Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3721/15 (D. S.)
Odluka donesena 06. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3721/15
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3721/15, rješavajući apelaciju D. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija D. S. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 K 008271 14 Kž od 22. maja 2015. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 K 008271 14 K od 19. septembra 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. D. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Omer Abdagić, advokat iz Cazina, podnio je 21. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 K 008271 14 Kž od 22. maja 2015. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 K 008271 14 K od 19. septembra 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužiteljstva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) zatraženo je 7. i 8. februara 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Kantonalno tužiteljstvo odgovore na apelaciju dostavili su u periodu od 13. do 16. februara 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 K 008271 14 K od 19. septembra 2014. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ). Za počinjenje navedenog krivičnog djela Kantonalni sud je apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od šest godina, te ga je obavezao na plaćanje troškova krivičnog postupka u iznosu od 6.628,84 KM.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnom pretresu. U vezi sa utvrđivanjem da li je apelant počinio radnje koje mu se stavljaju na teret, Kantonalni sud je istakao da iz iskaza oštećene proizlazi da nakon što joj se majka nije vratila s prinudnog rada, jedan dan na vrata pokucao je čovjek kojeg je opisala kao visokog, uniformiranog, ne sjeća se da li je imao oružje, kovrdžavog tridesetogodišnjaka koji joj se predstavio kao D. S. i rekao da radi u vojnoj policiji (prepoznala ga je i u sudnici pokazujući rukom na apelanta), te da je treba odvesti na ispitivanje u kasarnu Račić, navodeći da zna što se dogodilo s njenom majkom. Kad su stigli u kasarnu, trebala je dati izjavu vezano za majku, ali tom prilikom majku niko nije spominjao, već su je pitali gdje su joj otac i brat. Sve je trajalo 15-20 minuta, nakon čega ju je apelant vratio kući. Oštećena je dalje navela da je apelant ponovo došao na njena vrata, rekao joj da joj je majka živa, da joj može pomoći da se spoji s majkom i pomagao joj da napiše neku molbu koju je uzeo i otišao. Ponovo je došao 7. oktobra 1992. godine dok je bila sama u kući te joj je rekao da će joj pomoći da se spoji s majkom, ali da mora spavati s njim. U tom trenutku je „blokirala“ jer joj je rekao ili tako ili je neće „spojiti“ s majkom, a onda je skinuo opasač s oružjem sa sebe, zatim je skinuo njen donji dio odjeće, okrenuo je otraga i tako silovao. Sjeća se da je vrisnula jer ju je boljelo, plakala je, ali se nije opirala, bojeći se za vlastitu sigurnost. Nakon toga apelant se obukao i otišao, a ona je ostala sama, sva krvava, noge su joj se tresle i sve ju je boljelo jer joj je to bilo prvo seksualno iskustvo, a odlučila je da to nikom ne kaže. Poslije se vratila u kuću M. B. i pretvarala se da se ništa nije desilo, a kad bi zaplakala rekla bi da je to zbog majke. Poslije je često viđala apelanta kako ide u zgradu željezničke stanice, sigurna je da je i on nju vidio, ali ju je ignorirao i više je nikad nije posjetio.
7. U vezi s dokaznim prijedlozima apelantove odbrane, Kantonalni sud je naveo da je odbio prijedlog da se sasluša svjedokinja J. D. iz razloga što su provedenim dokazima utvrđene sve odlučne činjenice, a saslušanje te svjedokinje ne bi dovelo do drugačijeg utvrđenja činjeničnog stanja. Naime, iz iskaza oštećene i svjedoka optužbe M. B., L. B. i L. B. utvrđeno je da je oštećena ostala sama u kući nakon odlaska njene majke na radnu obavezu 23. septembra 1992. godine sa koje se toga dana nije vratila i da je nakon toga sve do 23. januara 1993. godine, kada je razmijenjena, brigu o njoj preuzela porodica M. B. kod koje je boravila i spavala, a u svoju kuću povremeno odlazila. Tačno je da je svjedokinja M. B. u svom iskazu navela da je kasnije u kuću oštećene došla neka bolesna žena po imenu J. D., što nije sporila ni oštećena navodeći da je njena kuća bila izdavana, da je bila velika, da se sastojala od prizemlja i dva sprata, da su na početku, dok joj je majka bila živa, u kući boravile i druge osobe, ali je isto tako bila kategorična da u kući nije bilo nikoga u vrijeme kad se kritični događaj desio. Sud ne isključuje mogućnost da je J. D. u inkriminirano vrijeme bila u nekom dijelu kuće oštećene (jer je kuća bila velika i sastojala se od prizemlja i dva sprata), ali isključuje mogućnost da bi ta svjedokinja mogla svojim svjedočenjem izmijeniti činjenice koje se odnose na sam čin silovanja oštećene i osporiti njen iskaz u dijelu kada navodi da je oštećena bila sama u dijelu kuće u kojem se događaj desio. Stoga, saslušanjem J. D. ne bi se izmijenilo činjenično stanje u pogledu odlučnih činjenica koje su utvrđene saslušanjem oštećene (silovanje, prepoznavanje apelanta kao izvršitelja krivičnog djela).
8. U vezi s prigovorom apelantove odbrane da prepoznavanje nije izvršeno prema odredbama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) i da zapisnik o prepoznavanju i fotodokumentacija od 26. februara 2013. godine ne mogu poslužiti kao dokaz, Kantonalni sud je naveo da nije prihvatio navedeni prigovor odbrane prije svega jer su navodi u paušalni i ničim potkrijepljeni. Odbrana samo pretpostavlja da je oštećena mogla znati M. A. koji je poginuo u ratu i bio nositelj Zlatnog ljiljana, što je ona negirala kao što je negirala da poznaje bilo koga sa fotografija osim apelanta. S druge strane, ovaj dokaz optužbe nije dokaz na kojem je sud utemeljio svoje uvjerenje da je apelant osoba koja je počinila krivičnopravne radnje za koje se tereti. Sud je svoje uvjerenje prvenstveno stekao na osnovu svjedočenja oštećene koja je na nesumnjiv način u sudnici pokazala i prepoznala apelanta, a prepoznavanje apelanta u MUP-u kao i njenu izjavu danu u Udruženju žena žrtava rata sud je ocijenio samo kao dokaze koji su potkrijepili njeno svjedočenje na glavnom pretresu. Naime, oštećena je u izjavi danoj u Udruženju žena žrtava rata od 14. marta 2008. godine imenom i prezimenom identificirala osobu koja ju je silovala, poslije toga ga i prepoznala u MUP-u Unsko-sanskog kantona kada je obavila radnju prepoznavanja izvršitelja putem fotografija, što proizlazi iz zapisnika o prepoznavanju od 26. februara 2013. godine. Prije prepoznavanja oštećena je opisala osobu kao mršavije građe, odnosno srednje širokih ramena, visokog oko 180 cm, tamnosmeđe valovite kose sa zaliscima, plavih očiju specifičnih na način da su bile izbočene, kojeg se sjeća iz perioda početka rata jer joj je dolazio kući, govorio joj da će je zaštititi i da će je spojiti s majkom, tako da mu je vjerovala i dobro ga zapamtila i upoznala. Isti takav opis oštećena je ponovila i u svom svjedočenju na glavnom pretresu, a da apelant izgleda upravo onako kako ga je oštećena opisala i sud se mogao uvjeriti tokom suđenja. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je iskaz oštećene prihvatio kao iskren, uvjerljiv i pouzdan jer je oštećena na jasan i detaljan način opisala tok predmetnog događaja opisujući ga na način koji ne ostavlja prostora za bilo kakvu sumnju u pogledu njegove istinitosti. Pored toga, iskaz oštećene dat na glavnom pretresu podudara se s njenim iskazom danim u istrazi, odnosno oba iskaza karakterizira bitna podudarnost u odnosu na karakteristične detalje koji čine čvrsto sklopljenu strukturu činjeničnih okolnosti predmetnog događaja.
9. Nadalje, analizirajući iskaze svjedoka M. K., M. R., LJ. O., A. Š. i I. T. u vezi s apelantovim tvrdnjama da se u to vrijeme nije mogao nalaziti u Ripču jer je 12. septembra 1992. godine bio ranjen u lijevu nogu i nalazio se na oporavku u mjestu Husimovci, općina Sanski Most, Kantonalni sud je naveo da nije sporno da je apelant bio ranjen 12. septembra 1992. godine. Međutim, odbrana nije pružila niti jedan dokaz koji govori o težini ozljede koju je apelant zadobio prilikom ranjavanja. Imajući u vidu da je od apelantovog ranjavanja pa do kritičnog dana kad je izvršeno silovanje 7. oktobra 1992. godine proteklo skoro mjesec dana, da su svjedoci B. L. i B. L. bili kategorični u tvrdnji da su apelanta viđali u Ripču u inkriminirano vrijeme i nisu primijetili da šepa ili da je ranjen, sud nije mogao prihvatiti tezu odbrane o apelantovom teškom ranjavanju. Iz tih razloga nije povjerovao ni iskazu svjedoka LJ. O., apelantove sestre koja je tvrdila da poslije ranjavanja apelant nije dolazio u Ripač, jer je njen iskaz u suprotnosti s iskazima svjedoka B. L. i B. L. kao i iskazu oštećene čije je iskaze sud prihvatio kao vjerodostojne i pouzdane. Imajući u vidu da je ova svjedokinja apelantova sestra, sasvim je razumljivo da je ona svojim svjedočenjem pokušala pomoći apelantu u izbjegavanju njegove krivične odgovornosti. Isto tako, sud nije poklonio vjeru iskazu svjedoka I. T. jer je taj svjedok u pokušaju da pomogne apelantu tvrdio da je apelant ranjen krajem devetog, početkom desetog mjeseca 1992. godine, dakle ,,baš“ u vrijeme kada se desio predmetni događaj. Njegov iskaz u pogledu vremena ranjavanja u suprotnosti je sa iskazima i svjedoka optužbe i svjedoka odbrane. Iskazu svjedoka dr. M. K. sud nije imao razloga ne povjerovati, ali njegove navode o težini ozljede koju je apelant zadobio odbrana ničim nije potkrijepila. Nadalje, iskazu svjedoka M. R. sud je poklonio vjeru jer taj svjedok govorio samo o činjenicama koje su mu poznate a koje su na kraju potvrđene i drugim materijalnim dokazima. Također, iskazu svjedoka A. Š. koji je govorio o apelantovom karakteru sud nije imao razloga da ne povjeruje, ali je njegov iskaz ocijenio irelevantnim s obzirom na to da nije znao ništa o odlučnim činjenicama za rasvjetljavanje konkretnog događaja. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da saslušani svjedoci odbrane svojim izjavama danim pred sudom nisu doveli u sumnju činjenično utvrđenje da je apelant izvršio radnje opisane u izreci ove presude.
10. U pogledu apelantovih tvrdnji da vještačenja koja su proveli E. O i I. J. nisu imala za podlogu bilo kakvu medicinsku dokumentaciju o psihičkim traumama oštećene svih 20 godina, Kantonalni sud je naveo da je u potpunosti prihvatio nalaze psihološkog i neuropsihijatrijskog vještačenja po stalnim sudskim vještacima E. O. i I. J. kao i sadržaj njihovih iskaza danih na glavnom pretresu, jer su dati na osnovu struke i nauke, nakon obavljenog intervjua sa oštećenom i na osnovu medicinske dokumentacije, a nisu dovedeni u sumnju niti jednim drugim izvedenim dokazima. Naime, silovanje predstavlja krivično djelo čije se radnje najčešće dokazuju i utvrđuju isključivo na osnovu iskaza oštećene, jer drugih očevidaca najčešće nema, a vrlo često nema ni konkretne medicinske dokumentacije. U konkretnom slučaju, sam čin silovanja ostavio je na oštećenu vidne posljedice što je vidljivo iz nalaza i mišljenja vještaka. Pažljiva analiza iskaza oštećene, koji je protkan neprijatnošću u iznošenju intimnih detalja, ukazuje da je apelant zaista kritičnog dana koristeći položaj i situaciju oštećene izvršio silovanje, izloživši je uvredljivom i ponižavajućem postupku. Nadalje, Kantonalni sud nije prihvatio apelantove tvrdnje da je oštećena prijavila djelo i učinitelja nakon nepunih 20 godina, imajući u vidu da je trenutak kada žena izabere da prijavi silovanje ili o tome govori nevažan za pitanje da li je zločin počinjen. To se kao i u slučaju drugih dokaza mora posmatrati u kontekstu rata i njegovih posljedica u BiH. Vještaci su u svom iskazu pred sudom naveli da nije neobično da silovane žene prvi put o tome odluče progovoriti poslije 20 godina i da je prema dosadašnjoj praksi uočeno da veliki broj žena muževima i djeci ne govore da su silovane. Činjenica da rade i da naizgled normalno funkcioniraju također nije neobična pojava za žrtve silovanja. Naime, prema navodu vještaka, ove osobe „tiho pate” i funkcioniraju sa smanjenom funkcijom. Prema tome, ocjenjujući navedene dokaze koji su izvedeni na glavnom pretresu i njihov sadržaj u međusobnoj vezi i u vezi s navodima apelantove odbrane, Kantonalni sud je zaključio da je izvan razumne sumnje dokazano da je apelant počinio radnje pobliže opisane u izreci ove presude, a koje u objektivnom i subjektivnom smislu predstavljaju obilježje bića krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1. KZSFRJ.
