Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4189/17 (M. M.)
Odluka donesena 06. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Krivični postupak
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4189/17
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4189/17, rješavajući apelaciju Marka Matanovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Marka Matanovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 004481 17 Kž 2 od 2. oktobra 2017. godine i Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 004481 17 Kv 6 od 19.
septembra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Marko Matanović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Branko V. Ristić, advokat iz Doboja, podnio je 10. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 004481 17 Kž 2 od 2. oktobra 2017. godine i Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 K 004481 17 Kv 6 od 19. septembra 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda, te od Okružnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo), zatraženo je 18. oktobra 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni i Okružni sud su odgovore dostavili 25. oktobra 2017. godine, a Okružno tužilaštvo 30. oktobra 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Okružni sud je Rješenjem broj 13 0 K 004481 17 Kv 6 od 19. septembra 2017. godine apelantu i još četvoro optuženih produžio pritvor, tako da po ovom rješenju može trajati najduže dvije godine, s tim da će se vršiti kontrola opravdanosti pritvora po isteku svaka dva mjeseca.
6. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da se apelant potvrđenom optužnicom osnovano sumnjiči da je počinio krivično djelo neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), u vezi sa članom 25 istog zakona. Zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio navedeno krivično djelo zasnovan je na sadržaju presretnutih razgovora između optužene S. M. i optuženog J. U. prema kom je optužena S. M. obavijestila optuženog J. U. da će po sljedeću isporuku droge umjesto nje doći njen prijatelj. Nadalje, sprovođenjem posebnih istražnih radnji nad optuženim J. U. utvrđeno je da je optuženi J. U. u Zenici predao neutvrđenu količinu droge apelantu, koji je drogu odvezao do Broda, a po narudžbi optužene S. M. Na osnovu Izvještaja o sprovođenju posebnih istražnih radnji tajno praćenje PU Doboj od 12. juna 2017. godine utvrđeno je da su policijski službenici nakon presretnutih telekomunikacija između optuženih S. M. i J. U. istog dana oko 21 časa u Zenici u neposrednoj blizini fontane vidjeli bliže označeni automobil kojim je upravljao optuženi J. U., da se tu i zaustavio, a odmah zatim i drugi bliže označeni automobil, da je, u tom trenutku, za policijske službenike NN lice kroz prozor izvršilo primopredaju s optuženim J. U., pa se NN lice uputilo ka putu za Doboj, nakon čega je izvršena kontrola vozila i ustanovljeno da njime upravlja apelant.
7. Okružni sud je zaključio i da su se stekli uslovi za produženje pritvora apelantu iz člana 197 stav 1 tačka v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS). S tim u vezi je ukazano da je apelant, i sam uživalac opojne droge heroin, pravosnažnom presudom Opštinskog suda u Orašju iz 2014. godine osuđen zbog krivičnog djela posjedovanje i omogućavanje uživanja opojnih droga, pa da je i nakon te presude nastavio da se bavi „tim poslom“. Okružni sud je ocijenio i činjenicu da je apelant nezaposleno lice, kao i da ne posjeduje sopstvenu imovinu, odnosno da nema dovoljno sredstava za život, pa učešćem u nabavci droge zarađuje novac, te da značajne sume izdvaja za nabavku droge koju konzumira, a što upućuje na zaključak da će se i dalje baviti takvom djelatnošću.
8. Okružni sud je neosnovanim ocijenio apelantov prijedlog da mu se pritvor ukine i da se odrede blaže mjere zabrane. U vezi s tim je ukazao da su bez osnova apelantove tvrdnje da nema elemenata koji ukazuju da je pomagao optuženoj S. M. u izvršenju krivičnog djela, da ne postoje bilo kakvi kontakti s drugim optuženim i svjedocima, odnosno da nije vidljiv niti jedan element pomaganja i da nema vinosti odnosno znanja o postojanju članova grupe ili više lica. Naime, te tvrdnje su suprotne prijedlozima tužioca koji su zasnovani na objektivnim dokazima i argumentima, kao i da iz činjeničnog dijela optužbe koji se odnosi na apelanta upravo proizilaze elementi pomaganja u izvršenju krivičnog djela. Najzad, Okružni sud je zaključio da ni apelantovo zdravstveno stanje nije razlog za ukidanje pritvora jer se liječenje može obezbijediti i u pritvoru, a u skladu s Pravilnikom o kućnom redu u ustanovama za izdržavanje mjere pritvora.
9. Vrhovni sud je Rješenjem broj 13 0 K 004481 17 Kž 2 od 2. oktobra 2017. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i žalbe ostalih optuženih izjavljene protiv rješenja Okružnog suda.
10. Vrhovni sud je neosnovanim ocijenio apelantove tvrdnje da ne postoji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo ukazujući na dokaze koju su razmatrani u obrazloženju rješenja Okružnog suda. Takođe, Vrhovni sud se u cjelini saglasio s razlozima i obrazloženjima iz prvostepenog rješenja o ispunjenosti uslova za produženje pritvora apelantu iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
12. U vezi s tim apelant tvrdi da su izostali razlozi i obrazloženja o postojanju osnovane sumnje da je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Navodi da u odnosu na njega nije sprovedeno niti jedno vještačenje niti bilo koji drugi dokaz pa da se lakonski navodi da je došao u Zenicu i preuzeo drogu heroin i time pomogao optuženoj S. M., kao i da se niti jedan od transkripata presretnutih razgovora ne dovodi u vezu s njim niti s njegovim navodnim kriminalnim postupcima. Apelant tvrdi i da je bivši ovisnik, te da se radnje koje mu se stavljaju na teret karakterišu kao jednokratne, bez ikakvih elemenata organizovanosti i učešća u grupi, bez jedinstvenog zajedničkog umišljaja kao nužnog oblika vinosti, da ne postoje ni „indicijalni“ pokazatelji radnje izvršenja, a kamoli eksplicitni stepen osnovane sumnje. Nadalje, apelant tvrdi i da ne postoje naročite okolnosti na kojim je zasnovan zaključak o postojanju uslova iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS za produženje pritvora. Najzad, apelant tvrdi i da su redovni sudovi propustili da ispitaju mogućnost određivanja blaže mjere, odnosno da bi istaknuta potencijalna stanja ponavljanja krivičnog djela mogla biti otklonjena primjenom mjera iz člana 185 stav 1 tačke a), b) i v) ZKPRS.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je savjesno i u mjeri u kojoj mu to nalaže ZKPRS ocijenio sve navode žalbe i o njima dao jasne i iscrpne odgovore, pa da nije povrijeđeno niti jedno apelantovo pravo.
14. Okružni sud je u odgovoru na navode iz apelacije opširno interpretirao dokaze na kojim je u osporenom rješenju zasnovao zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo, te razloge i obrazloženja zbog kojih je zaključio da postoje razlozi za produženje pritvora apelantu u smislu člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS. Najzad, neosnovanom je ocijenjena apelantova tvrdnja da nije razmotrena i mogućnost određivanja blažih mjera.
15. Okružno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da su u osporenim rješenjima dati valjani razlozi i obrazloženja zasnovani na ocjeni sprovedenih dokaza na osnovu kojih bi objektivni posmatrač zaključio da je lice u pitanju moglo počiniti krivično djelo za koje se tereti. Takođe, istaknuto je i da nisu izostali jasni razlozi za zaključak da i dalje egzistiraju okolnosti iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS zbog čega je pritvor apelantu i produžen.
V.Relevantni propisi
16. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) u relevantnom dijelu glasi: Pomaganje Član 25.
(1) Ko drugome sa umišljajem pomogne u izvršenju krivičnog djela kazniće se kao da ga je sam učinio, a može se i blaže kazniti.
(2) Kao pomaganje u izvršenju krivičnog djela smatra se naročito: davanje savjeta ili uputstava kako da se izvrši krivično djelo, stavljanje učiniocu na raspolaganje sredstava za izvršenje krivičnog djela, otklanjanje prepreka za izvršenje krivičnog djela, kao i unaprijed obećano prikrivanje krivičnog djela, učinioca, sredstava kojima je krivično djelo izvršeno, tragova krivičnog djela ili predmeta pribavljenih krivičnim djelom.
Neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga Član 224.
(1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašćeno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kazniće se zatvorom od jedne do deset godina.
(2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana izvršeno od strane više lica ili je učinilac ovog djela organizovao mrežu preprodavaca ili posrednika, ili je za izvršenje djela iskoristio dijete ili maloljetno lice, učinilac će se kazniti zatvorom od tri do petnaest godina.
(…)
17. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:
Vrste mjera Član 181.
(...)
(2)Prilikom odlučivanja koju će od navedenih mjera primijeniti, nadležni organ pridržavaće se uslova određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom.
(...)
Ostale mjere zabrane Član 185.
(1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju, sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:
a) zabranu preduzimanja određenih aktivnosti ili službenih dužnosti,
b) zabranu posjećivanja određenih mjesta ili područja,
v) zabranu sastajanja sa određenim licima, (...)
Razlozi za pritvor Član 197.
(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
(...)
v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
(...)
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 13 0 K 004481 17 Kž 2 od 2. oktobra 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova propisanih zakonom. S obzirom na datum donošenja rješenja, tj. 2. oktobar 2017. godine i datum podnošenja apelacije, tj. 10. oktobar 2017. godine, proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost
23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.
Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:
(...)
c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovo-đenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spri-ječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela; (...)
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.
24. Suština apelantovih navoda svodi se na tvrdnje da je njegovo lišavanje slobode nezakonito jer ne postoji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo za koje se tereti, te se nisu stekli uslovi za produženje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka c) ZKPRS. Takođe, apelant navodi i da se, kad bi se i prihvatili razlozi iz osporenih rješenja, opasnost od ponavljanja krivičnog djela mogla otkloniti određivanjem mjera zabrane, a ne mjere pritvora. Slijedom navedenog, proizilazi da apelant smatra da je prekršen ne samo član 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, kako je naveo u apelaciji, već i stav 3 istog člana.
25. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Međutim, samo postojanje osnovane sumnje nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je najprije potrebno utvrditi da li drugi osnovi na kojim se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi Evropski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], br. 5826/03, stav 140, 22. maj 2012. godine).
26. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da član 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5 stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Nadalje, u skladu sa članom 5 stav 3 Evropske konvencije, obaveza sudova jeste da kada odlučuju o produženju pritvora razmotre određivanje blažih mjera zabrane kojim se može obezbijediti prisustvo lica lišenog slobode i efikasno vođenje krivičnog postupka. Naime, citirana odredba ne garantuje samo „suđenje u razumnom roku ili puštanje na slobodu do suđenja“, već i da „puštanje na slobodu može biti uslovljeno garancijama da će se pojaviti na sudu“ (vidi Evropski sud, Iłowiecki protiv Poljske, aplikacija broj 27504/95, stav 63, 4 oktobar 2001. godine, Sulaoja protiv Estonije, aplikacija broj 55939/00, stav 64, 15. februar 2005. godine).
27. U konkretnom slučaju iz obrazloženja osporenih rješenja proizilazi da su redovni sudovi zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti zasnovali na konkretno pobrojanim dokazima iz kojih, suprotno apelantovim tvrdnjama, nije moguće zaključiti da se samo lakonski navodi da je došao u Zenicu i preuzeo drogu od optuženog J. U. a kako bi drogu transportovao do optužene S. M. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, na osnovu ocjene dokaza koje je predočilo tužilaštvo, utvrdili činjenice koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je apelant počinio krivično djelo za koje se osnovano sumnjiči. Da li će one biti i potvrđene van razumne sumnje pitanje je koje treba biti raspravljeno u daljnjem toku postupka.
28. Nadalje, iz obrazloženja osporenih rješenja proizilazi da su redovni sudovi zaključili da su se stekli uslovi za produženje pritvora apelantu iz člana 197 stav 1 tačka
v) ZKPRS, tj. zbog postojanja opravdane bojazni da će ponoviti krivično djelo.
29. Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uslova, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti dotičnog lica (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, serija A, br. 225; i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009. godine). Pri tome, kad se domaće vlasti pozivaju na prethodni krivični progon lica u pitanju, moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključujući da li su prethodne činjenice i optužbe uporedive s obzirom na prirodu ili stepen težine s optužbama u postupku koji je u toku (vidi Evropski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stav 60, 15. maj 2008; i Shteyn (Stein) protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stav 115, 18. jun 2009. godine).
30. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi kao naročite okolnosti u apelantovom slučaju najprije ocijenile činjenicu da je on pravosnažnom presudom Opštinskog suda u Orašju iz 2014. godine osuđen za krivično djelo posjedovanje i omogućavanje uživanja opojnih droga, a da mu se u konkretnom postupku stavlja na teret pomaganje u izvršenju krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga, slijedom čega je zaključeno i da prethodna osuda nije djelovala vaspitno na apelanta i da je nastavio da se bavi „tim poslom“. U vezi s tom okolnosti, redovni sudovi su ocijenili i činjenicu da je apelant bez zaposlenja i imovine koja mu pripada, a na drugoj strani da je ovisnik i da izdvaja značajna sredstva za nabavljanje droge, pa da postoji opravdana bojazan da će, u slučaju da se nađe na slobodi, nastaviti da se bavi istim poslom kako bi obezbijedio potrebna novčana sredstva. Slijedom navedenog, ne može se prihvatiti osnovanom ni apelantova tvrdnja da ne postoje naročite okolnosti koje upućuju na ispunjenost uslova iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS.
31. Najzad, Ustavni sud zapaža da su, suprotno apelantovim tvrdnjama, redovni sudovi razmotrili i mogućnost određivanja blažih mjera te zaključili da se opasnost od ponavljanja krivičnog djela s obzirom na utvrđene naročite okolnosti ne može otkloniti određivanjem blažih mjera.
32. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ponudili valjane razloge i obrazloženja u prilog zaključku da su ispunjeni opšti i posebni uslovi za produženje pritvora apelantu, kao i u prilog zaključku zbog čega se blažim mjerama ne bi mogla otkloniti opasnost od ponavljanja krivičnog djela, a zbog čega je mjera pritvora apelantu i produžena.
33. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije kada su redovni sudovi ponudili valjane razloge i obrazloženja u prilog zaključku da su ispunjeni opšti i posebni uslovi za produženje pritvora apelantu, te zbog čega se blažim mjerama ne bi mogla otkloniti opasnost od ponavljanja krivičnog djela, zbog čega je mjera pritvora apelantu i produžena.
35. Na osnovu čl. 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman