Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3054/17 (E. T.)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3054/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3054/17, rješavajući apelaciju Emira Topuza, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Emir Topuz protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 K 164971 17 Kž od 17. maja 2017. godine; zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Emir Topuz (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić- Miletić iz Mostara, podnio je 17. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 K 164971 17 Kž od 17. maja 2017. godine. U krivičnom postupku koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen je krivim zbog krivičnog djela Teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 3. u svezi sa krivičnim djelom Ugrožavanje javnog prometa iz člana 332. stav 3. u svezi sa stavom 1. KZ F BiH, pa mu je izrečena uvjetna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora od sedam mjeseci koja se neće izvršiti ako apelant u roku od jedne godine i šest mjeseci, računajući od dana pravomoćnosti presude, ne počini novo krivično djelo.

2. U postupku pred prvostepenim sudom je utvrđeno da se apelant, iz nehata, kao učesnik u saobraćaju na putevima, nije pridržavao saobraćajnih propisa i time tako ugrozio javni saobraćaj te je doveo u opasnost život ljudi, posljedicom čega je prouzrokovao teške tjelesne povrede jedne osobe. Naime, utvrđeno je da je apelant 27. februara 2015. godine, u Mostara, upravljajući motornim vozilom, svjestan da svojim postupanjem može ugroziti javni saobraćaj i dovesti u opasnost život ljudi i prouzrokovati teške tjelesne povrede neke osobe, ali olako držeći da do toga neće doći, ugrozio javni saobraćaj i doveo u opasnost život ljudi, na način da je postupio suprotno odredbama člana 28. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima BiH, nije obratio pažnju na pješaka J.Š., koji se nalazio na kolovozu i stajao iza kamiona parkiranog u lijevoj polovini kolovoza, pa je obilazeći svojim vozilom navedeni kamion i oštećenog, zadnjim lijevim točkom vozila, ostvario kontakt sa oštećenim i točkom oštećenom prešao preko stopala desne noge, usljed čega je isti pao na tlo, a kao posljedicu kontakta sa vozilom zadobio teške tjelesne povrede u vidu nagnječenja desnog stopala i preloma desne ubodne kosti desnog stopala.

3. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da apelant žalbom osporava prvostepenu presudu, navodeći da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje zanemarujući činjenicu da je oštećeni u trenutku nastanka prometne nezgode nesmotreno iskoračio na putanju kretanja apelanta što je i uzrok prometne nezgode. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je istakao da je vještak prometne struke u zaključku svog nalaza i mišljenja naveo da je apelant imao tehničke mogućnosti u većem luku obići parkirani kamion, tako da je imao dovoljno mjesta da prođe, a da ne dođe do kontakta. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da je i vještak odbrane također je zaključio da je apelant imao tehničku mogućnost opažanja pješaka, kao i obvezu da kretanje svog vozila prilagodi tako da u svakom trenutku može na siguran način zaustaviti vozilo prije kontakta sa pješakom. Kantonalni sud je naveo da je vještak odbrane, pored ostalog, istakao i da je oštećeni, koji je bio okrenut leđima, imao obvezu i tehničku mogućnost, prije istupanja na slobodnu širinu kolovoza, pratiti kretanje vozila ispred i iza sebe, što nije učinio, ali je na kraju zaključio da je i u takvom položaju apelantu ostalo dovoljno prostora do bočne desne ivice da sigurno zaobiđe oštećenog. Na osnovu navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno iz ovih nalaza zaključio da je apelant bio dužan ići krajnje desno i na taj način sa odmaknuti od pješaka. Također, Kantonalni sud je zaključio da u prvostepenoj presudi nije navedeno da je oštećeni načinio iskorak jednom nogom na kolovoz, no da u dinamici prometne nezgode to, suprotno stavu apelanta, nije odlučna činjenica u odnosu obvezu apelanta da kretanje svog vozila prilagodi tako da u svakom trenutku može na siguran način zaustaviti vozilo prije kontakta sa pješakom, kao i u odnosu na činjenicu da je apelant imao tehničku mogućnost opažanja pješaka i da mu je i u takvom položaju ostalo dovoljno prostora do bočne desne ivice da sigurno zaobiđe pješaka. Imajući u vidu sadržaj dokaza na kojima je prvostepeni sud zasnovao svoju presudu na osnovu kojih je sud našao utvrđenim pojedine odlučne činjenice, ocjenu vjerodostojnosti svih, pa i proturječnih dokaza, Kantonalni sud je našao da apelantovi žalbeni navodi ne dovode u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, te da je činjenično stanje u pobijanoj presudi potpuno i pravilno utvrđeno.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Apelant ističe da sudovi nisu pravilno cijenili odlučnu činjenicu u predmetu, a to je neoprezno ponašanje oštećenog koji je iskoračio naprijed u momentu prolaska apelantovog vozila, kom prilikom je došlo do kontakta sa oštećenim i njegovog ozljeđivanja.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge kada je prihvatio činjenično utvrđenje i zaključak prvostepenog suda o apelantovoj odgovornosti za krivično djelo koje mu se stavlja na teret, u čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja identične navode u pogledu činjenica koje se odnose na ponašanje oštećenog u predmetnoj prometnoj nezgodi, koje je isticao ranije u postupku po žalbi pred Kantonalnim sudom, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud u svojoj odluci, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta/apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao/pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelant/apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3054/17 (E. T.) | Sudska praksa | Aktio