Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3468/17 (M. Z.)

Odluka donesena 15. 11. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3468/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 11. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3468/17, rješavajući apelaciju Muhameda Zekotića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Muhamed Zekotić protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 K 021716 17 Kž od 5. juna 2017. godine; zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Muhamed Zekotić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Dragan Stupar i Aleksandar Čorni iz Banjaluke, podnio je 11. augusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 22 0 K 021716 17 Kž od 5. juna 2017. godine. U krivičnom postupku u kojem je donesena osporena odluka, uvažena je žalba Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona Bihać, Područno tužilaštvo Sanski Most, presuda Općinskog suda u Sanskom Mostu broj 22 o K 021716 16 K od 20. aprila 2017. godine je preinačena u odluci o izrečenoj krivičnopravnoj sankciji tako da je apelantu za produženo krivično djelo pronevjere u službi iz člana 384. stav 2. u vezi sa članom 55. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, za krivično djelo posebni slučajevi krivotvorenja isprave iz člana 374. stav 1. tačka b) KZ FBiH kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) mjeseca, a za krivično djelo prevare iz člana 294. stav 1. KZ FBiH, utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od 3 (tri ) mjeseca, pa mu je na osnovu navedenih zakonskih propisa i odredbe člana 54. stav 2. tačka b) KZ F BiH izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca (umjesto jedinstvene kazne zatvora od jedne godine koja je bila izrečena prvostepenom presudom).

2. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je, ispitujući prvostepenu presudu zbog odluke o izrečenoj krivičnopravnoj sankciji, a u vezi sa žalbenim prigovorima kantonalnog tužioca, ovaj sud našao da su ti prigovori osnovani. Naime, Kantonalni sud je istakao da je prilikom odmjeravanja kazne prvostepeni sud uzeo u obzir sve okolnosti predviđene odredbom člana 49. stav 1. KZ FBiH, koje utiču da kazna bude veća ili manja, pri čemu je od otežavajućih okolnosti uzeo u obzir upornosti apelanta prilikom izvršenja krivičnog djela, a od olakšavajućih okolnosti protek vremena od 5 godina od izvršenja krivičnog djela, da apelant u međuvremenu nije počinio novo krivično djelo, da ranije nije osuđivan, te da je porodičan čovjek. Međutim, Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije dao valjane niti argumentovane razloge zašto je navedene olakšavajuće okolnosti tretirao kao osobito olakšavajuće okolnosti zbog kojih je apelantu utvrdio kaznu zatvora ispod zakonom propisanog minimuma, odnosno izrekao apelantu jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. S tim u vezi, Kantonalni sud je, imajući u vidu navedene olakšavajuće i otežavajuće okolnosti koje su se našle na strani apelanta, kao i činjenicu da je apelant u istom vremenskom periodu pored produženog krivičnog djela pronevjere u službi, počinio i krivično djelo posebni slučajevi krivotvorenja isprave iz člana 374. stav 1. tačka b) KZ FBiH i krivično djelo prevare iz člana 294. stav 1. KZ FBiH, koja su izvršena u sticaju, zaključio da je žalba kantonalnog tužioca osnovana, te je apelantu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 4 ( četiri) mjeseca. Prema stavu Kantonalnog suda navedena kazna zatvora u svemu odgovara stepenu krivnje apelanta kao počinioca, pobudama iz kojih je djelo učinjeno, jačini ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnostima pod kojima je djelo učinjeno, njegovim ličnim i porodičnim prilikama, ranijem životu i ponašanju nakon izvršenog krivičnog djela. Kantonalni sud je zaključio da će se ovakvom krivičnopravnom sankcijom postići svrha kažnjavanja kako u vidu generalne, tako i u vidu specijalne prevencije, zbog čega je donio odluku kao u izreci presude.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, vidi u nepravilnoj odluci Kantonalnog suda u pogledu odmjeravanja krivične sankcije. Apelant je istakao da je od počinjenja krivičnih djela za koja je osuđen prošlo više od pet godina, da u međuvremenu nije počinio novo krivično djelo, da ranije nije osuđivan, te da je porodičan čovjek, te da je Kantonalni sud pogrešno ocijenio da se navedeno ne može smatrati osobito olakšavajućim okolnostima.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud odlučio o krivičnoj sankciji u njegovom slučaju. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud, suprotno navodima apelanta, smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge zbog kojih je preinačio prvostepenu presudu u pogledu odluke o krivičnoj sankciji. Ustavni sud zapaža da je u vezi sa navedenim Kantonalni sud, kao olakšavajuće okolnosti na strani apelanta, uzeo u obzir činjenicu da apelant u međuvremenu nije počinio novo krivično djelo, da ranije nije osuđivan, te da je porodičan čovjek, ali da ovakve okolnosti, za razliku od prvostepenog suda, nije ocijenio osobito olakšavajućim. Ustavni sud, također, zapaža da je Kantonalni sud od otežavajućih okolnosti koje su se našle na strani apelanta, istakao činjenicu da je apelant u istom vremenskom periodu pored produženog krivičnog djela pronevjere u službi, počinio i krivično djelo posebni slučajevi krivotvorenja isprave i krivično djelo prevare, koja krivična djela je izvršio u sticaju, pa je uzimajući u obzir sve navedeno, apelantu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 4 ( četiri) mjeseca, zaključujući da će se ovakvom krivičnopravnom sankcijom postići svrha kažnjavanja u apelantovom slučaju. Ustavni sud u ovakvom postupanju Kantonalnog suda ne vidi nikakvu proizvoljnost. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3468/17 (M. Z.) | Sudska praksa | Aktio