Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3497/17 (S. Š.)
Odluka donesena 06. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nasljedstvo
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3497/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3497/17, rješavajući apelaciju Saliha Šarana, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Salih Šaran protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 038052 16 Rev od 14. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Salih Šaran (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Nebojša Rudan, advokat iz Trebinja, podnio je 14. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 P 038052 16 Rev od 14. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 038052 16 Gž od 28. juna 2016. godine kojom je odbijena apelantova žalba podnesena protiv Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 P 038052 15 P od 22. januara 2016. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je tuženi Z. Š. nedostojan za nasljeđivanje iza svog oca I. Š., pa da se ostavinski postupak pred Osnovnim sudom u Trebinju u predmetu broj 95 0 O 008423 14 O 2 ima sprovesti i dovršiti samo sa apelantom, kao zakonskim nasljednikom.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je prvostepeni sud tokom postupka utvrdio da su apelant i tuženi braća, čiji je otac I. Š. preminuo 18. decembra 2008. godine, te da je pokrenut ostavinski postupak koji je Rješenjem Osnovnog suda u Trebinju od 13. maja 2015. godine prekinut i apelant upućen na parnicu radi utvrđenja nedostojnosti za nasljeđivanje tuženog. Dalje je navedeno da je odredbama člana 129. tačka 4. ranijeg Zakona o nasljeđivanju propisano da je nedostojan da naslijedi kako na osnovu zakona tako i na osnovu testamenta, kao i da dobije ma šta po osnovu testamenta, ko se teže ogriješio o obavezu izdržavanja prema ostaviocu prema kome je imao zakonsku obavezu izdržavanja, kao i onaj koji nije htio ukazati ostaviocu nužnu pomoć. Shodno tome, Vrhovni sud je ukazao da je teže ogrješenje o zakonsku obavezu izdržavanja faktičko pitanje i da zavisi od subjektivnih i objektivnih okolnosti na strani izdržavanog lica i davaoca izdržavanja, odnosno lica koje ima zakonsku obavezu izdržavanja. Vrhovni sud je istakao da je nedostojan za nasljeđivanje onaj koji svjesno i namjerno izbjegava da udovolji svojoj obavezi koju je inače u mogućnosti ispuniti. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je preminuli I. Š. uživao penziju i imao svoju ušteđevinu, da je ubirao zakupninu od izdavanja svojih nekretnina i da je živio u svom stanu nadomak Dubrovnika, kao i da je bio socijalno i zdravstveno osiguran, te da kod takvog stanja stvari nije ni imao potrebu da ga apelant i tuženi, kao njegova djeca izdržavaju. Osim toga, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da tvrdnju da tuženi nije obezbijedio ocu nužnu pomoć, apelant potkrepljuje navodom da ga tuženi nije posjećivao u bolnici u Dubrovniku, kada je I. Š. bio operisan, zbog čega je bio zapušten. Vrhovni sud je naveo da odredbama ranijeg Zakona o nasljeđivanju nije bliže određeno šta se smatra nužnom pomoći, pa bi sadržaj tog pojma podrazumijevao nepružanje pomoći licu koje se nalazi u neposrednoj opasnosti za život, pod uslovom da je to moguće učiniti bez opasnosti za sebe i drugoga. S obzirom da iz stanja spisa ne proizilazi da je preminuli I. Š. bio u neposrednoj opasnosti za život i da mu tuženi nije htio pružiti nužnu pomoć, Vrhovni sud je istakao da apelant nije dokazao da postoje uslovi da se utvrdi nedostojnost tuženog za nasljeđivanje iza I. Š.. Vrhovni sud je naveo da takav zaključak nižestepenih sudova nije doveden u pitanje niti apelantovim revizionim prigovorima da su navedeni sudovi pogrešnom ocjenom dokaza (iskaza saslušanih svjedoka) došli do pogrešnog zaključka, iz razloga što iz tih iskaza ne proizilazi da se tuženi teže ogriješio o obavezu izdržavanja I. Š., odnosno da mu nije htio pružiti nužnu pomoć kada se nalazio u neposrednoj životnoj opasnosti. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da su relevantnim zakonskim odredbama (Zakon o nasljeđivanju) postavljeni alternativni slučajevi kada se smatra da će se zakonski nasljednik tretirati nedostojni za nasljeđivanje – ili ako se teže ogriješio o obavezu izdržavanja prema ostaviocu prema kojem je imao zakonsku obavezu izdržavanja ili ako nije htio ukazati ostaviocu nužnu pomoć. Apelant ističe da je dokazao da je tuženi nedostojan za nasljeđivanje, iz razloga što svjesno nije htio u dužem vremenskom periodu ukazivati svom pokojnom ocu nužnu pomoć. Osim toga, apelant ukazuje da je Vrhovni sud paušalno preuzeo činjenice iz prvostepene presude, dok je površno tretiran sporni nasljedno-pravni odnos, pa je rezultat takvog pojednostavljenog pristupa nezakonita presuda Vrhovnog suda. U suštini, apelant smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud, kao i redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, na osnovu provedenog dokaznog postupka, kao i Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj reviziji, zaključili da apelant (kao tužitelj) u toku postupka nije dokazao svoje činjenične tvrdnje na kojima je zasnivao postavljeni tužbeni zahtjev, te su stoga odbili njegov tužbeni zahtjev. Dovodeći u vezu relevantne odredbe Zakona o nasljeđivanju sa odlučenjem sudova, te obrazloženjima koja su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman