Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3448/17 (M. M.)

Odluka donesena 06. 12. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3448/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3448/17, rješavajući apelaciju Milivoja Milića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milivoje Milić protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 P 043837 17 Gž 2 od 22. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milivoje Milić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vlasenice, kojeg zastupa Nada Todorović advokat iz Vlasenice, podnio je 11. augusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 92 0 P 043837 17 Gž 2 od 22. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužiocu (Komercijalna banka AD Banja Luka) isplati iznos od 10.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 27. marta 2007. godine pa do isplate, te da mu nakadi troškove parničnog postupka.

2. Okružni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je između tužioca kao davaoca kredita i apelanta kao primaoca kredita, zaključen Ugovor o kratkoročnom gotovinskom kreditu 2007. godine, kojim Ugovorom su apelantu odobrena novčana sredstva u iznosu od 10.000.00 KM sa rokom otplate od 12 mjeseci, te da je apelant kao instrumente obezbjeđenja priložio dvije bjanko sopstvene mjenice, dvije bjanko sopstvene mjenice od strane žiranta i administrativnu zabranu za sebe i žiranta. Osim toga, Okružni sud je naveo da je, nakon obavljenog vještačenja po vještaku grafologu, utvrđeno da navedeni Ugovor o kreditu i mjenica nisu potpisani od strane apelanta. Također, Okružni sud je istakao da je, nakon izvršenog uvida u izvještaj tužioca o prometu na tekućem računu za apelanta, utvrdio da su novčana sredstva po odobrenom kreditu u iznosu od 10.000,00 KM uplaćena na apelantov račun dana 27. marta 2007. godine, dok prema iskazu apelanta i saslušanih svjedoka proizilazi da je apelant navedena sredstva istog dana uplatio na žiro račun preduzeća MDV iz Vlasenice koje je vlasništvo M.V., a koji je obavljao dužnost direktora tužioca. Polazeći od naprijed navedenog činjeničnog utvrđenja, te imajući u vidu da je apelant raspolagao novčanim sredstvima koje je podigao po osnovu Ugovora o kreditu, Okružni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužioca osnovan, primjenom odredaba člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) (kojim je propisano da kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrijednost postignutih koristi (stav 1). Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao (stav 2). Osim toga, Okružni sud se pozvao na odredbe člana 209. ZOO kojim je propisano da sticanje bez osnova postoji kad dio imovine jednog lica, na bilo koji način pređe u imovinu drugog lica, a taj prelaz nema osnova u pravnom poslu ili zakona. Time nastaje obvezni pravni odnos koji djeluje inter partes, u kojem je sticalac dužnik, a onaj čiji je dio imovine prešao u imovinu sticaoca je vjerovnik. Kako je u konkrentom slučaju utvrđeno da je po osnovu naprijed navedenog Ugovora o kreditu apelantu isplaćen novčani iznos od 10.000,00 KM prenosom na njegov tekući račun i da je sa navedenim novcem apelant raspolagao, prema stavu Okružnog suda, apelant je dužan da tužiocu vrati navedeni novčani iznos, primjenom gore navedenog instituta sticanja bez osnova. Na koncu, Okružni sud je zaključio da se ne mogu prihvatiti apelantovi žalbeni navodi da su se u konkretnom slučaju trebale primijeniti odredbe člana 211. ZOO kojim je propisano da se ne može tražiti vraćanje kad neko izvrši isplatu, znajući da nije dužan platiti, jer prema stavu Okružnog suda, u konkretnom slučaju tužilac je novčana sredstva isplatio apelantu po osnovu Ugovora o kreditu, da bi se nakon toga utvrdilo da ta isplata nije imala svoj osnov u navedenom pravnom poslu, jer apelant nije potpisao pomenuti ugovor, zbog čega navedene odredbe nisu primjenjive. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant, u sušti ni, vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primijeni materijalnog prava. Apelant smatra da su sudovi propustili da cijene njegovu savjesnost, te nisu uzeli u obzir da je on „prevarom banke doveden u situaciju da novac sa svog računa podiže i da ga prenese na račun privatne firme direktora ste iste banke“ . Osim toga, apelant smatra da su sudovi trebali primijeniti član 211. ZOO.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Okružni sud, suprotno navodima apelanta, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, primjenom relevantnih zakonskih odredaba, u čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode u pogledu primjene materijalnog prava, koje je isticao ranije u postupku po žalbi pred Okružnim sudom, a koje navode je razmotrio Okružni sud u svojoj odluci, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3448/17 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio