Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2993/17 (Ž. M.)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2993/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-2993/17, rješavajući apelaciju Žarka Mitrovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Žarko Mitrović protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 093533 16 Kž od 18. jula 2017. godine; zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Žarko Mitrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Marko Pisarević advokat iz Brčkog, podnio je 14. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 093533 16 Kž od 18. jula 2017. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela teška tjelesna povreda iz člana 169. stav 1. u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ), pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci.
2. U postupku pred prvostepenim sudom je utvrđeno da je apelant zajedno sa S.B., 25. oktobra 2015. godine, u ugostiteljskom objektu koji se nalazi u Brčkom, bez ikakvog povoda, u namjeri da mu nanese tjelesne povrede, fizički napao oštećenog V.N. tako što ga je više puta šakom i nogama udario po glavi i po cijelom tijelu, usljed čega je oštećeni zadobio teške tjelesne ozljede u vidu uboja, natučenja, krvnih podliva i preloma. Apelacioni sud je, razmatrajući žalbene navode branioca apelanta u pogledu ocjene dokaza pred prvostepenim sudom, u obrazloženju osporene odluke istakao da je nakon provedenog dokaznog postupka prvostepeni sud izvršio ocjenu svih dokaza, cijeneći savjesno svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa je na osnovu takve ocjene dokaza došao do činjeničnog utvrđenja na kojem je zasnovao svoje uvjerenje da je apelant počinio krivično djelo teška tjelesna povreda na način opisan u izreci prvostepene presude. Nadalje, Apelacioni sud je naveo da, iako prvostepeni sud u obrazloženju pobijane odluke ne navodi da je cijenio sve dokaze pojedinačno i u uzajamnoj vezi, kako se obično čini pozivajući se na član 281. Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu. ZKP), očigledno je da od strane prvostepenog suda nije izostala ocjena svih provedenih dokaza. Naime, prema stavu Apelacionog suda, prvostepeni sud je u obrazloženu odluke podsjetio koji su sve provedeni dokazi, odnosno koji su saslušan svjedoci i podsjetio na materijalnu dokumentaciju, a potom ukazao na najbitnije dijelove iskaza saslušanih svjedoka, kao i saslušanih vještaka, pri čemu je istakao da iskazi apelanta i S.B. kao optuženih, te svjedoka B.S. nisu bili prihvaćeni, jer su u potpunoj suprotnosti sa iskazima oštećenog kao i iskazima svjedoka očevidaca, koje je prvostepeni sud prihvatio kao nepristrasne. Apelacioni sud je naglasio da je o svemu navedenom prvostepeni sud naveo valjane razloge i ukazao kojim dokazima je poklonio vjeru i na kojima je utvrdio činjenično stanje i krivicu apelanta. Nadalje, Apelacioni sud je naveo da, nasuprot tvrdnji branioca apelanta, prvostepeni sud s jednakom pažnjom ispitivao i utvrđivao činjenice koje terete apelanta, tako i one koje mu idu u prilog. Također, u vezi sa pozivanjem apelanta na zapisnike o saslušanju svjedoka G.M. V.N. i M.N., koji su dali iskaze tokom postupka istrage, Apelacioni sud je zaključio da je prvostepeni sud cijenio ove zapisnike isključivo u svjetlu njihove kompatibilnosti sa iskazima svjedoka datim na glavom pretresu, te da su sastavni dio dokaznog materijala bili su i iskazi navedenih svjedoka, koje je prvostepeni sud, uvrstio u dokazni materijal. Osim toga, Apelacioni sud je zaključio da nema mjesta ni žalbenom prigovoru o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, jer je prvostepeni sud sve pravno relevantne i odlučne činjenice, nakon ocjene provedenih dokaza, pravilno i potpuno utvrdio. Pri tome, Apelacioni sud je ukazao na to da je prvostepeni sud na pouzdan način utvrdio da je apelant, nakon što je oštećenog glavom udario u predio lica, istom zadao još nekoliko udaraca pesnicom u predjelu glave, a što je potvrdio i oštećeni koji je tokom svjedočenja na uvjerljiv način opisao kako se to desilo, a istu činjenicu je potvrdio i svjedok G.M., koji je bio neposredni očevidac navedenog događaja i pokušavao da apelanta onemogući da dalje udara oštećenog. Apelacioni sud je istakao da je branilac apelanta naveo da je apelant priznao da je oštećenom zadao udarac glavom u predio lica, a da su od saslušanih svjedoka samo oštećeni i svjedok G.M. naveli da je apelant oštećenom osim udarca glavom, zadao još udaraca. S tim u vezi, Apelacioni sud je istakao da je iskaze oštećenog i svjedoka G.M. prvostepeni sud prihvatio kao objektivne, te ih je doveo u vezu sa nalazom vještaka medicinske struke. Prema zaključku Apelacionog suda, svi navedeni dokazi u dovoljnoj mjeri potvrđuju navode iz optužnice i te činjenicu da je apelant oštećenom nanio tešku tjelesnu povredu na opisani način. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama da su sudovi pogrešno cijenili dokaze i njegovom predmetu i s tim u vezi o pogrešno utvrdili činjenično stanje. Apelant ističe da sudovi nisu cijenili pojedine dokaze, kao što je zapisnik o saslušanju svjedoka, iako je poveden kao dokaz na glavnom pretresu.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze u njegovom predmetu. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78; i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).
8. Također, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 281. stav 2. ZKP). Pri tome, prema članu 15. ZKP, pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
9. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, iz obrazloženja osporene odluke Apelacionog suda proizilazi da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način kako je to navedeno u izreci presude. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cjelosti potvrdio i Apelacioni sud, ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode u pogledu ocjene pojedinih dokaza (npr. zapisnik o saslušanju svjedoka) koje je isticao ranije u postupku po žalbi pred Apelacionim sudom, a koje navode je razmotrio Apelacioni sud u svojoj odluci, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman