Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3229/17 (S. Z.)
Odluka donesena 06. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3229/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3229/17, rješavajući apelaciju Stoje Zarić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Stoja Zarić protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 094539 16 Gž od 19. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stoja Zarić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčkog, koju zastupa Mirko Simić, advokat iz Brčkog, podnijela je 27. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 094539 16 Gž od 19. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom preinačena je prvostepena presuda na način da je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi (Brčko distrikt Bosne i Hercegovine) da apelantici naknadi štetu u određenom novčanom iznosu.
2. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je naveo da je predmet spora u konkretnoj parnici apelantičin zahtjev da joj tuženi „na ime podsticaja za unapređenje poljoprivredne proizvodnje za izgradnju hladnjače za voće i povrće“ isplati određeni novčani iznos (koliko je platila rashladni uređaj). Dalje je navedeno da je apelantica podnijela nadležnom upravnom organu tuženog zahtjev za dodjelu podsticaja za unapređenje poljoprivredne proizvodnje za 2010. godinu, za nabavku hladnjače za voće i povrće, uz koji zahtjev je priložila račun od hladnjače koji je izdao „ORDAGIĆ" d.o.o., te da je u upravnom postupku (a u konačnom i u upravnom sporu) apelantica odbijena sa pomenutim zahtjevom za podsticaj zato što nije dokazala postojanje uvjeta za dodjelu podsticaja. Naime, da apelantica nije dokazala da je uložila novčana sredstva u nabavku rashladnog uređaja, pošto pomenuti račun nije evidentiran u knjigovodstvenoj evidenciji pravne osobe ,,ORDAGIĆ“ d.o.o. i da „prema izjavi direktora te firme nije ni došlo do kupovine navedenog artikla“. Također je navedeno da se vodio krivični postupak protiv apelantičinog sina i da je oslobođen od optužbe da je „s ciljem da za sebe pribavi podsticaj za unapređenje poljoprivredne proizvodnje u 2010. godini… dao neistinite podatke o nabavci rashladnog uređaja“. S obzirom da je apelantičin sin pravosnažno oslobođen u krivičnom postupku (i da je u tom postupku, uvidom u određenu fakturu i račun utvrđeno da je došlo do kupoprodaje između apelantice i firme „ORDAGIĆ“ d.o.o.) prvostepeni sud je zaključio da je apelantica neosnovano odbijena sa zahtjevom za dodjelu podsticaja i da stoga ima pravo na naknadu štete. U vezi s navedenim, Apelacioni sud je, prije svega, ukazao da se tuženi ne može pozvati na odgovornost za štetu, u visini vrijednosti rashladnog uređaja, kada se taj isti rashladni uređaj nalazi u vlasti apelantice. Naime, navedeno je da je sud u konkretnoj parnici morao prethodno utvrditi postojanje pravno-relevantnih činjenica uz koje činjenice relevantne odredbe Zakona o obligacionom odnosima vežu postojanje štete i odgovornosti tuženog za štetu, da bi mogao obavezati tuženog da naknadi štetu apelantici u visini vrijednosti rashladnog uređaja. Apelacioni sud je ukazao da se pod uzrokovanjem štete (koje je Zakon o obligacionim odnosima regulisao u odredbama članova 154. do 209.), podrazumijeva faktičko uzrokovanje štete drugome i odgovornost počinitelja za uzrokovanu štetu. Sukladno tome, da odgovornost za štetu nastaje prvo pod pretpostavkom da je šteta nastala, a onda pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala štete i ako postoji uzročna veza (koja se ne pretpostavlja i koju mora dokazati oštećeni) između štetne radnje (čin ili propust štetnika koji uzrokuje štetu oštećenom) i štete kao posljedice, te da se sve te pretpostavke moraju ispuniti kumulativno, pa ako i jedna od pobrojanih pretpostavki izostane da nema odgovornosti za štetu. Po mišljenju Apelacionog suda, ukoliko se apelantičin tužbeni zahtjev posmatra kao šteta koja joj je uzrokovana time što je izgubila navedeni podsticaj za 2010. godinu iz razloga što je u upravnom postupku, odnosno u upravnom sporu utvrđeno da navedeni račun nije dokaz o kupovini uređaja za hlađenje i da ne ispunjava propisane uvjete za podsticaj, a da je na osnovu gore pomenute krivične presude prvostepeni sud utvrdio suprotno tome (da taj račun-faktura dokazuje da je došlo do kupoprodaje između apelantice i firme ,,ORDAGIĆ“ d.o.o.“), onda bi to eventualno mogao biti razlog za ponavljanje „upravno-sudskog postupka“. Naime, da to stoga što je sud, u sporu pune jurisdikcije, sam utvrđivao činjenično stanje u upravnom sporu, te pošto je utvrdio da sporni račun-faktura ne dokazuje da je apelantica kupila rashladni uređaj, da je donio presudu kojom je odbio apelantičinu tužbu. Apelacioni sud je konstatovao da se u konkretnom slučaju nisu ispunile pretpostavke odgovornosti za štetu na način kako je apelantica potražuje u tužbi, odnosno da apelantica potražuje štetu u visini vrijednosti rashladnog uređaja, a da se taj uređaj nalazi u njenoj vlasti i da njena imovina nije umanjena, te da je razlog zbog kojeg apelantica traži isplatu podsticaja kao štetu, mogao eventualno biti razlog za ponavljanje upravnog spora.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je Apelacioni sud zauzeo pogrešan stav da se radi samo o naknadi štete, jer sud nije vezan za pravni osnov tužbe naveden u tužbi, te da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe Pravilnika o načinu i uslovima podsticaja u poljoprivrednoj proizvodnji za 2010. godine, imajući u vidu da je apelantica ispunila sve uslove za ostvarenje podsticaja, koji podsticaj joj nije dodijeljen. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama, gore već navedenim.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Apelacioni sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantičinim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Apelacionog suda, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman