Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1789/17 (JU Univerzitet u Zenici)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Porez
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1789/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1789/17, rješavajući apelaciju JU Univerzitet u Zenici, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio JU Univerzitet u Zenici protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 U 004741 13 Uvp od 16. marta 2017. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio JU Univerzitet u Zenici protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 U 004741 13 Uvp od 16. marta 2017. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovani.

OBRAZLOŽENJE

1. JU Univerzitet u Zenici (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija - Advokati Bakir Ljubović i Dženana Ljubović iz Zenice, podnio je 8. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 U 004741 13 Uvp od 16. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Federalnog ministarstva finansija) kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta, kojim je prvostepeni organ, u postupku inspekcijskog nadzora, apelantu naložio uplatu dodatno utvrđenih poreznih obaveza u određenom novčanom iznosu.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz podataka predmeta spisa proizlazi da je od strane inspektora nadležnog organa izvršena kontrola obračuna, prijavljivanja i plaćanja javnih prihoda iz nadležnosti porezne uprave Federacije BiH, za određeni period kod poreznog obveznika - apelanta, te da je tom prilikom izvršen uvid u predočenu poslovnu dokumentaciju (vezanu za obračun, prijavu i uplatu poreza i doprinosa na i iz plaća za kontrolisani period, kontrola obračuna poreza na dodatna primanja spoljnih saradnika, obaveze po osnovu isplaćenih naknada zaposlenicima po ugovorima i autorskom djelu, obaveze po osnovu nesamostalnog rada zaposlenika). Vrhovni sud je ocijenio da je pravilno osporenim rješenjem tuženog kostatovano da je analizom stanja spisa predmeta, te uvida u apelantovu poslovnu dokumentaciju utvrđeno da je isti zaključivao ugovore o djelu sa uposlenicima, nastavnim i nenastavnim osobljem na poslovima koji su sadržani u opisu poslova određenog radnog mjesta, te da se stoga, s obzirom da takvo angažovanje na poslovima koji očito imaju karakter kontinuiteta, ne može vršiti po ugovoru o djelu, ugovorima o privremenim i povremenim poslovima i slično, jer bi za takve poslove, prema članu 136. Zakona o radu, trebao biti zaključen ugovor o radu na određeno ili neodređeno vrijeme sa punim ili nepunim radnim vremenom. U vezi s tim je konstatovano, da su se stoga tuženi organ i prvostepeni sud pravilno pozvali na odredbe Zakona o porezu na dohodak, kao i Pravilnik o primjeni odredaba Zakona o porezu na dohodak, jer da je ključna stvar pri određivanju načina oporezivanja nekog fizičkog lica karakteristike posla koje to lice obavlja i za koje prima naknadu, pa da se opravdano cijeni da predmetni angažmani imaju suštinska obilježja nesamostalnog rada za poslodavca, jer je očito da imaju karakter stalnosti i da se obavljaju po uputama poslodavca, u prostorijama poslodavca i sa sredstvima poslodavca (kako je to uostalom jasno propisano članom 8. citiranog Pravilnika o primjeni odredaba Zakona o porezu na dohodak). Vrhovni sud je ocijenio da je neosnovan apelantov prigovor u pogledu tumačenja zaključenih ugovora o djelu, jer se tuženi organ pravilno pozvao na odredbe Zakona o porezu na dohodak i Pravilnik o primjeni istog. Naime, da prema odredbama člana 12. Zakona o porezu na dohodak i člana 8. Pravilnika o primjeni odredaba istog Zakona, kada se radi o ugovorima o djelu sklopljenim sa uposlenicima-nastavnim osobljem o izvođenju nastave za studente redovnog, vanrednog ili samofinansirajućeg studija, ili pak o izvođenju nastave za postdiplomce, kao i kod odbrane magistarskih ili doktorskih radova, da naknade koje primaju izvršioci imaju tretman nesamostalnog rada koji se kao takav i oporezuje, dakle da ta primanja podliježu obavezi obračunavanja i plaćanja svih doprinosa iz plaća i na plaću i akontacije poreza na dohodak, odnosno u poreznom smislu se izjednačavaju sa plaćama. Vrhovni sud je istakao da se neosnovano zahtjevom za vanredno preispitivanje tvrdi da su prilikom donošenja pobijane presude povrijeđene odredbe Zakona o upravnim sporovima, te da apelantu nije omogućeno fer i pravično suđenje. Vrhovni sud je pojasnio da to stoga što je, a što se ni zahtjevom ne osporava, u konkretnom predmetu (po apelantovom prijedlogu) održana rasprava na kojoj je prisustvovao apelantov punomoćnik, te je sačinjen zapisnik iz kojeg se vidi da je sud konstatovao da je tuženi opravdao nedolazak, a i da je u spis dostavljen odgovor na tužbu, te da je punomoćniku data mogućnost da se sa sadržajem odgovora upozna na raspravi ili eventualno traži odlaganje radi davanja odgovora, što nije učinio. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da ne postoji povreda odredaba Zakona o upravnim sporovima, a pogotovo povreda prava na fer i pravično suđenje.

3. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su sudovi u konkretnom slučaju pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. S obzirom na to da apelant ima status javne ustanove, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

6. U pogledu apelantovih navoda kojima ukazuju na povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi u konkretnom predmetu utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1789/17 (JU Univerzitet u Zenici) | Sudska praksa | Aktio