Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2613/15 (J. C.-B. iz Rogatice, V. B. iz Sarajeva, Š. Ć. iz Ilidže, E. B. iz Ilidže i Š. P. iz Kaknja)

Odluka donesena 06. 12. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2613/15

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2613/15, rješavajući apelaciju Jelene Cerović-Bojović i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Jelene Cerović-Bojović, Veletekina Bosovića, Šefketa Ćatovića, Edine Bučan i Šefkije Plaste.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 0 Rs 025784 14 Rsž od 11. marta 2015. godine u dijelu u kojem je odlučeno da se odbija tužbeni zahtjev apelanata.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Istočnom Sarajevu, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Istočnom Sarajevu da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jelena Cerović-Bojović iz Rogatice, Veletekin Bosović iz Sarajeva, Šefket Ćatović iz Ilidže, Edina Bučan iz Ilidže i Šefkija Plasto iz Kaknja (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Safet Medošević, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 27. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 91 0 Rs 025784 14 Rsž od 11. marta 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 91 0 Rs 025784 13 Rs od 29. novembra 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i od Republike Srpske-Ministarstva pravde Republike Srpske, koju zastupa zakonski zastupnik Pravobranilaštvo Republike Srpske-sjedište zamjenika u Foči (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 5. juna 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud i tužena su 19. juna 2017. godine dostavili odgovor na apelaciju, dok Osnovni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 91 0 Rs 025784 13 Rs od 29. novembra 2013. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata u dijelu u kojem su tražili da se obaveže tužena da im isplati naknadu putnih troškova za period od aprila 2012. godine do maja 2013. godine, u visini pobliže opisanoj u izreci presude. Istom presudom odbačen je tužbeni zahtjev apelanata kao neblagovremen u dijelu u kojem su tražili da se obaveže tužena da im isplati naknadu putnih troškova za period od aprila 2010. godine do marta 2012. godine.

6. U obrazloženju presude se navodi da su apelanti imenovani za sudije u Osnovnom sudu u Sokocu i da svakodnevno putuju iz mjesta prebivališta do mjesta rada, što među strankama nije ni sporno. Pravo na rad kao osnovno pravo iz radnog odnosa iz kog proizlaze, u prvom redu, pravo na plaću a zatim i sva druga prava, između ostalih i pravo na naknadu za putne troškove, jesu tipična prava iz radnog odnosa koja su regulirana Zakonom o radu, odnosno Općim kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu a u konkretnom slučaju i Zakonom o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj. Imajući u vidu da su apelanti tužbu, prema prijemnom štambilju Osnovnog suda u Sokocu, podnijeli 1. aprila 2013. godine, proizlazi da je nepravovremeno podnesena za potraživanje sve do 1. aprila 2012. godine, pa je Osnovni sud, u skladu sa članom 67. stav 1. tačka 2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), u tom dijelu tužbu odbacio.

7. Nadalje, što se tiče dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanje naknade putnih troškova nastalih poslije 1. aprila 2012. godine taj dio tužbenog zahtjeva je neosnovan, pa ga je sud kao takvog i odbio. S tim u vezi, Osnovni sud je ukazao na odredbu člana 14. Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u RS kojom je propisano da sudije, tužioci i stručni saradnici iz člana 4. tog zakona imaju pravo na naknadu za putne troškove u skladu sa propisima o unutrašnjem poslovanju suda ili tužilaštva i odobrenim budžetom suda, odnosno tužilaštva. Osim toga, Osnovni sud je ukazao i na odredbe čl. 123. i 126. ZPP kojima je propisano da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, odnosno da, ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

8. Osnovni sud je na osnovu dokaza provedenih pred tim sudom (dopisa Osnovnog suda u Sokocu od 25. juna 2013. godine) utvrdio da taj sud nema poseban Pravilnik o unutrašnjem poslovanju, već da primjenjuje Pravilnik o unutrašnjem sudskom poslovanju koji je donijelo Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH (u daljnjem tekstu: VSTV) na sjednici održanoj 29. maja 2008. godine, koji nije propisivao, niti je konstituirao pravo na naknadu za putne troškove. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da pravo na naknadu za putne troškove sudija i tužilaca nije konstituirano Zakonom o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u RS, a nije ni kao pravo dato propisima o unutrašnjem poslovanju tuženog, niti je dat dokaz da su ta potraživanja odobrena budžetom tuženog, pa je u skladu sa odredbom člana 7. a u vezi sa članom 123. ZPP tužbeni zahtjev odbijen.

9. Protiv prvostepene presude apelanti su podnijeli žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 91 0 Rs 025784 14 Rsž od 11. marta 2015. godine odbio kao neosnovanu.

10. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je primjenom odredaba člana 118. Zakona o radu - prečišćeni tekst odbacio tužbu u dijelu kako je navedeno u prvostepenoj presudi, a primjenom odredaba člana 14. Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca RS odbio tužbeni zahtjev apelanata za isplatu naknade putnih troškova za period od aprila 2012. godine do maja 2013. godine, u visini pobliže opisanoj u izreci prvostepene presude i ubuduće, te na osnovu provedenih dokaza i utvrđenih činjenica dao valjane i opširne razloge zašto smatra da je tužba djelimično neblagovremena, a djelimično neosnovan tužbeni zahtjev.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

11. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Nadalje su naveli da plaćanjem troškova prijevoza, koje su snosili iz svoje plaće, došlo do povrede prava na imovinu. Također, apelanti smatraju da su, zbog neisplaćivanja putnih troškova, diskriminirani u odnosu na ostale zaposlenike kojima je ta vrsta naknade isplaćivana. Konačno, apelanti su kao primjer sudske prakse naveli Odluku Ustavnog suda broj AP 3466/11 od 15. aprila 2015. godine.

b)Odgovor na apelaciju

12. Okružni sud je naveo da osporenom presudom apelanti nisu stavljeni u nepovoljniji položaj u odnosu na drugu stranku u postupku, odnosno da tom presudom nisu povrijeđena prava zagarantirana Ustavom BiH i prava predviđena Evropskom konvencijom.

13. Tužena je navela da u momentu presuđenja redovnih sudova pitanje naknade na ime troškova prevoza za kategoriju sudija nije bilo regulirano pozitivnopravnim propisima Republike Srpske iz čega proizlazi da su redovni sudovi na konkretan slučaj primijenili važeće relevantne propise prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu apelanata. Osim toga, tužena je kao primjer sudske prakse navela Odluku Ustavnog suda broj AP 1002/11 od 10. aprila 2014. godine. V.Relevantni propisi

14. Zakon o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 115/05, 30/07, 118/07 i 116/12), koji je stupio na pravnu snagu 1. januara 2006. godine, u relevantnom dijelu glasi:

Član 14.

Naknada za putne troškove Sudije, tužioci i stručni saradnici iz člana 4. ovog zakona imaju pravo na naknadu za putne troškove u skladu sa propisima o unutrašnjem poslovanju suda ili tužilaštva i odobrenim budžetom suda, odnosno tužilaštva.

Član 16.

Naknada za upućivanje u drugi sud sa ili bez pristanka sudije U slučaju upućivanja sudije da vrši dužnost sudije u drugom sudu u skladu sa čl. 50. ili

51. Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom savjetu, taj sudija ima pravo na naknadu za troškove u skladu sa odredbama koje donese Visoki sudski i tužilački savjet u saradnji sa Ministarstvom pravde Republike Srpske.

15. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 86/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja. VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 91 0 Rs 025784 14 Rsž od 11. marta 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 6. aprila 2015. godine, a apelacija je podnesena 27. maja 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

20. Iz apelacije proizlazi da apelanti smatraju da im je osporenim odlukama, u dijelu kojim je odbijen njihov tužbeni zahtjev kao neosnovan, povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

23. Konkretni postupak pokrenut je tužbom apelanata za naknadu putnih troškova, dakle, kao predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

24. U suštini, apelanti smatraju da nisu imali pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

25. Ustavni sud, prije svega, smatra da je u predmetnom postupku odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata u dijelu u kojem su tražili da se obaveže tužena da im isplati naknadu putnih troškova za period od aprila 2012. godine do maja 2013. godine, te da je odbačena kao neblagovremena tužba apelanata u dijelu u kojem su tražili da se obaveže tužena da im isplati naknadu putnih troškova za period od aprila 2010. godine do marta 2012. godine. Ustavni sud ponavlja da iz navoda apelacije proizlazi da apelanti ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog prava u dijelu u kojem je odbijen njihov tužbeni zahtjev kao neosnovan. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presuda redovnih sudova proizlazi da je članom 14. Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u RS propisano da sudije, tužioci i stručni saradnici iz člana 4. tog zakona imaju pravo na naknadu za putne troškove u skladu sa propisima o unutrašnjem poslovanju suda ili tužilaštva i odobrenim budžetom suda, odnosno tužilaštva. Budući da taj sud nema poseban pravilnik o unutrašnjem poslovanju, već se primjenjuje Pravilnik o unutrašnjem sudskom poslovanju koji nije propisivao, niti je konstituirao pravo na naknadu za putne troškove, to je, u skladu sa odredbom člana 7. a u vezi sa članom 123. ZPP, tužbeni zahtjev odbijen.

26. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje u Odluci broj AP 3466/11 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 3466/11 od 15. aprila 2015. godine, dostupnu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je zaključio da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog toga što je Vrhovni sud arbitrarno primijenio pravo kada je nedostatak pratećih propisa protumačio na način da se izgubilo određeno pravo zasnovano u zakonu [...]. U navedenoj odluci Ustavni sud je, između ostalog, naglasio da je „drugostepeni sud, za razliku od Vrhovnog suda, svoju odluku obrazložio na način koji u cijelosti korespondira kriterijima prava na pravično suđenje koja su uspostavili organi Konvencije i sam Ustavni sud kada je istakao da propisi na koje se prvostepeni sud poziva ne isključuju pravo na naknadu putnih troškova sudiji, nego upućuju na obavezu donošenja drugih podzakonskih akata radi reguliranja svih drugih vrsta naknada...“ U odluci je, također, navedeno „da je drugostepeni sud u svojoj odluci istakao da, ako se uzme u obzir da zakonske formulacije izričito nisu isključile obavezu plaćanja, nego, naprotiv, ukazuju na obavezu donošenja drugog akta kojim bi se regulirala prava na ostale naknade, zatim, da važeći Zakon o plaćama predviđa termin 'putni troškovi' koji je širokog spektra značenja, to ukazuje na to da apelant ima legitimno očekivanje konkretnog reguliranja tog prava i to na način koji ne smije biti diskriminirajući u odnosu na druge zaposlene u javnim službama“. Nadalje u citiranoj odluci također je navedeno: „U konkretnom slučaju Ustavni sud ne nalazi razlog zbog kojeg bi odstupio od svoje dosadašnje prakse iskazane i u Odluci broj AP 2587/05 i mnogim drugim, pa i Odluci broj AP 2609/06 na koju se pozvao žalbeni sud. Naime, činjenica da pratećim propisima nije dalje definirano pravo koje je utvrđeno zakonom, prema mišljenju Ustavnog suda, imajući u vidu citiranu praksu Ustavnog suda, ne može se u okviru redovnih sudova protumačiti kao gubitak prava za apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju arbitrarno primijenio predmetnu zakonsku odredbu.“ I, najzad, u citiranoj odluci je navedeno „da je zbog proizvoljne primjene materijalnog prava u konkretnom slučaju, te obrazloženja odluke Vrhovnog suda koje ne zadovoljava standarde prava na obrazloženu odluku, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije“.

27. Stoga, imajući u vidu stavove iz citirane Odluke broj AP 3466/11 od 15. aprila 2015. godine, Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi arbitrarno primijenili pravo kada je nedostatak pratećih propisa protumačen na način da se izgubilo određeno pravo zasnovano u zakonu.

28. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da je tužena u odgovoru na apelaciju, između ostalog, kao primjer sudske prakse navela Odluku Ustavnog suda broj AP 1002/11 od 10. aprila 2014. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je kod činjenice da je, nakon donošenja odluke Ustavnog suda na koju se tužena pozvala, donesena Odluka Ustavnog suda broj AP 3466/11 od 15. aprila 2015. godine u kojoj je Ustavni sud analizirao i dao detaljno obrazloženje spornog pravnog pitanja, te nalazi da se u konkretnom slučaju ne može prihvatiti pozivanje tužene na raniju odluku Ustavnog suda.

29. Zbog navedenog, Ustavni sud zaključuje da je, zbog proizvoljne primjene materijalnog prava u konkretnom slučaju, te obrazloženja odluka redovnih sudova koja ne zadovoljavaju standarde prava na obrazloženu odluku, povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je potrebno, radi zaštite ustavnih prava apelanata, ukinuti presudu Okružnog suda u dijelu u kojem je odlučeno da se tužbeni zahtjev apelanata odbija, te predmet vratiti Okružnom sudu kako bi taj sud donio novu odluke u skladu s garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

30. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju postoji povreda prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog toga što su redovni sudovi arbitrarno primijenili pravo kada su nedostatak pratećih propisa protumačili na način da su apelanti izgubili određeno pravo zasnovano u zakonu.

32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2613/15 (J. C.-B. iz Rogatice, V. B. iz… | Sudska praksa | Aktio