Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3387/15 (Z. Š. i K. Š.)
Odluka donesena 06. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Nekretnina
- Privatizacija
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 103
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3387/15
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3387/15, rješavajući apelaciju Zlatka Šandrka i Ksenije Šandrk, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. prosinca 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Zlatka Šandrka i Ksenije Šandrk podnesena protiv presuda Apelacijskog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine br. 96 0 Ps 005422 14 Rev 2 od 27. travnja 2015.
godine i 96 0 Ps 005422 14 Pž od 2. travnja 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 Ps 005422 01 Ps od 24. prosinca 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zlatko Šandrk i Ksenija Šandrk (u daljnjem tekstu: apelanti ili apelant odnosno apelantica), oboje iz Zagreba, Republika Hrvatska, koje zastupaju Josip Muselimović i Ana Primorac, odvjetnici iz ZOU iz Mostara, podnijeli su 5. srpnja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Apelacijskog suda iz Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacijski sud) br. 96 0 Ps 005422 14 Rev 2 od 27. travnja 2015. godine i 96 0 Ps 005422 14 Pž od 2. travnja 2014. godine i Presude Osnovnog suda iz Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 Ps 005422 01 Ps od 24. prosinca 2013. godine. Podneskom od 6. listopada 2015. godine apelanti su dopunili apelaciju traženim dokumentom.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacijskog suda, Osnovnog suda i zakonskog zastupnika Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 27. srpnja 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Apelacijski sud, Osnovni sud i tužitelj su odgovor na apelaciju dostavili u razdoblju od 3. do 8. kolovoza 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacijskih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Tužitelj je 24. rujna 2001. godine tužbom pokrenuo predmetni parnični postupak protiv „Novog Bimeksa“ d.d. iz Distrikta Brčko (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i apelanata kao drugotuženog i trećetuženog, između ostalog, radi utvrđenja da je pravno ništav kupoprodajni ugovor zaključen 24. ožujka 1999. godine i ovjeren kod javnog bilježnika u Zagrebu između pravnog prednika prvotuženog kao prodavača i apelanata kao kupaca (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), kao i dva aneksa spornog ugovora koje su iste stranke zaključile i ovjerile 12. svibnja, odnosno 17. studenog 1999. godine.
6. Predmet kupoprodaje su nekretnine – odmaralište „Kačjak“ u mjestu Dremanj, općina Crikvenica, Republika Hrvatska (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine) koje su apelanti kupili na temelju spornog ugovora od pravnog prednika prvotuženog za iznos od 150.000,00 DEM.
7. Odlučujući u ponovnom postupku (nakon što je tužba odbačena zbog nenadležnosti za postupanje), Osnovni sud je Presudom broj 96 0 Ps 05422 01 Ps od 24. prosinca 2013. godine utvrdio da su pravno ništavi sporni kupoprodajni ugovor i njegova dva aneksa, te odbacio tužbu zbog apsolutne nenadležnosti u dijelu kojim je traženo nalaganje Općinskom sudu u Crikvenici, Republika Hrvatska, brisanje prava suvlasništva apelanta na spornim nekretninama iz javnih evidencija i upis prava vlasništva u korist tužitelja, uz obvezivanje apelanata da tužitelju solidarno naknade troškove parničnog postupka (sve preciznije navedeno u st. od I. do IV. izreke presude).
8. Osnovni sud je nakon ocjene dokaza, u smislu članka 8. Zakona o parničnom postupku DBBiH (u daljnjem tekstu: ZPP), zaključio da je tužbeni zahtjev utemeljen u dijelu ništavosti spornog ugovora i njegovih aneksa. Polazeći upravo od određenja spora, Osnovni sud je pojasnio da se prilikom odlučenja ograničio samo na raspravljanje o odlučnim činjenicama za primjenu odredaba o apsolutnoj ništavosti pravnih poslova.
9. Potom je Osnovni sud u svezi s nadležnošću suda u konkretnom slučaju pojasnio da je raspravljajući taj prigovor pošao od predmeta spora koji je obligacijsko-pravne prirode, odnosno radi se o zahtjevu usmjerenom na utvrđivanje ništavosti pravnih poslova, na temelju čega je taj sud izveo zaključak da se shodno tome ne radi o isključivoj mjesnoj nadležnosti suda na čijem se području nekretnine nalaze, već da se u tom slučaju mjesna nadležnost suda određuje prema prebivalištu tuženog, odnosno sjedištu pravnog lica tuženog, a sjedište prvotuženog jeste Distrikt Brčko, dok su apelanti nužni jedinstveni suparničari, pa u tom slučaju nastupa atrakcija nadležnosti. U tom pravcu Osnovni sud je još naveo da ni u sudskoj praksi ne postoji dilema oko toga da spor o valjanosti ugovora o kupoprodaji nije spor o stvarnim pravima na nekretninama, pa shodno tome u takvom sporu nije isključivo mjesno nadležan sud na čijem području se nekretnine nalaze.
10. Osnovni sud je tijekom postupka, između ostalog, izvršio uvid u sporni ugovor i njegova dva aneksa, zatim u odluku Vlade Republike Srpske od 13. srpnja 1999. godine iz koje je proizašlo da je Vlada RS dala suglasnost pravnom predniku prvotuženog za prodaju spornih nekretnina, te odluku Vlade Republike Hrvatske od 2. rujna 1999. godine iz koje je proizašlo da se sporne nekretnine izuzimaju od zabrane raspolaganja i da se na temelju te odluke sporni ugovor može realizirati. Iz zaključka od 29. listopada 1999. godine proizašlo je da je Izvršni odbor Općine Brčko u RS, po zahtjevu ugovarača iz spornog ugovora, potvrdio da je pravni nasljednik Industrije klanice i hladnjača zapravo pravni prednik prvotuženog, odnosno ODP „Bimeks“ Brčko i da je pravni prednik prvotuženog jedino poduzeće koje može raspolagati svojom imovinom u BiH i državama sukcesorima bivše SFRJ. Uvidom u izvode iz javnih evidencija Osnovni sud je utvrdio da su se apelanti nakon zaključenog spornog ugovora i njegovih aneksa upisali kao suvlasnici na spornim nekretninama.
11. Osnovni sud je prilikom odlučenja izvršio uvid i u Presudu Osnovnog suda broj Kp 249/03 od 30. ožujka 2004. godine iz koje je proizašlo da je Ratomir Marković proglašen krivim za kazneno djelo zlouporaba položaja ili ovlaštenja jer je kao direktor pravnog prednika prvotuženog u razdoblju od 3. studenog 1997. do 3. svibnja 1999. godine, iako je znao da je Zakonom o privatizaciji državnog kapitala u poduzećima RS („Službeni glasnik RS“ broj 24/98; u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji) zabranjena prodaja stalnih sredstava (osnovna sredstva), predložio Upravnom odboru prodaju sporne nekretnine, i to neposrednom pogodbom za cijenu koja je znatno niža od stvarne vrijednosti, te dao punomoć odvjetniku koji je zaključio sporni ugovor s apelantima, postupivši na taj način suprotno odredbama čl. 70. i 73. Zakona o privatizaciji.
12. Iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, koji je Osnovni sud cijenio kao stručan i objektivan, proizašlo je, između ostalog, da je prodaja sporne nekretnine izvršena u izravnoj pogodbi (bez javnog nadmetanja) i da se radilo o osnovnim sredstvima pravnog prednika prvotuženog.
13. Na temelju ocjene svih provedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da je direktor pravnog prednika prvotuženog u relevantnom razdoblju dao punomoć odvjetniku za zaključenje spornog ugovora za prodaju sporne nekretnine apelantima, koji su se nakon realizacije spornog ugovora uknjižili kao suvlasnici, da ugovorena cijena od 150.000,00 DEM nije dostizala njezinu prometnu vrijednost, da nije bio proveden postupak javnog nadmetanja, niti je bilo izdano odobrenje OHR-a (supervizora za Brčko), te da se radilo o osnovnim sredstvima pravnog prednika prvotuženog.
14. Osnovni sud je nadalje ukazao na sudsku praksu, i to prije svega sudova u Distriktu Brčko BiH da su stupanjem na snagu Konačne arbitražne odluke za oblast Brčko od 5. ožujka 1999. godine (u daljnjem tekstu: Konačna arbitražna odluka) sva društvena poduzeća na području Brčkog izgubila pravni subjektivitet, odnosno prestala su njihova vlasničko-pravna ovlaštenja, a njihov materijalno-pravni sukcesor je postao Distrikt Brčko BiH. U svezi s tim, Osnovni sud je ocijenio neutemeljenim apelantove tvrdnje da je sporni ugovor zaključen prije donošenja Konačne arbitražne odluke, već upravo suprotno, sporni ugovor je zaključen nakon njezinog donošenja, pojasnivši još da je irelevantno kada je postignut dogovor o zaključenju ugovora, već da je bitan datum kada su potpisi ugovarača ovjereni pred nadležnim organom jer se smatra da je tek tada ostvaren bitan element ugovora o kupoprodaji nekretnina, odnosno pismena forma s ovjerom potpisa kod nadležnog tijela.
15. Shodno svemu navedenom, Osnovni sud je pojasnio da je punomoćnik prilikom zaključenja spornih pravnih poslova postupao po punomoći koju je izdao direktor pravnog prednika prvotuženog u ime i za račun prodavača, ali u momentu zaključenja ugovora prodavač, odnosno pravni prednik prvotuženog nije mogao po sili prinudnog propisa raspolagati bilo kojim vlasničkim ovlaštenjima, bez obzira što su sporne nekretnine bile upisane u zemljišnu knjigu, pa je tako prodavač zaključenjem spornih pravnih poslova po punomoćniku raspolagao s pravom čiji više nije bio nositelj (Nemo plus iuris ad alium transferre potest quam ipse habet). Shodno svemu iznesenom, Osnovni sud je odlučio kao u stavku 1. izreke presude na temelju članka 103. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima RH („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01).
16. Konačno, Osnovni sud je pojasnio da nakon što je razriješio prigovor nenadležnosti i raspravio i utvrdio odlučne činjenice za presuđenje, taj sud je utvrdio i mjerodavno pravo, a mjerodavno pravo za ugovore koji se odnose na nekretnine jeste pravo države gdje se nalazi nekretnina, a to je u konkretnom slučaju pravo Republike Hrvatske u smislu članka 21. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima SFRJ (u daljnjem tekstu: Zakon o rješavanju sukoba zakona), pa stoga nije bilo mjesta primjeni domaćih propisa, i to odredaba članka 19. st. (1) i (2) i članka 22. stavak (1) Zakona o prometu nekretnina, dok su u preostalim aspektima sporni pravni poslovi usklađeni s pravnim poretkom Republike Hrvatske. Osnovni sud je još naglasio da je prilikom odlučenja cijenio Zaključak broj 0-01-018-147/99 od 29. listopada 1999. godine, međutim, suprotno tome, navedenom imovinom su mogle raspolagati samo vlasti Distrikta Brčko BiH, a nikako prodavač, kako je to navedeno u zaključku, pri čemu je bilo nužno pribaviti suglasnost i od OHR-a.
17. O nenadležnosti za odlučivanje o zahtjevu kojim je tužitelj tražio nalaganje Općinskom sudu u Crikvenici ispravak zemljišno-knjižnog stanja, brisanje suvlasničkog prava apelanata na spornim nekretninama, te upis prava tužitelja na njima Osnovni sud se detaljno izjasnio na strani 6. obrazloženja presude, dok je odluka o troškovima postupka obrazložena na strani 7. obrazloženja.
18. Odlučujući o prizivima tužitelja i apelanata podnesenim protiv prvostupanjske presude, prizivno vijeće Apelacijskog suda donijelo je Presudu broj 96 0 Ps 005422 14 Pž od 2. travnja 2014. godine kojom je, između ostalog, priziv apelanata odbijen i prvostupanjska presuda u st. 1. i 4. potvrđena, te je u odnosu na tužitelja priziv uvažen u odnosu na troškove postupka, što je bio razlog za preinačavanje prvostupanjske presude (stavak 3.), sve preciznije navedeno u izreci presude.
19. Apelacijski sud se o neutemeljenosti prizivnih prigovora apelanata iscrpnije izjasnio na stranama 3. i 4. osporene presude istaknuvši, između ostalog, da bez obzira na pribavljenu suglasnost Izvršnog odbora pravnog prednika tužitelja Općine Brčko u Republici Srpskoj (zaključak od 29. listopada 1999. godine) nakon donošenja Konačne arbitražne odluke od 18. kolovoza 1999. godine, raspolaganje spornim nekretninama je bilo nedozvoljeno od strane pravnog prednika prvotuženog jer je dano bez odobrenja supervizora za Brčko. Apelacijski sud je naglasio da u takvim okolnostima pravni prednik prvotuženog u vrijeme raspolaganja spornim nekretninama nije bio vlasnik te imovine, te stoga nije ni mogao raspolagati istom spornim ugovorom i aneksima tog ugovora po kojima ugovorena cijena od 150.000,00 DEM nije dostizala prometnu vrijednost nekretnina koje su procijenjene na iznos od 300.000,00 DEM, niti je proveden postupak javnog nadmetanja. Shodno svemu navedenom, Apelacijski sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je utvrdio da su sporni ugovor i njegovi aneksi ništavi u smislu članka 103. Zakona o obligacijskim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78; u daljnjem tekstu: ZOO).
20. Odlučujući o reviziji apelanata revizijsko vijeće Apelacijskog suda je donijelo Presudu broj 96 0 Ps 005422 14 Rev 2 od 27. travnja 2015. godine kojom je reviziju apelanata u cijelosti odbilo uz istodobno odbijanje zahtjeva tužitelja za naknadu revizijskih troškova.
21. Nakon što je ispitalo osporenu presudu, u smislu članka 350. ZPP, zaključivši da nije ostvaren ni prigovor povrede postupka jer nižestupanjske presude sadrže valjano obrazloženje s razlozima koji su u suglasnosti s izrekom presude, pri čemu je prizivni sud odgovorio na sve relevantne prizivne prigovore, revizijsko vijeće je zaključilo da je revizija neutemeljena.
22. Polazeći o činjeničnog stanja utvrđenog pred prvostupanjskim sudom kojim je revizijski sud vezan u svjetlu prigovora o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, revizijsko vijeće je navelo da Nalog o privatizaciji supervizora za Brčko od 4. prosinca 1997. godine, između ostalog, sadrži i nalog da ne smije doći do bilo kakve privatizacije državne i javne imovine ili firmi kojima rukovodi država dok to pitanje ne riješi Parlamentarna skupština BiH ili dok supervizor ovaj nalog ne ukine pismenim putem. Nadalje se revizijsko vijeće pozvalo i na Dopunski nalog supervizora za Brčko od 26. lipnja 1999. godine kojim je izričito naloženo da nikakva privatizacija poduzeća u društvenom vlasništvu ili poduzeću kojim rukovodi država, privatizacija zemljišta, opreme i druga imovina, bilo da je to vlasništvo ili radnja u nadležnosti lokalnih, regionalnih ili entitetskih vlasti neće se vršiti u predratnoj općini Brčko dok supervizor ne da pismeno odobrenje za strategiju privatizacije svakog poduzeća u društvenom vlasništvu u okviru predratne općine Brčko, te da su stoga sve transakcije koje krše Nalog supervizora iz prosinca 1997. godine, kao i Dopunski nalog iz lipnja 1999. godine, kojima je možda preneseno vlasništvo bilo kojeg od gore navedenih dobara, nevažeće.
23. Shodno navedenom, imajući u vidu da je u vrijeme prometovanja sporne nekretnine struktura kapitala pravnog prednika prvotuženog u cijelosti bila državna, te činjenicu da je aneks spornog ugovora zaključen 17. studenog 1999. godine, prema ocjeni revizijskog vijeća, neutemeljeni su revizijski prigovori kojima se ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Navedeno stoga, kako je u obrazloženju istaknuto, što su sporni ugovor i njegovi aneksi zaključeni u razdoblju nakon donošenja Naloga supervizora za Brčko iz prosinca 1997. godine, da je predmet ugovora imovina državnog poduzeća čije je sjedište u Brčkom i da prilikom zaključenja spornog ugovora i aneksa nije pribavljena suglasnost supervizora, a da su sve transakcije koje se tiču raspolaganja imovinom u društvenom vlasništvu poduzeća od 4. prosinca 1997. godine na području predratne općine Brčko, bez suglasnosti supervizora, nevažeće. Imajući u vidu da nalog supervizora ima veću pravnu snagu u odnosu na sve druge pravne akte bilo koje vrste, to su sporni ugovor i njegovi aneksi, koji su zaključeni nakon donošenja naloga supervizora za Brčko, ništavi. Shodno tome, kako nisu ispunjeni istaknuti revizijski razlozi revizija je odbijena shodno odredbi članka 357. ZPP.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
24. Apelanti smatraju da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. U iscrpnim navodima apelacije se, između ostalog, prigovora da vijeća Apelacijskog suda nisu razmotrila sve istaknute prigovore u prizivu odnosno reviziji, posebno prigovor promašene stvarne i mjesne nadležnosti suda, čime je došlo do povrede odredaba čl. 330. i 349. ZPP. Isto tako su iznijeli prigovor da je prvostupanjska presuda nerazumljiva i nejasna, posebno u obrazloženju gdje se sud poziva na točku 12. Konačne arbitražne odluke iako je vjerojatno sud mislio na članak 12. Aneksa Konačne arbitražne odluke koji je donesen 18. kolovoza 1999. godine, dakle pola godine nakon sklapanja spornog ugovora, pa se odredbe Aneksa Konačne arbitražne odluke ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju na sporni ugovor budući da je donesen naknado, a njegova retroaktivna primjena bi predstavljala grubo kršenje temeljnih načela ZPP i grubo kršenje temeljnih ljudskih prava. Prema ocjeni apelanata, tek donošenjem Aneksa Konačne arbitražne odluke (18. kolovoza 1999. godine) supervizoru za Brčko su dana ovlaštenja vezana za raspolaganje imovinom u javnom vlasništvu. Naglašeno je da je sporni ugovor zaključen 24. ožujka 1999. godine kada za raspolaganje društvenom imovinom nije bila potrebna suglasnost supervizora, pa stoga nema mjesta primjeni odredaba članka 103. ZOO. Stoga je, prema ocjeni apelanata, došlo do proizvoljne primjene prava. Apelacijom se još ukazuje da se redovni sudovi uopće nisu pozvali na odredbe materijalnog prava, pa ostaje nejasno kojim prinudnim propisima je sporno raspolaganje bilo zabranjeno jer, prema ocjeni apelanata, raspolaganje je izvršeno na temelju relevantnih akata nadležnih organa u BiH i Republike Hrvatske, što su redovni sudovi potpuno zanemarili, pa stoga apelanti ne mogu snositi posljedice koje bi proistjecale iz ništavosti spornog ugovora. Navedeno posebno u kontekstu obrazloženja prvostupanjskog suda i pozivanje na Zakon o rješavanju sukoba zakona. Radnje i postupci apelanata su bili u dobroj vjeri, bez mana volje i na temelju važećih zakonskih propisa. U svezi s tim naglašavaju da ključne dokaze predstavljaju suglasnosti Republike Hrvatske i Vlade RS, a koje dokaze redovni sudovi nisu cijenili, niti su ih doveli u vezu s ostalim dokazima.
b) Odgovor na apelaciju
25. Apelacijski sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da u cijelosti ostaje pri pravnom stajalištu iznesenom u osporenoj odluci, te smatra da ne vidi razlog da se ono dodatno obrazlaže.
26. Osnovni sud je odgovoru na apelaciju ponovo podsjetio na pravomoćnu presudu kojom je direktor pravnog prednika prvotuženog proglašenim krivim za zlouporabu službenog položaja ili ovlaštenja u relevantnom razdoblju postupajući suprotno čl. 70. i 73. Zakona o državnim poduzećima, nanijevši imovinsku štetu pravnom predniku prvotuženog u iznosu od 150.000,00 DEM. Nadalje je Osnovni sud ukazao da apelanti zaboravljaju da prilikom sporne kupoprodaje nije bio proveden javni natječaj, niti je bilo izdano odobrenje OHR-a suglasno nalozima o privatizaciji i javnoj imovini. U takvim okolnostima za Osnovni sud je više nego očigledno da su svi pravni poslovi (sporni ugovor koji je zaključen 24. ožujka 1999. godine, kao i njegovi aneksi od 12. svibnja odnosno 17. studenog 1999. godine) ništavi shodno članku 103. ZOO, bez obzira da li bi kao mjerodavno pravo bilo primijenjeno bilo koje pravo u bilo kojoj od postjugoslovenskih republika. Glede prigovora vezanih za nenadležnost suda u konkretnom slučaju, Osnovni sud se pozvao na obrazloženje koje je dao u osporenoj presudi, pri kojem i dalje čvrsto stoji.
27. Tužitelj je u odgovoru na apelaciju sve prigovore ocijenio paušalnim ukazavši da prigovori nisu konkretizirani, uz naglasak da su redovni sudovi u svojim odukama dali dovoljno razloga na kojima su utemeljili svoje odluke, pri čemu redovni sudovi nisu krajnje paušalno utvrđivali činjenice, niti su paušalno primjenjivali norme procesnog prava. Predloženo je da se apelacija odbaci kao (prima facie) neutemeljena.
V.Relevantni propisi
28. Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini u relevantnom dijelu glasi: Član III Strane pozdravljaju i podupiru postignute dogovore o razgraničenju između dvaju entiteta, Federacije BiH i Republike Srpske, kako je izloženo u Sporazumu iz Aneksa 2. Strane će u cijelosti poštovati i promicati ispunjenje obaveza preuzetih sukladno tom sporazumu.
Aneks 2 – Sporazum o međuentitetskoj liniji razgraničenja i relevantnim pitanjima Ovaj sporazum uređuje pitanja međuentitetskog razgraničenja, a prema omjeru 51 : 49 % u korist Federacije BiH, te prema mapama koje su sastavni dio ovog sporazuma. Također, ovim sporazumom (član V) usaglašeno je da će pitanje statusa Brčkog biti riješeno putem posebnog Arbitražnog tribunala koji se sastoji od tri arbitra i to po jedan iz Federacije BiH i Republike Srpske i treći arbitar se odabire, ili uz suglasnost strana, ili ga imenuje Međunarodni sud pravde.
Međunarodni arbitar ujedno i predsjedava ovim tribunalom, a radi na temelju UNICTRAL-ovih pravila.
Međuentitetska linija se mogla korigovati samo uz uzajamni pristanak, a za sve sporove oko međuentitetske linije boi je nadležan IFOR.
I ovaj sporazum su potpisale Republika Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska, Savezna Republika Jugoslavija, te Federacija Bosne i Hercegovine i Republike Srpske.
29. Arbitražna odluka za spor oko međuentitetske granice na području Brčkog od 14. veljače 1997. godine (http://www.ohr.int/?ohr_archive=arbitrazna-odluka-za-spor-oko-meuentitetske-granice-na-podruju-brkog-2) u relevantnom dijelu glasi:
VII. ODLUKA
104. Na osnovu gore navedenih razloga, Tribunal usvaja sljedeća rješenja i odredbe koje su konačne i obvezujuće za sve strane-potpisnice Aneksa 2 GFAP-a, i kojih se sve strane moraju pridržavati i sa njima u potpunosti surađivati.
I.Prijelazni međunarodni nadzor nad implementacijom Daytonskog sporazuma u oblasti Brčko A.Uzimajući u obzir i dalje nepridržavanje odredbi Daytonskog sporazuma u dijelu općine Brčko koji se nalazi pod kontrolom RS (posebno u odnosu na slobodu kretanja i povratak bivših stanovnika Brčkog u njihove domove u Brčkom), kao i visoki nivo napetosti koji proizlazi iz toga, postoji očevidna potreba da se uvede program za implementaciju Daytonskog sporazuma u ovom području, kao što je izloženo niže.
B.Pošto je neophodno da međunarodna zajednica preuzme ulogu u razrađivanju detaljne strategije za implementaciju, od Ureda Visokog predstavnika (OHR) se očekuje da što je prije moguće otvori ured sa osobljem u Brčkom pod rukovodstvom zamjenika visokog predstavnika za Brčko (u daljem tekstu “supervizor za Brčko” ili “supervizor”) sa sljedećim funkcijama: (a) nadzor nad implementacijom Daytonskog sporazuma širom oblasti Brčko u periodu od najmanje godinu dana, i (b) jačanje lokalnih demokratskih institucija u istom području. Uzimajući u obzir delikatnost ovog pitanja, neophodno je da implementacija počne tek onda kad supervizor za Brčko, u konzultaciji sa visokim predstavnikom, Upravnim odborom Vijeća za implementaciju mira (PIC) i SFOR-om utvrdi da su prisutni ključni elementi za integralnu strategiju implementacije. Očekuje se da će rad supervizora uključiti sljedeće elemente:
(1)Supervizor će imati pravo donositi obvezujuće propise i naredbe radi pružanja podrške programu za implementaciju i za lokalnu demokratizaciju. U slučaju sukoba zakona takvi propisi i naredbe imaju veću pravnu snagu. Svi relevantni organi vlasti, uključujući sudove i policijsko osoblje, moraju poštovati i sprovoditi sve propise i naredbe supervizora. Strane moraju poduzeti sve neophodne korake da bi u potpunosti surađivali sa supervizorom u implementaciji ove odredbe i niže opisanih mjera.
30. Arbitražna odluka za spor oko međuentitetske granice na području Brčkog – Dopunska odluka od 15. ožujka 1998. godine (http://www.ohr.int/?ohr_archive=arbitrana-odluka-za-spor-oko-meuentitetske-granice-na-podruju-brkogdopunska-odluka )
VI.DOPUNSKA ODLUKA
23. Sukladno gore navedenim razlozima, Tribunal usvaja sljedeća rješenja i odredbe koje čine sastavni dio Odluke, imaju obvezujući karakter za sve strane potpisnice Aneksa 2. Opšteg okvirnog sporazuma o miru i kojih se sve strane moraju pridržavati i sa njima u potpunosti surađivati.
24. Režim nadzora uspostavljen Odlukom (u stavku 104 (I) (B)) se nastavlja uz sva ovlaštenja i nadležnosti koje su Odlukom predviđene. U svojstvu zamjenika visokog predstavnika za Brčko, supervizor u oblasti Brčko ima ovlaštenja jednaka onima koja su, prema Bonskoj konferenciji od prosinca 1997., data visokom predstavniku, uključujući i pravo da smijeni bilo koje zvanično lice koje, po mišljenju supervizora, neadekvatno surađuje u njegovim naporima da obezbijedi poštovanje Daytonskog sporazuma, učvrsti demokratske ustanove u oblasti i revitalizuje lokalnu privredu.
25. Supervizor je ovlašten i bilo bi poželjno da poduzme odgovarajuće mjere u cilju ekonomskog oživljavanja, uključujući sljedeće: (a) reintegriranje gospodarstva onog dijela predratne opštine Brčko koji se nalazi sjeverno od međuentitetske granice sa gospodarstvom okolnih dijelova, (b) stvaranja slobodne carinske ili posebne gospodarske zone u oblasti Brčko radi stimuliranja privrede regiona, (c) stvaranje programa privatizacije državnih i društvenih preduzeća u oblasti sa istim ciljem i (d) ponovno otvaranje savske luke u Brčkom, aktiviranje Saobraćajnog preduzeća Bosne i Hercegovine i podsticanje međunarodne podrške razvoja luke.
31. Nalog o privatizaciji od 4. prosinca 1997. godine (http ://www.brckosupervizija.ba/web/? page_id=391&lang=bs) Visoki predstavnik i međunarodna zajednica su zatražili od vlasti Republike Srpske (RS) da odlože provođenje programa privatizacije u Republici Srpskoj kako bi se obezbijedila međunarodna pomoć čime bi se ovaj proces učinio vjerodostojnim i vodio ka uspješnom prelazu na slobodnu tržišnu ekonomiju.
Pravnim vlasništvom državne i javne imovine u Bosni i Hercegovini (BiH) bi tek trebala da se bavi Parlamentarna skupština BiH. Aktuelnom Zakonu o privatizaciji u RS nedostaje čvrst tehnički okvir i u sadašnjem obliku može dovesti samo do prevare visokih razmjera i rasprodaje državne i javne imovine. Osim toga, dozvoljavanje privatizacije u entitetu RS, bi predstavljalo kršenje Dejtonskog mirovnog sporazuma, jer bi ona bila diskriminatorna u odnosu na izbjeglice i raseljena lica sa teritorije Republike Srpske, koja još nisu u mogućnosti da se vrate.
Zbog toga, stupajući na snagu danas, ovim nalažem da ne smije doći do bilo kakve privatizacije državne ili javne imovine ili firmi kojim rukovodi država, zemljišta, opreme i drugih posjeda, bilo da je to vlasništvo ili radnja u nadležnosti lokalnih, regionalnih ili vlasti RS, unutar područja pod mojom supervizijom, dok se to pitanje ne razriješi od strane Parlamentarne skupštine BiH ili dok ja ne ukinem ovaj nalog pismenim putem.
32. Dopunski nalog supervizora o privatizaciji od 26. lipnja 1999. godine (http://www.brckosupervizija.ba/web/?page_id=391&lang=bs ) U skladu sa ovlaštenjima koja su mi povjerena i u smislu dopune mog Naloga od 4. decembra 1997. godine, ovim proglašavam da se zabrana aktivnosti privatizacije u području Brčkog pod supervizijom, sada primjenjuje i u dijelu predratne Općine Brčko u Federaciji.
Stoga, stupajući na snagu danas, nikakva privatizacija preduzeća u društvenom vlasništvu ili preduzeća kojima rukovodi država, privatizacija zemljišta, opreme i druge imovine, bilo da je to vlasništvo ili radnja u nadležnosti lokalnih, regionalnih ili entitetskih vlasti, neće se vršiti u predratnoj Općini Brčko:
(1) dok se ja ne složim sa privatizacijskim programom u tom području u saradnji sa agencijama za privatizaciju oba entiteta, i u skladu sa principima zasnovanim u Zakonu o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini;
(2) dok ja ne dam pismeno odobrenje za strategiju privatizacije svakog preduzeća u društvenom vlasništvu u okviru predratne Općine Brčko.
Sve transakcije koje krše moj Nalog iz decembra 1997. godine, kao i ovaj Nalog, kojima je možda preneseno vlasništvo bilo kojeg od gore navedenih dobara, su nevažeće.
33. Zakon o obligacijskim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89) u relevantnom dijelu glasi:
Član 103. stav (1) Ugovor koji je protivan ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima ili (…) ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
34. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ br. 8/09, 52/10 i 27/14) u relevantnom dijelu glasi:
Mjerodavnost sudova u sporovima s međunarodnim elementom Članak 21.
(1)Osnovni sud mjerodavan je za suđenje kad je njegova mjerodavnost u sporu s međunarodnim elementom izričito određena zakonom Bosne i Hercegovine ili zakonom Brčko distrikta ili međunarodnim ugovorom.
(2) Ako u zakonu ili u međunarodnom ugovoru nema izričite odredbe o mjerodavnosti Osnovnoga suda za određenu vrstu sporova, Osnovni sud mjerodavan je za suđenje u toj vrsti sporova i kad njegova mjerodavnost proizlazi iz odredbi ovoga zakona o mjesnoj mjerodavnosti.
Mjesna mjerodavnost
a) Opća mjesna mjerodavnost Članak 23.
Osnovni sud je mjerodavan za suđenje:
1)ako tuženi ima prebivalište ili boravište na području Distrikta, 2)u sporovima protiv pravnih osoba ako se sjedište tih pravnih osoba nalazi na području Distrikta, 3)u sporovima protiv stanovnika Distrikta, koji stalno žive u inozemstvu, kamo je upućen na službu ili na rad od organa Distrikta ili pravne osobe, ako je njegovo posljednje prebivalište bilo na području Distrikta.
e) Granice ispitivanja prvostupanjske presude Članak 330.
Apelacijski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredbi parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Članak 349.
(1)Revizija se može izjaviti:
1)zbog povrede odredbi parničnog postupka iz članka 318. ovoga zakona koja je učinjena u postupku pred Apelacijskim sudom;
2)zbog pogrešne primjene materijalnog prava;
3)zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva, ako je ta povreda učinjena u postupku pred Apelacijskim sudom.
(2)Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Članak 350.
