjelosti potvrđena iskazima svjedoka oštećenih koji su sudu na jasan i objektivan način opisali kritični događaj. Prvostepeni sud je istakao da navedeni dokazi nisu opovrgnuti svjedocima odbrane, jer su neki od saslušanih svjedoka odbrane srodnici apelanta, dok drugi nisu bili očevici događaja, tako da su njihovi iskazi ocijenjeni kao irelevantni. Na osnovu navedenog, prvostepeni sud je istakao da je, cijeneći dokaznu snagu svih dokaza pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, zaključio da su se u radnjama apelanta ostvarila bitna obilježja krivičnog djela učestvovanje u tuči iz član 174. u vezi sa članom 31. KZ FBiH, a koje je apelant počinio sa direktnim umišljajem.

3. Razmatrajući žalbene navode apelanta da je presuda prvostepenog suda nerazumljiva te proturječna sama sebi jer nisu date dovoljne i jasne ocjene uvjerljivosti i vjerodostojnosti iskaza svjedoka saslušanih na glavnom pretresu, te da su zaključci koji iz tih izvedenih dokaza proizašli proturječni sami sebi, Kantonalni sud je istakao da ovakve žalbene navode nalazi neosnovanim. Naime, Kantonalni sud je istakao da iz pobijane presude proizilazi da je prvostepeni sud u potpunosti naveo sadržaj svih izvedenih dokaza kako subjektivne tako i materijalne prirode, kako dokaza optužbe tako i dokaza odbrane koji su izvedeni na glavnom pretresu, te da branilac apelanta neosnovano ističe da je sud pogriješio što nije poklonio vjeru dokazima koje je predložila odbrana apelanta. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da sopstvenom ocjenom izvedenih dokaza, kakvu daje branilac apelanta u žalbi, ne mogu se dovesti u sumnju odlučne činjenica koje se odnose na zakonska obilježja krivičnog djela učestvovanje u tuči, a koje su utvrđene na osnovu iskaza pojedinih svjedoka (M.Č. i Z.Č.). S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da su iskazi tih svjedoka u dovoljnoj mjeri cijenjeni po vrijednosnom značaju i kvalitetu od strane prvostepenog suda, te dovedeni u vezu sa iskazima ostalih svjedoka i materijalnim dokazima, medicinskom dokumentacijom i posebno nalazom i mišljenjem vještaka medicinske struke, tako da se vrijednosni značaj navedenih iskaza ne može dovesti u sumnju ocjenom dokaza kakvu daje branilac u podnesenoj žalbi. Prema stavu Kantonalnog suda, prvostepeni sud je, nasuprot stavu žalbe branioca apelanta, postupio na adekvatan način u smislu odredbe člana 305. stav 7. ZKP FBiH i iznio dovoljne i potpune razloge koji su ga opredijelili za utvrđenje i dokazanost određenih činjenica u konkretnom predmetu, a koje se odnose na elemente predmetnog krivičnog djela, te je prvostepeni sud dao ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, zbog čega je apelantova žalba neosnovana. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama da su sudovi pogrešno cijenili dokaze u njegovom predmetu te u vezi s tim pogrešno utvrdili činjenično stanje i da nisu van razumne sumnje dokazali da je on odgovoran za krivično djelo koje mu se stavlja na teret.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78; i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).

9. Također, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKP). Pri tome, prema članu 16. ZKP, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

10. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način kako je to navedeno u izreci presude. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cjelosti je potvrdio i Kantonalni sud, ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1591/17 (M. Č.) | Sudska praksa | Aktio