Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2524/17 (J. Č.)

Odluka donesena 06. 12. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Materijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Eksproprijacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2524/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-2524/17, rješavajući apelaciju Jovana Čegara, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Jovan Čegar protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 001047 17 Rev 3 od 6. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jovan Čegar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Emir R. Karača, advokat iz Sarajeva, preko privremenog vodioca poslova advokata Šaćira B. Komada, podnio je 20. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 001047 17 Rev 3 od 6. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, između ostalog, da se obaveže tužena (Federacija Bosne i Hercegovine) da apelantu naknadi materijalnu štetu na stambenim i privrednim objektima u određenom novčanom iznosu.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je apelant tužbenim zahtjevom od tužene tražio naknadu štete, temeljeći svoj zahtjev na tvrdnjama da mu je štetu nanijela tužena kao korisnik eksproprijacije, stupanjem u posjed nepokretnosti prije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, te da je šteta nastala za vrijeme dok su nekretnine bile u posjedu tužene zbog čega za nastalu štetu odgovara tužena. Dalje je navedeno, da je drugostepeni sud, na osnovu provedenih dokaza, izveo zaključak da tužena ne može odgovarati za nastalu štetu na apelantovim objektima, jer ne postoji uzročno posljedična veza između uzroka štete i nastanka štete na apelantovim objektima, niti da to proizlazi iz provedenih dokaza, a da je na apelantu bio teret dokazivanja općih pretpostavki odgovornosti, prije svega postojanje štetne radnje tužene (rušenje apelantovih stambenih i gospodarskih objekata). U vezi s tim je ukazano da je tužena dokazala da je do štete na apelantovim objektima došlo krivnjom SFOR-a, kao treće osobe, radnje kojeg se nisu mogle predvidjeti i čije posljedice se nisu mogle izbjeći ili otkloniti od strane tužene, te dijelom zbog vremenskih nepogoda i neodržavanja, a da za to tužena ne odgovara, čime se tužena, u smislu člana

177. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), oslobodila od odgovornosti za nastalu štetu apelantu. Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan stav drugostepenog suda kada smatra da se odgovornost tužene za nastalu štetu na predmetnim objektima zasniva na odredbi člana 154. stav 2., te člana 172. ZOO-a, jer da je odredbom člana 172. stav 1. ZOO-a propisano da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija. Naime, da se u konkretnom slučaju radi o objektivnoj odgovornosti, odgovornosti od opasne stvari odnosno djelatnosti, a što je regulisano odredbama članova od 174. do 177. ZOO-a. Vrhovni sud je podsjetio da u slučaju objektivne odgovornosti za nastalu štetu da se imalac opasne stvari, odnosno lice koje se bavi opasnom djelatnošću može osloboditi od odgovornosti ako dokaže da je do štete došlo krivicom trećeg lica za koju on ne odgovara, krivicom samog oštećenog ili dejstvom više sile. Vrhovni sud je konstatovao da je u predmetnoj pravnoj stvari, pravilnom ocjenom izvedenih dokaza, drugostepeni sud izveo pravilan zaključak da je tužena dokazala da je do štete na apelantovim objektima došlo krivicom SFOR-a, kao trećeg lica, za koje ona ne odgovara i na koji način se tužena u smislu odredbe člana 177. stav 1. i 2. ZOO oslobodila od odgovornosti za nastalu štetu.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi u konkretnom postupku pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i pravo na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, a na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-1220/15 od 7. juna 2016. godine i AP-1594/17 od 7. septembra 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2524/17 (J. Č.) | Sudska praksa | Aktio