Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2192/17 (Z. M.)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2192/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-2192/17, rješavajući apelaciju Zdravka Matkovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zdravko Matković protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 K 000392 17 Kž 2 od 28. aprila 2017. godine;
zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zdravko Matković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupa Ivan Grubešić advokat iz Novog Travnika, podnio je 2. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 49 0 K 000392 17 Kž 2 od 28. aprila 2017. godine. U krivičnom postupku koji je okončan osporenom odlukom apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela teško krivično djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav 1. u vezi sa krivičnim djelom nepropisno i nepravilno izvođenje građevinskih radova iz člana 326. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ), pa mu je izrečena uvjetna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 11 mjeseci sa rokom provjeravanja u trajanju od dvije godine. Pod tačkom II izreke osporene presude optuženi M.A. i K.M., primjenom odredbe člana 299. tačka a) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine oslobođeni su od optužbe da su počinili isto krivično djelo za koje je apelant oglašen krivim.
2. U postupku pred prvostepenim sudom je utvrđeno da je apelant, kao zanatlija-bravar, izvodio radove na ugradnji dizala u apoteci u koja se nalazi u Kiseljaku, za koje nije bio ovlašten i za koje nije imao potrebno znanje i vještinu, te nije bio atestiran za ugradnju lifta i sajle, a usljed kojih nedostataka njegovog stručnog znanja i kvalifikacija je došlo do izazivanja opasnosti za život ili tijelo ljudi time što je došlo do pucanja sajle i pada dizala u trenutku kada su se u njemu nalazile oštećene U.D. i M. T. koje su tom prilikom zadobile teške tjelesne povrede.
3. Razmatrajući apelantovu žalbu izjavljenu protiv prvostepene presude zbog pogrešne primjene krivičnog zakona (pravne ocjene djela) i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, Kantonalni sud je istakao da, kada je u pitanju žalbeni osnov pogrešne primjene krivičnog zakona, odnosno promašene pravne kvalifikacija, kako to apelant ističe, kada se pogleda izreka osporene presude i pravna kvalifikacija radnji za koje je apelant oglašen krivim, onda je vidljivo da prednji žalbeni prigovori o pogrešnoj primjeni krivičnog zakona odnosno nepravilnoj pravnoj ocjeni djela, nisu osnovani. Naime, prema stavu Kantonalnog suda, nigdje se u izreci pobijane presude ne pominje odredba člana 323. KZ kojom je propisano krivično djelo izazivanje opće opasnosti, a kako apelant ističe u žalbi, niti je apelant za to krivično djelo oglašen krivim, nego je osnovno krivično djelo za koje je oglašen krivim krivično djelo nepropisnog i nepravilnog izvođenja građevinskih radova iz člana 326. stav 1.KZ (kojim je propisano da odgovorna osoba koja pri projektiranju, upravljanju ili izvođenju gradnje ili građevinskih radova postupi protivno propisima ili općepriznatim tehničkim pravilima i time izazove opasnost za život ili tijelo ljudi ili za imovinu većeg opsega, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do pet godina). Nadalje, Kantonalni sud je istakao da, s obzirom na nastalu posljedicu u vidu teških tjelesnih povreda kod oštećenih navedeno osnovno krivično djelo predstavlja teško krivično djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav 1. KZ, a kojim je, između ostalog propisano da ako je krivičnim djelom iz člana 326. (Nepropisno i nepravilno izvođenje građevinskih radova) stav 1. ovog zakona neka osoba teško tjelesno ozlijeđena ili je prouzrokovana imovinska šteta velikih razmjera učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina. Dakle, prema zaključku Kantonalnog suda, odredba člana 328. stav 1. samo propisuje kvalifikovane oblike osnovnih krivičnih djela preciziranih u toj odredbi, a to znači da izazivanje opće opasnosti, na kojoj žalba insistira u pravcu pogrešne pravne ocjene, ne predstavlja bitno obilježje krivičnog djela za koje je apelant oglašen krivim tj. nepropisnog i nepravilnog izvođenja građevinskih radova, pa se time takvi žalbeni prigovori ocjenjuju kao neosnovani.
4. Nadalje, kada je pitanju žalbeni osnov pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, Kantonalni sud je istakao da žalbom se prigovara da je prvostepeni sud izveo pogrešne činjenične zaključke o postojanju i dokazanosti krivnje apelanta, te da je nemoguće odvojiti apelanta od optuženih A. M. kao investitora i M. K., kao naručitelja radova, jer su korelativno povezani, pa abolirati prvooptuženu i drugooptuženog od bilo kakve odgovornosti, a osuditi apelanta koji nije ništa kriv za navodno počinjene propuste je nemoguće, jer je, prema navodima u žalbi, nakon obavljenih građevinskih radova, naručilac radova bio dužan zatražiti kod nadležnih organa tehnički prijem stambenog objekta, a investitor zatražiti upotrebnu dozvolu. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da se žalbom ukazuje na to da bi se zanatski radovi koje je apelant izvodio mogli podvesti isključivo pod odredbe člana 613. i 614. Zakona o obligacionim odnosima, jer je riječ o čisto građansko-pravnom odnosu između drugooptuženog M.K. i apelanta. Međutim prema zaključku Kantonalnog suda, ni ovi žalbeni prigovori ne mogu se prihvatiti i ocijeniti kao osnovani, jer se netačno žalbom tvrdi da se krivnja apelanta ne može odvojiti od krivnje ostalo dvoje optuženih, jer svaki optuženi pa i apelant odgovara za radnje koje je poduzeo i u granicama svog umišljaja, a u konkretnom slučaju radnje koje je on poduzeo su apsolutno samostalne i rezultat su njegove volje i svijesti, te da je apelant imao mogućnost da odbije ponudu naručitelja radova ukoliko je smatrao da on za te radove nije stručno osposobljen i kvalifikovan, a što nije učinio nego je ponudu prihvatio i upustio se u ugradnju dizala za koje radove nije registrovan i certificiran. U konačnici, Kantonalni sud je zaključio da su se u radnjama apelanta ostvarila sva bitna obilježja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret time što je izvodio radove za koje nije bio ovlašten i za koje nije imao potrebno znanje i vještinu, te nije bio atestiran za ugradnju dizala i sajle, a usljed kojih nedostataka je došlo do izazivanja opasnosti za život ili tijelo ljudi na način da su oštećene zadobile teške tjelesne povrede.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da su prvooptuženi (kao investitor) i drugooptuženi (kao naručitelj radova), koji su osporenom odlukom oslobođeni od optužbe, trebali biti osuđeni za krivično djelo za koje je apelant nepravedno osuđen, „jer se radi o kolerativnom i jedinstvenom krivičnom djelu“, dok za sebe ističe da je samo postupao po usmenom dogovoru sa naručiteljem.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge kada je prihvatio činjenično utvrđenje i zaključak prvostepenog suda o apelantovoj odgovornosti za krivično djelo koje mu se stavlja na teret, u čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja identične navode u pogledu odgovornosti drugih optuženih, koje je isticao ranije u postupku po žalbi pred Kantonalnim sudom, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud u svojoj odluci, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman