Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5054/15 (M. Š.)

Odluka donesena 20. 12. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Posjed
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5054/15

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-5054/15, rješavajući apelaciju Memsije Šišić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Miodrag Simović, sudac Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Memsije Šišić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 056057 15 Rev od 25. augusta 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 056057 14 Gž od 13. juna 2014.

godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 56057 06 P od 21. oktobra 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Memsija Šišić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Odvjetničko društvo „Hidanović i partneri“ d.o.o. Orašje, podnijela je 13. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 056057 15 Rev od 25. augusta 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 056057 14 Gž od 13. juna 2014. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 56057 06 P od 21. oktobra 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Nurage Jusića (u daljnjem tekstu: tužitelj-protivtuženi) zatraženo je 6. aprila 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su, u periodu od 7. do 17. aprila 2017. godine, dostavili odgovore na apelaciju. Pismeno upućeno tužitelju-protivtuženom vraćeno je Ustavnom sudu sa naznakom „umro“.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Tužitelj-protivtuženi je podnio tužbu protiv apelantice (i ostalih pet tuženih) radi utvrđivanja prava vlasništva. U tužbi je naveo da je posjednik parcele (u daljnjem tekstu: predmetna parcela) u određenoj površini koja se nalazi u sastavu nekretnina (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), a koje su upisane na ime Ahmeta Jusića (u daljnjem tekstu: otac parničnih stranaka). Zatim je naveo da je, nakon smrti njegovog oca, pokrenut ostavinski postupak koji je prekinut zbog spora o pravu na predmetnim nekretninama. Nadalje je tužitelj-protivtuženi naveo da je predmetnu parcelu kupio na temelju zaključenog kupoprodajnog ugovora od 28. novembra 1956. godine od Anđe Marković, a da je zbog činjenice da je živio u zajedničkom domaćinstvu sa svojim ocem upis prava posjeda izvršen u očevu korist. Kako je predmetnu parcelu stekao na temelju kupoprodajnog ugovora iz 1956. godine te kako se od tada pa do momenta podnošenja predmetne tužbe nalazi u njenom posjedu, tužitelj-protivtuženi je naveo da ona ne može predstavljati zaostavštinu iza umrlog oca parničnih stranaka. Stoga je u tužbi predložio da sud donese presudu kojom će se utvrditi da je tužitelj-protivtuženi vlasnik i posjednik predmetne parcele u određenoj površini na osnovu kupoprodajnog ugovora iz 1956. godine, slijedom čega su apelantica i ostali tuženi dužni trpjeti da se izvrši cijepanje i upis prava posjeda na dijelu predmetnih nekretnina u njegovu korist sa dijelom 1/1, kao i da označeni dio predmetnih nekretnina ne predstavlja zaostavštinu umrlog oca parničnih stranaka.

6. Apelantica je kao drugotužena, zajedno sa Hanifom Omazić (u daljnjem tekstu: trećetužena), u odgovoru na tužbu postavila protivtužbeni zahtjev, kojim je tražila da se utvrdi da je vlasnik i posjednik 1/3 dijela predmetnih nekretnina, slijedom čega se nalaže tužitelju-protivtuženom i ostalim tuženima da joj izdaju tabularnu ispravu podobnu za upis tuženog prava posjeda na predmetnim nekretninama a koju će u protivnom zamijeniti presuda. U odgovoru na tužbu je, također, istakla prigovor mjesne nadležnosti, prigovor neurednosti tužbe, prigovor pasivne legitimacije, prigovor u vrijednosti spora i prigovor dosjelosti. Apelantica je, između ostalog, navela da nisu tačni navodi tužitelja-protivtuženog da je on kupio predmetnu parcelu i da se ona samo formalno-pravno vodila na pokojnom ocu parničnih stranaka. S tim u vezi je apelantica navela da je godinu dana prije smrti njihovog oca izvršena podjela njegove nepokretne imovine (predmetnih nekretnina) tako da tužitelju-protivtuženom, apelantici i trećetuženoj pripada po 1/3 od ukupne površine predmetne parcele koja je predmetom tužbenog zahtjeva.

7. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 56057 06 P od 21. oktobra 2013. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja-protivtuženog, dok je odbijen, između ostalog, u cjelosti protivtužbeni zahtjev.

8. U obrazloženju presude je Općinski sud, između ostalog, naveo da je tužbeni zahtjev zasnovan na stjecanju prava vlasništva temeljem zaključenja ugovora o kupoprodaji iz 1956. godine. Naime, iz navedenog ugovora, a kojeg potpisao ugovarač (kojeg je ovjerio tada Sreski sud u Tuzli) proizlazi da je zaključen između tužitelja-protivtuženog kao kupca i Anđe Marković kao prodavca, te da je predmet zaključenog ugovora predmetna parcela u određenoj površini. Nadalje je Općinski sud istakao da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je tužitelj-protivtuženi dokazao činjenice da je u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora iz 1956. godine živio u zajedničkom domaćinstvu sa svojim roditeljima, sestrama i braćom, da je bio zaposlen, te da zbog korištenja beneficije (dječji dodatak) nije predao navedeni ugovor na provođenje. Zatim je Općinski sud naveo da u cijelosti prihvata dati nalaz i mišljenje vještaka geometra u pogledu identifikacije predmetne parcele, s obzirom da je nalaz sačinjen u skladu sa pravilima struke na bazi dokumentacije koja se nalazi u spisu suda i nakon obilaska predmetne parcele, te obavljenog uviđaja na licu mjesta (u prisustvu suda, parničnih stranaka te vještaka geometra), a kojem parnične stranke nisu prigovarale. S tim u vezi je, a imajući u vidu iznesene navode vještaka geometra te navode iz njegovog nalaza, Općinski sud naveo da je u vrijeme kupovine predmetne parcele bila praksa da se kao posjednik u KO upisuje onaj ko koristi zemljište, što je i učinjeno u konkretnom slučaju. Također je Općinski sud istakao da, imajući u vidu period zaključenja navedenog kupoprodajnog ugovora, nije neobično da je pravni prednik parničnih stranaka-njihov otac s obzirom na tadašnju životnu dob tužitelja-protivtuženog (25 godina) pregovarao sa prodavcem, a radi kupovine predmetne parcele. S obzirom na navedeno, Općinski sud je, shodno odredbi člana

38. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO), odlučio kao u dispozitivu presude u odnosu na tužbeni zahtjev, navodeći pritom da predmetna parcela koja je predmet zaključenog kupoprodajnog ugovora ne može biti predmet zaostavštine iza oca parničnih stranaka.

9. Nadalje je Općinski sud istakao da je usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja-protivtuženog očito da se protivtužbeni zahtjev ne može usvojiti u cjelosti a niti djelimično, imajući u vidu činjenicu da se apelantica i trećetužena pozivaju na 1/3 dijela predmetne parcele. Također je Općinski sud naveo da one nisu uspjele dokazati okolnosti koje se tiču usmene diobe koja je izvršena godinu dana neposredno pred smrt njihovog oca, kao ni činjenice koje se tiču korištenja predmetnih nekretnina. Slijedom navedenog, Općinski sud je odlučio kao u dispozitivu presude u odnosu na protivtužbeni zahtjev primjenom odredbe člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

10. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 056057 14 Gž od 13. juna 2014. godine, između ostalog, je djelimično uvažena apelanticina žalba i prvostepena presuda preinačena tako što se odbija tužbeni zahtjev tužitelja-protivtuženog za utvrđenje i upis prava vlasništva na predmetnoj parceli, dok se u preostalom dijelu prvostepena presuda potvrđuje, odnosno ostaje neizmijenjena.

11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje i upis prava vlasništva zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani apelantice i ostalih tuženih, budući da je u vlasničkom listu za predmetnu parcelu (koja je bila predmet kupoprodajnog ugovora iz 1956. godine) upisano ukupno 20 drugih lica sa različitim suvlasničkim dijelovima, a koji u ovoj parnici nisu ni obuhvaćeni kao tužene stranke. Stoga je Kantonalni sud u ovom dijelu preinačio prvostepenu presudu. Međutim, u odnosu na preostali dio prvostepene presude, Kantonalni sud je naveo da ne postoje razlozi zbog kojih se ona pobija, a ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

12. Naime, Kantonalni sud je istakao da ugovor o kupoprodaji iz 1956. godine tužitelj-protivtuženi nikada nije proveo u javnim knjigama nekretnina kako ne bi izgubio pravo iz socijalnog osiguranja (dječji dodatak). Također, među parničnim strankama nije bilo sporno da je tužitelj-protivtuženi predmetnu parcelu obrađivao i koristio. Suprotno žalbenim navodima apelantice, Kantonalni sud je naveo da zbog činjenice što tužitelj-protivtuženi nikada nije proveo predmetni kupoprodajni ugovor u katastru nekretnina, kao i da nikada nije prigovorio činjenici što je njihov otac bio upisan kao posjednik predmetne parcele, to nije razlog da tužitelj-protivtuženi izgubi pravo da traži ono što mu pripada na osnovu valjanog i punovažnog kupoprodajnog ugovora o prometu nepokretnosti i u skladu sa tada važećim Zakonom o prometu zemljišta i zgrada („Službeni list SFRJ“ br. 43/65, 57/65, 17/67 i 11/74).