Revizijsko vijeće Apelacionog suda ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredbi parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
VI.Dopustivost
35. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
36. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda revizijskog vijeća Apelacijskog suda broj 96 0 Ps 005422 14 Rev 2 od 27. travnja 2015. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelanata je primio 13. svibnja 2015. godine, a apelacija je podnesena 5. srpnja 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
38. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
39. Apelanti pobijaju presude redovnih sudova tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europske konvenciju i članka 13. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
40. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
41. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.
42. U konkretnom slučaju postupak se ticao obligacijskog pravnog pitanja, odnosno zahtjeva za utvrđivanje ništavosti spornog ugovora, dakle radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je članak 6. Europske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije.
43. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
44. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati je li činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno je li prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
45. Konačno, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, članak 6. stavak 1. Europske konvencije obvezuje sudove, između ostalog, obrazložiti svoje presude. Ova obveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. travnja 2002. godine i AP 352/04 od 23. ožujka 2005. godine). Mjera u kojoj ova obveza postoji ovisi o prirodi odluke (vidi Europski sud, Ruiz Torija protiv Španjolske, presuda od 9. prosinca 1994. godine, Serija A, broj 303-A, stavak 29.). Europski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecijsku ocjenu u svezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istodobno, imaju obvezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku utemeljili (vidi Europski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine).
46. Ustavni sud zapaža da su apelanti iznijeli brojne prigovore u nastojanju da diskreditiraju stajalište redovnih sudova koji su suglasno, na sve tri instance, zauzeli stajalište da je sporni ugovor ništav uključujući i njegova dva aneksa, pri čemu su apelanti u apelaciji iscrpno iznijeli svoje viđenje spornog obligacijskog pravnog odnosa, tvrdeći da je sporni ugovor zaključen na temelju relevantnih odobrenja nadležnih organa u BiH, odnosno Vlade RS i Vlade Republike Hrvatske, i to prije nego što je supervizor za Brčko dobio bilo kakva ovlaštenja, odnosno prije Aneksa Konačne arbitražne odluke koji je donesen 18. kolovoza 1999. godine, a da navedeno redovni sudovi nisu uopće cijenili, niti su se osvrnuli na njihove prigovore, posebno u kontekstu nadležnosti sudova na području Distrikta Brčko za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari.
47. Cijeneći iznesene apelacijske prigovore u kontekstu danih obrazloženja redovnih sudova, kao i okolnosti koje su u relevantnom razdoblju egzistirale na području Brčkog, Ustavni sud ne može izvesti zaključak o opravdanosti iznesenih prigovora.
48. Osvrćući se na prigovore apelanta kojima se osporava mjesna nadležnost sudova u Distriktu Brčko u predmetnom sporu Ustavni sud u svezi s tim smatra da je prvostupanjski sud o tome dao relevantno obrazloženje koje nije u suprotnosti s relevantnim odredbama ZPP, pa Ustavni sud ne vidi razlog da dodatno pojašnjava taj prigovor koji su konačno ispitala oba vijeća Apelacijskog suda koja su u potpunosti podržala stajalište prvostupanjskog suda. Navedeno posebno što apelanti ovaj prigovor nisu konkretizirali, niti su naveli relevantne razloge i argumente kojim bi opravdali prigovor.
49. Nadalje, u kontekstu ostalih prigovora koji se odnose na meritorno odlučenje redovnih sudova Ustavni sud podsjeća da su se redovni sudovi u tom pravcu jasno izjasnili da su se prilikom odlučenja ograničili samo na raspravljanje odlučnih činjenica za primjenu odredaba o apsolutnoj ništavosti pravnih poslova. Polazeći od toga, u kontekstu prigovora apelanata da je supervizor za Brčko svoja ovlaštenja dobio tek nakon donošenja Aneksa Konačne arbitražne odluke od 18. kolovoza 1999. godine, te da redovni sudovi svoju odluku nisu utemeljili na relevantnim odredbama materijalnog prava Ustavni sud ima potrebu osvrnuti se na okolnosti koje su se na području Brčkog dešavale prije zaključenja spornog ugovora, odnosno prije donošenja Konačne arbitražne odluke i njezinog Aneksa.
50. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da su strane u mirovnim pregovorima u Dejtonu uspostavile međuentitetsku liniju razgraničenja između Federacije BiH i RS u BiH, ali se nisu uspjele dogovoriti o raspodjeli kontrole na području Brčkog između entiteta. Međutim, strane ugovornice su se suglasile s obvezujućom arbitražom u spornom dijelu međuentitetske linije razgraničenja na području Brčkog (Aneks 2. Dejtonskog mirovnog sporazuma). Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je Tribunal prvu arbitražnu odluku za spor oko međuentitetske linije za Brčko donio 14. veljače 1997. godine u Rimu, kada je Brčko stavljeno pod međunarodnu superviziju. Supervizor za Brčko, koji je istodobno i zamjenik visokog predstavnika za BiH, dobio je mandat nadgledati provedbu Dejtonskog mirovnog sporazuma na području Brčkog i imao je ovlaštenja donositi obvezujuće propise i naloge koji imaju veću pravnu snagu u odnosu na bilo koji zakon koji je u suprotnosti s njima. Posebni mandat koji je tom odlukom dobio supervizor za Brčko dodatno je ojačan Dopunskom odlukom Tribunala koja je donesena 15. ožujka 1998. godine (vidi Relevantne propise). Imajući sve navedeno u vidu i činjenicu da se revizijsko vijeće Apelacijskog suda, koje je u konkretnom slučaju donijelo konačnu odluku, pozvalo upravo na naloge supervizora o privatizaciji na kojima je dodatno utemeljilo stajalište o ništavosti spornog ugovora (vidi Relevantne propise), kao i njegovih aneksa budući da su oni zaključeni bez suglasnosti supervizora i protivno njegovim nalozima, Ustavni sud ne uočava nikakvu proizvoljnost u takvom obrazloženju, niti smatra opravdanim prigovore apelanata da redovni sudovi nisu utemeljili svoje odluke na odredbama materijalnog prava. Navedeno stoga što su nalozi supervizora za Brčko, koji je imenovan s ciljem provedbe Dejtonskog mirovnog sporazuma, i to Aneksa 2. navedenog Sporazuma, obvezujući za sve organe vlasti i imaju veću pravnu snagu u odnosu na sve druge pravne akte bilo koje vrste, a što jasno proizlazi iz arbitražnih odluka Tribunala.
51. U takvim okolnostima iz kojih jasno proizlazi da je područje Brčkog u veljači 1997. godine stavljeno pod međunarodnu superviziju s ciljem provedbe Aneksa 2. Dejtonskog mirovnog sporazuma, da je tijekom 1997. godine imenovan supervizor za Brčko s jasnim mandatom i ovlaštenjima, da je struktura kapitala pravnog prednika prvotuženog u relevantnom razdoblju bila u cijelosti državna, da su sporni ugovor (24. ožujka 1999. godine) i njegova dva aneksa (iz svibnja i studenog 1999. godine) zaključeni suprotno nalozima supervizora o privatizaciji, prigovori apelanta da je sporni ugovor pravno valjan jer je zaključen prije donošenja Aneksa Konačne arbitražne odluke od 18. kolovoza 1999. godine ostali su bez relevantnog utemeljenja. U svezi s tim Ustavni sud još podsjeća da je Nalogom supervizora o privatizaciji iz 1997. godine, između ostalog, naloženo da se ne smije provoditi privatizacija državne i javne imovine ili firmi kojim rukovodi država dok to pitanje ne riješi Parlamentarna skupština BiH ili dok supervizor taj nalog ne ukine pismenim putem, a da je Dopunskim nalogom iz lipnja 1999. godine izričito naloženo da se bilo kakva privatizacija poduzeća u društvenom vlasništvu ili poduzeća kojima rukovodi država i sl. neće provoditi bez izričite suglasnosti supervizora, pri čemu je u tom nalogu naglašeno da su sve transakcije koje krše Nalog o privatizaciji iz 1997. godine nevažeće. U takvim okolnostima Ustavni sud ne može prihvatiti opravdanim ostale prigovore apelanata koji se odnose na primjenu prava od strane prvostupanjskog suda, odnosno da vijeća Apelacijskog suda nisu razmotrila sve prigovore apelanata jer su navedeni prigovori u okolnostima konkretnog slučaja ostali bez relevantnog utemeljenja imajući u vidu obrazloženje revizijskog vijeća koje je u konkretnom slučaju donijelo konačnu odluku koje se ne doima proizvoljnim i koje je razmotrilo one prigovore koje je smatralo relevantnim.
52. Konačno, s obzirom na specifične okolnosti koje su vladale na području Brčkog u relevantnom razdoblju nakon sklapanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i činjenicu da je tijekom 1997. godine Brčko stavljeno pod međunarodnu superviziju imenovanjem supervizora za Brčko, čiji su nalozi bili obvezujući za sve nadležne organe, Ustavni sud smatra da relevantna praksa Ustavnog suda u sličnim okolnostima, koja se tiče privatizacije u entitetima, nije primjenjiva u konkretnom slučaju.
53. Shodno svemu iznesenom, Ustavni sud u relevantnim okolnostima konkretnog slučaja zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na imovinu
54. Glede navoda o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u biti, odnose na proizvoljnu primjenu prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelacijski navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
Pravo na učinkovit pravni lijek
55. U pogledu prigovora o kršenju prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi s kojim pravom dovode u vezu kršenje prava iz članka 13. Europske konvencije s obzirom na akcesoran karakter tog prava. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje, i to u kontekstu tvrdnji da vijeća Apelacijskog suda nisu ispitala sve prizivne odnosno revizijske prigovore. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se u svezi s tim prigovorom Ustavni sud izjasnio u okviru prava na pravično suđenje, ocijenivši taj prigovor neutemeljenim, pa se stoga ni pozivanje na kršenje prava na učinkovit pravni lijek u svezi s pravom na pravično suđenje ne može prihvatiti opravdanim. Konačno, Ustavni sud, polazeći od suštine prava na učinkovit pravni lijek, zapaža da su apelanti imali i koristili zakonom propisane pravne lijekove u parničnom postupku, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali njihovim konačnim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili neučinkovitosti pravnih lijekova. VIII.Zaključak
56. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, niti prava iz članka II/(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada je revizijsko vijeće Apelacijskog suda, koje je donijelo konačnu odluke, prihvatilo stajalište nižestupanjskih sudova da su sporni ugovor i njegova dva aneksa ništavi jer su zaključeni suprotno nalozima supervizora za Brčko o privatizaciji, koji je imenovan tijekom 1997. godine s ciljem provedbe Aneksa 2. Dejtonskog mirovnog sporazuma, za što je dano relevantno obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim.
57. Nema ni kršenja prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje u okolnostima kada su apelanti imali i koristili zakonom predviđene pravne lijekove u predmetom postupku, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirati uspjehom per se ne pokreće pitanje kršenja prava na učinkovit pravni lijek na način kako to apelanti smatraju.
58. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
59. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman