Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4306/15 (L. Č.)

Odluka donesena 06. 12. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Imovina
  • Legitimno očekivanje
  • Šta se smatra imovinom
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4306/15

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4306/15, rješavajući apelaciju Ljiljane Čengić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ljiljane Čengić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 135301 15 Rev od 16. juna 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 135301 11 Gž od 28. marta 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 135301 10 P od 15. marta 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ljiljana Čengić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Ferida M. Hadžimuratović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 18. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 135301 15 Rev od 16. juna 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 135301 11 Gž od 28. marta 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 135301 10 P od 15. marta 2011. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Islamska zajednica) zatraženo je 12. i 13. oktobra 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i Islamska zajednica dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 17. do 25. oktobra 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 135301 10 P od 15. marta 2011. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da su se stekli zakonski uvjeti za zaključenje ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, bliže označenog u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan) između apelantice kao kupca sa jedne strane i Islamske zajednice kao prodavca sa druge strane, kao i pripadajućeg dijela zajedničkih dijelova zgrade i uređaja koji služe zgradi kao cjelini i pripadajućeg dijela zemljišta ispod zgrade za kupoprodajnu cijenu od 18.414,00 KM u certifikatima, te da je Islamska zajednica dužna trpjeti da apelantica, nakon što uplati kupoprodajnu cijenu na račun Islamske zajednice, u Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda u Sarajevu upiše svoje pravo vlasništva s dijelom 1/1 na predmetnom stanu. Presudom je dalje obavezana apelantica nadoknaditi Islamskoj zajednici troškove parničnog postupka u određenom iznosu.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je apelantica nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. S tim u vezi, obrazloženo je da je Sead Čengić, apelanticin suprug, bio nominalni nosilac stanarskog prava, što mu je utvrđeno rješenjem nadležnog stambenog organa donesenim na osnovu člana 28. Zakona o stambenim odnosima, koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, a koji nije imao. Nakon smrti nosioca stanarskog prava – apelanticinog supruga 27. marta 2008. godine, apelantica je, u smislu člana 19. stav 3. Zakona o stambenim odnosima, kao supruga ostala jedini nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Nadalje, Općinski sud je istaknuo da u ovoj pravnoj stvari nije bila sporna činjenica da je predmetni stan vlasništvo Islamske zajednice, odnosno da je Islamska zajednica nosilac prava raspolaganja predmetnim stanom. S tim u vezi, obrazloženo je da je predmetni stan etažiran, uplanjen i uknjižen na ime Vrhovnog starješinstva Islamske vjerske zajednice sa 1/1, te da se nije radilo o stanu u državnom vlasništvu, niti o vlasništvu bilo koje društveno-pravne institucije, već o privatnom vlasništvu Islamske zajednice. Dalje je navedeno da prema odredbama Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Zakon o pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica), vjerske zajednice imaju pravo sticati imovinu u privatnom vlasništvu, te da takva imovina nema društveno-pravni karakter, već ima karakter privatnog vlasništva, koje na poseban način tretiraju odredbe Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji). Općinski sud je istaknuo da je, u smislu člana 47. stav 1. navedenog zakona, izričito određeno da predmet prodaje nisu stanovi u privatnom vlasništvu na kojim je stečeno stanarsko pravo. Stoga je Općinski sud zaključio da je Islamska zajednica isključivi vlasnik na predmetnom stanu, odnosno da je to njeno privatno vlasništvo bez bilo kakve obaveze da stanove prodaje shodno Zakonu o prodaji, te da ne može biti razriješena svog prava vlasništva na stanu, a koji je stekla po osnovu valjanog pravnog posla – ugovora o kupoprodaji. Kako apelantica nije dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva jer predmetni stan nije mogao biti predmet kupoprodaje u smislu člana 47. Zakona o prodaji, Općinski sud je odbio tužbeni zahtjev.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 135301 11 Gž od 28. marta 2012. godine odbijena je apelanticina žalba i potvrđena presuda Općinskog suda, te odbijen zahtjev Islamske zajednice za naknadu troškova postupka nastalih povodom žalbe.

8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je bio pravilan zaključak prvostepenog suda da je u smislu člana 47. stav 1. Zakona o prodaji izričito određeno da predmet prodaje nisu stanovi u privatnom vlasništvu na kojima je stečeno stanarsko pravo. S tim u vezi, Kantonalni sud je istaknuo da je navedeno značilo da takva kategorija stanova ne može biti podobna za otkup, kao što se to primjenjuje u postupku privatizacije državne imovine. Dalje je naveo da je pravilno prvostepeni sud, u smislu Zakona o pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica, zaključio da vjerske zajednice mogu sticati pravo vlasništva na nekretninama. Istaknuto je da je prema provedenim dokazima Islamska zajednica svojim sredstvima kupila predmetni stan, da je za njega plaćen i porez, te je na osnovu ugovora o kupoprodaji izvršena uknjižba u zemljišnim knjigama. Stoga je, prema mišljenju Kantonalnog suda, Islamska zajednica isključivi vlasnik na predmetnom stanu i to je njeno privatno vlasništvo, bez bilo kakve obaveze da stanove prodaje prema Zakonu o prodaji. Kako je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelantica nije dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva jer predmetni stan nije mogao biti predmet kupoprodaje u smislu člana 47. Zakona o prodaji, Kantonalni sud je ocijenio da je pravilno odbijen apelanticin tužbeni zahtjev.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 135301 15 Rev od 16. juna 2015. godine odbijena je apelanticina revizija podnesena protiv drugostepene presude.

10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u postupku utvrđeno da je otac apelanticinog supruga bio nosilac stanarskog prava na stanu u Sarajevu koji je predao na korištenje Islamskoj zajednici, a u zamjenu je dobio predmetni stan na kojem je ona imala pravo vlasništva, da je taj stan koristio na osnovu ugovora zaključenog s Islamskom zajednicom od 30. jula 1976. godine kojim je regulirano korištenje predmetnog stana i plaćanje stanarine. Nakon njegove smrti apelantica je sa svojim suprugom nastavila koristiti predmetni stan, a rješenjem Općine Novo Sarajevo od 26. augusta 1980. godine umjesto ugovora o korištenju predmetnog stana određeno je da sva prava i obaveze ranijeg nosioca stanarskog prava ostaju i dalje na snazi i da sada glase na apelanticinog supruga sve dok ne bude zaključen ugovor između Islamske zajednice i apelanticinog supruga. Apelantica je sa svojim suprugom tokom 2006. godine podnijela zahtjev Islamskoj zajednici za otkup predmetnog stana, koji Islamska zajednica nije prihvatila.

11. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da se apelantica neosnovano pozivala na odredbe čl. 7. i 8. Zakona o prodaji jer ona stanarsko pravo nije stekla po odredbi člana 2. stav 1. tada važećeg Zakona o stambenim odnosima. Vrhovni sud je citirao navedenu zakonsku odredbu, kojom je propisano da se stanarsko pravo stiče samo na stanu u društvenom vlasništvu, i to na osnovu ugovora o korištenju stana ili drugog odgovarajućeg akta koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan, tj. radi se o stanarskom pravu na stanu u društvenom vlasništvu. S tim u vezi, Vrhovni sud je obrazložio da je predmetni stan privatno vlasništvo Islamske zajednice, na kojem su apelanticini prednici, a kasnije i ona imali stanarsko pravo. Vrhovni sud je dalje citirao član 47. stav 1. Zakona o prodaji, te istaknuo da kako je predmetni stan spadao upravo u takvu kategoriju stanova – stan u privatnom vlasništvu na kojem je stečeno stanarsko pravo, nije bilo mogućnosti njegovog otkupa na osnovu odredbi Zakona o prodaji. Vrhovni sud je ocijenio da je apelantica neosnovano smatrala da se ne radi o privatnom vlasništvu na spornom stanu i da se Islamska zajednica izjednačava s pravnim licima kao davaocima stana na korištenje iz člana 5. stav 1. Zakona o stambenim odnosima. Vrhovni sud je citirao navedenu odredbu i zaključio da su u stavu ovog člana navedena društveno-pravna lica koja imaju pravo davanja na korištenje stanova u društvenom vlasništvu. Nadalje, naveo je i da su se pod pojmom organizacije udruženog rada, druge organizacije i zajednice tada podrazumijevali svi oblici udruživanja rada i sredstava, zatim sve ostale samoupravne organizacije, društveno-političke organizacije i zajednice, te njeni organi, radne zajednice, kao i svi drugi subjekti političkog sistema koji su imali svojstvo društveno-pravnog lica. Istaknuo je i da su davaoci stanova na korištenje kao društveno-pravna lica u pogledu stanova u društvenom vlasništvu imali pravo raspolaganja, korištenja i upravljanja stanovima kao društvenim sredstvima. Vrhovni sud je ocijenio da Islamska zajednica kao vjerska zajednica nije spadala u ovu kategoriju davalaca stanova na korištenje, zbog čega se nije mogla izjednačiti s pravnim licem u smislu ove odredbe. Prema mišljenju Vrhovnog suda, navedeno je proizlazilo i iz odredbe člana 8. st. 1. i 2. Zakona o pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica, prema kojim crkve i vjerske zajednice na teritoriji Bosne i Hercegovine imaju status pravnog lica, te da se tim zakonom potvrđuje kontinuitet svojstva pravnog lica historijski zasnovanim crkvama i vjerskim zajednicama u Bosni i Hercegovini u skladu s vjerskim propisima i unutrašnjom organizacijom te, između ostalih, i Islamskoj zajednici. Dalje, Vrhovni sud je istaknuo da je članom 10. tačka 1. istog zakona propisano da crkve i vjerske zajednice mogu, između ostalog, sticati, raspolagati i upravljati imovinom, a načini sticanja imovine i pravo upravljanja imovinom Islamske zajednice određen je i u glavi IV čl. od 28. do 33. Ustava Islamske zajednice. S obzirom na takvo reguliranje svojstva Islamske zajednice kao pravnog lica, koje se ne može poistovjetiti s društveno-pravnim licima u smislu odredbe člana 5. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, Vrhovni sud je zaključio da se Islamska zajednica u smislu te odredbe ne može smatrati davaocem stana na korištenje na kojem bi se prema odredbama Zakona o stambenim odnosima moglo steći stanarsko pravo.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

12. Apelantica navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava vidi u pogrešnom tumačenju i primjeni materijalnog prava.

II.Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud smatra da je osporena presuda donesena u skladu sa zakonom i Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i da nije bilo povreda na koje apelantica ukazuje. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

14. Kantonalni sud smatra da nije počinjena povreda prava na imovinu.

15. Općinski sud navodi da u njegovim radnjama i postupcima nije bilo kršenja apelanticinih prava.

16. Islamska zajednica navodi da u potpunosti ostaju pri svojim stavovima i dokazima iznesenim u predmetnom postupku, te apelaciju smatra neosnovanom i nedopuštenom. Dalje citira odredbu člana 47. Zakona o prodaji i Presudu Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-33/05 od 19. jula 2006. godine, kojom je utvrđeno da navedena odredba nije u nesaglasnosti s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Islamska zajednica smatra da apelantica nije imala „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer pravo na otkup stanova u privatnom vlasništvu nije zagarantirano pozitivnim zakonskim propisima. Također, ističe i stav Evropskog suda za ljudska prava u Odluci broj 46934/99 od 5. oktobra 2000. godine Strunjak protiv Hrvatske.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službeni glasnik FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07 – OUS, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se uvjeti i način prodaje stanova na kojima postoji stanarsko pravo, zajedno sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade, te način određivanja cijene stana i prestanak stanarskog prava.

Član 47. stav 1.

Odredbe ovog Zakona ne primjenjuju se na otkup stanova u privatnom vlasništvu koji nisu nacionalizirani, a na kojima je stečeno stanarsko pravo.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 135301 15 Rev od 16. juna 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanticina punomoćnica je primila 22. jula 2015. godine, a apelacija je podnesena 18. septembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelantica navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

24. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

25. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi ima li apelantica „imovinu“ u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

26. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, „imovina“, u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, predstavka broj 39050/97, presuda od 4. marta 2003. godine, stav 27; i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, stav 44, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da „legitimno očekivanje“ mora biti mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna, i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi Evropski sud, Kopecký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. septembra 2004. godine, st. 48-49; i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine, stav 10, dostupna na www.ustavnisud.ba).

27. Dovodeći navedene principe u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je u toku postupka utvrđeno da je apelantica bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu koji je bio u privatnom vlasništvu Islamske zajednice. Nadalje, u osporenoj presudi Vrhovni sud je zaključio da je Islamska zajednica kao vjerska zajednica, u skladu s relevantnim odredbama Zakona o pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica, imala svojstvo pravnog lica koje se nije moglo poistovjetiti s društveno-pravnim licima u smislu odredbe člana 5. stav 1. Zakona o stambenim odnosima. Dovodeći u vezu navedeno i izričitu odredbu člana 47. stav 1. Zakona o prodaji, a kako predmetni stan spada upravo u takvu kategoriju stanova – stan u privatnom vlasništvu na kojem je stečeno stanarsko pravo, Vrhovni sud je zaključio da apelantica nije mogla otkupiti predmetni stan na osnovu Zakona o prodaji i zbog toga je u konačnici odbijen njen tužbeni zahtjev. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz navedenog proizlazi da apelantica nije mogla imati „legitimno očekivanje“ da će u situaciji kada je bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, koji po izričitoj odredbi Zakona o prodaji nije mogao biti predmet kupoprodaje u smislu odredbi Zakona o prodaji, uspjeti s tužbenim zahtjevom kojim je tražila utvrđenje da su se stekli zakonski uvjeti za zaključenje ugovora o kupoprodaji predmetnog stana, tj. da će njen zahtjev biti riješen u njenu korist, budući da „legitimno očekivanje“ mora biti zasnovano na zakonskoj odredbi ili na određenom pravnom aktu. Prema tome, Ustavni sud smatra da apelantica nije dokazala da ima „ostvarivo potraživanje“ koje bi predstavljalo „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

28. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu jer apelantica nije dokazala da je imala ostvariv zahtjev niti „legitimno očekivanje“ koje bi predstavljalo imovinu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

30. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4306/15 (L. Č.) | Sudska praksa | Aktio