11. U vezi s odlukom o troškovima krivičnog postupka Kantonalni sud je naveo da je na osnovu odredbe člana 202. stav 1. ZKPFBiH odlučio da troškove krivičnog postupka snosi apelant uzimajući u obzir da je zaposlen i da njihovim plaćanjem neće biti dovedeno u pitanje njegovo izdržavanje kao i izdržavanje osoba koje je dužan izdržavati.
12. Vrhovni sud je Presudom broj 01 0 K 008271 14 Kž od 22. maja 2015. godine apelantovu žalbu djelomično uvažio i presudu Kantonalnog suda preinačio u dijelu odluke o imovinskopravnom zahtjevu na način što ju je ukinuo, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena.
13. U pogledu apelantovih prigovora kojima je ukazivao na povredu prava na odbranu zbog odbijanja prijedloga za saslušanje svjedokinje J. D., Vrhovni sud je naveo da sud koji vodi krivični postupak, pored obaveze da strankama pruži jednake mogućnosti da izlože svoj predmet, mora imati i određenu diskreciju u ocjeni da li bi izvođenje predloženih dokaza bilo relevantno ili ne. Kada odluči da neki od prijedloga stranaka odbije, u obrazloženju odluke mora navesti jasne i uvjerljive razloge za to. Kako je u konkretnom slučaju prvostepeni sud upravo tako i postupio te ocijenio da izvođenje navedenog dokaza nije potrebno iz razloga što se svjedočenjem J. D. ne bi izmijenile činjenice koje se odnose na čin silovanja oštećene i činjenicu da je bila sama u dijelu kuće u kojem se događaj desio, to slijedi da apelantovo pravo na odbranu nije povrijeđeno ovakvom odlukom prvostepenog suda, pa tako nije ni učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka na koju se apelant u žalbi poziva.
14. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi prigovori kojima je osporavao zakonitost radnje prepoznavanja. Naime, apelantova odbrana, ukazujući na nezakonitost navedenih dokaza, pretpostavlja da je oštećena mogla znati M. A. sa fotografije, a što je ona negirala, kao što je negirala da poznaje bilo koga sa fotografija osim apelanta. Nadalje, valja ukazati da je oštećena apelanta znala po imenu i prezimenu jer joj se on sam predstavio, kao i da je na glavnom pretresu od 12. juna 2014. godine bila kategorična u tvrdnji da je apelant osoba koja je učinila djelo za koje se tereti i pokazala ga rukom (što je dio njezinog iskaza), pa kada se ima u vidu činjenica da je oštećena prije kritičnog događaja od 7. oktobra 1992. godine dva puta vidjela apelanta kako je to navela na glavnom pretresu, onda nije utemeljena apelantova tvrdnja da je oštećena mogla vidjeti njegovu fotografiju na portalima i pripremiti se da u sudnici pokaže na njega jer u sudnici nije bilo nikog drugog. Također, prepoznavanje apelanta u MUP-u Bihać, kao i njenu izjavu danu u Udruženju žena žrtava rata, prvostepeni sud je samo ocijenio kao dokaze koji su potkrijepili izjavu oštećene.
15. Vrhovni sud je dalje naveo da nije prihvatio apelantovu tvrdnju da su provedena vještačenja oštećene bespredmetna jer su provedena nakon 20 godina. Naime, vještaci E. O. i I. J. proveli su vještačenje oštećene na okolnosti stepena njenog duševnog razvoja, zrelosti, sposobnosti, realnog rasuđivanja i shvaćanja značaja djela koje se apelantu stavlja na teret, te posljedice koje je djelo ostavilo na oštećenu, kao i ocjenu vjerodostojnosti njenog iskaza. Navedeni vještaci su sačinili nalaze i mišljenja koje su prezentirali i iznijeli na glavnom pretresu, a na koje odbrana nije imala primjedbu. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra E. O. proizlazi da su kod oštećene nađeni simptomi PTSP hroničnog tipa, odnosno simptomi ponovnog preživljavanja, simptomi izbjegavanja, pojačane pobuđenosti, asocijacije na traumu silovanja, noćne more, košmari, ružni snovi itd. Da se kod oštećene radi o hroničnom PTSP-u koji može trajati desetljećima vidljivo je i iz nalaza vještaka psihologije I. J. Slijedom navedenog, neosnovanim se ukazuje žalbeni prigovor da su ova vještačenja bespredmetna samo zato što su sačinjena nakon 20 godina od inkriminiranog djela. Vezano za žalbeni prigovor optuženog da nema medicinske dokumentacije koja se odnosi na oštećenu, Vrhovni sud je ukazao da je takav prigovor netačan, s obzirom na to da se u spisu predmeta nalazi akt Kantonalne bolnice Bihać „Dr. Irfan Ljubijankić“, Neuropsihijatrijska služba, od 16. oktobra 2012. godine o liječenju oštećene na psihijatriji od 28. februara 1996. godine do 4. marta 1996. godine.
16. U vezi s apelantovim žalbenim navodima da u osporenoj presudi nema razloga zbog kojih sud ne vjeruje apelantu da je bio teško ranjen i da nije mogao počiniti predmetno krivično djelo, Vrhovni sud je zaključio da ne stoje apelantovi prigovori istaknuti u tom smjeru. Naime, iz obrazloženja osporavane presude proizlazi da je prvostepeni sud ocijenio i analizirao iskaze svjedoka odbrane M. K., M. R., I. T., i LJ. O. i izveo zaključak da nije sporno da je apelant bio ranjen 12. septembra 1992. godine, ali da njegova odbrana nije pružila niti jedan dokaz koji govori o težini ozljeda prilikom ranjavanja. U vezi s apelantovom tvrdnjom da prvostepeni sud nije ocijenio odnosno da je pogrešno ocijenio iskaz svjedoka hirurga dr. M. K. koji se izjasnio da se radi o teškoj ozljedi apelantove lijeve noge, Vrhovni sud je istakao da navedeni svjedok nije vještak, te se stoga i nije mogao izjašnjavati u pogledu utvrđivanja stepena ozljeda koje je apelant zadobio prilikom ranjavanja. Također, iskaz navedenog svjedoka prvostepeni sud je ocijenio i u međusobnoj vezi sa ostalim dokazima, i to posebno iskazom svjedokinje LJ. O. i pravilno izveo zaključak da je apelant bio ranjen 12. septembra 1992. godine, ali da u vrijeme inkriminiranog događaja svjedoci B. L. i B. L. nisu primijetili da oštećeni šepa, a u to vrijeme su ga viđali u Ripču, zbog čega nije prihvatio iskaz svjedokinje LJ. O. da apelant nakon ranjavanja nije dolazio u Ripač, kako je to navedeno u obrazloženju prvostepene presude.
17. Najzad, u vezi s navodima apelantove odbrane kojim je osporavao prvostepenu presudu u dijelu u kojemu je obavezan da nadoknadi troškove krivičnog postupka Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 202. stav 4. ZKPFBiH propisano da ako se nakon donošenja odluke utvrde okolnosti koje ukazuju da bi plaćanjem troškova krivičnog postupka bilo dovedeno u pitanje izdržavanje apelanta ili osobe koju je on dužan da izdržava, sudija, u ovom slučaju predsjednik vijeća, može izdati posebno rješenje kojim oslobađa apelanta dužnosti naknade troškova krivičnog postupka. Međutim, imajući u vidu da apelant uz žalbu nije dostavio određene dokaze kojima dokazuje da nije u mogućnosti naknaditi navedene troškove krivičnog postupka, Vrhovni sud nije mogao preispitati utemeljenost apelantovih prigovora u tom dijelu.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na odbranu jer mu je onemogućeno da se kao svjedok odbrane sasluša J. D. koja je u vrijeme izvršenja krivičnog djela stanovala u kući oštećene. Također, apelant smatra da radnja prepoznavanja nije izvršena u skladu s odredbama ZKPFBiH, jer su joj druge osobe sa fotografija bile poznate zbog čega je apelantovo prepoznavanje izvršeno po sistemu eliminacije. Nadalje, apelant ukazuje da su sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje s obzirom na to da nisu prihvatili njegove dokaze da se u kritično vrijeme nije nalazio u Ripču jer je bio ranjen, a da su s druge strane prihvatili nepouzdan, neuvjerljiv i neiskren iskaz oštećene. Osim toga, tokom postupka nije izvedena bilo kakva medicinska dokumentacija sačinjena neposredno nakon kritičnog događaja koja bi potvrdila tvrdnje oštećene da ima psihičke traume zbog ovog događaja, niti su vještačenja koja su provedena imala za podlogu bilo kakvu medicinsku dokumentaciju o psihičkim traumama oštećene svih 20 godina. Najzad, apelant smatra da mu je pravo na odbranu uskraćeno i nepozivanjem na sjednicu drugostepenog vijeća, te da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i prilikom donošenja odluke o obavezivanju na naknadu troškova krivičnog postupka. II.Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud je naveo da je apelant iste prigovore već iznosio u žalbi podnesenoj protiv prvostepene presude i da se taj sud o takvim navodima i prigovorima izjasnio u svojoj odluci. Zbog toga smatra da nisu učinjene povrede na koje se apelacijom ukazuje te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. Kantonalni sud je istakao da u postupku donošenja prvostepene presude ničim nije povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje i da je u obrazloženju osporene presude na osnovu utvrđenih činjenica dao jasne razloge zbog kojih je apelanta proglasio krivim za djelo koje mu se stavlja na teret i izrekao primjerenu kaznu zatvora. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
21. Kantonalno tužiteljstvo je navelo da se apelacija zasniva na navodima koje je apelant iznosio tokom prvostepenog i drugostepenog postupka, koji su shodno tome sadržani u odlukama osporavanim apelacijom, zbog čega je nepotrebno ponavljati razloge njihove neosnovanosti koje su redovni sudovi pravilno utvrdili. Imajući u vidu navedeno, Kantonalno tužiteljstvo je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
22. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) u relevantnom dijelu glasi: Član 142. stav 1.
Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi […] prisiljavanje na prostituciju ili silovanje; […], ili ko izvrši neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
23. Zakon o krivičnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10 i 8/13), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:
Član 11.
Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenika, optuženika ili bilo koje druge osobe koja sudjeluje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može temeljiti svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratificirala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovoga Zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobiveni na temelju dokaza iz stava 2. ovoga člana.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji sudjeluju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 99. st. (3) i (4) Način saslušanja, suočenje i prepoznavanje (3) Ako je potrebno da se utvrdi da li svjedok poznaje osobu ili predmet tražit će se od njega prvo da ih opiše ili da navede znakove po kojima se razlikuju, pa će mu se tek poslije pokazati radi prepoznavanja i to zajedno s drugim njemu nepoznatim osobama odnosno ako je to moguće - zajedno s predmetima iste vrste.
(4) Ako prepoznavanje osoba nije moguće u skladu sa stavom 3. ovoga člana, prepoznavanje će se izvršiti na temelju fotografija te osobe ili predmeta postavljenim među fotografijama svjedoku nepoznatih osoba ili predmeta iste vrste.
Član 100. st. 7. i 8.
Tok saslušanja svjedoka (7) Poslije općih pitanja svjedok se poziva da iznese sve što mu je o predmetu poznato, a zatim će mu se postavljati pitanja radi provjeravanja, dopune i razjašnjenja. Prilikom saslušanja svjedoka nije dozvoljeno služiti se obmanom niti postavljati takva pitanja u kojima je već sadržano kako bi trebalo odgovoriti. (8) Svjedok će se uvijek pitati otkud mu je poznato ono o čemu svjedoči.
Član 278. stav 2.
Pravo suda da se dozvoli pitanje ili dokaz (2) Ako sudija odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branitelj želi dokazati nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban ili da je prilikom ispitivanja propušteno da se svjedok ispita na okolnosti na koje je ponovno predloženo njegovo ispitivanje, odbit će izvođenje takvog dokaza.
Član 202. st. (1) i (4) Troškovi postupka kad se optuženik oglasi krivim (1) Kad sud optuženika oglasi krivim izreći će u presudi da je dužan da naknadi troškove krivičnog postupka.
(4) U odluci kojom rješava o troškovima, sud može osloboditi optuženika dužnosti da naknadi u cjelini ili djelomično troškove krivičnog postupka iz člana 199. stav 2. tač. od a) do h) ovog zakona, ako bi njihovim plaćanjem bilo dovedeno u pitanje izdržavanje optuženika ili osobe koju je on dužan da izdržava. Ako se ove okolnosti utvrde nakon donošenja odluke o troškovima, sudija može izdati posebno rješenje kojim oslobađa optuženika dužnosti naknade troškova krivičnog postupka.
Dokazi na kojima se temelji presuda Član 296.
(1) Sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
Član 319. st. (1) i (8) Sjednica Vijeća (1) O sjednici Vijeća bit će obaviješteni tužitelj, optuženik, njegov branitelj, oštećeni, osoba od koje je oduzet predmet i osoba od koje je oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom, koji su u žalbi ili odgovoru na žalbu tražili da budu obaviješteni o sjednici Vijeća. […] (8) U slučaju kada subjekti žalbe iz stava 1. ovog člana nisu tražili da budu obaviješteni o sjednici Vijeća drugostepenog suda, sjednica će se održati bez njihovog prisustva.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Presudu Vrhovnog suda broj 01 0 K 008271 14 Kž od 22. maja 2015. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporenu presudu apelant primio 24. juna 2015. godine, a da je apelaciju podnio 21. jula 2015. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
28. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom [...].
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:[...]
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;
31. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi s izvršenjem krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
32. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da radnja prepoznavanja nije izvršena u skladu s odredbama ZKPFBiH, da mu je uskraćeno pravo na odbranu odbijanjem dokaznog prijedloga i nepozivanjem na sjednicu drugostepenog vijeća, kao i da nije pravilna odluka o obavezivanju na naknadu troškova krivičnog postupka. Nadalje, apelant ukazuje da su sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje s obzirom na to da nisu prihvatili njegove dokaze da se u kritično vrijeme nije nalazio u Ripču jer je bio ranjen, a da su s druge strane prihvatili nepouzdan, neuvjerljiv i neiskren iskaz oštećene koji nije potkrijepljen medicinskom dokumentacijom.
33. Razmatrajući apelantove navode da je radnja prepoznavanja izvršena na nezakonit način jer su oštećenoj predočene fotografije njoj poznatih osoba, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, serija A, broj 140; i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar načela, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju, i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine; i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).
34. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno ispitali je li prilikom vršenja radnje prepoznavanja postupljeno protivno odredbi člana 99. stav 4. ZKPFBiH, odnosno da li je zapisnik o prepoznavanju nezakonit dokaz. Naime, u obrazloženjima osporenih odluka, u vezi s navedenim apelantovim prigovorom, utvrđeno je da je apelantova odbrana samo pretpostavljala da je oštećena mogla znati M. A. koji je poginuo u ratu, a čija slika joj je predočena prilikom prepoznavanja, što je ona negirala kao što je negirala da poznaje bilo koga sa fotografija osim apelanta. Prema tome, imajući u vidu da u apelantovim navodima nema ništa što ukazuje da su oštećenoj zaista predočene fotografije njoj poznatih osoba, te dovodeći predmetne odredbe u vezu s činjenicama konkretnog predmeta i obrazloženjima osporenih presuda iz kojih jasno proizlazi da su u cijelosti poštovane odredbe ZKPFBiH koje reguliraju radnju prepoznavanja, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da radnja prepoznavanja nije izvršena na nezakonit način, odnosno da zapisnik o prepoznavanju ne predstavlja nezakonit dokaz.
35. U vezi s apelantovim navodima iz kojih proizlazi da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
36. Također, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Zatim, prema stavu Evropskog suda mora se utvrditi je li osobi koja je u pitanju bila pružena mogućnost za osporavanje validnosti dokaza i suprotstavljanje; mora se ocijeniti kvaliteta dokaza, uključujući i činjenicu jesu li uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi Evropski sud, pored ostalih, Sevinc i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. januar 2008. godine; Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90, 10. mart 2009. godine).
37. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u pogledu utvrđivanja činjenice da li je apelant počinio radnje opisane u izreci presude detaljno analizirao iskaz oštećene te ga doveo u vezu s iskazima drugih svjedoka, te nalazima i mišljenjima vještaka i dokazima apelantove odbrane. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud detaljno razmotrio apelantove prigovore kojima je nastojao osporiti iskaz oštećene, kao i apelantove navode da nije mogao počiniti predmetno krivično djelo jer je bio ranjen. Također, proizlazi da je Kantonalni sud detaljno razmotrio apelantove navode kojima je ukazivao da nalazi i mišljenja vještaka nisu potkrijepljeni medicinskom dokumentacijom nakon kritičnog događaja, te njegove tvrdnje kojima je ukazivao na protek vremena od predmetnog događaja do prijavljivanja krivičnog djela. Dalje proizlazi da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Vrhovnog suda koji je zaključio da je provedenim dokazima i njihovom pravilnom ocjenom prvostepeni sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i razjasnio sve bitne okolnosti od značaja za pravilnu odluku u predmetnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu.
38. Ustavni sud uočava da apelant povredu prava na pravično suđenje nalazi i u tome što je obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka. U vezi s time, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud na osnovu podataka u spisu utvrdio da je apelant zaposlen i da plaćanjem troškova krivičnog postupka neće biti dovedeno u pitanje njegovo izdržavanje kao i izdržavanje osoba koje je dužan izdržavati, a da je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, ukazao da apelant ni uz žalbu nije dostavio određene dokaze kojima dokazuje da nije u mogućnosti naknaditi navedene troškove krivičnog postupka, zbog čega taj sud nije mogao preispitati osnovanost apelantovih prigovora u tom dijelu. Imajući u vidu da iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizlazi da apelant za svoje tvrdnje o slabom imovnom stanju nije potkrijepio bilo kakvim dokazima, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da su redovni sudovi prilikom donošenja odluke o troškovima postupka postupili suprotno relevantnim odredbama ZKPFBiH, zbog čega Ustavni sud i ove apelantove navode ocjenjuje neosnovanim.
39. U pogledu apelantovih navoda kojima ukazuje da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog odbijanja dokaznih prijedloga njegove odbrane za saslušanje svjedokinje J. D., Ustavni sud naglašava da član 6. Evropske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni. Također, pravo na pravično suđenje ne zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza pred krivičnim sudovima. Domaći sudovi trebaju ocijeniti prijedloge koji su im izneseni, kao i značaj dokaza na koje se optuženi žele pozvati (vidi, inter alia, Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, tačka 68). Institucije Evropske konvencije usvojile su stav da domaći sudovi uživaju diskreciono ovlaštenje da sami odluče da saslušaju svjedoke za koje smatraju da će im pomoći u utvrđivanju istine, odnosno da ocijene da li je nužno da se pozovu predloženi svjedoci ili provedu drugi predloženi dokazi, pazeći da se ne naruše smisao i cilj prava na pravično suđenje koji obavezuju da se suđenje odvija pod jednakim uvjetima i uz jednakost oružja. Član 6. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženik izričito zahtijevao (vidi Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A, broj 235, tačka 34).
40. U tom smislu, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u vezi s apelantovim prijedlogom za saslušanje svjedokinje J. D. jasno i argumentirano naveo da isključuje mogućnost da bi navedena svjedokinja svojim svjedočenjem mogla izmijeniti činjenice koje se odnose na sam čin silovanja oštećene i osporiti njen iskaz u dijelu kada navodi da je oštećena bila sama u dijelu kuće u kojem se događaj desio, zbog čega se njenim svjedočenjem ne bi izmijenilo činjenično stanje u pogledu odlučnih činjenica koje su utvrđene saslušanjem oštećene (silovanje, prepoznavanje apelanta kao izvršitelja krivičnog djela). U vezi s tim zaključcima Kantonalnog suda koji su bili osporavani u apelantovoj žalbi, Vrhovni sud je također ukazao da izvođenje navedenog dokaza nije potrebno zbog toga što se svjedočenjem J. D. ne bi izmijenile činjenice koje se odnose na čin silovanja oštećene i činjenicu da je bila sama u dijelu kuće u kojem se događaj desio. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi poštovali svoju obavezu iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje u tom segmentu.
41. Najzad, u vezi s apelantovim navodima kojima ukazuje da nije pozvan na sjednicu drugostepenog vijeća, Ustavni sud podsjeća da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku („Službene novine FBiH“ broj 59/14) koji je objavljen 23. jula 2014. godine i koji je stupio na snagu narednog dana od dana objavljivanja, izmijenjen član 319. ZKPFBiH koji je ranije propisivao obavezno pozivanje stranaka na sjednicu drugostepenog vijeća na način da je propisano da će o sjednici vijeća biti obaviještene stranke koje su u žalbi ili odgovoru na žalbu tražile da budu obaviještene o sjednici vijeća. Stoga, imajući u vidu da iz stanja u spisu proizlazi da apelant i njegov branitelj u žalbi protiv prvostepene presude od 19. septembra 2014. godine nisu tražili da budu obaviješteni o sjednici drugostepenog vijeća, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju u apelantovim navodima nema ništa što bi ukazivalo da je u postupku koji je rezultirao osporenom presudom postupano suprotno relevantnim odredbama ZKP.
42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti i kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da postupak, sagledan u cjelini, nije bio pravičan. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi zbog odbijanja apelantovih dokaznih prijedloga povrijedili pravila iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije.
44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman