Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2713/17 (I. V.)

Odluka donesena 06. 12. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Porez
  • Upravni spor
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2713/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-2713/17, rješavajući apelaciju Ilije Vranjkovića, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka

a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ilija Vranjković protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 020099 17 U od 27. aprila 2017. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ilija Vranjković protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 020099 17 U od 27. aprila 2017. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i navode o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ilija Vranjković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 27. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem testu: Okružni sud) broj 11 0 U 020099 17 U od 27. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba podnesena protiv Rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) od 23. decembra 2016. godine kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv Rješenja Poreske uprave Republike Srpske, Područni centar Banjaluka, Područna jedinica Gradiška od 12. novembra 2012. godine kojim je odbijen apelantov prigovor podnesen protiv poreskog računa za porez na nepokretnosti za poresku 2012. godinu od 6. juna 2012. godine kojim je apelantu, kao poreskom obvezniku utvrđen porez na nepokretnost u iznosu od 56,62 KM.

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je odredbama člana 10. stav 1. Zakona o porezu na nepokretnosti propisano da poreski obveznik iz člana 5. ovog zakona ima pravo na umanjenje poreske osnovice utvrđene u skladu sa ovim zakonom za vrijednost do 50 m za obveznika i po 10 m za svakog člana domaćinstva od procijenjene vrijednosti nepokretnosti u kojoj stanuje, dok je odredbama stava 2. istog člana propisano da ako više obveznika stanuje u jednoj stambenoj jedinici tada samo jedan od obveznika može koristiti umanjenje vrijednosti od 50 m , a za ostale obveznike i članove njihovog domaćinstva umanjuje se osnovica za vrijednost od po 10 m . Takođe, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da je odredbama člana 10. stav 3. Zakona o porezu na nepokretnost propisano da se umanjenje iz stava 1. ovog člana odnosi samo na jednu nepokretnost u kojoj poreski obveznik ili članovi njegovog domaćinstva stanuju, odnosno koja je njihovo prebivalište, a odredbama stava 4. istog člana propisano da jedno lice može biti nosilac prava na umanjenje poreske osnovice iz stava 1. samo na jednoj nepokretnosti. Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni organ postupio kada je po apelantovoj prijavi predatoj Poreskoj upravi Republike Srpske utvrdio da apelant ima prebivalište u Banjaluci – stan, za koji je kao suvlasnik ostvario pravo na umanjenje poreske osnovice po zahtjevu od 21. septembra 2009. godine, a što isključuje mogućnost da tu istu privilegiju koristi za svoju drugu nepokretnost – objekat u Novoj Topoli. Osim toga, Okružni sud je ukazao da ovlašteno službeno lice, u skladu sa odredbama člana 11. Zakona o opštem upravnom postupku, samostalno vodi upravni postupak, utvrđuje činjenice i okolnosti svakog konkretnog slučaja i na temelju istih primjenjuje zakone i druge propise, te nije vezan odlukama donesenim u drugoj upravnoj stvari, pa propust prvostepenog organa da u obrazloženju rješenja od 12. novembra 2012. godine navede propis na osnovu kojeg je zaključio da apelant nema pravo na umanjenje poreske osnovice za svoju nepokretnost u Novoj Topoli nije takve prirode da utiče na rješenje upravne stvari. Isto tako, u obrazloženju osporene odluke je konstatovano da nije osnovan apelantov prigovor u kojem navodi da ga je tuženi „kasno“ poučio na koji način tri člana njegovog porodičnog domaćinstva eventualno mogu ostvariti umanjenje poreske osnovice za obje nepokretnosti, iz razloga što je poučavanje stranke kao postupanje propisano odredbama člana 15. Zakona o opštem upravnom postupku (Organ će se starati da neznanje i neukost stranke i drugih učesnika u postupku ne budu na štetu prava koja im po zakonu pripadaju), dok stranka procjenjuje da li će postupiti po uputi organa. Pored toga, Okružni sud je naveo da apelantova tvrdnja da je prilikom podnošenja prijave za nepokretnost u Novoj Topoli smatrao da je ista u njegovom vlasništvu, a da se naknadno ispostavilo da nije, ne mogu uticati na zakonitost upravnog postupka koji je proveden isključivo po apelantovoj prijavi podnesenoj Poreskoj upravi Republike Srpske 21. septembra 2009. godine. Okružni sud je naveo da je apelant imao mogućnost da podnese izmijenjenu PFRN prijavu, ako je u međuvremenu došlo do promjena u pogledu predmetne nepokretnosti.

Apelacioni navodi

3. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na "suđenje u razumnom roku" kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju,, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant nalazi u tome što je postupak po žalbi protiv rješenja od 6. juna 2012. godine trajao blizu pet godina i u tome što mu je pouka o njegovim pravima saopštena nakon odluke o žalbi, kojom je upravni postupak završen, odnosno nije na pravilan način i pravovremeno poučen o svojim pravima. Takođe, apelant smatra da je proizvoljan navod da je ostvario pravo na umanjenje poreske osnovice za stan u Banjaluci, jer se za njegov udio vlasništva (30,5 m ) u tom stanu ne plaća porez na nepokretnost.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

5. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije, koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

6. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu i zabranu diskriminacije

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu i zabranu diskriminacije odnose isključivo na način na koji je u konkretnom slučaju utvrđeno činjenično stanje i primijenjene odredbe Zakona o porezu na nepokretnost. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o porezu na nepokretnost, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje tog suda. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu, te da je došlo kršenja zabrane diskriminacije, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2713/17 (I. V.) | Sudska praksa | Aktio