Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2438/17 (E.J.)
Odluka donesena 06. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2438/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-2438/17, rješavajući apelaciju E. J., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio E. J.
protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 217540 12 Rsž od 4. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. E. J. (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 16. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 217540 12 Rsž od 4. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda, te je odbačena apelantova dopuna žalbe od 29. avgusta 2013. godine. Navedenom prvostepenom presudom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, između ostalog, da se poništi rješenje prvotuženog (Odbor državne službe za žalbe F BiH, u daljnjem tekstu: prvotuženi) od 17. oktobra 2011. godine i rješenja drugotuženog (Federacija BiH, Federalno ministarstvo finansija, u daljnjem tekstu: drugotuženi) od 19. jula 2011. godine i 5. septembra 2011. godine, te njegova obavijest od 5. avgusta 2011. godine kao nezakonita, pa da se naloži drugotuženom da apelantu omogući obavljanje poslova i zadataka šefa Odsjeka za igre na sreću i neporezne prihode u Sektoru za poreznu politiku i javne prihode na koje poslove je unaprijeđen i postavljen rješenjem od 17. marta 2011. godine.
2. U konkretnom slučaju, iz prvostepene presude proizlazi da je apelant u svojoj tužbi tvrdio da je kao državni službenik zaposlen kod drugotuženog, da je Rješenjem drugotuženog od 17. marta 2011. godine, a nakon provedene procedure popunjavanja upražnjenog radnog mjesta putem internog oglasa, apelant unaprijeđen na poziciju šefa Odsjeka za igre na sreću i neporezne prihode u Sektoru za poreznu politiku i javne prihode. Zatim, da je drugorangirani kandidat (A. P., umješač u predmetnom parničnom postupku: u daljnjem tekstu umješač) nezadovoljan takvom odlukom izjavio žalbu prvotuženom, ali da je navedena žalba izjavljena protiv Obavijesti o izboru kandidata drugotuženog od 17. marta 2011. godine (a u vezi sa rješenjem o unaprjeđenju državnog službenika), a ne protiv rješenja kojim je apelant unaprijeđen na više radno mjesto. Iz prvostepene presude dalje proizlazi da je prvotuženi 30. maja 2011. godine poništio izbor apelanta na poziciju šefa Odsjeka za igre na sreću i neporezne prihode, nalazeći da apelant nije ispunjavao posebne uslove za obavljanje poslova radnog mjesta za koje je konkurs raspisan, te da je drugotuženi 5. septembra 2011. godine donio rješenje kojim je poništeno rješenje o apelantovom unaprjeđenju. Zatim da je rješenjem prvotuženog od 17. oktobra 2011. godine odbijana apelantova žalba izjavljena protiv rješenja drugotuženog od 19. jula 2011. godine, kojim je umješač unaprijeđen na više radno mjesto.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da umješač nije mogao žalbom pobijati Obavijest o izboru kandidata, te da se žalbom na Obavijest nije moglo utjecati na Rješenje o izboru apelanta na poziciju iz natječaja. Naime, istaknuto je da je sudska praksa u postupcima preispitivanja odluka prvotuženog zauzela stav da obavještenja drugim sudionicima javnih natječaja nisu samo akt informacije, a što potvrđuje i sama pouka o pravu na žalbu na obavještenje, jer je to faktički način osporavanja izbora od strane drugih sudionika, kojima se ne dostavlja rješenje o izboru, već upravo obavijest. Kantonalni sud je ocijenio da je neosnovan i apelantov navod koji se odnosi na tvrdnju da je rješenje o izboru apelanta postalo pravomoćno, jer nije ničim ni osporavano. U vezi s tim je ukazano da je postupajući po žalbi umješača na obavijest (koji je tom žalbom osporavao rješenje o unapređenju apelanta), prvotuženi donio Rješenje 30. maja 2011. godine, kojim je poništeno rješenje kojim je apelant unapređen, te da je predmet vratio na ponovni postupak jer je prvotuženi zaključio da apelant ne ispunjava uvjete u pogledu radnog staža, kao i da u vrijeme prijave na natječaj nije bio državni službenik, na što upućuje član 5. Zakona o državnoj službi F BiH. Kantonalni sud je ocijenio da se neosnovano apelantovom žalbom osporava i zaključak prvostepenog suda „da apelant nije ispunjavao uvjete iz člana 35. Zakona o državnoj službi u F BiH, odnosno nije mogao uopće konkurisati za unapređenje državnog službenika jer nije imao status državnog službenika“ (jer da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant rješenjem drugotuženog imenovan za savjetnika ministra počev od 1. maja 2010. godine, da je status savjetnika ministra regulisan odredbom člana 20. tačka b. Zakona o državnoj službi u F BiH kojim je utvrđeno da ukoliko državni službenik bude imenovan na položaj savjetnika, smatrat će se da je na odsustvu od momenta kada je imenovan, te da je apelant dužnosti savjetnika razriješen rješenjem od 17. marta 2011. godine, pa da je jasno da je u vrijeme prijavljivanja na konkurs obavljao funkciju savjetnika ministra). Naime, Kantonalni sud je istakao da se apelant nije mogao koristiti bilo kojim pravom iz statusa državnog službenika sve do momenta povratka na to radno mjesto. U vezi s tim je naglašeno da se radilo o internom natječaju za unapređenje službenika koji su već bili u radnom odnosu na određenom radnom mjestu, te da formulaciju „odsustva" taj sud također tumači kao vrijeme za koje su sva prava (kao i obveze) državnog službenika u fazi mirovanja i to samo i jedino u svrhu zadržavanja radnog mjesta do isteka vremena na koje je izabran na javnu funkciju. Kantonalni sud je zaključio da osim zagarantiranog prava da se vrati na svoje radno mjesto po isteku javne funkcije, da se apelant ne može pozivati na bilo koja druga prava koja proizlaze iz tog radnog mjesta sve dok se ne vrati na to radno mjesto. Nadalje, da se apelant nije mogao sa pozicije savjetnika ministra koristiti pravom radnog mjesta državnog službenika i prijaviti na natječaj za unapređenje na više radno mjesto, jer da nije ni bio na radnom mjestu državnog službenika. Kantonalni sud je istakao da što se tiče žalbenog navoda kojim apelant osporava utvrđeno činjenično stanje po pitanju radnog staža ili radnog iskustva, da je apelant predloženim i provedenim dokazima (radnom knjižicom i potvrdama drugotuženog) dokazao da je imao ukupno dvije godine, 11 mjeseci i 23 dana radnog staža, te devet mjeseci i 15 dana rada iz ugovora o djelu, što je ukupno tri godine i nešto više od devet mjeseci radnog iskustva, a ne pune četiri godine (koliko je bilo neophodno za predmetno radno mjesto). Kantonalni sud je istakao da dokazi koje apelant pominje u žalbi (Uvjerenje JKP „Čisto" d.o.o. Doboj i „Montaža“ d.o.o. Doboj) nisu predloženi na pripremnom ročištu, niti su provedeni kao dokazi, zbog čega ih prvostupanjski sud nije ni mogao cijeniti. Zatim, da apelant u žalbi nije naveo razloge zbog kojih te dokaze nije mogao predložiti i provesti pred prvostepenim sudom, te da se zbog toga ne mogu po prvi put predlagati i izvoditi pred Kantonalnim sudom (član 207. stav 1. Zakona o parničnom postupku). Što se tiče dopune žalbe podnesene 29. avgusta 2013. godine, Kantonalni sud je ukazao da je apelant osporavanu presudu zaprimio 25. juna 2012. godine, te da je dakle dopuna podnesena izvan roka za podnošenje žalbe, pa je ista odbačena kao neblagovremena. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostalog, navodi da je Kantonalni sud odbacivanjem dopune žalbe kao neblagovremene ozakonio nezakonitost i propust prvostepenog suda na štetu apelanta, da su sudovi u konkretnom slučaju pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno pravne propise. Apelant je istakao da je izjavljivanje žalbe od strane umješača protiv obavijesti u konkretnom slučaju suprotno materijalnim propisima, da su sudovi pogrešno utvrdili da apelant nije imao status državnog službenika u vrijeme prijavljivanja na predmetni konkurs, kao i prilikom utvrđivanja dužine radnog staža apelanta. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na pravnu sigurnost kao element principa vladavine prava), koje je zasnovao na istim tvrdnjama gore već navedenim.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman