Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4468/17 (E. D.)
Odluka donesena 06. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Dokazni postupak
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4468/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-4468/17, rješavajući apelaciju Enesa Džinovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Enes Džinović protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 K 115625 17 Kž od 5. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Enes Džinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Semizovca, kojeg zastupa Kemo Kapur, advokat iz Sarajeva, podnio je 1. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 K 115625 17 Kž od 5. oktobra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 K 115625 14 K od 22. aprila 2016. godine. Apelant je zatražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom se ukidaju pobijane odluke, do donošenja odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda broj 58 0 K 115625 14 K od 22. aprila 2016. godine apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela teška krađa iz člana 287. stav 2. tačka a) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ) u vezi sa krivičnim djelom krađa iz člana 286. stav 1. KZ, te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, dok je obavezan da oštećenom M. V. vrati novčane iznose od 18.450,00 KM i 1.500,00 KM. Osporenom konačnom odlukom djelimično je uvažena apelantova žalba, te je preinačena presuda Općinskog suda u dijelu odluke o krivičnopravnoj sankciji i apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. U toku postupka, utvrđeno je da su nakon prethodnog dogovora apelanta i dvije NN osobe, u noći između 16. i 17. juna 2012. godine u mjestu Vrapčići, Općina Mostar u periodu od 23:00 do 05:00 sati, ušli u prostorije preduzeća "Auto Start“ d.o.o. vl. M. V., na način što su onesposobili zvučni alarm i video kameru, podesnim predmetom otvorili prozor i ušli u unutrašnjost objekta gdje su otvorili unutrašnja vrata i došli do prostora za prodaju auto dijelova gdje su iz ležišta izvadili sef u kojem se nalazio novac u iznosu od 18.450,00 KM i koji su uzeli, te novac u iznosu od 1.500,00 KM koji se nalazio u ladici pulta, kao i dokumente i ključeve od vozila, nakon čega su ušli u stambeni dio vlasništvo porodice M. V. provalivši ulazna vrata i iz spavaće sobe otuđili i za sebe prisvojili kutiju sa zlatnim nakitom, novčanik sa ličnim dokumentima na ime S. V., dok su iz dnevnog boravka otuđili laptop marke „Asus“ sa pripadajućom torbom, čime su pričinili štetu M. V. za vrijednost oduzetih stvari i novca u ukupnom iznosu od 30.000,00 KM.
3. U obrazloženju odluke Općinskog suda je navedeno, pored ostalog, da je svjedok F. S. u iskazu od 3. septembra 2013. godine izjavio da je vozio apelanta i dvije NN osobe iz Sarajeva u Mostar (16/17. jun 2012. godine), da su tom prilikom svratili u TC „OBI“, gdje ih je svjedok sačekao, te da su se apelant i NN osobe iz tržnog centra vratili sa većim čekićem, pajserom i još nečim (kasnije primijetio da se radi o najlonskim rukavicama) i da ih je nakon dolaska u blizinu Vrapčića čekao dva do tri sata, da je za to vrijeme kontaktirao sa apelantom putem mobilnog telefona, da bi nakon njihovog povratka u vozilo, primijetio da nose nešto u crnoj vrećici i da mu se čini da je u vrećici primijetio novac, te da su se nakon toga vratili u Sarajevo. Dalje, Općinski sud je naveo da iz ispisa za apelantov broj mobilnog telefona po baznoj stanici „BH Telekoma“ proizilazi da je taj broj u noći između 16. i 17. juna 2012. godine, odnosno u periodu od 00:35 do 04:18 sati bio na lokaciji Vrapčići, Općina Mostar i da je u tom periodu kontaktirao samo sa jednim brojem (utvrđeno da se radi o broju mobilnog telefona svjedoka F. S.), pa je zatražen ispis i za taj broj, koji je dobijen od mobilnog operatera „M:tel“ Banja Luka u kojem je prikazan promet obavljen preko baznih stanica „M-telove“ mreže, dok je svjedok B. V. (zaposlenik u mobilnom operateru „M:tel“ Banjaluka) pojasnio da su pozivi između apelanta i svjedoka F. S. zabilježeni i obavljeni preko bazne stanice u Vrapčićima. Dalje, Općinski sud je naveo da je na osnovu iskaza svjedoka I. P. zaključio da je taj svjedok od apelanta kupio laptop (marke „Asus“), koji je nakon toga prodao prijatelju od osobe koju poznaje pod nadimkom „Bejbe“, te da je naprijed navedeni iskaz potvrđen iskazom svjedoka A. T. koji je izjavio da je u to vrijeme tražio da kupi polovan laptop, te da se sa prijateljem E. B. zvanim „Bejbe“ sastao sa osobom pod nadimkom „Ismo“ i dogovorio cijenu za laptop i kupio ga, a da je nakon par dana saznao da je laptop ukraden, nakon čega ga je predao ovlaštenim djelatnicima policije. Prilikom uvida u više fotografija koje su mu predočene od ovlaštenih službenih osoba PU Stari Grad Sarajevo svjedok A. T. je prepoznao osobu od koje je kupio laptop marke „Asus“, a radi se o svjedoku I. P. Dakle, Općinski sud je zaključio da apelanta sa počinjenim krivičnim djelom, između ostalog, veže iskaz svjedoka F. S. koji je opisao dvije NN osobe, provalnički alat, telefonski razgovori sa apelantom i sve što je vidio 16. i 17. juna 2012. godine prilikom putovanja u Mostar i povratka u Sarajevo, kao i ukradeni laptop koji je identificiran i prepoznat, a koji je apelant dao svjedoku I. P.
4. U obrazloženju odluke Kantonalnog suda je navedeno da apelant pobija Presudu Općinskog suda iz razloga što je zasnovana na nezakonitom dokazu – iskazu iz istrage svjedoka F. S., kojeg svjedoka su policijski službenici MUP-a Kantona Sarajevo S. K. i A. S. fizički i psihički zlostavljali, te su ga prisilili da izjavu svojeručno potpiše. Dalje je navedeno da apelant ističe da je neosnovano prihvaćen iskaz svjedoka F. S. koji je dat u istrazi, umjesto iskaza sa glavnog pretresa u kojem je taj svjedok ponovio navode o zlostavljanju i pri suočenju sa policijskim službenicima S. K. i A. S., ukazavši pri tome da je svjedok nepismen (zna se samo potpisati), a da mu sporni iskaz prilikom saslušanja nije pročitan, a da je nakon davanja iskaza otišao u KCU Sarajevo gdje su mu konstatovane teže povrede u predjelu leđa. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno prihvatio iskaz svjedoka F. S. dat u istrazi, koji je pročitan na glavnom pretresu, te ocijenio da isti nije nezakonit dokaz u smislu člana 11. Zakona o krivičnom postupku, kako to neosnovano ističe apelant. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud dao razloge o odlučnim činjenicama, te da iskaz iz istrage sadrži detaljan opis događaja koje policijski službenici ne bi mogli znati da im to nije naveo svjedok F. S. Takođe, Kantonalni sud je istakao da bi zlostavljanje svjedoka (tvrdi da je zlostavljan u periodu od 09:00 do 15:00 časova i da je udaran raznim predmetima) rezultiralo većim brojem ozljeda, te da je prvostepeni sud doveo tu okolnost u vezu sa tim da je svjedok u prijateljskim odnosima sa apelantom, slijedom čega nije poklonio vjeru navodima svjedoka, već iskazima policijskih službenika S. K., A. S., H. I. i M. M., čiji iskazi dovedeni u međusobnu vezu isključuju da je prilikom saslušanja svjedok bio zlostavljan. Kantonalni sud je istakao da stanje dokaza ne ukazuje da su ozljede svjedoka F. S. nastale kao posljedica iznuđivanja iskaza od strane policijskih službenika MUP-a Kantona Sarajevo, jer su mogle nastati na bilo koji drugi način. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da nije bilo osnova da se vrši vještačenje ozljeda koje se ne mogu dovesti u vezu sa predmetnom inkriminacijom, niti je bilo potrebno da se kao dokaz pribave kolor fotografije ozljeda kod svjedoka F. S.. Imajući u vidu sadržaj svih izvedenih dokaza na glavnom pretresu, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi žalbeni prigovori u vezi zaključka prvostepenog suda o apelantovoj krivnji. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabranu mučenja iz člana 3. Evropske konvencije. Apelant navodi da je odluka prvostepenog suda zasnovana na nezakonitim dokazima – prisilno iznuđenoj izjavi svjedoka, te da sud odluku zasniva na izjavi datoj u istražnom postupku, a ne na izjavi datoj na glavnoj raspravi. Apelant ističe da je svjedok prilikom ispitivanja brutalno udaran u predjelu glave i leđa punih šest sati. Takođe, apelant navodi da ne postoje dokazi da je počinio predmetno krivično djelo, te da se osporena presuda zasniva na nezakonitim dokazima, odnosno iznuđenom priznanju svjedoka.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKP). Pri tome, prema članu 16. ZKP, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
10. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način kako je to navedeno u izreci presude. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku, koje je, pri tome, na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirao u obrazloženju svoje odluke, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o apelantovim žalbenim navodima, zaključio da su isti neosnovani, a osobito u pogledu iskaza svjedoka za koji apelant tvrdi da je nezakonit, za šta je dao jasne razloge, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman