Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5068/15 (Grad Tuzla)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vanparnični postupak
  • Građevinsko zemljište
  • Naknada
  • Eksproprijacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pasivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5068/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine u predmetu broj AP-5068/15, rješavajući apelaciju Grada Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Grada Tuzla, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 V 040300 15 Rev od 22. septembra 2015. godine, rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 V 040300 14 Gž od 14. oktobra 2014. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 V 040300 08 V od 12. juna 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Grad Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Gradsko pravobranilaštvo Tuzla, podnio je 17. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 V 040300 15 Rev od 22. septembra 2015. godine, rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 V 040300 14 Gž od 14. oktobra 2014. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 V 040300 08 V od 12. juna 2014. godine

2. Rješenjem Općinskog suda broj 32 0 V 040300 08 V od 12. juna 2014. godine, donesenim u ponovnom postupku, određena je naknada za nekretnine eksproprisane pravosnažnim rješenjem Opštinske uprave za imovinsko-pravne poslove Tuzla, preciznije označene u izreci rješenja (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) te su obavezani JP „Direkcija za izgradnju“ d.o.o. za inžinjering i usluge Tuzla (u daljnjem tekstu: prvoprotivnik predlagača ili Direkcija) i apelant, da fizičkim licima pobliže navedenim u izreci tog rješenja (u daljnjem tekstu: predlagači) solidarno isplate utvrđenu naknadu, i to naknadu za građevinsko zemljište i naknadu za izgubljenu korist, sve u ukupnom iznosu od 46.891,10 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Općinski sud je u obrazloženju rješenja konstatovao da iz izvedenih dokaza proizilazi da su predmetne nekretnine eksproprisane 1986. godine po prijedlogu Opštinskog zavoda za izgradnju Tuzla. Dalje, konstatovao je da je članom 24. Odluke o osnivanju Javnog preduzeća Direkcija za obnovu i izgradnju Tuzla propisano da danom stupanja na snagu te odluke prestaje sa radom, između ostalih i Zavod za izgradnju i uređenje grada Tuzla (u daljnjem tekstu: Zavod) , a novoosnovano Javno preduzeće od Zavoda preuzima sva prava i obaveze, pa prema tome i obavezu isplate naknade za eksproprisane nekretnine. Zatim, konstatovao je da je članom 2. Ugovora o regulisanju međusobnih odnosa zaključenog 13. juna 1995. godine između Opštine Tuzla (pravnog prednika apelanta) i Javnog preduzeća Direkcija za obnovu i izgradnju Tuzla regulisano da to preduzeće preuzima na upravljanje, korištenje i održavanje svu nepokretnu imovinu, sva prava i obaveze pravnih subjekata koji su prestali sa radom danom osnivanja Javnog preduzeća, pa prema tome i upravljanje, korištenje i održavanje nepokretne imovine dotadašnjeg Zavoda, kao i njegove obaveze, s tim da je članom 4. istog ugovora regulisano da je nosilac prava raspolaganja - vlasnik cjelokupne imovine iz člana 2. tog ugovora - Općina Tuzla, a da Javno preduzeće ima samo pravo upravljanja, korištenja i održavanja. Takođe, Općinski sud je konstatovao da iz ugovora o kupoprodaji predmeta tendera broj 348/2003 zaključenog 12. februara 2003. godine slijedi da je Javno preduzeće Direkcija za obnovu i izgradnju Tuzla privatizovano i da je predmet kupoprodaje kapital u državnom vlasništvu u određenom nominalnom iznosu koji iznosi 40,87 % ukupnog kapitala, a da iz člana 9. tog ugovora proizilazi da su kupci (od 1-60 fizičkih lica) saglasni da Javno preduzeće Direkcija za obnovu i izgradnju Tuzla izmiri sve obaveze koje proisteknu iz sporova nastalih prije potpisivanja tog ugovora. Pored toga, Općinski sud je utvrdio da iz dopisa Odjeljenja registra Općinskog suda (broj i datum precizirani u obrazloženju rješenja) slijedi da prvoprotivnik predlagača prema rješenju Općinskog suda broj 032-0-Reg-08-001141 od 2. septembra 2008. godine posluje kao Javno preduzeće „Direkcija za izgradnju" d.o.o za inženjering i usluge Tuzla.

4. Iz obrazloženja rješenja Općinskog suda proizilazi da je shodno navedenom teret izmirenja svih obaveza koje proisteknu iz sporova nastalih prije potpisivanja ugovora o kupoprodaji predmeta tendera, kao što je i obaveza proizašla iz predmetne eksproprijacije, na Javnom preduzeću Direkcija za obnovu i izgradnju Tuzla, a da novonastali privatizovani dio sa 40,87% ukupnog kapitala prije privatizacije nije pravni sljednik dotadašnjeg Javnog preduzeća Direkcija za obnovu i izgradnju Tuzla. Općinski sud je ocijenio da apelant kao osnivač Javnog preduzeća Direkcija za obnovu i izgradnju Tuzla odgovara za njegove obaveze, a uz to da je apelant i vlasnik svih nekretnina kojima je to preduzeće samo upravljalo, koristilo ih i održavalo, koje su odlukom općinskog načelnika i isknjižene iz poslovnih knjiga Javnog preduzeća. Takođe, Općinski sud je ukazao da je rješenjem Kantonalne agencije za privatizaciju o odobravanju upisa izvršene privatizacije JP Direkcija za obnovu i izgradnju Tuzla u sudski registar i tačkom III 2. regulisano da kapital u određenom nominalnom iznosu ili 51% ostaje u državnom vlasništvu, a da prema zadnjim upisima u sudskom registru subjekat nastao privatizacijom dijela bivšeg Javnog preduzeća i preostali kapital u državnom vlasništvu od 51% ponovo egizistiraju kao jedno pravno lice pod nazivom Javno preduzeće „Direkcija za izgradnju" d.o.o. za inženjering i usluge Tuzla. Shodno tome, Općinski sud je zaključio da su u konkretnom slučaju prvoprotivnik predlagača tj Direkcija i apelant obavezni da solidarno predlagačima isplate naknadu za eksproprisane nekretnine.

5. Općinski sud je dalje konstatovao da je tokom prethodnog postupka nesporno je utvrđeno da su određena lica (pobliže navedena u obrazloženju rješenja) pravni prednici predlagača i raniji vlasnici od kojih su eksproprisane predmetne nekretnine. Općinski sud je ocijenio da iz dopisa Komisije za utvrđivanje prometne vrijednosti nepokretnosti i prava Tuzla (u daljnjem tekstu: Komisija) od 7. januara 2014. godine slijedi da sadašnja tržišna cijena 1 m² predmetnog zemljišta iznosi 150,00 KM, na koju cijenu predlagači nisu imali primjedbi. Općinski sud je konstatovao da se o tog cijeni prvoprotivnik predlagača nije ni izjašnjavao, a da je apelant prigovarao tako utvrđenoj cijeni ističući da je ista Komisija 2004. godine procijenila da tržišna cijena 1 m² predmetnog zemljišta iznosi 25,00 KM. Međutim, konstatujući da iz navedenog dopisa proizilazi da je cijena po metru kvadratnom utvrđena u skladu sa članom 8. i 9. Pravilnika o organizaciji rada Komisije („Službeni glasnik Općine Tuzla“, broj 7/13), kojim su razrađeni kriteriji za utvrđivanje tržišne cijene, a kako ranija cijena po metru kvadratnom utvrđena još 2004. godine, Općinski sud je zaključio da poređenje tih iznosa sa tako velike vremenske distance nije ni moguće, te je apelantove primjedbe smatrao neosnovanim. Općinski sud je visinu naknade za eksproprisano zemljište utvrdio da osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, koji je u cijelosti prihvatio kao jasan, precizan, sačinjen u skladu sa pravilima struke, a prema kojem sadašnja tržišna cijena 1 m² predmetnog zemljišta iznosi 150,00 KM. Naknadu koja predlagačima za izgubljenu korist pripada po članu 54. Zakona o eksproprijaciji, Općinski sud je utvrdio na osnovu nalaza vještaka poljoprivredne struke, a sa kojim su se saglasili i predlagači i apelant.

6. Apelant je podnio žalbu protiv rješenja Općinskog suda, koju je Kantonalni sud odbio rješenjem broj 32 0 V 040300 14 Gž od 14. oktobra 2014. godine i potvrdio prvostepeno rješenje.

7. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja zaključio da je, suprotno apelantovim žalbenim navodima, prvostepeni sud u rezultatima cjelokupnog dokaznog postupka, a posebno ocjenom sadržine priloženih materijalnih dokaza u spisu, imao dovoljno uporišta za zaključak da je apelant pasivno legitimisan u ovoj pravnoj stvari, o čemu je dao odgovarajuće razloge koje u cijelosti prihvata i taj sud. Pri tome, istakao je da prema utvrđenju prvostepenog suda prema posljednjim izvršenim upisima u sudskom registru, subjekat nastao privatizacijom dijela JP Direkcije za obnovu i izgradnju Tuzla (40,87% ukupnog kapitala) i preostali kapital u državnom vlasništvu od 51% ponovo egzistira kao jedno pravno lice pod nazivom Javno preduzeće „Direkcija za izgradnju" d.o.o. za inžinjering i usluge Tuzla – prvoprotivnik predlagača. Shodno tome, Kantonalni sud je ocijenio da su neprihvatljivi apelantovi žalbeni navodi da su kao protivnici predlagača u konkretnom slučaju trebali biti označeni i dioničari, odnosno fizička lica kao kupci prema zaključenom ugovoru o kupoprodaji predmeta tendera od 12. februara 2003. godine. Takođe, Kantonalni sud je ocijenio da da se pravilnost prvostepenog rješenja ne može dovesti u sumnju apelantovim žalbenim navodima da prvostepeni sud nije pravilno utvrdio tržišnu cijenu predmetnih nekretnina, te da je stoga pogrešno odredio i visinu naknade za eksproprisane nekretnine. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 46. stav 1. Zakona o eksproprijaciji propisano da se naknada za eksproprisanu nekretninu određuje u novcu u visini tržišne vrijednosti nekretnine, a da iz odredbe člana 46. stav 2. istog Zakona proizilazi da je tržišna vrijednost izražena u cijeni na području gdje se vrši eksproprijacija, a koja se za određenu nekretninu može postići na tržištu i koja zavisi o odnosu ponude i potražnje u vrijeme njenog utvrđivanja. Kantonalni sud je zaključio da u situaciji kada je od strane Komisije utvrđena tržišna cijena eksproprisanih nekretnina u iznosu od 150,00 KM po 1 m², vodeći računa o svim kriterijima, odnosno parametrima za utvrđivanje tržišne cijene predviđenih odredbama člana 8. i 9. Pravilnika o organizaciji rada navedene komisije, suprotno navodima apelanta, utvrđena tržišna vrijednost predmetnih nekretnina od strane navedene Komisije nije previsoko određena, pa je i odluka prvostepenog suda u dijelu određene naknade za eksproprisane predmetne nekretnine, pravilna i donesena u skladu sa odredbom člana 63. stav 1. u vezi sa članom 46. Zakona o eksproprijaciji. Ocijenivši da ne stoje razlozi žalbe, kao ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci rješenja.

8. Apelant je izjavio reviziju protiv rješenja Kantonalnog suda, koju je Vrhovni sud odbio rješenjem broj 32 0 V 040300 15 Rev od 22. septembra 2015. godine.

9. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja zaključio da je neosnovan apelantov revizijski prigovor da su nižestepeni sudovi pogrešno odlučili o prigovoru njegove pasivne legitimacije. Vrhovni sud je naime ocijenio da je o postojanju apelantove pasivne legitimacije u konkretnom slučaju prvostepeni sud naveo odgovarajuće razloge, koje u cijelosti prihvatio i drugostepeni sud, a i taj sud, pa je u tom kontekstu neosnovan apelantov revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava. Takođe, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili pripadajuću naknadu za građevinsko zemljište i naknadu za izgubljenu korist, o čemu su dali odgovarajuće razloge, koje u cijelosti prihvatio i taj sud. Pored toga, Vrhovni sud je zaključio da su u kontekstu iscrpnih razloga prvostepenog suda neosnovane apelantove revizijske tvrdnje da je prvostepeni sud povrijedio odredbe vanparničnog postupka, kada apelantov istaknut prigovor na cijenu dostavljenu od strane Komisije, nije ponovo dostavio Komisiji na dodatno obrazloženje, zbog čega je napravio propust pri tačnom utvrđivanju cijene. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio odluku kao u izreci.

10. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su ga obavezali da solidarno sa prvopredlagačem isplati naknadu za eksproprisane nekretnine. Naime, apelant tvrdi da u konkretnom slučaju nije pasivno legitimisan za isplatu predmetne naknade. Pri tome, apelant ukazuje da je korisnik eksproprijacije u konkretnom slučaju bio Opštinski zavod za izgradnju Tuzla, čiji pravni sljednik je privatizovano preduzeće. Apelant smatra da to preduzeće može biti obavezano za isplatu naknade, a ne i apelant. Takođe, apelant smatra da bi za isplatu naknade kao jedinstveni nužni suparničari trebala biti obavezana fizička lica koji su osnivači i suvlasnici tog preduzeća, a što su redovni sudovi propustili da urade, čime su, po apelantovom mišljenju, povrijedili odredbe procesnog zakona. Takođe, tvrdi da je prvostepeni sud povrijedio procesne odredbe jer nije odlučio o njegovom prigovoru na cijenu nepokretnosti dostavljenu od Komisije. Naime, apelant smatra da je taj sud prigovor trebao dostaviti Komisiji na dodatno obrazloženje. Pored toga, apelant tvrdi da je prvostepeni organ uprave „pogrešno usmjerio vođenje postupka eksproprijacije“ protiv predlagača, jer predlagači nisu bili vlasnici eksproprisanog zemljišta u trenutku eksproprijacije.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa navodima o kršenju ustavnog prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz kojih proizilazi da se ovi navodi zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te shodno tome, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituišu redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 58/05).

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne i dovoljno jasne i precizne razloge za svoje odlučenje kojim je obavezao apelanta da sa prvoprotivnikom predlagača solidarno isplati predlagačima utvrđenu naknadu za predmetne nekretnine, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih garancija bila na štetu apelanta. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao ranije u postupku pred redovnim sudovima, a koje navode su ti sudovi razmotrili, te jasno i detaljno obrazložili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. U vezi sa apelantovim navodima da je organ uprave „pogrešno usmjerio vođenje postupka eksproprijacije“ protiv predlagača, jer predlagači nisu bili vlasnici eksproprisanog zemljišta u trenutku eksproprijacije, Ustavni sud da se ti navodi ne odnose na predmetni postupak određivanja naknade za eksproprisane nepokretnosti, a da iz dostavljene dokumentacije ne proizilazi da je apelant u predmetnom postupku u kojem su donesene osporene odluke dovodio u pitanje aktivnu legitimaciju predlagača. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću pitanja prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, koje bi trebalo meritorno razmotriti, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5068/15 (Grad Tuzla) | Sudska praksa | Aktio