Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4135/17 (H. P.)

Odluka donesena 06. 12. 2017.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Krivični postupak
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Apelacija preuranjena
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4135/17

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4135/17, rješavajući apelaciju Harisa Prašovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3). tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Harisa Prašovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 027699 17 Kž 5 od 26. septembra 2017.

godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 027699 17 Kv 7 od 11. septembra 2017. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.

tačka c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Harisa Prašovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 027699 17 Kž 5 od 26. septembra 2017.

godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 027699 17 Kv 7 od 11. septembra 2017. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Haris Prašović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Senad Pizović, advokat iz Sarajeva, podnio je 5. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 027699 17 Kž 5 od 26. septembra 2017. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 027699 17 Kv 7 od 11. septembra 2017. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi mjera pritvora određena osporenim rješenjima bila ukinuta do donošenja konačne odluke povodom njegove apelacije.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, te od Kantonalnog tužilaštva Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 13. oktobra 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 19. oktobra, a Kantonalni sud 18. oktobra 2017. godine. Kantonalno tužilaštvo, kojem je apelacija dostavljena na odgovor 16. oktobra 2017. godine, u ostavljenom roku od pet dana nije dostavilo odgovor.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Kantonalni sud je Rješenjem broj 09 0 K 027699 17 Kv 7 od 11. septembra 2017. godine apelantu u svojstvu optuženog produžio pritvor koji prema tom rješenju može trajati do 9. oktobra 2017. godine.

6. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je apelantu pritvor produžen zbog postojanja osnovane sumnje da je kao član grupe, u smislu člana 2. stav 20. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), počinio krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 2. i krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. u vezi sa čl. 55. i 54. KZFBiH.

7. Kantonalni sud je zaključak o postojanju osnovane sumnje, između ostalog, zasnovao na sadržaju razgovora zabilježenih provođenjem posebnih istražnih radnji na osnovu naredbi suda izdatih 13. marta 2017. godine i 12. aprila 2017. godine.

8. Kantonalni sud je zaključio i da su se stekli uvjeti za produženje pritvora apelantu iz člana 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). Pored objektivnih okolnosti, tj. da se apelant sumnjiči za krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna, kao naročite okolnosti su ocjenjivane: ranija osuđivanost za istovrsna krivična djela (krivična djela koja imaju isti zaštitni objekt), tj. krivično djelo posjedovanje i uživanje opojnih droga iz člana 239. stav 3. KZFBiH (presuda od 24. februara 2011. godine, izrečena kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca, uvjetno na jednu godinu), te za krivično djelo neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZBiH (presuda od 15. augusta 2012. godine, izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci); apelantove socijalne prilike: da je otac troje malodobne djece i lošeg imovnog stanja, što upućuje na zaključak da je vršenjem krivičnih djela apelant pribavljao prihode za egzistenciju, pa je realno očekivati da bi u slučaju da bude pušten na slobodu nastavio vršiti krivična djela.

9. Najzad, s obzirom na prirodu, vrstu i težinu krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret potvrđenom optužnicom, te zakonski razlog zbog kojeg je produžen pritvor, Kantonalni sud je zaključio da se samo mjerom pritvora može osigurati apelantovo prisustvo i uspješno vođenje krivičnog postupka.

10. Vrhovni sud je Rješenjem broj 09 0 K 027699 17 Kž 5 od 26. septembra 2017. godine apelantovu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog rješenja odbio kao neosnovanu.

11. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da su neosnovanim ocijenjene apelantove tvrdnje da se zaključak o postojanju osnovane sumnje temelji na nezakonitim dokazima. U vezi s tim je ukazano da se zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant učinio krivična djela za koja se tereti ne zasniva na presretnutim razgovorima koji su rezultat provođenja posebnih istražnih radnji od 7. marta 2017. godine, nego na presretnutim razgovorima koji su rezultat provođenja posebnih istražnih radnji prema naredbama nadležnog suda od 13. marta i 12. aprila 2017. godine. Nadalje, Vrhovni sud je istakao i da prema stanju spisa proizlazi da se u konkretnom predmetu vodi krivični postupak protiv više optuženih lica i za više istovrsnih krivičnih djela, a da apelant ne tvrdi da su dokazi koji su pribavljeni u periodu od 7. do 13. marta 2017. godine, za koji period su prema sadržaju spisa i navodima iz osporavanog rješenja provođene posebne istražne radnje nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija, radnje provođene bez naredbi u odnosu na druge optužene. Shodno navedenom, neosnovanom je ocijenjena i tvrdnja da nepostojanje naredbe suda u odnosu na apelanta za posebne istražne radnje na dan 7. mart 2017. godine automatski za sobom povlači i nezakonitost svih provedenih istražnih radnji shodno članu 135. ZKPFBiH.

12. Neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja da prvostepeni sud nije konkretizirao koje su to okolnosti koje opravdavaju daljnje produženje mjere pritvora. S tim u vezi je ukazano da se prvostepeni sud pozvao na apelantovu raniju osuđivanost za istovrsna krivična djela, te na okolnosti koje se tiču apelantove ličnosti, a koje su konkretizirane i koje opravdavaju zaključak o postojanju uvjeta iz ovog razloga za produženje pritvora. Slijedom navedenog zaključeno je da je neosnovana apelantova tvrdnja da je zaključak da će ponoviti krivično djelo u slučaju da bude pušten na slobodu zasnovan na apstraktnim i teoretskim mogućnostima. Netačnom je ocijenjena i tvrdnja da su razlozi u osporenom rješenju identični razlozima iz rješenja od 12. maja, 9. juna i 11. jula 2017. godine, jer su u osporenom rješenju izneseni i drugi navodi na kojim se ranija rješenja nisu temeljila. Pored toga, ukazano je i da apelant nije doveo u pitanje postojanje okolnosti na kojim se temelji zaključak o postojanju ovog pritvorskog razloga, a samo zbog toga što se određene okolnosti ponavljaju i traju ne dovodi se u pitanje pravilnost zaključka prvostepenog suda.

13. Najzad, Vrhovni sud je istakao da iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da je prvostepeni sud pri odlučivanju o produženju pritvora apelantu najprije razmotrio mogućnost izricanja blažih mjera, odnosno mjera koje je predložio apelant, te zaključio da se svrha koja se želi postići produženjem pritvora ne može osigurati blažim mjerama i za takav zaključak naveo razloge. Vrhovni sud je istakao da je apelant predlagao da mu se izrekne mjera zabrane napuštanja boravišta ograničavajući se na kućnu adresu, imajući u vidu i da je otac troje malodobne djece. S tim u vezi je ukazano da iz sadržaja predmetnog spisa proizlazi da je upravo u kući u kojoj živi sa suprugom pronađena crna torba s materijalom za koji se osnovano sumnja da predstavlja opojnu drogu, zbog čega predložena mjera zbrane nije prihvatljiva s obzirom na vrstu krivičnih djela za koje se apelant osnovano sumnjiči. Pri tome, Vrhovni sud je naročito imao u vidu težinu krivičnih djela, te postojanje osnovane sumnje o vršenju ovih krivičnih djela u dužem vremenskom periodu. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

15. Apelant tvrdi da se zaključak o postojanju osnovane sumnje zasniva na nezakinuto pribavljenim dokazima, tj. na sadržaju posebnih istražnih radnji provedenih u periodu od 7. do 13. marta 2017. godine za koje ne postoji naredba suda. U vezi s tim navodi da su iz tako pribavljenih dokaza proistekli kasnije pribavljeni dokazi, tj. dokazi pribavljeni provođenjem posebnih istražnih radnji, provedenih prema naredbama suda od 13. marta i 12. aprila 2017. godine. Apelant ističe da je Vrhovni sud ukinuo rješenje Kantonalnog suda i naložio mu da ispita zakonitost dokaza u svakoj fazi postupka. Apelant ukazuje da je u ponovnom postupku Kantonalni sud u novom rješenje jednostavno izostavio dokaze pribavljene provođenjem posebnih istražnih radnji bez naredbe suda iz perioda od 7. do 13. marta 2017. godine. Vrhovni sud je, odlučujući o njegovoj žalbi, zaključio da se zaključak o postojanju osnovane sumnje ne temelji na navedenim dokazima, već na dokazima za koje postoji naredba suda od 13. marta 2017. godine. Apelant smatra da je takav stav Vrhovnog suda neprihvatljiv jer su i ti dokazi nezakoniti, s obzirom na to da su proistekli iz dokaza pribavljenih u periodu od 7. do 13. marta 2017. godine bez naredbe suda.

16. Apelant tvrdi i da se ne može prihvatiti zaključak o ispunjenosti uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Apelant ističe da se od prvog rješenja kojim mu je pritvor određen, tj. od 12. maja 2017. godine pa do rješenja osporenih apelacijom, postojanje tog zakonskog uvjeta temelji na istim razlozima koji se samo prepisuju i ponavljaju. Pozivajući se opširno na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, apelant ukazuje da korištenje istih razloga odnosno stereotipnih formulacija u rješenjima o produženju pritvora bez uvažavanja specifičnih okolnosti konkretnog slučaja koje zahtijeva kontinuirani pritvor predstavlja kršenje člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Prema njegovom mišljenju, neprihvatljivo je da su naročite okolnosti koje upućuju na zaključak da će ponoviti krivično djelo činjenica da je otac troje malodobne djece i da je slabog imovnog stanja. Također, neprihvatljivim smatra i da drugooptuženi u istom predmetu, koji je šest puta osuđivan i kome se na teret stavlja, kako tvrdi, teža inkriminacija, bude pušten da se brani sa slobode, da petooptuženi i desetooptuženi budu također pušteni da se brane sa slobode uz mjere zabrane, a da on kao jedanaestooptuženi ostane u pritvoru.

17. Apelant ističe i da je paušalan zaključak redovnih sudova da se mjerama zabrane ne bi mogla ostvariti ista svrha kao i mjerom pritvora.

18. Najzad, s obzirom na činjenicu da se iz istih razloga u pritvoru nalazi već pet mjeseci, smatra da bi daljnjim boravkom u pritvoru prije konačne odluke o ovoj apelaciji bilo nastavljeno kršenje njegovih prava što bi rezultiralo nenadoknadivom štetom. Stoga je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi mjera pritvora određena osporenim rješenjima bila ukinuta do donošenja konačne odluke o njegovoj apelaciji.

b) Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da ne dovodi u pitanje da je tokom provođenja posebnih istražnih radnji u spornom periodu (od 7. do 13. marta 2017. godine) bila izdata naredba nadležnog suda protiv drugih lica, odnosno optuženih u istom krivičnom predmetu i da je upravo preduzimanjem tih istražnih radnji u odnosu na druga lica utvrđeno da postoji osnovana sumnja da je apelant učestvovao u izvršenju krivičnih djela s drugim optuženim i da je preduzimao krivičnopravne radnje koje čine obilježja krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret. Stoga, zaključeno je da su tvrdnje o nezakonitim dokazima neosnovane. U pogledu zaključka o postojanju razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, Vrhovni sud je ukazao da se, uvažavajući specifičnosti i okolnosti konkretnog slučaja u odnosu na vrstu i težinu krivičnih djela koja se apelantu stavljaju na teret, o identičnim apelantovim navodima već izjasnio i da ostaje pri svim razlozima datim u obrazloženju rješenja. Najzad, ukazano je i da su razmotrene mogućnosti izricanja blažih mjera umjesto pritvora, te da su u vezi s tim dati konkretni i određeni razlozi na kojima je temeljen zaključak da se izricanjem blažih mjera ne bi mogla ostvariti ista svrha kao i pritvorom.

20. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su neosnovane apelantove tvrdnje o povredi prava iz čl. 5. i 6. Evropske konvencije.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 11.

Zakonitost dokaza (...)

(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratificirala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 130.

Vrste posebnih istražnih radnji i uvjeti za njihovu primjenu (1) Protiv lica za koje "postoje osnovi sumnje" da je samo ili s drugim licem učestvovalo ili učestvuje u počinjenju krivičnog djela iz člana 131. ovog zakona mogu se odrediti posebne istražne radnje ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama.

(2) Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:

a) kontrola i tehničko snimanje telekomunikacija, (...)

Član 134.

Slučajni nalazi Ne mogu se koristiti kao dokaz informacije i podaci dobijeni preduzimanjem radnji iz člana 130. ovog zakona ako se ne odnose na krivično djelo iz člana 131. ovog zakona. Član 140b.

Izricanje mjera zabrane (1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branitelja.

(2) Kada odlučuje o pritvoru sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produženja pritvora.

(...)

Član 146.

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

(...)

c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje tri godine ili teža kazna. (...)

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje

24. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

25. Pri ocjeni dopustivosti apelacije u odnosu na navode o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda. Član 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

l) apelacija je preuranjena;

26. U vezi s tim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasno stanovište da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može odgovoriti dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda, pitanje je li poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, utvrditi je li krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

27. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja o produženju pritvora ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, tačka 26, dostupna na www.ustavnisud.ba).

28. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije nedopuštena, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu odluke.

Dopustivost u odnosu na pravo na slobodu i sigurnost

29. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost garantirano člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 K 027699 17 Kž 5 od 26. septembra 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavnom sudu nije predočen dokaz kada je apelantu uručeno rješenje Vrhovnog suda, međutim, s obzirom na datum donošenja 26. septembar 2017. godine i datum podnošenja apelacije, tj. 5. oktobar 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

34. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(...)

c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

(...)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

35. Apelant u suštini smatra da je njegovo lišavanje slobode nezakonito jer se zaključak o postojanju osnovane sumnje temelji na nezakonitim dokazima, kao i zbog činjenice da se zaključak o postojanju posebnog pritvorskog razloga temelji na istim razlozima koji se ponavljaju počevši od rješenja kojim mu je pritvor određen. Najzad, apelant smatra i da su redovni sudovi propustili da ponude razloge i obrazloženja zbog čega ne postoji mogućnost određivanja mjera blažih od pritvora.

36. U vezi s tim apelacionim navodima, Ustavni sud prije svega ukazuje da član 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je najprije potrebno utvrditi da li drugi osnovi na kojim se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi Evropski sud, između ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], br. 5826/03, stav 140, 22. maj 2012. godine). „Relevantno“ i „dovoljno“ opravdanje uz postojanje osnovane sumnje, prema praksi Evropskog suda, uključuje opasnost od bjekstva, opasnost od ometanja krivičnog postupka uništavanjem dokaza ili utjecajem na svjedoke (koluzijska opasnost), opasnost od ponavljanja krivičnog djela (iteracijska opasnost) i potrebu da se zaštiti pritvoreno lice (vidi Evropski sud, Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 88). Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da uprkos presumpciji nevinosti preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca (vidi prethodno citiranu Buzadji protiv Moldavije, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da s tim u vezi ponudi razloge i obrazloženja (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179).

37. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud potvrdio optužnicu prema kojoj postoji osnovana sumnja da je apelant kao član grupe, u smislu člana 2. stav 20. KZFBiH, počinio krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav

2. KZFBiH i krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. u vezi sa čl. 55. i 54. KZFBiH. Postojanje osnovane sumnje redovni sudovi su temeljili na provedenim dokazima, pored ostalih, i presretnutim razgovorima koji su rezultat provođenja posebnih istražnih radnji prema naredbama nadležnog suda od 13. marta i 12. aprila 2017. godine. Vrhovni sud je detaljno ispitao apelantovu tvrdnju da su konkretni dokazi pribavljeni na nezakonit način pa da se na njima ne može zasnivati zaključak o postojanju osnovane sumnje, te je zaključio da je ta tvrdnja neosnovana, iznoseći s tim u vezi razloge i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, ne može se prihvatiti osnovanom apelantova tvrdnja da se zaključak o postojanju osnovane sumnje zasniva na dokazima koji su pribavljeni na nezakonit način, bilo povredama ljudskih prava i sloboda bilo bitnim povredama zakona odnosno nezakonitim dokazima.

38. Nadalje, apelant tvrdi i da su zaključak o postojanju razloga za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH redovni sudovi zasnovali na istim razlozima koji su navedeni i u prethodnim rješenjima.

39. Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da opet počini krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti dotičnog lica (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, serija A, br. 225; i Paradisz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009. godine). Uz to, kad se domaće vlasti pozivaju na prethodni krivični progon, one moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključujući jesu li prethodne činjenice i optužbe uporedive s obzirom na prirodu ili stepen težine s optužbama u postupku koji je u toku (vidi Evropski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stav 60, 15. maj 2008. godine; i Shtein protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stav 115, 18. juni 2009. godine).

40. Nadalje, određivanje odnosno produženje pritvora iz ovog razloga zahtijeva čvršći osnov kako bi pokazalo ne samo da postoji istinska „opravdana sumnja” nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, pored ostalih, Evropski sud, I.A. protiv Francuske, 23. septembar 1998. godine, stav 102, Izvještaji 1998-VII; i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da s tim u vezi ponudi razloge i obrazloženja (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnov za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84. in fine, 26. juli 2001. godine).

41. Najzad, korištenje istih razloga, odnosno stereotipnih formulacija u rješenjima o produženju pritvora, bez uvažavanja specifičnih okolnosti konkretnog slučaja koje zahtijeva kontinuirani pritvor, predstavlja kršenje člana 5. stav 3. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Sulaoja protiv Estonije, aplikacija broj 55939/00, stav 64, 15. februar 2005. godine; Tsarenko protiv Rusije, aplikacija broj 5235/09, stav 70, 3. mart 2011. godine; Trifković protiv Hrvatske, presuda od 6. novembra 2012. godine, stav 125).

42. Ustavni sud zapaža da je apelant lišen slobode 12. maja 2017. godine, nakon čega mu je pritvor u kontinuitetu produžavan. Iz rješenja koja su prethodila rješenjima koja su osporena apelacijom proizlazi da su redovni sudovi kao naročite okolnosti u svim periodima na kojim su temeljili zaključak da postoji realna opasnost da bi apelant u slučaju da bude pušten na slobodu mogao počiniti krivično djelo temeljili na njegovoj dvostrukoj osuđivanosti za istovrsna krivična djela, te njegovim ličnim prilikama, da je lice slabog imovnog stanja, da je otac troje malodobne djece, te da sredstva za egzistenciju osigurava izvršenjem krivičnih djela. Najzad, ispitujući identičan apelantov navod, Vrhovni sud je, između ostalog, ukazao da apelant postojanje tih okolnosti ničim nije osporio i doveo u pitanje ni u trenutku donošenja rješenja osporenih apelacijom.

43. Ustavni sud podsjeća da član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije dopušta lišavanje slobode lica u pitanju „kada se to smatra razumno neophodnim da bi se spriječilo da počini krivično djelo“. Međutim, taj razlog za pritvor nije predviđen u svrhu generalne prevencije usmjerene prema pojedincu ili grupi pojedinaca koji predstavljaju opasnost iz razloga njihove kontinuirane sklonosti ka kriminalu (vidi Evropski sud, M. protiv Njemačke, presuda od 10. maja 2010. godine, stav 40. sa daljnjim referencama na relevantnu praksu Evropskog suda). Također, samo činjenica da je lice u pitanju slabog imovnog stanja i porodičan čovjek ne može biti osnov za zaključak da je lice sklono izvršenju novih krivičnih djela (već citirana Sulaoja protiv Estonije, stav 64).

44. Ustavni sud primjećuje da je nesporno da je apelant u dva navrata osuđivan za istorodna krivična djela (neovlašteno posjedovanje i uživanje opojnih droga, te neovlašteni promet opojnim drogama), te da se u konkretnom postupku sumnjiči za krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga. U tom smislu, može se kao minimum zaključiti da se radi o uporedivim optužbama u odnosu na prethodni krivični progon. Također, imajući u vidu njegove ranije osude i izrečene kazne, proizlazi da one nisu djelovale odgojno na apelanta, s obzirom na to da se i u konkretnom postupku apelant osnovano sumnjiči za preduzimanje kao minimum istovrsnih kriminalnih radnji. Slijedom navedenog, nije nerazumno zaključiti da postoji realna opasnost da bi apelant u slučaju da se nađe na slobodi mogao počiniti krivično djelo. Zbog toga, a suprotno apelantovim tvrdnjama, zaključak Vrhovnog suda da jedna ista okolnost egzistira za sve vrijeme trajanja pritvora ne ostavlja utisak proizvoljnosti i ne predstavlja stereotipnu formulaciju, kako apelant smatra, tim prije što apelant, kako je i naveo Vrhovni sud, ničim nije doveo u pitanje ili osporio njeno postojanje. Slijedom navedenog, Ustavni sud ne smatra da je proizvoljan zaključak redovnih sudova da su ispunjeni uvjeti propisani članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.

45. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je osnovana apelantova tvrdnja da se postojanje tog pritvorskog razloga ne može temeljiti isključivo na apelantovim ličnim prilikama (otac troje djece, slabo imovinsko stanje). Međutim, imajući u vidu navedeno, ne može se prihvatiti osnovanom apelantova tvrdnja da su samo na tim okolnostima redovni sudovi zasnovali zaključak o ispunjenosti uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.

46. Najzad, Ustavni sud podsjeća da su, u skladu sa članom 5. stav 3. Evropske konvencije, javne vlasti, kada odlučuju o produženju pritvora, obavezne razmotriti određivanje blažih mjera zabrane kojim se može osigurati prisustvo lica lišenog slobode i efikasno vođenje krivičnog postupka. Naime, citirana odredba ne garantira samo „suđenje u razumnom roku ili puštanje na slobodu do suđenja“, već i da „puštanje na slobodu može biti uvjetovano garancijama da će se pojaviti na sudu“ (vidi Evropski sud, Iłowiecki protiv Poljske, aplikacija broj 27504/95, stav 63, 4. oktobar 2001. godine, naprijed citiranu Sulaoja protiv Estonije, stav 64). U konkretnom slučaju, iz obrazloženja osporenog prvostepenog rješenja proizlazi da iz razloga koji su opredijelili sud da produži pritvor apelantu nema mjesta izricanju blažih mjera. Vrhovni sud se s tim stavom saglasio dodajući pri tome da određivanju mjere zabrane napuštanja boravišta (s ograničenjem na kućnu adresu) nema mjesta jer je prilikom pretresa apelantove kuće pronađena crna torba za koju postoji osnovana sumnja da sadrži drogu, te je s tim u vezi ocijenjena vrsta krivičnih djela za koja se apelant sumnjiči, kao i da se radi o vršenju krivičnih djela u dužem periodu. Slijedom navedenog, a suprotno apelantovim tvrdnjama, ne može se zaključiti ni da je proizvoljan stav redovnih sudova da se mjerama zabrane ne bi mogla ostvariti ista svrha zbog koje je apelantu pritvor produžen.

47. Imajući u vidu navedena razmatranja, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u odluci o produženju mjere pritvora apelantu uz postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za produženje mjere pritvora dali relevantne i dovoljne razloge u pogledu postojanja posebnih razloga za produženje mjere pritvora, te iznijeli razloge i obrazloženja zbog kojih se ista svrha ne bi mogla ostvariti određivanjem blažih mjera prema apelantu.

49. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. S obzirom na odluku o meritumu u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog zahtjeva za donošenje privremene mjere.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman