Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2927/15 (S. A.)

Odluka donesena 06. 12. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Dokazni postupak
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • In dubio pro reo
  • Kazna
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2927/15

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2927/15, rješavajući apelaciju Safeta Ahmetaja, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Safeta Ahmetaja podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 013737 14 Kž 7 od 28. oktobra 2014. godine i S1 2 K 013737 13 K od 2. juna 2014.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Safet Ahmetaj (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ragib Hadžić, advokat iz Zenice, podnio je 11. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 013737 14 Kž 7 od 28. oktobra 2014. godine i S1 2 K 013737 13 K od 2. juna 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 013737 13 K od 2. juna 2014. godine apelant (i A. H.) je proglašen krivim (po tački I izreke presude) da je na opisani način počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 1. Krivičnog zakona (u daljnjem tekstu: KZ) u vezi s krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZ-a, kao i (pod tačkom II izreke presude na način opisan u tač. 1-13) krivično djelo udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 249. KZ-a i produženo krivično djelo krijumčarenje ljudi iz člana 189. stav

1. KZ-a u vezi sa članom 54. KZ-a, pa mu je primjenom relevantnih odredbi KZ-a Sud BiH utvrdio jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam godina i kao sporednu novčanu kaznu od 80.000,00 KM. Apelantu je također oduzet novac.

6. U obrazloženju presude Sud BiH navodi da je protiv apelanta i ostalih lica podignuta i potvrđena optužnica (za krivično djelo iz člana 250. stav 1. u vezi s krivičnim djelom iz člana 189. stav 1. KZ-a). U odnosu na ovu optužnicu apelant (i A. H.) se izjasnio da nije kriv, a ostali optuženi su sklopili sporazum o priznanju krivice s Tužilaštvom, te su pravomoćno osuđeni. U odnosu na apelanta došlo je do razdvajanja ovog postupka, te je on spojen s postupkom protiv apelanta po potvrđenoj optužnicu u vezi s krivičnim djelom iz člana 250. stav 1. KZ-a u vezi s krivičnim djelom iz člana 195. stav 1. KZ-a. Sud BiH navodi da je apelant osporio zakonitost dokaza (tačno navedeni dokazi u kojima nije saslušan skripter i zapisničar izvještaja, videosnimak da nije utvrđen apelantov glas i dr.), kao i osporio iskaze svjedoka koji su sačinili ugovor o priznanju krivice, što je Sud BiH analizirao na stranicama od 25. do 29. presude, te dao obrazloženje. U pravcu zakonitosti dokaza, između ostalog, Sud BiH ističe da su saslušana lica koja su provodila posebne istražne radnje i radnje otkrivanja i dokazivanja učešća optuženih u izvršenju krivičnih djela, te su komentirani i izvještaji o provođenju posebnih istražnih radnji. Također su saslušana i stručna lica koja su radila analizu mjera nadzora telekomunikacija, koji su na glavnom pretresu prezentirali i snimke, kao i lice koje je izvršilo analizu mobitela i SIM kartica, oduzetog od apelanta. Dakle, sud je zaključio da se radi o zakonitim dokazima koje su sačinila ovlaštena lica u skladu sa zakonom propisanom procedurom, na osnovu naredbe Suda BiH. U odnosu na zaključak da glas sa snimka pripada apelantu, Sud BiH se poziva na transkripte i videosnimke, te da se licu u razgovoru govori: „Reci Safete“, a zatim na videosnimak s mjesta gdje je sastanak dogovoren na kojem se vidi apelant, što jasno upućuje da se radi o apelantu. Osim toga, Sud BiH je istakao da na videosnimcima ne postoji samo datum (apelant je tvrdio da se ne vidi datum snimanja), već i vrijeme snimanja.

7. Nadalje, u odnosu na lica koja su zaključila sporazum o priznanju krivice (te se obavezala na svjedočenje), Sud BiH navodi da su ovi svjedoci ispitani pred sudom, sud je cijenio njihovo držanje i konzistentnost njihovih iskaza s iskazima drugih svjedoka i materijalnim dokazima, te je naveo da su ovi svjedoci (očevici ili saučesnici u ostvarenju određenih radnji) iscrpno i detaljno svjedočili, a odbrane su imale mogućnost da ih ispitaju i da ospore navode ovih svjedoka. Osim toga, Sud BiH navodi da odluka o krivici nije donijeta samo na osnovu tih iskaza, već je ocjenom svih dokaza pojedinačno i u cjelini Sud BiH zaključio da su apelant i A. H. izvršili krivična djela za koja su proglašeni krivim.

8. Nadalje, Sud BiH (po tački I izreke presude) navodi da je iz svih provedenih dokaza van svake razumne sumnje utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo iz člana 250. stav 1. u vezi s krivičnim djelom iz člana 195. stav 1. KZ-a kao pripadnik grupe za organizirani kriminal na način da je u preciziranom periodu zajedno sa I. K. učestvovao u međunarodnom prometu opojne droge marihuana koja je pronađena u automobilu i oduzeta od E. H. Iz izvedenih dokaza Sud BiH je utvrdio da je apelant najprije po prethodnom dogovoru sa I. K. pregledao vozilo u kome je trebala biti prevezena droga, te utvrdio da nije odgovarajuće, naložio da se pronađe drugo vozilo i naknadno podigao novac – 200,00 eura koji je dao E. H. za uslugu prevoza droge, na koji način je učestvovao u prometu opojne droge, do čije realizacije nije došlo jer je E. H. prilikom prelaska granice lišen slobode i droga je pronađena. Na stranama od 32. do 39. presude Sud BiH navodi iskaze svjedoka (uključujući iskaz E. H. koji je detaljno naveden), ukazuje na određene razlike iskaza svjedoka (E. P. i E. H.) u odnosu na iskaz iz istrage i pokušaj umanjenja apelantove krivične odgovornosti, ali koje je Sud BiH cijenio u saglasnosti s bitnim činjenicama (da su apelanta vidjeli jednom ili više puta na određenom mjestu, da je on otišao do banke), te je ovim iskazima poklonio vjeru s obzirom na to da su u saglasnosti s ostalim iskazima iz istrage. Sud BiH se također pozvao na zapisnike o prepoznavanju (strana 36. presude), odnosno navodi da su svjedoci prepoznali apelanta kao lice koje se kritičnih dana nalazilo s licem po nadimku „Č“, te opisuje način prepoznavanja, pa je Sud BiH našao da su zapisnici o prepoznavanju i fotodokumentacija zakoniti, te da je ispoštovana zakonska procedura. Dakle, Sud BiH iz iskaza svjedoka zaključuje da su se apelant i I. K. našli nekoliko puta u određenom vremenskom periodu s ciljem dogovora oko prevoza droge i pronalaženja adekvatnog vozila u tu svrhu, te na osnovu ocjene dokaza Sud BiH zaključuje da je apelant izvršio pregled vozila i da je podigao novac s banke koji je predat E. H. Sud BiH je cijenio neosnovanim navod odbrane da apelant nije predao novac E. H. jer su svjedoci naveli da je apelant u jednom momentu otišao do banke ili pošte (koja je bila u blizini). Sud BiH, također, navodi da je apelant predao E. H. novac za prevoz droge, a koji mu je poslao njegov brat. Nadalje, Sud BiH navodi da je apelantov iskaz dat u svojstvu svjedoka u suprotnosti s ostalim iskazima svjedoka. Sud dalje pojašnjava kako je utvrdio da je došlo do međunarodnog prometa opojne droge pozivajući se na iskaze svjedoka i materijalnu dokumentaciju. Sud BiH, također, navodi da nije mogao prihvatiti tezu odbrane da iz dokaza (Analiza i objašnjenje grafičkog prikaza veza telefonskih kontakata) proizlazi da između apelanta s jedne i I. K. i E. H. s druge strane nema ostvarenih kontakata jer iz optužnice proizlazi, što je dokazano van svake razumne sumnje, da se apelant susretao s navedenim licima, a ne komunicirao. Osim toga, Sud BiH je zaključio da je apelantova radnja bila učestvovanje u slanju i da se kao takva završila finansiranjem pošiljke. Sud BiH, također, navodi da nije prihvatio navod iz optužnice da je apelant bio organizator grupe, te je Sud BiH utvrdio da je on djelovao kao pripadnik grupe. Imajući u vidu stepen organizacije, prethodni dogovor, raspodjelu zadataka unutar grupe, Sud BiH je utvrdio da je apelant bio svjestan svojih djela i upravo htio njihovo činjenje, iz čega proizlazi da je postupao s direktnim umišljajem. Apelant je, kako Sud BiH navodi, bio svjestan da postupa neovlašteno, protivno zakonu, odnosno da svojim radnjama ostvaruje zabranjenu posljedicu.

9. U odnosu na tačku II izreke presude, Sud BiH je najprije istakao da iz optužnice proizlazi opis radnji optuženih, iz kojeg proizlaze svojstva grupe, odnosno organizacije unutar koje su optuženi postupali u izvršenju konkretnih radnji kojima su ostvarena obilježja krivičnog djela krijumčarenje ljudi. Sud BiH navodi da je Tužilaštvo na ovaj način nastojalo prikazati povezanost optuženih, njihovu interakciju, podjelu uloga i doprinos izvršenju predmetnog krivičnog djela. Sud BiH, također, navodi da su u okviru ovog djela optuženja sadržani navodi o bitnim elementima djela, međunarodnim propisima koji su narušavani radnjama optuženih, kao i navodi koji se tiču motiva optuženih. Tako Sud BiH nadalje, na stranama od 40. do 48. presude, navodi da lica koja su prebačena u zemlje Zapadne Evrope nisu ispunjavala uvjete za ulazak, pozivajući se na relevantne propise koji reguliraju tu materiju i upotpunjuju ovo krivično djelo (blanketnog karaktera), te navodi da se radilo o nelegalnim prelascima, što je utvrđeno na osnovu videosnimaka reproduciranih na glavnom pretresu. Nadalje, Sud BiH navodi da pojedinačne radnje optuženih čine dio lanca ukupnih događaja koji je za rezultat imao ilegalno prebacivanje migranata s Kosova do BiH i dalje do zemalja Zapadne Evrope. Sud BiH je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je postojala grupa ljudi koja je djelovala duži vremenski period, od 20. decembra 2012. do 4. aprila 2013. godine, da su se pripadnici ove grupe mijenjali, ali da ih je uvijek bilo najmanje tri, te navodi imena lica koja su učestvovala u pojedinim radnjama. Sud BiH navodi da su optuženi djelovali po unaprijed razrađenom planu unutar grupe, imali različite, unaprijed određene uloge, a grupa je bila organizirana radi stjecanja materijalne dobiti. Sud BiH dalje navodi da je grupa bila hijerarhijski ustrojena, da je na čelu bio apelant kao organizator (u prilog čemu govore presretnuti telefonski razgovori) koji ugovara prebacivanje migranata, diktira kada će i koji automobil biti iznajmljen, plaća učesnike krivičnog djela i ostale troškove. Sud BiH navodi da iz presretnutih razgovora proizlazi da apelant na ime organizacije prebacivanja migranata dobiva određeni iznos koji sud nije utvrdio, ali u tom pravcu Sud BiH ukazuje na razgovore apelanta i E. P., iz kojih to proizlazi, kao i na razgovor apelanta i lica albanske nacionalnosti. Nadalje, Sud BiH je naveo da je stručno lice prezentiralo Analizu novčanih transakcija, te je zaključeno da se u više od pola obavljenih transakcija kao lica pojavljuju lica s Kosova, a da je apelant državljanin Srbije i Kosova, kao i da se u dva navrata kao pošiljalac pojavljuje apelantov brat. Sud BiH je, imajući u vidu navedeno, naveo da se može zaključiti da je apelant davao naloge da se novac pošalje licima koje je on angažirao za radnje oko ilegalnog prevođenja migranata, pri čemu je angažirao rodbinu i njemu poznata lica, a što je utvrđeno i činjenicom da su na isplatnim mjestima bili E. P., N. H. i drugi. Iskaze ovih svjedoka (E. P., N. H. i drugih) sud je analizirao u „općem dijelu“ po tački II izreke presude (kao lica koja su uključena u sve tačke po tački II 1-13 izreke presude), a kako bi opisao način djelovanja grupe i uloge koje su imali, što je Sud BiH opisao u nastavku. Sud je također saslušao svjedoke i stručna lica koja su učestvovali u akciji kodnog naziva „Kašmir“, te je svjedok S. B. svjedočio da je rukovodio ovom akcijom. Dobili su informaciju da postoji grupa koja se bavi krijumčarenjem ljudi, te podnijeli zahtjev za provođenje posebnih istražnih radnji (prema E. P.), te je zabilježena komunikacija s apelantom (licem NN „Safet“), zbog čega se od januara prema apelantu primjenjuju posebne istražne radnje. Prema prikupljenim informacijama utvrdili su da je organizator grupe lice koje se predstavlja kao „Safet“, da glas nisu vještačili i da je sačinjen izvještaj o provođenju posebnih istražnih radnji. Sud BiH dalje navodi iskaze stručnih lica - svjedoka, forenzičara, vještaka i drugih. Dalje, na osnovu analize koju je prezentirao vještak – stručno lice, Sud BiH je utvrdio da su optuženi (apelant i A. H.) i pravomoćno osuđena lica ostvarivali direktne kontakte neposredno prije, u vrijeme i nakon izvršenja krivičnog djela s ostalim učesnicima, što implicira zaključak da je komunikacija između njih ostvarena u svrhu koordinacije aktivnosti za izvršenje krivičnih djela.

10. Iz navedenih dokaza – iskaza svjedoka, ali i materijalnih dokaza (koje je sud detaljno analizirao u odnosu na svaku pojedinu tačku optužnice), prema ocjeni suda, nesumnjivo proizlazi da je apelant držao kompletnu organizaciju pod svojom kontrolom. U tom smislu je vršio niz pripremnih radnji u organiziranom krijumčarenju ilegalnih imigranata, njihovog transporta u BiH, ilegalnog prelaska granice BiH, ugovaranja primopredaje radi organiziranog ilegalnog prebacivanja u Sloveniju i dalje. Za ovaj ilegalni odlazak imigranata u inostranstvo, tj. zemlje EU, na različite načine je bilo uključeno više lica koja su učestvovala u prihvatu i prevozu osoba - vozači, te lica koja su pratila prevoze imigranata tako što su svojim vozilima išli ispred vozila u kome su prevoženi imigranti i dojavljivali vozačima gdje se nalazi policijska ili druga kontrola, tzv. čistači, zatim su angažirana lica koja su smještala imigrante za prenoćište i boravak do njihovog sljedećeg prevođenja, kao i lica koja su pripremala potrebne dokumente za imigrante, kao npr. ulazne vize i sl., lica od kojih su posuđivali ili unajmljivali putnička motorna vozila i za sve druge radnje koje su morali obaviti kako bi prevezli ilegalne imigrante do željene destinacije. Sud BiH ističe da su sva ova lica za ove krivičnopravne radnje osuđena, pa u nastavku ističe šta su ova lica (pravomoćno osuđena) izjavljivala na pretresu, a iz iskaza ovih svjedoka, koje je Sud BiH prihvatio kao istinite i vjerodostojne jer su u međusobnoj saglasnosti i potkrijepljeni drugim provedenim dokazima, Sud BiH je utvrdio način na koji se vršilo ilegalno prebacivanje migranata, te pojedinačne uloge koje su imali pripadnici ove grupe, kao i ulogu apelanta kao organizatora. Sud BiH, također, ukazuje na presretnute razgovore (koje je također detaljno analizirao za svaku pojedinačnu tačku (iz tačke II izreke presude), odnosno način prebacivanja migranata. Na stranama od 48. do 98. za trinaest tačaka iz tačke II izreke presude Sud BiH opisuje radnje apelanta i ostalih. U zaključku Sud BiH ističe da je na osnovu svega navedenog utvrđeno je da su optuženi (apelant i A. H.) počinili krivična djela koja su im optužnicom stavljena na teret, a kako je to precizirano tačkama I i II (1-13) izreke presude. Naime, imajući u vidu sve naprijed navedene i analizirane materijalne dokaze u odnosu na svaku pojedinu tačku izreke presude i dovodeći navedeno u vezu s iskazima svjedoka utvrđeno je van svake sumnje da je optuženi apelant radnjama iz tačke II 1-13 izreke počinio krivična djela udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 249. stav 1. KZBiH i produženo krivično djelo krijumčarenje ljudi iz člana 189. stav 1. KZBiH u vezi sa članom 54. KZBiH. Prilikom odmjeravanja kazne Sud je cijenio sve okolnosti u skladu sa članom 48. KZ-a, te je apelantu izrekao jedinstvenu kaznu u trajanju od osam godina i kao sporednu novčanu kaznu, te dao razloge za oduzimanje novca i mobitela od apelanta.

11. Apelaciono vijeće Suda BiH je donijelo Presudu broj S1 2 K 013737 14 Kž 7 od 28. oktobra 2014. godine kojom je žalba apelanta i A. H. odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Razmatrajući žalbu, vijeće je u odnosu na bitne povrede iz člana 297. stav 1. tačka b) ZKP-a, a povodom apelantove žalbe da je prvostepeno vijeće razmotrilo spise prilikom zaključenja sporazuma o priznanju krivice (u odnosu na lica koja su također bila obuhvaćena optužnicom), a zatim nastavilo suđenje apelantu, navelo da su ti navodi netačni, što proizlazi iz spisa predmeta. Naime, predmetne sporazume je prihvatio sudija za prethodno saslušanje koji nije učestvovao u suđenju tokom pretresa. U odnosu na činjenicu korištenja iskaza svjedoka koji su potpisali sporazum o krivici, drugostepeni sud je naveo da su ovi svjedoci bili očevici, da su svjedočili detaljno i dali odgovor na sva pitanja, pri čemu su bili podvrgnuti i unakrsnom ispitivanju. Osim navedenog, drugostepeni sud je istakao da su netačni navodi odbrane da je cjelokupna presuda zasnovana na ovim iskazima, pogotovo kada se ima u vidu momenat zaključenja sporazuma (nakon potvrđivanja optužnice), kao i činjenica da ova lica nisu imala „značajan podstrek“ da daju iskaze kakve su dali u istrazi i na glavnom pretresu jer ne postoji zakonski, niti neki drugi način da se lica koja su zaključila sporazume primoraju da ispoštuju odredbe sporazuma vezano za svjedočenje na glavnom pretresu.

12. U odnosu na bitne povrede iz člana 297. stav 1. tačka j) ZKP-a koje je istakla žalba, a koji su se odnosili na identitet optužbe i optužnice, odnosno da se presuda zasniva na činjenicama koje nisu sadržane u optužnom aktu (kao npr. apelantova uloga u grupi, broj migranata ili da apelant „organizira prevoz ilegalnih imigranata“, odnosno „vrbuje“ kako je u drugom dijelu navedeno), Sud BiH ih je našao neosnovanim pozivajući se na član 280. ZKP-a, te da sud nije izašao iz optužnice budući da je apelant proglašen krivim za krivično djelo čiji su svi potrebni elementi sadržani u optužnici. Sud BiH navodi da se radi o činjeničnom preciziranju, stoga činjenica da je u tački I presude utvrđeno da je apelant bio pripadnik grupe, a ne da je „organizirao i rukovodio međunarodnim prometom“, kako je navedeno u dispozitivu optužnice, ne predstavlja povredu i u svakom slučaju je blaže za apelanta. Osim toga, optužnica je učešće apelanta i radnje kvalificirala po članu 250. stav 1. KZ-a koji inkriminira pripadnika grupe. U odnosu na „vrbovanje“ (u tački II izreke presude) Sud BiH navodi da je prvostepeno vijeće izostavilo iz činjeničnog opisa radnju vrbovanja. Isto se odnosi na broj albanskih državljana odnosno o utvrđenom broju tokom pretresa, ali i o očitoj grešci tačka (II 12. izreke presude). Dakle, izvršena preciziranja su rezultirala manjom kriminalnom količinom po optužene u odnosu na optužni akt, pri čemu je sačuvana identičnost inkriminiranog događaja u svim bitnim elementima, a optuženi su u svakom momentu znali od čega se brane. Dalje, sud navodi zašto je primijenjen blanketni propis (tač. 34. i 35. presude) i zašto je izostavljeno da su migranti predati NN licima koja je angažirao apelant.

13. U odnosu na bitne povrede iz člana 297. stav 1. tačka i) ZKP-a, apelant je ukazivao da se prvostepena presuda zasniva na dokazu na kojem se ne smije zasnivati. U tom smislu apelant je osporavao službene zabilješke i izvještaj policijskih organa. Sud BiH navodi da je prvostepena presuda jasno odgovorila na ove tvrdnje (Sud BiH ukazuje na član 10. ZKP-a) ističući da se radi o službenim zabilješkama koje su opisivale i dokumentirale događaje na terenu. Sud BiH je ukazao da je sačinjavanje službenih zabilješki, u okviru poslova koji obavljaju organi unutrašnjih poslova, redovan metod njihovog rada, reguliran odgovarajućim propisima koji se na tu službu odnose. Apelaciono vijeće je izrazilo stav da službena zabilješka predstavlja dokument koji, kao i bilo koji drugi, može pod određenim uvjetima biti korišten u krivičnom postupku radi utvrđivanja relevantnih činjenica, što detaljno navodi u tač. 39-41. Nadalje, Sud BiH navodi zašto su netačni navodi žalbe o povredi prava na kontradiktornost postupka, te jasno upućuje na preslušavanje transkripata (br. 46, 47. i 63) i kada su preslušani, te da su odbrani dostavljeni u pisanoj formi. U tački 42. Sud BiH, također, daje odgovor na apelantove navode o „selektivnom preslušavanju razgovora“. U odnosu na prigovore iz žalbe da nije izveden niti jedan dokaz ko su akteri razgovora, Sud BiH, također, navodi da je u prvostepenoj presudi iznijeta u ovom dijelu pravilna argumentacija, odnosno na osnovu kojih dokaza je to utvrđeno. Sud BiH daje i detaljno obrazloženje u odnosu na apelantove navode o iskazu svjedokinje E. P., odnosno razmatra kredibilitet tog svjedoka koji je osporen žalbom. U odnosu na bitne povrede iz člana 297. stav 1. tačka d) ZKP-a, apelant je tvrdio da su procesne norme kršene na apelantovu štetu i da nije poštovano načelo jednakosti strana. Sud BiH je našao da su ovi prigovori neosnovani i da je sud odbio prijedlog odbrane za saslušanje određenih svjedoka jer je zaključio da je činjenično stanje u odnosu na okolnosti na koje su predloženi ovi svjedoci razjašnjeno. Sud BiH je zaključio da činjenice da optuženi nisu preduzimali konkretne radnje u vezi s ulaskom ovih lica (predloženih kao svjedoci) na teritoriju BiH (kao što su prebacivanje čamcem preko rijeke i slično) nisu bile sporne, a ujedno ni odlučne za razrješenje ove krivično-pravne stvari. Stoga, provođenjem ovih dokaza ne bi se utvrdile nikakve nove činjenice koje već nisu razjašnjene i utvrđene na osnovu drugih dokaza, a njihovo pozivanje bi bespotrebno prouzrokovalo odugovlačenje postupka, odnosno bilo bi u suprotnosti sa članom 13. ZKP-a. U odnosu na bitne povrede iz člana 297. stav 1. tačka k) ZKP-a koje žalba vidi u nerazumljivosti i protivrječnosti presude, da presuda ne sadrži razloge i u da u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, Sud BiH daje detaljno obrazloženje za svaki pojedinačni navod na str. od 17. do 26, jasno navodeći zašto su ti navodi neosnovani.

14. U odnosu na bitne povrede iz člana 297. stav 2. ZKP-a, odnosno povredu člana 3. ZKP-a i načela in dubio pro reo, Sud BiH je naveo da su ove apelantove tvrdnje neosnovane. S tim u vezi, Sud BiH navodi da činjenica da sud nije cijenio dokaze na način koji odgovara odbrani ne čini presudu manjkavom i nepotpunom, već upravo suprotno, čini je jasnom i koncentriranom na bitne elemente krivičnog djela za koje se optuženim sudi.

15. Sud BiH nalazi da su neosnovane tvrdnje da je prvostepeno vijeće pogrešno primijenilo odredbu člana 85. st. 2. i 4. ZKP-a jer se u konkretnom slučaju ne radi o prepoznavanju kao procesnoj radnji koju propisuje navedena zakonska odredba, već radnji na koju svaki svjedok ima pravo da u okviru svog svjedočenja saopći da prepoznaje optuženog. Predmetno prepoznavanje nema dokaznu snagu kao ono koje se provodi u skladu s odredbama ZKP-a, već se cijeni u okviru datog iskaza po pravilima slobodne ocjene dokaza. Stoga su u potpunosti neosnovani navodi žalbe da je takvo postupanje neprihvatljivo i suprotno slovu i duhu zakona jer se ono vrši u sudnici i direktno sugerira ko su optuženi u postupku. Apelaciono vijeće je potvrdilo da se radi o uobičajenom postupanju prilikom svjedočenja i da niko svjedoku ne može zabraniti, niti sugerirati da se očituje na okolnost da li prepoznaje optuženog, te da su stavovi međunarodne sudske prakse iznijeti u žalbi, uz njihovu detaljnu elaboraciju, neprimjenjivi u konkretnom, pogotovo pozivanje na presudu MKSJ u predmetu Kupreškić, što detaljno pojašnjava.

16. U ostalim aspektima na koje je žalbom ukazano, Sud BiH je u svemu bitnom podržao stavove iz prvostepene presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U apelaciji apelant ukazuje na zaključke suda, te u pogledu tačke I izreke presude navodi da je presuda zasnovana na nedokazanoj tezi o grupi ljudi s izvjesnim I. K., bez jasnog dokaza šta je i gdje transportirano (u vezi s opijatima). Apelant ukazuje da niko nije vidio, ni čuo apelantov dogovor, pretpostavlja se poznanstvo sa I. K. i E. P. Nadalje, apelant problematizira iskaz E. H. koji je sklopio sporazum s Tužilaštvom nakon što je na graničnom prelazu uhvaćen s opijatima, te da je „bio svjestan da svoj položaj može olakšati tim da u očigledan transport uvede i druga lica“, te je iskoristio poznanstvo s apelantom. Apelant se žali na povredu načela in dubio pro reo. U odnosu na tačku II izreke presude apelant ukazuje da nije utvrđen identitet imigranata, da su državljani Albanije ili neke druge države, a što sve Tužilaštvo nije ponudilo. Apelant navodi da je sporno da li je iko osim lica iz tačke II 7, 9, 11. i 12. izreke presude ušao na teritoriju BiH. Apelant ukazuje da se mora personalno odrediti ko je ilegalni imigrant. Stoga se radi o površnom pristupu suda procjeni dokaza. Pri tome, apelant smatra da ima i elemenata diskriminacije jer je on Albanac. Apelant dalje navodi da u odnosu na lica čiji je identitet utvrđen (u Sloveniji) nije razjašnjeno u kakvoj su vezi s apelantom i njegovim djelovanjem. Apelant ukazuje da je u pitanju konstrukcija suda, pogotovo jer je sve uklopljeno s izjavama svjedoka pokajnika, koje izjave apelant također problematizira, navodeći da je tim izjavama o kojima odbrana ništa nije znala prilikom potvrđivanja optužnice apelant doveden pred svršen čim, bez prave, suštinske ravnopravnosti u postupku. Apelant, također, ističe da su osporene presude zasnovane na rezultatima dobivenim posebnim istražnim radnjama (iz člana 116. stav 2. tač. a) i d) ZKP-a), a apelant nije obaviješten o ovoj radnji u skladu sa članom 119. stav 3. ZKP-a, te se poziva na predmet Dragojević, kao i na praksu Suda BiH i problematizira zakonitost same naredbe suda o određivanju posebnih istražnih radnji, ukazujući da nije imao priliku da vidi tekst naredbe. Apelant smatra da su i u njegovom slučaju naredbe bez cjelovitog obrazloženja u pogledu osnovane sumnje i zahvata u apelantovu privatnost nepotpune, te traži da Ustavni sud utvrdi povredu prava na pravičan postupak. Apelant, također, ukazuje da u pogledu rezultata posebne istražne radnje tajno praćenje i tehničko snimanje lica i predmeta, osim zakonitosti naredbe kojom je ova radnja određena, postavlja se i pitanje proizvoljne ocjene dokaza s obzirom na to da se u izvještajima o izvršenju ove naredbe ne identificira niti jedno lice (ni apelant ni ostali koji ulaze na teritoriju BiH i napuštaju je). Stoga su ovi imigranti (osim 25 identificiranih lica) ostali na bazi pretpostavke. Apelant, također, ukazuje da je od 21 optuženo lice 19 lica zaključilo sporazum o priznanju krivice, te pravi poređenja u dijelu odluke o kazni s drugim osuđenim licima, te ukazuje na različit tretman prema apelantu.

b) Odgovor na apelaciju

18. U odgovoru na apelaciju Sud BiH navodi da je apelacija neosnovana, te da ostaje pri datom obrazloženju, pri čemu se ipak osvrnuo na određene navode iz apelacije. U tom pravcu Sud BiH navodi je iskaze svjedoka koji su zaključili sporazum o priznanju krivice cijenio u skladu s načelom slobodne ocjene dokaza, kao i da ovi svjedoci nisu nekredibilni samo zato što su svjedoci potpisali sporazum. U odnosu na posebne istražne radnje, odnosno nepostupanje po proceduri propisanoj članom 119. stav 3. ZKP-a, prema mišljenju Suda BiH, eventualno neobavještenje apelanta ne čini taj dokaz nezakonitim. Sud BiH je ukazao i na načelo razmjernosti ciljeva, te naveo da iako provođenje posebnih istražnih radnji zadire u poštovanje prava na privatni život, razlozi koji se daju za opravdanje takvih mjera moraju biti relevantni, dovoljni i proporcionalni cilju kojem se teži (otkrivanje i kažnjavanje počinioca krivičnih djela). U suštini, Sud BiH nalazi da je apelacija neosnovana i da apelant pokušava izbjeći odgovornost za učinjeno krivično djelo.

19. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo navodi povrede koje je apelant istakao u apelaciji, te zaključke Suda BiH, te navodi da je apelacija neosnovana i da nisu povrijeđena apelantova prava. V.Relevantni propisi

20. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 10.

Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 119. Stav 3.

Sudija za prethodni postupak će, bez odlaganja, a nakon preduzimanja radnji iz člana 116. ovog zakona, obavijestiti osobu protiv koje je radnja bila poduzeta.

Osoba protiv koje je mjera bila poduzeta može od Suda zatražiti ispitivanje zakonitosti naredbe i načina na koji je provedena mjera.

Član 280. Član 280.

Vezanost presude za optužbu (1) Presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.

(2) Sud nije vezan za prijedloge "tužioca" u pogledu pravne ocjene djela.

Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. aprila 2015. godine, a apelacija je podnesena 11. juna 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz čl. II/3.e) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glase:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

28. U odnosu na primjenjivost člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, Ustavni sud ističe da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim, dakle radi se o postupku u kojem se utvrđivala osnovanost krivične optužbe, pa su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjivi.

29. Ustavni sud najprije primjećuje da u odnosu na povredu prava na pravično suđenje apelant ističe povredu prava na pravičan postupak kao rezultat pogrešne proizvoljne ocjene dokaza, korištenja nezakonitih dokaza, da nije poštovano načelo in dubio pro reo, kao i navodi da su činjenice pogrešno i nepotpuno utvrđene, te da je navedeno rezultiralo osuđujućom presudom.

30. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. (vidi Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1. člana 6. (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33-34).

31. U konkretnom slučaju apelant pokreće pitanja u vezi s garancijama ustanovljenim članom 6. koje se, u suštini, odnose na tvrdnju da postupak kao cjelina nije bio pravičan, pa će Ustavni sud, imajući u vidu navedene standarde Evropskog suda, ispitati njegove navode u smislu stava 1. člana

6. Evropske konvencije.

32. Imajući u vidu apelantove navode, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koje su zaštićene Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, serija A, broj 140. i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar načela, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje može li određena vrsta dokaza – na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, biti prihvatljiva ili, upravo, je li aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste je li postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, prirode utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).

33. Pri ocjeni je li postupak kao cjelina bio pravičan također se mora imati u vidu jesu li poštovana prava odbrane. Mora se ispitati je li aplikantu bila data mogućnost da pobija zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući i to ukazuju li okolnosti u kojim je pribavljen na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, naprijed citiranu Bykov, stav 90. i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće nužno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da kada je dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi Evropski sud, naprijed citirane, Lee Davies, stav 42. i Bykov, stav 90).

34. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant većinu navoda koje iznosi u apelaciji iznosio i pred redovnim sudom na dvije instance i da su sudovi dali svoje obrazloženje. Tako je apelant i tokom postupka prigovarao iskazima svjedoka koji su sklopili sporazum s Tužilaštvom, pa svjedočili u apelantovom predmetu, a Sud BiH je našao da su ovi navodi neosnovani, da je Tužilaštvo već imalo dokaze (s obzirom na to da je optužnica bila potvrđena), kao i da ne postoji mehanizam da se ovi svjedoci „prisile“ da svjedoče nakon potpisanog sporazuma, pa nije postojao ni poseban „podstrek“ za njihovo svjedočenje ni u toku glavnog pretresa ni tokom istrage. Sud BiH, također, jasno navodi, a isto proizlazi iz osporenih presuda da to nisu jedini dokazi na kojima se zasniva presuda. Osim navedenog, Sud BiH je jasno istakao da su netačni apelantovi navodi da su članovi sudećeg vijeća (iz apelantovog predmeta) učestvovali u razmatranju i donošenju presuda po sporazumima s ovim licima. Apelant je apelaciji, također, ponovio da su kao dokazi korišteni transkripti razgovora koji nisu izvedeni na glavnom pretresu, što je sud u presudi također jasno osporio i naveo tačno datume kada su navedeni transkripti razgovora preslušani na glavnom pretresu. U odnosu na apelantove navode kojim je posvetio najveću pažnju u apelaciji, da nije obaviješten o provedenim posebnim istražnim radnjama, a što je bila obaveza suda u skladu s relevantnim odredbama ZKP-a, Ustavni sud primjećuje da na ovakav način apelant pred Sudom BiH nije problematizirao zakonitost naredbe Suda BiH, odnosno provedenih istražnih radnji po naredbi suda. S obzirom na navedeno, Ustavni sud primjećuje da apelant ne može s uspjehom prvi put pred Ustavnim sudom isticati ove navode, a da ih nije pokušao prethodno iznijeti pred redovni sud.

35. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da su navodi o „površnoj“ ocjeni dokaza i uslijed toga nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, kao i povredi načela in dubio pro reo međusobno isprepleteni, te apelant navodi da su i tačka I i tačka II izreke presude bazirane na pretpostavkama. Dakle, imajući u vidu naprijed navedeno, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH na dvije instance zaključio da su svi provedeni dokazi zakoniti, o čemu su dali detaljno i logično obrazloženje koje Ustavnom sudu ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Nadalje, iz obrazloženja presuda redovnih sudova, kao i iz apelantovih navoda proizlazi da je apelantu u toku postupka bila data mogućnost da osporava korištenje naprijed pobrojanih dokaza, da su redovni sudovi ove njegove prigovore razmotrili i s tim u vezi dali razloge i obrazloženja. Činjenica da apelant nije uspio sa svojim prigovorima ne dovodi u pitanje zaključak da je apelant imao i koristio mogućnost da se protivi korištenju pobrojanih dokaza. Stoga, navedeno ni na koji način ne dovodi u pitanje poštovanje standarda iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su u postupku pred redovnim sudovima poštovana apelantova prava na odbranu u pogledu provedenih dokaza, da redovni sudovi nisu postupali proizvoljno kada su svoju odluku zasnovali na navedenim dokazima, te da upotreba naprijed navedenih dokaza apelanta nije lišila pravičnog suđenja (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Dragojević protiv Hrvatske, presuda od 15. januara 2015. godine, st. od 131. do 134).

36. Također, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud nalazi da je redovni sud dao dovoljno jasnih razloga kako je i na osnovu kojih dokaza i utvrđenih činjenica utvrđena apelantova krivična odgovornost. Stoga, u navodima iz apelacije, osim apelantovog nezadovoljstva odlukama Suda BiH, nema ništa što ukazuje da je na bilo koji način povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. Iz obrazloženja presuda, Ustavni sud ne može da zaključi da je presuda u bilo kojem dijelu rezultat proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja ili proizvoljne ocjene dokaza. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret, na način kako je navedeno u izreci osporene prvostepene presude, ne ostavljajući bilo kakve razumne sumnje u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju načela in dubio pro reo, odnosno zaključuje da su svi ovi apelantovi navodi neosnovani.

37. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Zabrana diskriminacije

38. S obzirom na to da je apelant istakao navod o diskriminaciji, odnosno povredu člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da iz sadržaja apelacije proizlazi da ovaj navod apelant dovodi u vezu s navodom o povredi prava na pravično suđenje. Imajući u vidu prethodni zaključak – da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje – Ustavni sud, također, primjećuje da u osporenim presudama ne može naći bilo šta što bi ukazivalo da je apelant u postupku diskriminiran po osnovu nacionalne pripadnosti (Albanac), niti proizlazi bilo kakav drugačiji tretman u odnosu na apelanta zbog njegove nacionalne pripadnosti, kako to apelant želi predstaviti. Što se tiče odluke o kazni, koju apelant, također, dovodi u vezi s ovim navodom, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH naveo jasne razloge za odluku o kazni, a osim navedenog sve okolnosti u konkretnom predmetu (od činjenice da su lica, s kojima se apelant upoređuje, zaključila sporazum do same apelantove uloge u izvršenju krivičnog djela) čine jasnu razliku zbog koje se apelant ne može upoređivati s ostalim pravomoćno osuđenim licima. Osim toga, Ustavni sud upućuje na svoj ranije izraženi stav (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 226/10 od 5. novembra 2013. godine, dostupnu na www.ustavnisud.ba) da sama činjenica da su redovni sudovi donijeli drugačije odluke (u navedenom predmetu osuđujuću i oslobađajuću presudu) za optužene za isto krivično djelo ne znači da postoji diskriminacija prema nekom zabranjenom osnovu. Naime, smisao krivičnog zakonodavstva je konkretizacija u smislu utvrđivanja bitnih činjenica za postojanje krivičnog djela u odnosu na svakog optuženog posebno jer bi drugačije tumačenje vodilo zaključku da u krivičnom postupku koji se vodi prema više optuženih odluka suda prema svim optuženim mora biti identična u smislu utvrđivanja njihove krivične odgovornosti, što ne stoji i nema uporište u pozitivnom zakonodavstvu.

39. S obzirom na navedeno, u okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da je diskriminiran, te stoga nema kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije jer u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su osporene presude zasnovane na dokazima na kojima se ne mogu zasnivati, odnosno da je došlo do proizvoljne ocjene dokaza, te uslijed navedenog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, da su dovedene u pitanje garancije načela in dubio pro reo, ili da postupak u cjelini nije bio pravičan.

41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana 14. u vezi sa članom

6. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u odnosu na apelanta obrazložili odluku o kazni i kada apelant nije ponudio konkretne dokaze, niti to proizlazi iz osporenih odluka, o različitom tretmanu u toku postupka zbog njegovog nacionalnog porijekla.

42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2927/15 (S. A.) | Sudska praksa | Aktio