Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1465/17 (INTRAL d.o.o. Trn i "Čago Komerc" d.o.o. Zenica)

Odluka donesena 06. 12. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Upravni spor
  • Porez
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1465/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-1465/17, rješavajući apelacije INTRAL d.o.o. Trn i "Čago Komerc" d.o.o. Zenica, na osnovu člana 18. stav (3) tačka

h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli INTRAL d.o.o. Trn protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 019833 15 U od 8. februara 2017. godine i "Čago Komerc" d.o.o. Zenica protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 020370 16 U od 9. juna 2017. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovani.

Odbacuje se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli INTRAL d.o.o. Trn protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 019833 15 U od 8. februara 2017. godine i "Čago Komerc" d.o.o. Zenica protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 020370 16 U od 9. juna 2017. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

AP-1465/17

1. INTRAL d.o.o. Trn (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Predrag Herbez advokat iz Banjaluke, podnio je 13. aprila 2017 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Suda BiH) broj S1 3 U 019833 15 U od 8. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja tužene (Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine, u daljnjem tekstu: UIO), kojim su potvrđene nižestepene upravne odluke kojima je apelantu izdat nalog za prinudnu naplatu u određenom novčanom iznosu na osnovu izvještaja o dugu neplaćenih obaveza po osnovu indirektnih poreza.

2. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo, između ostalog, da iz činjeničnog stanja utvrđenog u postupku, a koje ne osporava ni sam apelant, proizilazi da je Grupa za prinudnu naplatu Reginalni centar Banjaluka, kao prvostepeni organ u ovoj upravnoj stvari, izdala naloge za prinudnu naplatu br. 02/6-1/1-16-16-14-1732/13 i 02/6-1/1-16-16-14-1744/13 od 14. februara 2013.godine, a na osnovu izvještaja o dugu br. 03/4-7/1-4548/12 i 03/4-7/1-4549/12 od 17. decembra 2012. godine, dostavljenih od Carinske ispostave Gradiška za dugovanja nastala po osnovu jedinstvenih carinskih prijava br. C-68349 i C-68347 od 22. oktobra 2012. godine, a što je konačno potvrđeno i konačnim rješenjem tužene. Sud BiH je ukazao da je članom 193. stav 3. Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine propisano da je dužnik deklarant, a u slučaju indirektnog zastupanja dužnik je osoba u čije ime se podnosi carinska prijava. Nadalje je naveo da kako iz spisa predmeta proizilazi da je u predmentim carinskim ispravama apelant označnen kao uvoznik, a da je Špedal d.o.o. generalnim ovlaštenjem broj 51/12 od 3. januara 2012. godine bio ovlašten za njegovo zastupanje, to je apelant bio dužan da utvrđenu obavezu na osnovu indirektnih poreza uplati na propisani način i na propisani račun. Sud BiH je ukazao da iz tog razloga uplate apelanta izvršene po fakturama špedicije ne predstavljaju i uplatu izvršenu UIO na osnovu indirektnih poreza, te su neosnovani navodi tužbe da je apelant indirektne poreze po predmetnim deklaracijama plaćanjem svom špediteru istovremeno izmirio i obaveze prema UIO po osnovu indirektnih poreza. Naime, Sud BiH je istaknuo da eventualni propusti špeditera da ispravno popuni carinsku prijavu ili izvrši uplatu apelantovog dugovanog iznosa ne mogu biti od uticaja na pravilnost postupka i stvar su ugovornog odnosa između apelanta i špeditera, te ukoliko je greškom zastupnika špeditera došlo do propusta usljed kojeg apelant trpi štetu, isti ima mogućnost da od svog zastupnika traži naknadu štete u smissu Zakona o obligacionim odnosima, u postupku pred redovnim sudom.

AP-3447/17

3. "Čago Komerc" d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Senka Nožica advokat iz Sarajeva, podnio je 12. augusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Suda BiH broj S1 3 U 020370 16 U od 9. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja tužene UIO, kojim su potvrđene nižestepene upravne odluke kojima je odbijen apelantov zahtjev za preispitivanje zakonitosti obračuna zateznih kamata i troškova prinudne naplate duga po rješenjima koja su donesena u obnovljenom postupku kontrole indirektnih poreza kod apelanta.

4. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo, između ostalog, da je prema ocjeni ovog suda tužena UIO u vršenju svojih prava i dužnosti u konkretnom slučaju, postupila u skladu sa odredbama člana 92. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja. Sud BiH dalje je naveo da citirana odredba daje ovlaštenje poreskim organima da vrše kontrolu indirektnih poreza i s tim u vezi da vrše ispravku stanja, ako u postupku kontrole otkriju nepravilnosti. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da u postupku kontrole ovlaštena službena lica imaju pravo i obavezu da, na osnovu činjeničnog stanja koje u predmetnom postupku utvrde, donesu, u smislu člana 102. istog Zakona, rješenje kojim se kontrolisanom poreskom obvezniku utvrđuje dodatna poreska obaveza, a što povlači za sobom i obračun zatezne kamate, koja se u skladu sa članom 10. Zakona plaća dnevno za svaki dan zakašnjenja na iznose indirektnih poreza, koji nisu uplaćeni u zakonskom roku, po stopi od 0,06 %, odnosno 0,04 % od 1. januara 2014. godine. U vezi s tim je navedeno da je pravilno tužena UIO ocijenila neosnovanim navod žalbe koji se u tužbi ponavlja, a kojim se osporava zakonitost Instrukcije o načinu obračuna poreza na dodanu vrijednodt (u daljnjem tekstu: PDV) na duhan i duhanske prerađevine od 26. januara 2006. godine, koja se po mišljenju apelanta nije mogla primjeniti, jer nije donesena u skladu sa članom 20. Zakona o PDV-u, s obzirom da nije objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine". Naime, Sud BiH je ukazao da su nesporne nadležnosti Upravnog odbora tužene za usvajanje Instrukcija za postupanje, koje u smislu člana 99. Zakona o upravi Bosne i Hercegovine predstavljaju "bliža pravila i uputstva za rad na provođenju i primjeni određenih zakona i drugih propisa", što znači da je UIO ovlaštena da donosi akte iz svoje nadležnosti koja propisuje postupanje organizacionih jedninica UIO koje su nadležne za kontrolu pravilnosti obračuna PDV-a prilikom prometa duhanskih prerađevina. S obzirom da predmetna Instrukcija propisuje postupanje službenika nadležnih za kontrolu indirekntih poreza prilikom kontrole prometa duhanskih prerađevina, a ne osnovicu za oporezivanje PDV-om duhana i duhanskih prerađevina, Sud BIH je zaključio da su navodi kojima se osporava primjena navedene Instrukcije bez uticaja u konkretnom slučaju.

Spajanje predmeta

5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1465/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

6. U predmetnim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

8. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije, koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

9. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, a na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluka osporenih predmetnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je bila na štetu apelanata. Ovo osobito imajući u vidu da apelanti u apelaciji uglavnom ponavljaju navode koje su isticali u tužbi protiv rješenja tužene, a koje navode je razmotrio Sud BiH prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvaju, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1465/17 (INTRAL d.o.o. Trn i "Čago Komerc"… | Sudska praksa | Aktio