Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2552/15 (A. H., B. Š. i D. B.)

Odluka donesena 06. 12. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Suvlasništvo
  • Miješanje u imovinu
  • Propisano zakonom
  • Legitiman cilj
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2552/15

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2552/15, rješavajući apelaciju Amine Hamidović i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Amine Hamidović, Begzade Šakančić i Džavida Bećarevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 004175 14 Rev od 18. februara 2015. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 004175 14 Gž 3 od 21. maja 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Amina Hamidović, Begzada Šakančić i Džavid Bećarević (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant i trećeapelant ili apelanti), koje zastupa Slavko Maksimović, advokat iz Bijeljine, podnijeli su 21. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 004175 14 Rev od 18. februara 2015. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 004175 14 Gž 3 od 21. maja 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i tužioca Sabahudina Bećarevića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 21. juna 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Okružni sud dostavili su odgovor na apelaciju 29. juna i 4. jula 2017. godine. Tužilac nije dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 004175 09 P 2 od 2. decembra 2013. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je građenjem stekao pravni osnov za sticanje prava svojine na stambenoj zgradi na sprat, pomoćnoj zgradi, površine 56 m2, poslovnom objektu, površine 184 m2, terasi, površine 43 m2, poslovnom objektu, površine „29 m2“, septičkoj jami, ogradi, kao i na zemljištu neophodnom za redovnu upotrebu objekta, površine 1.305 m2, kojeg čine parcele br. 5436/1 i 5436/3, sve bliže označeno u izreci presude, što su apelanti, kao i Zijada Berbić i Abdulah Berbić (takođe tuženi u predmetnom postupku) dužni priznati i trpjeti da se tužilac na navedenim nekretninama uknjiži kao vlasnik i posjednik u zemljišnoknjižnoj i katastarskoj evidenciji sa dijelom 1/1.

6. Istom presudom usvojen je protivtužbeni zahtjev apelanata, te je utvrđeno da je prednik tužioca (Jusuf Bećarević) u momentu smrti 19. jula 2009. godine bio vlasnik prizemlja stambenog objekta, površine 120,02 m2 (stambeni dio 104,08 m2 i terasa 15,94 m2), i poslovne zgrade, površine 28,88 m2, i titular prava korišćenja na k.č. broj 5436/1, površine 800 m2, i k.č. broj 5436/3, površine 505 m2, bliže opisane kao u izreci presude, pa su „tuženi Sabahudin Bećarević, Zijada Berbić i Abdulah Bećarević dužni trpjeti da se ove nekretnine rasprave kao zaostavština umrlog Jusufa Bećarevića u ostavinskom predmetu kod Osnovnog suda broj 80 0 O 014674 09 O, kao i da apelantima naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 20.825,00 KM“. Stavom trećim prvostepene presude djelimično je usvojen zahtjev apelanata za naknadu štete slijedom čega je tužilac obavezan da svakom na ime naknade štete isplati iznos od 1.071,00 KM, ukupno 3.213,00 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 5. septembra 2012. godine do isplate. U preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa zahtjev je odbijen.

7. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je predmet spora u ovom postupku zahtjev tužioca da se utvrdi da je dogradnjom kuće i građenjem na zemljištu koje je pripadalo njegovom ocu Jusufu stekao pravni osnov za sticanje prava svojine na nekretninama, bliže označenim i opisanim u izreci presude, kao i zahtjev apelanata da se utvrdi da su prizemlje opisanog stambenog objekta i poslovni prostor, površine 28.88 m2, zajedno sa zemljištem, predstavljali svojinu njihovog umrlog oca Jusufa i da imaju ući u ostavinsku masu, odnosno eventualni zahtjev apelanata da se utvrdi da je njihov otac Jusuf građenjem u porodičnoj zajednici sa tužiocem stekao pravo svojine na ovim nekretninama u dijelu od 1/2 i da se taj dio ima raspraviti kao njegova zaostavština u ostavinskim postupku.

8. Ukazano je da je u postupku utvrđeno da su parnične stranke rođena braća i sestre i da su svi potomci Jusufa Bećarevića, koji je umro u toku vođenja predmetnog postupka (19. jula 2009. godine). Istaknuto je da je tužilac sa ocem Jusufom, u vrijeme izgradnje poslovnog prostora, površine 28,88 m2, i dogradnje stambene zgrade, živio u porodičnoj zajednici dok su ostale parnične stranke imale zasebne porodice. Iskazima brojnih svjedoka i na osnovu navoda samih stranaka utvrđeno je da je dogovor tužioca i oca Jusufa, koji su zajedno živjeli u staroj porodičnoj kući koju su izgradili otac Jusuf i njegova supruga Aiša (majka parničnih stranaka), bio da tužilac svojim sredstvima adaptira tu staru kuću, dozida sprat za sebe, te da se, nakon uređenja kuće, otac Jusuf i majka Aiša vrate u prizemlje kuće. U tu svrhu otac i majka su privremeno iseljeni u dvorišni objekat. Utvrđeno je da je tužilac svojim sredstvima adaptirao i dogradio stambenu zgradu, ali da nije dozvolio da se roditelji vrate u prizemlje. Zbog toga je otac Jusuf u posebnoj parnici (koja je spojena sa ovim predmetom) tražio predaju u posjed prizemlja sporne kuće, pa pošto je on u međuvremenu umro, postupak su nastavili njegovi nasljednici (apelanti).

9. Ukazano je da je poslovni prostor, površine 28,88 m2, građen, takođe, u vrijeme trajanja porodične zajednice između oca Jusufa, majke Aiše i tužioca s tim što ga je tužilac kasnije (2001. godine), u dogovoru sa ocem, svojim sredstvima popravio. Ostali objekti su, uglavnom, građeni poslije očeve smrti sredstvima tužioca.

10. Imajući u vidu navedeno činjenično stanje, prvostepeni sud je utvrdio da tužilac nije mogao ovakvim građenjem steći pravo svojine na opisanim nekretninama, pa je odbio tužbeni zahtjev tužioca a udovoljio glavnom zahtjevu apelanata.

11. Protiv prvostepene presude tužilac je podnio žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 80 0 P 004175 14 Gž 3 od 21. maja 2014. godine djelimično uvažio, te je djelimično usvojen zahtjev tužioca i utvrđeno da je tužilac građenjem stekao pravni osnov za sticanje prava svojine na stambenoj zgradi na sprat, površine 242 m2, koja se sastoji od prizemlja i sprata, pomoćnoj zgradi, površine 56 m2, poslovnom objektu, površine 184 m2, terasi, površine 43 m2, poslovnom objektu, površine 28,88 m2, septičkoj jami i ogradi, sve sagrađeno na parceli broj 5463/1 i na parceli broj 5436/3 k.o. Bijeljina I, kao i na zemljištu neophodnom za redovnu upotrebu objekata,ukupne površine 1.305 m2, koje čine parcele br. 5436/1 i 5436/3 k.o. Bijeljina, kao i na zemljištu neophodnom za redovnu upotrebu objekta, ukupne površine 1.305 m2, što su apelanti dužni priznati i trpjeti da se tužilac na navedenim nekretninama uknjiži kao vlasnik i posjednik u zemljišnoknjižnoj i katastarskoj evidenciji sa udjelom od 1/2 (na stambenoj zgradi, poslovnom objektu, površine 28,88 m2, na k.č. broj 5436/1 i k.č. broj 5436/3) i sa 1/1 na svim ostalim nekretninama, septičkoj jami i ogradi izgrađenim na navedenim parcelama.

12. Odbijen je kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev apelanata, a usvojen u cjelini njihov eventualni tužbeni zahtjev, te je utvrđeno da je prednik tužioca Jusuf Bećarević stekao u porodičnoj zajednici sa tužiocem stambenu zgradu, gabaritne površine 120,02 m2, koja se sastoji od prizemlja i sprata, i poslovnu zgradu, površine 28,88 m2, objekte izgrađene na k.č. broj 5436/1, površine 800 m2, i k.č. broj 5436/3, površine 505 m2, bliže označene u izreci presude, te zemljište, površine 1.305 m2, potrebno za korišćenje navedenih zgrada, bliže označene u izreci presude, i da udio prednika tužioca Jusufa Bećarevića u sticanju ovih nekretnina iznosi 1/2, pa je tužilac dužan trpjeti da se te nekretnine rasprave kao zaostavština umrlog Jusufa Bećarevića u predmetu broj 80 0 O14674 09 O. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove prvostepenog postupka. U preostalom dijelu žalba tužioca je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Apelanti su obavezani da tužiocu naknade troškove žalbenog postupka u iznosu od 1.900,00 KM, dok je odbijen njihov zahtjev za naknadu troškova prvostepenog postupka.

13. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je, ispitujući prvostepenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi tužioca, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povredu odredaba parničnog postupka, koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje, drugostepeni sud djelimično uvažio žalbu tužioca, jer je uvjerenja da je prvostepeni sud iz činjenica koje je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je zasnovao prvostepenu presudu u ožalbenom dijelu a dijelom i na činjenicama učinjenim nespornim između parničnih stranaka.

14. Po mišljenju Okružnog suda, na odlučivanje o svojini na stambenom objektu i poslovnom prostoru, površine 28,88 m2, potrebno je primijeniti institut sticanja svojine na bazi porodične zajednice života i rada koja je postojala između tužioca i njegovog oca Jusufa. Ukazano je, da za sticanje svojine na bazi porodične zajednice života i rada, nije nužno da se odnosi u porodičnoj zajednici uređuju posebnim pismenim sporazumom. Nepostojanje takvog sporazuma koji bi učesnicima ovakve porodične zajednice, bližih srodnika, služio kao osnov za sticanje odgovarajućih dijelova u zajednički stečenoj stvari-nekretnini nema kao posljedicu to da onaj koji je upisan u evidencionim knjigama nekretnina postaje vlasnik nekretnine stečene rezultatima zajedničkog života i rada.

15. Istaknuto je da je Okružni sud utvrdio da je između tužioca i njegovog oca Jusufa 2003. godine postignut usmeni sporazum da tužilac dogradi Jusufovu postojeću kuću a da će dogradnju obaviti sopstvenim sredstvima tako što će poboljšati uslove stanovanja u prizemlju koje će pripasti Jusufu i da dogradi sebi sprat. Ukazano je da u tom slučaju proizilazi da je njihova volja bila upravljena da svakom od njih pripadne suvlasnički dio od po 1/2 tog stambenog objekta (čl. 14 i 21 Zakona o osnovnim svojinskompravnim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOSPO, koji se u konkretnom sporu primjenjuje shodno članu 356 Zakona o stvarnim pravima RS). Pri tome je Okružni sud uzeo u obzir da su tužba i protivtužba podneseni za vrijeme važenja ZOSPO.

16. Okružni sud je naveo da na ovakvo odlučivanje nije uticala činjenica da je u konkretnom slučaju sredstvima tužioca izgrađen gotovo novi objekat (udio starog objekta, gledajući kroz vrijednost, nije od bitnog značaja). Istaknuto je da je ovakav novi objekat izgrađen na osnovu navedenog usmenog sporazuma između tužioca, kao lica koje ulaže svoja materijalna i novčana sredstva, i njegovog oca Jusufa, koji unosi svoje nekretnine-zemljište i svoju kuću (uz napomenu da tužilac u ovom sporu na pravno prihvatljiv način nije oborio presumpciju iz njihovog usmenog dogovora da im pripadaju jednaki suvlasnički dijelovi na ovom objektu).

17. U skladu sa navedenim, i sporni poslovni prostor, površine 28,88 m2, građen je u porodičnoj zajednici tužioca i njegovog oca Jusufa kako bi Jusuf „obezbijedio posao“ tužiocu, a što se i dogodilo.

18. O dosudi tužiocu pravnog osnova za sticanje prava svojine građenjem u preostalom dijelu tužbenog zahtjeva (mada je, shodno članu 21 ZOSPO, građenje na tuđem zemljištu zakonski osnov za sticanje svojine, a ne pravni osnov za sticanje svojine) ukazano je da se Okružni sud kretao u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva tužioca, te da mu nije mogao dosuditi svojinu, nego zatraženi pravni osnov za sticanje prava svojine, jer bi u protivnom drugostepeni sud prekoračio tužbeni zahtjev tužioca.

19. Dalje je navedeno da otac apelanata za svog života, a nakon njegove smrti apelanti nisu podnijeli u roku od tri godine od dana završetka izgradnje predmetnih poslovnih objekata od tužioca kao nesavjesnog graditelja zahtjev za ostvarivanje prava koja im pripadaju u skladu sa članom 25 ZOSPO na tim poslovnim objektima. Zbog toga je, po mišljenju Okružnog suda, u konkretnom slučaju nastupila prekluzija, odnosno apelanti su u pogledu navedenog izgubili pravo. Stoga je drugostepeni sud utvrđenjem nastupanja prekluzije tužiocu dosudio na navedenim poslovnim objektima i septičkoj jami i ogradi pravni osnov za sticanje svojine građenjem, kao i na pomoćnom objektu.

20. Protiv drugostepene presude tužilac je podnio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 80 0 P 004175 14 Rev od 18. februara 2015. godine odbio kao neosnovanu. Revizija apelanata je djelimično usvojena i drugostepena presuda je preinačena u dijelu kojim je odlučeno o pravnom osnovu za sticanje prava svojine na septičkoj jami i ogradi tako da se utvrđuje da je tužilac stekao pravni osnov za sticanje prava svojine na septičkoj jami i ogradi u dijelu ½, dok je u ostalom dijelu revizija apelanata odbijena, kao i zahtjev za naknadu troškova revizionog postupka.

21. U obrazloženju revizione presude je navedeno da je drugostepena presuda pravilna i zakonita osim u dijelu koji se odnosi na utvrđenje postojanja pravnog osnova za sticanje svojine na septičkoj jami i ogradi u kom dijelu je revizija apelanata usvojena i pobijana presuda preinačena.

22. Istaknuto je da septička jama i ograda, bez ikakve sumnje, predstavljaju sporedne stvari. One su samo pripadak stambenom objektu i poslovnom prostoru kao glavnim stvarima kojima služe. Kao takve dijele sudbinu glavne stvari, pa se u odnosu na njih, kod utvrđenja da glavne stvari (stambeni objekat i opisani poslovni prostor) pripadaju tužiocu u dijelu od ½, isto moralo utvrditi i u odnosu na njih.

23. Ukazano je da je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da su tužilac i otac Jusuf zajedničkim radom i ulaganjem izgradili sporni stambeni objekat. Navedeno je da je u njegovu izgradnju otac Jusuf unio postojeću uplanjenu porodičnu kuću (čiji su temelj i dio zidova ušli u sastav novog objekta), kao i zemljište. Tužilac je uložio novčana sredstva u tu izgradnju.

24. Istaknuto je da zajedničko građenje uz zajedničko ulaganje sredstava i rada pretpostavlja, ako je riječ o porodičnim odnosima (kao u ovom slučaju), i namjeru da rezultat bude zajednički, ako nešto drugo nije ugovoreno. U konkretnom slučaju ne samo da nešto drugo nije ugovoreno nego je iskazima saslušanih svjedoka, pa i stranaka, nesporno utvrđeno da je predmetni stambeni objekat građen radi kvalitetnijeg rješavanja stambenog pitanja oca Jusufa i majke Aiše i radi rješavanja stambene potrebe tužioca sa krajnjom namjerom da ocu i majci pripadne prizemlje, a tužiocu sprat kuće, odnosno da (s obzirom na to da je površina prizemlja i sprata ista) svako od njih dobije u svojinu po 1/2 dijela spornog stambenog objekta.

25. Zbog tog razloga, po mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud nije pogriješio kada je, odlučujući o zahtjevu tužioca i protivtužbenom zahtjevu apelanata, odredio ovakav idealni udio u sticanju prava svojine na spornom stambenom objektu, budući da taj objekat ne samo da nije etažiran nego nije ni legalizovan i upisan u odgovarajuće zemljišnoknjižne evidencije. Pored toga, apelanti tokom postupka tužiocu nisu ni sporili pravo na spratu, odnosno na 1/2 dijela predmetne kuće, niti su postavljenim zahtjevom (ni glavnim ni eventualnim) zahtijevali utvrđenje bilo kakvih prava na ovom dijelu. Navedeno se, po mišljenju Vrhovnog suda, odnosi i na gradnju poslovnog prostora, površine 28,88 m2, budući da je i on građen u vrijeme postojanja porodične zajednice, a tužilac nije uspio dokazati da ga je isključivo on gradio svojim sredstvima i da je građen isključivo za njega, niti da je takav dogovor bio između njega i oca. Štaviše, nekoliko svjedoka je tvrdilo, a tužilac to nije porekao, da on nije ni bio zaposlen, niti ostvarivao prihode kada je ovaj poslovni objekat građen. Drugačijem zaključku ne doprinosi ni činjenica da je otac Jusuf, za vrijeme njegovog odsustva i boravka u Berlinu, ovaj poslovni prostor izdavao u zakup trećim licima uz konstataciju da se zakup zaključuje „do povratka zakupodavčevog sina Sabahudina Bećarevića“ [tj. tužioca], niti okolnost da on u tom poslovnom prostoru obavlja registrovanu djelatnost.

26. Vrhovni sud je naveo da, kada se srodnici dogovore (kao u ovom slučaju) da zajednički izgrade određeni objekat i sporazumno odrede dio objekta koji će pripasti svakom od njih, za tako određene dijelove nije od značaja njihov doprinos kod građenja. Stoga, navodi tužioca (u kojima se gotovo iscrpljuje njegova revizija) da je on uložio ogromna sredstva u izgradnju, koja predstavljaju višestruko veću vrijednost od vrijednosti stare kuće nisu od uticaja na rješenje ovoga spora, kao ni navodi da je otac obećao da će sve pokloniti njemu (čime na posredan način priznaje da je otac bio vlasnik spornih nekretnina ili njihovog dijela). S tim u vezi je istaknuto da samo obećanje da će se nešto pokloniti (pogotovo kada su u pitanju nekretnine) bez propisno sačinjenog i ovjerenog ugovora o poklonu nema pravnog dejstva.

27. Vrhovni sud je naveo da su tužilac i otac Jusuf sporazumnom zajedničkom izgradnjom stekli pravo svojine sa po 1/2 dijela na spornom stambenom objektu i poslovnom objektu, površine 28,88 m2, te slijedom toga i zemljištu na kojem su izgrađeni i koje služi njihovoj redovnoj upotrebi. Pri tome se Vrhovni sud pozvao na odredbu člana 21 u vezi sa članom 20 ZOSPO, koji se, saglasno odredbi člana 356 sada važećeg Zakona o stvarnim pravima RS, primjenjuje u razrješenju ove pravne stvari.

28. Dalje je navedeno da je neosnovan revizioni prigovor apelanata da je učinjena povreda odredbe člana 217 stav 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da je drugostepeni sud, ukoliko je ustanovio da se prvostepena presuda treba preinačiti, morao otvoriti raspravu pred tim sudom. S tim u vezi je ukazano da drugostepeni sud ne može u sjednici vijeća drugačije ocijeniti dokaze koji su neposredno izvedeni od prvostepenog suda, nego je to moguće samo nakon otvaranja rasprave. Međutim, po mišljenju Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju se ne radi o drugačijoj ocjeni neposredno izvedenih dokaza (iskaza svjedoka), jer su oba suda saglasna da su stambeni i opisani poslovni objekat građeni za vrijeme zajedničkog življenja tužioca u porodičnom domaćinstvu oca Jusufa i na osnovu njihovog međusobnog dogovora. Po mišljenju Vrhovnog suda, na činjenično utvrđenje prvostepenog suda drugostepeni sud je samo primijenio odgovarajuće materijalno pravo (pravila o sticanju prava svojine građenjem u porodičnoj zajednici). Stoga, takvo postupanje drugostepenog suda, po shvatanju Vrhovnog suda, nema karakter povrede koji mu revizija želi dati.

29. Istaknuto je da je pogrešna tvrdnja iznesena u reviziji apelanata da se na građevinskom objektu podignutom na zemljištu u društvenoj svojini bez dozvole za građenje nadležnog organa ne može utvrditi pravo svojine, odnosno susvojine. Naime, nije sporno da je predmetni stambeni objekat izgrađen bez dozvole za gradnju, te da je poslovni objekat imao privremenu dozvolu na ime oca Jusufa. Međutim, Vrhovni sud je naveo da se na građevinskom objektu podignutom bez dozvole za građenje može utvrditi pravo svojine, odnosno susvojine, ako je taj objekat izgrađen u zajednici. Sudskom odlukom o utvrđenju prava susvojine po tom osnovu uređuju se samo međusobni odnosi graditelja u odnosu na tako podignut objekat. Takva odluka nema značaja za određivanje statusa i karaktera izgrađenog objekta. On i dalje ostaje bespravno izgrađen objekat, privremenog karaktera, do eventualne legalizacije. Ukazano je da zajednička gradnja u porodičnoj zajednici, sama po sebi, podrazumijeva da će u odgovarajućem dijelu graditelji steći pravo svojine, odnosno pravo korišćenja na izgrađenom objektu, kao i na zemljištu na kojem je izgrađen i onom koje služi građevini bez obzira ko je upisan kao vlasnik, odnosno korisnik tog zemljišta.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

30. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava od Okružnog i Vrhovnog suda. Navode da iz sprovedenih dokaza, posebno priznanja tužioca, proizilazi da je on, nakon očeve smrti, izgradio veći dio pomoćnih objekata i izveo manji dio radova na kući bez saglasnosti i unatoč protivljenju apelanata koji su po članu 133 Zakona o nasljeđivanju postali suvlasnici spornih nekretnina u momentu očeve smrti. Ukazuju da iz odredbe člana 15 stav 4 ZOSPO proizilazi zabrana bilo kakve izgradnje ili dogradnje objekta bez saglasnosti svih suvlasnika zemljišta i dorađenog renoviranog objekta. Ukazuju da se na osnovu kršenja navedenih zabrana ne može steći nikakvo pravo, pa ni pravo suvlasništva, kako to pogrešno dosuđuju nižestepeni sudovi (Okružni sud i Vrhovni sud).

31. Takođe, po mišljenju apelanata, redovni sudovi su se u osporenim odlukama pogrešno pozvali na čl. 21 i 25 stav 1 ZOSPO, jer se te odredbe odnose na građenje na zemljištu u svojini građana, a ne na građenje na državnom zemljištu kao što je konkretan slučaj. Ukazuju da je tužilac na raspravi priznao da je sve objekte poslije Jusufove smrti gradio bez urbanističke saglasnosti i građevinske dozvole, a bespravnom gradnjom objekta ne može se steći ni pravo svojine, ni pravo građenja na državnom zemljištu na kome parnične stranke imaju privremeno pravo korišćenja do privođenja tog zemljišta namjeni regulacionim planom ili drugim aktom urbanističke regulative. Pored kršenja odredbi ZOSPO, po mišljenju apelanata, nižestepeni sudovi su prekršili i odredbe čl. 217 i 229 tačka 2 ZPP. S tim u vezi, ukazuju da je drugostepeni sud preinačio prvostepenu presudu bez održavanja glavne rasprave i neposredno izvedenih dokaza, te da je paušalno izveo zaključak o postojanju drugih činjenica, ali da ostaje nejasno koje je to činjenice utvrdio drugostepeni sud na kojima zasniva presudu o meritumu spora. Po mišljenju apelanata, drugostepeni sud je samo na raspravi održanoj pred drugostepenim sudom bio u mogućnosti da drukčijom ocjenom neposredno izvedenih dokaza utvrdi drugačije činjenično stanje nego što je utvrdio prvostepeni sud.

b) Odgovor na apelaciju

32. Vrhovni sud je naveo da je prilikom rješavanja predmetne pravne stvari na utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava na način koji se ne može smatrati proizvoljnim ili zlonamjernim, te da je revizioni sud iscrpno i svestrano obrazložio svoju odluku, te jasno i argumentovano iznio svoje zaključke na osnovu kojih je reviziju apelanata usvojio samo u neznatnom dijelu uz jasno obrazloženje zašto njihovi revizioni navodi nisu mogli ishoditi drugačiju odluku.

33. Okružni sud je naveo da osporenom odlukom drugostepenog suda nije došlo do kršenja ustavnih prava apelanata.

V. Relevantni propisi

34. U Zakonu o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) relevantne odredbe glase: Član 14.

Suvlasnik ima pravo da stvar drži i da se njome koristi zajedno sa ostalim suvlasnicima srazmjerno svom dijelu, ne povređujući prava ostalih suvlasnika.

Suvlasnik može raspolagati svojim dijelom bez saglasnosti ostalih suvlasnika.

U slučaju prodaje suvlasničkog djela, ostali suvlasnici imaju pravo preče kupovine samo ako je to određeno zakonom.

Član 15. stav 4.

Za preduzimanje poslova koji prelaze okvir redovnog upravljanja (otuđenja cijele stvari, promjena namjene stvari, izdavanja cijele stvari u zakup, zasnivanja hipoteke na cijeloj stvari, zasnivanje stvarnih službenosti, veće popravke i sl.) potrebna je saglasnost svih suvlasnika.

Član 20.

Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem.

Pravo svojine stiče se i odlukom državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom.

Član 21.

Po samom zakonu pravo svojine se stiče stvaranjem nove stvari, spajanjem, miješanjem, građenjem na tuđem zemljištu, odvajanjem plodova, održajem, sticanjem svojine od nevlasnika, okupacijom i u drugim slučajevima određenim zakonom.

Član 25.

Ako je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu ili ako to nije znao, a vlasnik se tome odmah usprotivio, vlasnik zemljišta može tražiti da mu pripadne pravo svojine na građevinski objekat ili da graditelj poruši građevinski objekat i vrati zemljište u prvobitno stanje ili da mu graditelj isplati prometnu cijenu zemljišta.

Izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, sud može odlučiti da se izgrađeni građevinski objekat ne poruši ako rušenje građevinskog objekta, s obzirom na okolnosti slučaja a posebno na vrijednost objekta, imovinske prilike vlasnika zemljišta i graditelja, kao i njihovo ponašanje u toku izgradnje, ne bi bilo društveno opravdano.

U slučajevima iz stava 1. ovog člana vlasnik zemljišta ima pravo i na naknadu štete.

Ako vlasnik zemljišta zahtijeva da mu pripadne pravo svojine na građevinski objekat, dužan je naknaditi graditelju vrijednost objekta u visini prosječne građevinske cijene objekta u mjestu u kome se nalazi u vreme donošenja sudske odluke.

Pravo izbora iz stava 1. ovog člana vlasnik zemljišta može ostvariti najkasnije u roku od tri godine od dana završetka izgradnje građevinskog objekta. Po proteku ovog roka vlasnik može zahtijevati isplatu prometne cijene zemljišta.

35. U Zakonu o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09, 58/09 i 95/11), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, relevantne odredbe glase:

Član 356. stav 1.

Postupci o sticanju, zaštiti i prestanku prava svojine i drugih stvarnih prava započeti na osnovu propisa koji su bili na snazi do dana stupanja na snagu ovog zakona okončat će se po odredbama tih propisa.

36. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 7.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2)Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 217. st. 1. i 2.

Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.

Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.

Član 229. tačka 5) Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

5) ako je prvostepeni sud iz činjenica koje je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je zasnovana presuda.

VI. Dopustivost

37. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

38. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

39. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 80 0 P 004175 14 Rev od 18. februara 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 23. marta 2015. godine, a apelacija je podnesena 21. maja 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

41. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

42. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

43. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

44. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje utvrđivanja svojine, odnosno susvojine na nekretninama, kao i naknade štete, dakle, nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

45. Apelanti ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava od redovnih sudova (Okružnog suda i Vrhovnog suda). S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6 stav 1 osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).

46. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

47. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku, u konačnici, djelimično usvojen tužbeni zahtjev tužioca dok je odbijen glavni tužbeni zahtjev apelanata, a usvojen njihov eventualni tužbeni zahtjev. Slijedom navedenog, Ustavni sud zapaža da se, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev tužioca i tužbeni zahtjev apelanata, koji se sastojao od glavnog i eventualnog tužbenog zahtjeva, te nekretnina o kojima se raspravljalo u predmetnom postupku, u konkretnom slučaju radilo o veoma kompleksnom predmetu. Stoga, kako bi odlučio o postavljenim tužbenim zahtjevima tužioca i apelanata, prvostepeni sud je sproveo obiman dokazni postupak u kojem su, između ostalog, saslušani brojni svjedoci, te izvršen uvid u relevantnu dokumentaciju, a sve kako bi se utvrdile relevantne činjenice za presuđenje predmetne pravne stvari. Dalje, Ustavni sud zapaža da je na osnovu tako sprovedenog dokaznog postupka prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev tužioca, dok je usvojio glavni protivtužbeni zahtjev apelanata, kao i da je djelimično usvojio zahtjev apelanata za naknadu štete. Međutim, rješavajući po žalbi tužioca, Okružni sud je utvrdio da je prvostepeni sud iz činjenica koje je utvrdio u dokaznom postupku izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica, te je, u smislu člana 229 tačka 5 ZPP, preinačio prvostepenu presudu i djelimično usvojio tužbeni zahtjev tužioca, a odbio glavni tužbeni zahtjev apelanata, dok je usvojio njihov eventualni tužbeni zahtjev. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud na osnovu činjenica utvrđenih u prvostepenom postupku utvrdio da se u konkretnom slučaju treba primijeniti pravilo o sticanju prava svojine građenjem u porodičnoj zajednici.

48. Slijedom navedenog, Ustavni sud zapaža da je iz dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom Okružni sud utvrdio da je novi stambeni objekat izgrađen na osnovu usmenog sporazuma između tužioca i njegovog oca o zajedničkoj gradnji spornog objekta. Pri tome je utvrđeno da je namjera graditelja bila da predniku tužioca pripadne prizemlje kuće, a tužiocu sprat kuće. Dakle, u predmetnom postupku nesporno je utvrđeno da su tužilac i njegov otac zajedničkim radom i ulaganjem izgradili sporni stambeni objekat na način da je u njegovu izgradnju otac Jusuf unio postojeću staru porodičnu kuću (čiji su temelj i dio zidova ušli u sastav novog objekta), kao i zemljište, a da je tužilac uložio svoja novčana sredstva. Stoga je drugostepeni sud, imajući u vidu navedeno, došao do zaključka da su tužilac i njegov otac na predmetnoj nekretnini stekli pravo svojine u dijelu ½, u smislu odredbi čl. 20 i 21 ZOSPO, koji se u konkretnom slučaju primjenjuje u smislu odredbe člana 356 Zakona o stvarnim pravima, budući da su i tužba i protivtužba podnesene u vrijeme važenja ZOSPO. Isto je utvrđeno i u odnosu na ostale objekte izgrađene na predmetnom zemljištu, kao i u odnosu na zemljište koje je neophodno za redovnu upotrebu. Međutim, imajući u vidu sadržaj tužbenog zahtjeva tužioca, drugostepeni sud je utvrdio da je tužilac stekao pravni osnov za sticanje prava svojine na predmetnim nekretninama u dijelu 1/2, te slijedom toga usvojio i eventualni tužbeni zahtjev apelanata. Sa navedenim pravnim zaključkom u potpunosti se složio Vrhovni sud osim u pogledu sticanja pravnog osnova za sticanje prava svojine na septičkoj jami i ogradi u dijelu ½, dajući o tome argumentovano obrazloženje. U navedenim obrazloženjima Okružnog i Vrhovnog suda, suprotno navodima apelanata, Ustavni sud ne može naći bilo kakvu proizvoljnost u primjeni relevantnih zakonskih propisa.

49. Pri tome, suprotno navodima apelanata, Ustavni sud ne može zaključiti da je u toku drugostepenog postupka Okružni sud utvrđivao bilo kakve nove činjenice zbog čega bi bilo neophodno da drugostepeni sud održi raspravu pred tim sudom u smislu člana 217 stav 2 ZPP. Po mišljenju Ustavnog suda, drugostepeni sud je iz dokaza sprovedenih pred prvostepenim sudom izveo drugačiji zaključak o činjenicama konkretnog predmeta od onog koji je izveo prvostepeni sud. Sa navedenim zaključkom drugostepenog suda u potpunosti se složio i Vrhovni sud, dajući argumente zbog čega su neosnovani razlozi revizije apelanata o kršenju člana 229 tačka 5 ZPP. U navedenim argumentima redovnih sudova (Okružnog suda i Vrhovnog suda), suprotno navodima apelanata, Ustavni sud ne može naći bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene relevantnih odredbi ZPP.

50. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno da novi stambeni objekat nema neophodnu dozvolu za gradnju, kako to apelanti navode u apelaciji. Međutim, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da navedeno ne utiče na međusobni odnos apelanata i tužioca prema predmetnoj nekretnini, kako je utvrđeno osporenim presudama, te da navedena nekretnina i dalje ostaje bespravno izgrađena sve do momenta njene eventualne legalizacije od apelanata ili tužioca. Iz navedenog, po mišljenju Ustavnog suda, proizilazi da su neosnovani navodi apelanata da se u konkretnom slučaju nisu mogle primijeniti odredbe člana 21 i 25 stav 1 ZOSPO, budući da se u konkretnom slučaju, imajući u vidu zajedničku gradnju u porodičnoj zajednici, upravo samo utvrđivao međusoban odnos tužioca i apelanata prema predmetnim nekretninama bez obzira na to ko je na tim nekretninama upisan kao vlasnik, odnosno korisnik nekretnina.

51. Takođe, Ustavni sud zapaža da su u toku cijelog postupka apelanti imali mogućnost da iznose svoje argumente radi dokazivanja osnovanosti njihovog tužbenog zahtjeva, kao i osporavanja tužbenog zahtjeva tužioca. Nadalje, apelanti su imali mogućnost korišćenja raspoloživih pravnih lijekova (revizija), a što su oni i učinili izjavljivanjem revizije protiv drugostepene presude, kojom prilikom je Vrhovni sud odgovorio na sve relevantne revizione prigovore apelanata (koje oni, u suštini, ponavljaju u apelaciji) u odnosu na postupak pred drugostepenim sudom i meritorno odlučenje tog suda u pogledu tužbenog zahtjeva tužioca i apelanata. U navedenom obrazloženju Vrhovnog suda Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava na štetu apelanata. Stoga, uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelini, te ocjenjujući osporene presude u kontekstu navoda apelanata, proizilazi da su apelanti, u suštini, nezadovoljni ishodom predmetnog sudskog postupka a što, po mišljenju Ustavnog suda, ne može voditi zaključku da je došlo do kršenja njihovog prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

52. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

53. U odnosu na navode apelanata o povredi prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje (proizvoljna primjena materijalnog i procesnog prava). S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da nekretnine o kojima je raspravljano u predmetnom postupku predstavljaju imovinu apelanata, budući da je Jusuf Bećarević prednik i apelanata i tužioca, te da je te nekretnine prednik apelanata u dijelu 1/2 stekao zajedničkim radom u porodičnoj zajednici sa tužiocem. Nadalje, Ustavni sud zapaža da će predmetne nekretnine u dijelu 1/2 kao zaostavština iza umrlog Jusufa Bećarevića biti raspravljene u ostavinskom postupku koji se vodi kod Osnovnog suda u Bijeljini u kojem apelanti imaju svojstvo nasljednika Jusufa Bećarevića.

54. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je osporenim odlukama odbijen glavni tužbeni zahtjev apelanata, čime je došlo do miješanja u njihovo pravo na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da navedeno miješanje slijedi legitimne ciljeve budući da su u predmetnom postupku redovni sudovi (Okružni sud i Vrhovni sud) u osporenim odlukama raspravili međusobni odnos tužioca i apelanata, odnosno njihovog zajedničkog prednika prema predmetnim nekretninama primjenjujući pravilo o sticanju prava svojine građenjem u porodičnoj zajednici. Ustavni sud u odlučenju redovnih sudova, suprotno navodima apelanata, ne može naći bilo kakvu proizvoljnost u primjeni relevantnih zakonskih propisa na štetu apelanata. Dakle, Ustavni sud zapaža da su osporene odluke redovnih sudova zasnovane na zakonu (ZOSPO, Zakon o stvarnim pravima i ZPP) u čijoj primjeni Ustavni sud ne vidi proizvoljnost.

55. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da je miješanje u imovinu apelanata proporcionalno legitimnom cilju koji se želio postići u predmetnom postupku, odnosno da uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava apelanata i opšteg interesa koji se ogleda u neophodnosti da se na osnovu utvrđenih relevantnih činjenica u predmetnom postupku kroz primjenu relevantnih zakonskih propisa rasprave međusobni odnosi parničnih stranaka na predmetnim nekretninama uz primjenu pravila o sticanju prava svojine građenjem u porodičnoj zajednici. Prema tome, sagledavajući sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je u predmetnom postupku uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite prava na imovinu apelanata i opšteg interesa, odnosno da u ovoj situaciji nije na apelante stavljen neprimjeren teret radi ostvarivanja zakonitog cilja.

56. Zbog toga, Ustavni sud smatra da u predmetnom postupku nije došlo do povrede prava na imovinu apelanata iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

57. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ništa što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanata, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali veoma jasne razloge.

58. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u imovinu apelanata zasnovano na zakonu, slijedi legitimne ciljeve, te na apelante ne stavlja neprimjeren teret radi ostvarivanja zakonitog cilja.

59. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

60. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2552/15 (A. H., B. Š. i D. B.) | Sudska praksa | Aktio