Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2109/17 (R. K.)

Odluka donesena 06. 12. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Posjed
  • Uknjižba
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Nekretnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2109/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-2109/17, rješavajući apelaciju Raseme Kriještorac, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Rasema Kriještorac protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 048232 16 Gž 2 od 10. marta 2017.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rasema Kriještorac (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčkog, koju zastupa Mirko Simić, advokat iz Brčkog, podnijela je 26. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 048232 16 Gž 2 od 10. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je tužitelj (H. Z.) po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju, od 13. jula 2000. godine, stekao valjan pravni osnov za sticanje i uknjižbu prava posjeda na predmetnim nekretninama (bliže označenim u izreci prvostepene odluke), što su tužene (A. Z., H. K. i apelantica) dužne priznati i trpjeti da se tužitelj upiše kao posjednik predmetnih nekretnina sa dijelom od 1/1, te je odbijen apelantičin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužitelj da apelantici preda u posjed i slobodno raspolaganje predmetne nekretnine (bliže opisane u izreci prvostepene odluke i koje su dio nekretnina koje je tužitelj tražio svojim tužbenim zahtjevom).

2. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je naveo da činjenica da na glavnoj raspravi nije proveden dokaz saslušanjem tuženih (apelantice i H. K.) kao stranaka, a da je njihovo saslušanje određeno na pripremnom ročištu, ne ukazuje na povredu člana 7. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: ZPP). U vezi s tim je istaknuto da prvostepeni sud na pripremnom ročištu, saglasno odredbi člana 194. ZPP, (rješenjem) određuje, prema rezultatima raspravljanja, o čemu će se na glavnoj raspravi raspravljati i koji dokazi će se izvesti, odnosno koje će prijedloge odbiti, a protiv kog rješenja nije dopuštena žalba (jer se radi o rješenju kojim se upravlja postupkom), ali da sud u daljnjem toku postupka nije vezan za svoje rješenje, tako da može opozvati rješenje o izvođenju dokaza i da time ne čini povredu odredaba parničnog postupka. Apelacioni sud je ukazao da su se tužene (apelantice i H. K.) imale mogućnost očitovati u pogledu činjeničnih navoda i zahtjeva tužbe u odgovoru na tužbu tužitelja i da je apelantica u protivtužbi mogla da iznese sve činjenične navode na kojima zasniva protivtužbeni zahtjev i da predloži dokaze za njihovo utvrđivanje, te da je istima u konačnici bilo omogućeno da se izjasne na sve relevantne okolnosti u pogledu tužbenog odnosno protivtužbenog zahtjeva, o čijoj osnovanosti odnosno neosnovanosti je u konkretnom sporu prije svega valjalo odlučiti prema činjenicama sadržanim u materijalnoj dokumentaciji. Apelacioni sud je ocijenio da je odluka koju je donio prvostepeni sud o tužbenom zahtjevu tužitelja i apelantičinom protivtužbenom zahtjevu zakonita. Naime, da to iz razloga što je tužitelj, kao davalac izdržavanja, sa S. M. (prednikom tuženih: A. Z., H. K. i apelantice), kao primaocem izdržavanja, zaključio Ugovor o doživotnom izdržavanju koji je sačinjen u zakonom propisanoj formi (formi koju određuje Zakon o nasljeđivanju), te što je tim ugovorom primalac izdržavanja obuhvatio pravo posjeda predmetnih nekretnina koje je imao u trenutku zaključenja ugovora, pa da je na tužitelja prenio pravo koje je imao. Imajući u vidu navedeno Apelacioni sud je zaključio da je tužitelj dokazao postojanje pravnog osnova i načina sticanja predmetnih nekretnina u čijem je posjedu, pa da je i njegov zahtjev za upis prava posjeda nad tim nekretninama osnovan. Apelacioni sud je ukazao da apelantičin protivtužbeni zahtjev za predaju u posjed nekretnina (koje su predmet tog zahtjeva) nije osnovan, jer je ona upisana kao posjednik (zbog čega i traži predaju u posjed) na osnovu ugovora koji je presudom na osnovu priznanja opozvan i na osnovu rješenja o nasljeđivanju donesenog u ostavinskom postupku iza umrlog S. M., u kom ostavinskom postupku su navedene kao ostavinska masa nekretnine koje su predmet navedenog ugovora o izdržavanju, a da nekretnine koje su predmet ugovora o izdržavanju ne ulaze u zaostavštinu primaoca izdržavanja (naime, da je pravna priroda ugovora o izdržavanju da je to pravni posao između živih, da je to dvostrano obavezan teretan ugovor i da imovina obuhvaćena istim ne ulazi u zaostavštinu primaoca izdržavanja).

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da joj nije data mogućnost da se sasluša u postupku, jer je prvostepeni sud, suprotno rješenju sa pripremnog ročišta, odlučio da ne sasluša apelanticu i tuženu H. K. na okolnosti tužbe, protivtužbe i odgovora na protivtužbu, te, u suštini, smatra da su sudovi u konkretnom slučaju pogrešno primijenili pozitivno pravne propise. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), te navode je zasnovala na istim tvrdnjama gore već navedenim.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu primjene procesnog prava, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ovo osobito imajući u vidu da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Apelacioni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2109/17 (R. K.) | Sudska praksa | Aktio