13. Nadalje je Kantonalni sud istakao da apelantica nije ničim dovela u sumnju vjerodostojnost i punovažnost navedenog kupoprodajnog ugovora na osnovu kojeg je tužitelj-protivtuženi stekao dopušten i valjan pravni osnov za pribavljanje prava posjeda i pretpostavljenog vlasništva na predmetnoj parceli, kao i naslov za uknjižbu prava posjeda u katastar nekretnina. Tužitelj-protivtuženi ima zakonit posjed, jer posjeduje tabularnu ispravu za zemljišno katastarski prenos predmetne parcele, a osim toga je i njen savjestan stjecatelj za razliku od pravnog prednika (oca) parničnih stranaka, koji je nesavjestan stjecatelj jer je bez ikakvog pravnog osnova upisan u katastar nekretnina. Sama činjenica njegovog upisa u katastru kao posjednika na predmetnoj parceli ne znači da je zaista i posjednik i pretpostavljeni vlasnik, jer je činjenica upisa oboriva pretpostavka. Činjenica da je neko upisan u katastar kao posjednik je pretpostavka posjeda, a ova pretpostavka otpada ako drugi čije sticanje nije upisano u katastar dokaže da ima valjan naslov i istinit način sticanja tog prava, a što je tužitelj-protivtuženi i dokazao u ovoj pravnoj stvari.

14. Zatim je Kantonalni sud istakao da je bez utjecaja žalbeno isticanje postojanja usmene diobe predmetne parcele još za života oca parničnih stranaka (1989. godine). Sve i da je zaista usmena dioba izvršena, bila bi ništava i protivna prinudnim propisima - Zakonu o prometu nepokretnosti (član 9. st. 2, 3. i 4). Prema navedenim zakonskim odredbama izvršena dioba mora biti zaključena u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu. Također je neosnovano žalbeno isticanje prigovora dosjelosti oca parničnih stranaka na predmetnoj parceli, jer on nije zakonit a ni njen savjestan posjednik, pa u smislu odredbe člana 32. ZVPO nije ni mogao steći pravo vlasništva održajem. Sve i da je bio relevantan prigovor dosjelosti, a za kojeg se žalbom tvrdi da o njemu prvostepeni sud uopšte nije odlučio, Kantonalni sud je naveo da je ovaj prigovor sada irelevantan budući da je preinačena prvostepena presuda i zahtjev tužitelja-protivtuženog odbijen u dijelu utvrđenja i upisa prava vlasništva na predmetnoj parceli, a što sve opet nije ni od utjecaja za stjecanje prava posjeda i izdvajanja dijela predmetnih nekretnina iz sastava zaostavštine umrlog oca parničnih stranaka.

15. Apelantica je izjavila reviziju protiv drugostepene presude. U reviziji je navela da drugostepenu presudu osporava u cjelosti, osim u dijelu u kojem je prvostepena presuda potvrđena kako u odnosu na nju, tako i u odnosu na ostale tužene. S tim u vezi je istakla da drugostepeni sud povrijedio odredbe ZPP-a vezane za pitanje urednosti tužbe a potom i pravilne legitimacije tuženih, odnosno primjeni odredaba o proširenju tužbe u konkretnom slučaju. Nadalje je, između ostalog, navela da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo u odnosu na odluku o protivtužbenom zahtjevu. S tim u vezi je istakla da se protivtužbom nije tražilo utvrđenje prava vlasništva, nego pravo posjeda dokazujući da se ona i trećetužena nalaze u faktičkom posjedu predmetnih nekretnina od 1989. godine svaka u dijelu od po 1/3 i da je posjed bio miran sve do dana kada su primile tužbu tužitelja-protivtuženog. Stoga je apelantica navela da je ostalo nejasno, neobrazloženo i neodlučeno o žalbenim navodima u pogledu odbijanja protivtužbenog zahtjeva.

16. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 056057 15 Rev od 25. augusta 2015. godine odbijena je apelanticina revizija izjavljena protiv drugostepene presude.

17. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da primijećuje da je apelantica u reviziji izjavila da osporava drugostepenu odluku u odnosu na odluku o protivtužbi. Međutim, Vrhovni sud je istakao da je očito da iz sadržaja revizionih navoda proizlazi da se njeni prigovori odnose na tužbu i odluku po tužbenom zahtjevu. S tim u vezi je Vrhovni sud naveo da takve navode nije ni mogao razmatrati jer apelantica za to nema pravnog interesa, s obzirom da je u tom dijelu uspjela (preinakom prvostepene presude odbijen tužbeni zahtjev). Nadalje, drugostepenom presudom potvrđena je prvostepena presuda o odbijanju apelanticinog protivtužbenog zahtjeva. U smislu odredbe člana 74. ZPP, protivtužba je samostalna tužba koju tuženi (protivtužitelj) podnosi protiv tužitelja (protivtuženog) u parnici koja se protiv njega vodi u povodu tužbe, ističući u njoj ili tzv. koneksni protivtužbeni zahtjev (ako je zahtjev protutužbe u vezi s tužbenim zahtjevom) ili tzv. kompenzacijski (ako su zahtjevi takvi da bi se mogli uzajamno prebiti), odnosno tzv. prejudicijelni (traži se utvrđenje nekog pravnog odnosa ili prava od čijeg postojanja ili nepostojanja zavisi u cjelini ili djelimično odluka o tužbenom zahtjevu). S tim u vezi je Vrhovni sud naveo da nisu osnovani apelanticini revizioni prigovori o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na potvrđujuću odbijajuću odluku o protivtužbenom zahtjevu. Protivno pravnom rezonovanju apelantice, pravilno je stanovište drugostepenog suda da je bez utjecaja isticanje činjenica o postojanju usmene diobe sporne parcele (1989. godine) još za života oca parničnih stranaka, jer sve da je i bila izvršena takva usmena dioba ona bi bila ništava, tj. protivna prinudnim propisima (članu

9. ZPN). Stoga je Vrhovni sud naveo da ima u vidu pravomoćni odbijajući deklaratorni judikat po tužbenom zahtjevu i vezan je njegovim sadržajem (nepobijani dio drugostepene presude), slijedom čega je odlučio kao u dispozitivu presude u odnosu na odbijajući deklaratorni judikat po protivtužbenom zahtjevu (pobijani dio) budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

18. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelantica vidi u načinu na koji su redovni sudovi primijenili relevantne pozitivno-pravne propise (materijalno i procesno pravo) u predmetnoj pravnoj stvari.

19. Naime, apelantica prvenstveno navodi da je konačno osporena odluka Vrhovnog suda kontradiktorna. Zatim navodi da se u obrazloženju prvostepene osporene odluke ne navodi primjenom kojeg materijalnog propisa se utvrđuje tužiteljevo pravo posjeda na predmetnoj parceli. Također, apelantica ukazuje da ni drugostepena osporena odluka ne sadrži razloge u pogledu tužiteljevog prava na posjed, uslijed čega je apelantici onemogućeno raspravljanje u revizijskom postupku. S tim u vezi, apelantica navodi da je konačno osporena odluka Vrhovnog suda potpuno proizvoljna, jer taj sud nije utvrdio ko je šta osporenim odlukama „dobio, a tko izgubio“. Pored toga, apelantica navodi i proizvoljnost u načinu na koji su redovni sudovi cijenili dokaze u predmetnom postupku. Slijedom navedenog, apelantica predlaže da se ukine osporena odluka Vrhovnog suda i predmet vrati tom sudu na ponovno odlučivanje po izjavljenoj reviziji protiv drugostepene presude.

b)Odgovor na apelaciju

20. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene odluke, kojom nisu uskraćena apelanticina prava na koja se pozvala, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

21. Kantonalni sud je naveo da ne stoje navodi na kojima se zasniva apelacija, pa je predloženo da se ona odbije kao neosnovana.

22. Općinski sud je naveo da, prema mišljenju tog suda, ne stoje navodi apelantice da se radi o povredi prava koja se ogledaju u proizvoljnom tumačenju i primjeni materijalnog prava redovnih sudova.

V.Relevantni propisi

23. U Zakonu o prometu nepokretnosti („Službeni list SR BiH“ br. 38/78, 29/80, 4/89 i 22/91) relevantne odredbe glase:

Član 9. st. 2, 3. i 4.

1) Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.

2) [...] ugovor koji je zaključen protivno odredbama st. 1. i 2. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo.

3) Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru.

24. U Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 32.

1) Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda.

2) Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, proteklom dvadeset godina savjesnog posjeda.

Član 38. stav 1.

1) Pravo vlasništva na nekretnine, na osnovu pravnog posla stječe se upisom u javne knjige o nekretninama, ako je nositelj savjestan. Savjesnost stjecatelja se pretpostavlja.

25. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantne odredbe glase:

Član 74. stav 1.

1) Tuženi može u odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu, podnijeti protivtužbu, ako je zahtjev protivtužbe u vezi s tužbenim zahtjevom, ili ako se ti zahtjevi mogu prebiti, ili ako se protivtužbom traži utvrđenje nekog prava ili pravnog odnosa o čijem postojanju ili nepostojanju zavisi u cijelosti ili djelimično odluka o tužbenom zahtjevu.

Član 123.

1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

28. U konkretnom slučaju, konačna odluka je presuda Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 056057 15 Rev od 25. avgusta 2015. godine. Zatim, osporena odluka je dostavljena apelantici 14. septembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 13. novembra 2015. godine. Dakle, apelacija je podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1)Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] .

33. Apelantica smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

35. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda za ljudska prava prema kojem je učinak člana 6. stav 1. Evropske konvencije, između ostalog, taj da „sudu“ nametne obavezu da provede pravilno ispitivanje podnesaka, tvrdnji i dokaza koje su stranke iznijele, ne dovodeći u pitanje njegovu ocjenu jesu li oni mjerodavni za njegovu odluku, s obzirom na to da Evropski sud za ljudska prava nije pozvan ispitivati jesu li tvrdnje na odgovarajući način potkrijepljene (vidi predmete Perez protiv Francuske [VV], broj predstavke 47287/99, stav 80, ESLJP 2004-I, i Jaćimović protiv Hrvatske, broj predstavke 22688/09, presuda od 31. oktobra 2013. godine, stav 46). Ipak, iako član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke, to ne podrazumijeva obavezu detaljnog odgovora na svaku tvrdnju (vidi predmete Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, st. 59. i 61, Serija A, broj 288, i Burg protiv Francuske, broj predstavke 34763/02, ESLJP 2003-II). Mjera do koje se primjenjuje ova obaveza davanja obrazloženja može se razlikovati prema naravi odluke i treba se utvrditi u svjetlu okolnosti predmeta (vidi, García Ruiz protiv Španjolske [VV], broj predstavke 30544/96, stav 26, ESLJP 1999-I, i ibid., Jaćimović protiv Hrvatske, stav 47).

36. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je predmet raspravljanja između parničnih stranaka pred redovnim sudovima bilo utvrđenje prava vlasništva i prava posjeda na predmetnoj parceli. S tim u vezi, Ustavni sud primijećuje postojanje suprotstavljenosti tužbenog zahtjeva (tužitelja-protivtuženog) i protivtužbenog zahtjeva (apelantice) kada je u pitanju predmetna parcela, posebice imajući u vidu činjenicu da je otac parničnih stranaka upisan kao posjednik predmetne parcele u katastru nekretnina. Međutim, po ocjeni redovnih sudova, činjenica upisa prava posjeda je oboriva pretpostavka koja otpada ukoliko tužitelj-protivtuženi dokaže da ima valja osnov i istinit način stjecanja tog prava. Naime, iz obrazloženja redovnih sudova prvenstveno proizlazi da je tužiteljprotivtuženi izvedenim dokazima dokazao u smislu odredbe člana 123. ZPP da je pretpostavljeni vlasnik predmetne parcele, odnosno dokazao valjanost i punovažnost ugovora o kupoprodaji iz 1956. godine kojeg je zaključio sa prodavcem. Na taj način je, prema shvatanju redovnih sudova, tužitelj-protivtuženi dokazao pravni osnov za pribavljanje prava posjeda pored nesporno utvrđene činjenice da je predmetnu parcelu koristio i obrađivao. Analogno navedenom, redovni sudovi su zaključili da je tužitelj-protivtuženi dokazao zakonitost posjeda predmetne parcele, odnosno da je otac parničnih stranaka nesavjestan i nezakonit stjecatelj. Na taj način, redovni sudovi su zauzeli pravni stav da je tužitelj dokazao da posjeduje tabularnu ispravu za zemljišno katastarski prijenos predmetne parcele u svoju korist.

37. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelantica ukazala na kontradiktornost u odlučenju Vrhovnog suda, posebice u pogledu iznesenih konstatacija tog suda u pogledu uspjeha u postupku koji je prethodio reviziji. S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da Vrhovni sud jeste netačno ukazao da je apelantica uspjela u dijelu postupka koji se tiče tužbe tužitelja-protivtuženog i da stoga ona nema pravni interes. Ovo iz razloga što tužbeni zahtjev tužitelja-protivtuženog nije odbijen u cjelosti kako je to naveo Vrhovni sud, već samo u dijelu koji se odnosio na utvrđenje i upis prava vlasništva na predmetnoj parceli, budući da tužitelj (iako je izvedenim dokazima dokazao da je njen pretpostavljeni vlasnik) nije adekvatno označio tužene u predmetnoj pravnoj stvari. Međutim, neovisno od navedenih konstatacija koje je iznio Vrhovni sud u obrazloženju konačno osporene odluke, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prepoznao da u konkretnom slučaju postoji koneksni odnos kojim se zahtjevi iz tužbe i protivtužbe isključuju, s obzirom da su i tužitelj i apelantica smatrali da polažu pravo vlasništva i posjeda na predmetnoj parceli. U tom smislu Ustavni sud primjećuje da je je Vrhovni sud, raspravljajući revizione prigovore apelantice u odnosu na odluku drugostepenog suda o njenom protivtužbenom zahtjevu, zauzeo stav da je Kantonalni sud pravilno primijenio materijalno pravo. Dakle, proizlazi da je Vrhovni sud iskazao slaganje sa stavom drugostepenog suda kako u pogledu odlučenja Kantonalnog suda u vezi sa apelanticinim (protivtužbenim) zahtjevom za utvrđenje prava vlasništva, tako i u odnosu na odluku o (protivtužbenom) zahtjevu u vezi sa pravom posjeda na predmetnoj parceli. Prema tome, iako nije dao detaljno obrazloženje, Vrhovni sud je potvrdio zaključak nižestepenih sudova da je u predmetnoj pravnoj stvari tužitelj-protivtuženi dokazao naslov i način sticanja prava posjeda na predmetnoj parceli, te da je u kontekstu raspravljanja prava posjeda u konkretnom slučaju bez utjecaja pozivanje apelantice na usmenu diobu predmetne parcele iz 1989. godine i stjecanje prava vlasništva održajem (član 9. ZPN i član 32. ZVPO), s obzirom na prethodno utvrđenje da otac parničnih stranaka nije bio ni savjestan ni zakonit posjednik predmetne parcele.

38. Dovodeći u vezu navedeno sa relevantnim zakonskim odredbama i citiranim principima iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud, suprotno apelanticinim tvrdnjama, smatra da je Kantonalni sud u osporenoj drugostepenoj odluci naveo jasne i argumentirane razloge u pogledu neosnovanosti njenog protivtužbenog zahtjeva, kao i da se u konkretnom slučaju ocjena dokaza u procesno-materijalnom smislu ne doima proizvoljnom. Dakle, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene drugostepene presude Kantonalnog suda zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to da na strani Kantonalnog suda ne postoji propust da obrazloži svoju odluku, Ustavni sud smatra da obrazloženje konačno osporene odluke Vrhovnog suda, kojom je suštinski potvrđeno pravno shvatanje drugostepenog suda (u odnosu na protivtužbeni zahtjev) bez detaljnog obrazlaganja apelanticinih revizionih navoda, ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40.). Slijedom navedenog, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu prava u okolnostima konkretnog predmeta na apelanticinu štetu.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

40. U pogledu apelanticinih navoda da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da ona kršenje navedenog prava u suštini veže za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su, također, neosnovani i apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

41. Apelantica tvrdi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek. Ustavni sud ukazuje da apelantica nije eksplicitno navela u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala i koristila mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u predmetnom parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom apelantice u predmetnom parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani i apelacioni navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada Ustavni sud nije našao da je u predmetnom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa, odnosno kada obrazloženje konačno osporene odluke Vrhovnog suda, kojom je suštinski potvrđeno pravno shvatanje drugostepenog suda (u odnosu na protivtužbeni zahtjev) bez detaljnog obrazlaganja apelanticinih revizionih navoda, ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini.

43. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada apelantica kršenje tog prava veže za pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

44. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu kada je apelantica imala i koristila mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku, pa činjenica da oni nisu rezultirali apelanticinim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.

45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5054/15 (M. Š.) | Sudska praksa | Aktio