Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2501/15 („NPC Internacional“ d.o.o. Banja Luka, L. J. i M. B.)
Odluka donesena 06. 12. 2017.
- Povreda
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Kleveta
- Miješanje
- Nematerijalna šteta
- Građanski postupak
- Član 10. EK – sloboda izražavanja
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2501/15
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2501/15, rješavajući apelaciju „NPC International“ d.o.o. Banja Luka i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija DOO „NPC International“ Banja Luka, Ljubiše Javorca i Maje Bašić.
Utvrđuje se povreda prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 124085 13 Gž od 12. marta 2015. godine.
Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjoj Luci, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „NPC International“ d.o.o. Banja Luka, Ljubiša Javorac i Maja Bašić (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant, trećeapelantica ili apelanti) iz Banje Luke, koje zastupa Dejan Miletić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 18. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 124085 13 Gž od 12. marta 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 124085 11 P od 25. aprila 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Srđana Praštala (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 27. jula 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud i Osnovni sud su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 4. do 14. augusta 2017. godine. Tužitelj nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Odlučujući u pravnoj stvari tužitelja protiv apelanata radi naknade štete za duševne bolove prouzrokovane klevetom, Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 124085 11 P od 25. aprila 2013. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda kojom je tužbeni zahtjev djelomično usvojen, a u preostalom dijelu odbijen. Naime, u stavu 1. navedene presude obavezani su apelanti, i to prvoapelant u svojstvu izdavača, drugoapelant u svojstvu odgovornog urednika i trećeapelantica u svojstvu autorice, da tužitelju na ime nematerijalne štete za duševne bolove prouzrokovane klevetom isplate iznos od 3.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od donošenja presude do isplate, dok je preko dosuđenog iznosa (koji čini razlika između traženog i dosuđenog iznosa) tužbeni zahtjev odbijen. U stavu 2. iste presude je odbijen tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se apelanti obavežu na javno izvinjenje u dnevnom listu „Press“, te da nakon toga o svom trošku objave presudu.
6. Iz obrazloženja presude proizlazi da je tužitelj svoj zahtjev za naknadu štete prema apelantima utemeljio na tekstu koji je objavljen 29. jula 2011. godine u dnevnim novinama „Press“ iznošenjem neistina u članku pod naslovom „Stupar i Praštalo ojadili Tržnicu za 2 miliona KM“ u kojem je tužitelj okvalificiran kao „ojađivač“ privrednih subjekata, koji zloupotrebljava društveni položaj. U tužbi je, dalje, navedeno da je objavom spornog novinskog članka, iznošenjem neistina, tužitelju kao direktoru društva za upravljanje investicionim fondovima nanesena šteta, budući da gradi karijeru menadžera-upravljača imovinom koja mu je povjerena. Stoga je predložio da se apelanti obavežu na isplatu nematerijalne štete u iznosu od 10.000,00 KM zbog duševnih bolova koji su mu prouzrokovani klevetom.
7. Apelanti su u odgovoru na tužbu iznijeli sljedeće: da je tužbeni zahtjev neosnovan, jer je izražavanje u spornom tekstu, u suštini, istinito, razumno i u potpunosti s Kodeksom etike novinara, da je sporni tekst rađen prilikom praćenja i informiranja javnosti o činjenici da je Okružno tužilaštvo u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) podiglo optužnicu protiv tužitelja i bivšeg direktora „Tržnice“ D.S. zbog krivičnih djela nesavjestan rad u službi i zloupotreba službenog položaja, da su podaci navedeni u sadržaju članka, osim od Okružnog tužilaštva, pribavljeni od akcionara i zaposlenih u organima upravljanja „Tržnice“ za relevantni period (koji je bio predmet optužnice), da tužba i dokazi uz tužbu ne dovode u sumnju navode iz spornog članka i, najzad, da je na zahtjev tužitelja u dnevnom listu „Press“ od 3. augusta 2011. objavljen članak pod naslovom „Srđan Praštalo: Nisam oštetio Tržnicu“, koji predstavlja demanti tužitelja na sporni članak.
8. U toku postupka su provedeni dokazi na okolnost tvrdnji iz tužbe i odgovora na tužbu, i to: uvidom i čitanjem pisane dokumentacije, između ostalog, spornog novinskog teksta od 29. jula 2011. godine, čitanjem novinskog teksta od 3. augusta 2011. godine (demanti tužitelja), saslušanjem tužitelja i trećeapelantice u svojstvu parničnih stranaka, saslušanjem svjedoka (ukupno pet) na okolnosti tvrdnji iz tužbe i odgovora na tužbu i ostalu pisanu dokumentaciju u vezi sa krivičnim postupkom koji se vodio protiv tužitelja, te finansijsku dokumentaciju.
9. Osnovni sud je, nakon izvedenih dokaza, njihove analize i ocjene, prije svega, konstatirao da su parnične stranke tokom postupka učinile nespornim da je 29. jula 2011. godine u dnevnim novinama prvoapelanta objavljen članak pod naslovom „Stupar i Praštalo ojadili Tržnicu za 2 miliona KM“, čiji je autor trećeapelantica, da je članak objavio prvoapelant, a da je drugoapelant glavni i odgovorni urednik. Osim toga, nespornim je učinjeno da je tužitelj odlukom 6. vanredne Skupštine akcionara „Tržnice“ a.d. Banja Luka imenovan u Upravni odbor „Tržnice“ u svojstvu predsjednika na čijem je čelu bio od oktobra 2009. do 6. aprila 2010. godine.
10. Među parničnim strankama je bilo sporno, kako je u obrazloženju presude navedeno, da li su informacije objavljene u spornom članku istinite ili ne. S tim u vezi, Osnovni sud je, prije svega, istakao sadržaj odredbe iz člana 1. Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK) kojom su propisana prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja, zatim, odredbe člana 5. ZZK kojom su propisani osnovi odgovornosti za klevetu i odredbe člana 6. stav 1. ZZK u kojoj su propisani izuzeci od ove odgovornosti. Napomenuto je da osnov odgovornosti za klevetu, osim iz odredaba ZZK, proizlazi i iz odredaba čl. 154. stav 1. i 158. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S tog aspekta, Osnovni sud je u obrazloženju presude analizom citiranih odredaba zaključio da je suštinski svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu fizičkom ili pravnom licu iznošenjem ili pronošenjem neistinitog izražavanja, identificirajući to lice trećem licu, odgovorno za klevetu ako je štetu prouzrokovalo u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na drugi način efikasno kontroliralo sadržaj tog izražavanja.
11. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, odnosno odštetnoj odgovornosti apelanata, Osnovni sud je istakao da je u konkretnoj pravnoj stvari bilo potrebno utvrditi da li je predmetno iznošenje ili pronošenje sadržano u spornom članku istinito ili neistinito i da li se, s obzirom na to, može definirati kao kleveta, da li je na taj način pričinjena šteta tužitelju i, ako jeste, u čemu se ona sastoji. S tim u vezi je navedeno da sporni članak sadrži više činjenica o tužitelju za koje on tvrdi da su neistinite, i to: da je Okružno tužilaštvo protiv njega podiglo optužnicu radi zloupotrebe službenog položaja, jer je optužnica podignuta radi nesavjesnog rada u službi i u tom dijelu potvrđena, da je tužitelj za vrijeme svog mandata u svojstvu predsjednika Upravnog odbora „Tržnice“, zajedno sa tadašnjim direktorom D.S., nanio „Tržnici“ milionsku štetu i da su potpisali brojne štetne ugovore, da su na dan odlaska tužitelja i bivšeg direktora iz „Tržnice“ 6. aprila 2010. godine stvorene i neizmirene obaveze u iznosu od 1,9 miliona KM, da je tužitelj zajedno sa tadašnjim direktorom „Tržnice“ reformirao službu osiguranja i angažirao Agenciju za osiguranje, koja je „Tržnicu“ koštala 200.000,00 KM, i da je popravka vozila supruge bivšeg direktora plaćena u iznosu većem od 30.000,00 KM, sve na štetu „Tržnice“.
12. Tumačenjem smisla odredaba materijalnog prava ZZK Osnovni sud je zaključio da je, u suštini, teret dokazivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva na tužitelju (da mu je, usljed određenog neistinitog izražavanja, nanesena šteta), a na apelantima kao tuženoj strani je teret dokazivanja da je izražavanje bilo istinito (zasnovano na istinitim činjenicama).
13. S tim u vezi, kako je navedeno u obrazloženju, tužitelj pri izvođenju dokaza, saslušanjem u svojstvu parnične stranke, u postupku nije osporio da je Okružno tužilaštvo protiv njega podiglo optužnicu za krivično djelo nesavjestan rad u službi, da je optužnicu potvrdio Okružni sud, da je Upravni odbor „Tržnice“ na čijem je čelu bio donio odluku o naknadi štete direktoru društva D.S. kojom je odobrena isplata novčanih sredstava zbog štete koju je D.S. pretrpio u vezi sa radom u iznosu od 19.520,85 KM, a iznos je utvrđen na osnovu predračuna troškova „Verano Motorsa“ Banja Luka, da je u vrijeme kada je faktički vršio dužnost predsjednika Upravnog odbora „Tržnice“ u tom preduzeću angažirana Agencija za osiguranje imovine i lica „Volf“ radi eksternog osiguranja društva.
14. Trećeapelantica je, kao autorica spornog novinskog teksta, saslušana u svojstvu parnične stranke, negirala navode iz tužbe, jer je, kako je u presudi obrazloženo, informaciju o krivičnoj prijavi protiv tužitelja i bivšeg direktora D.S. dobila od akcionara „Tržnice“ koju je provjerila u Okružnom tužilaštvu i u prva dva pasusa novinskog teksta doslovno prenijela odgovor Okružnog tužilaštva koji je tom prilikom dobila. Materijalne dokaze koji se tiču odluke preduzeća „Tržnica“ o isplati naknade štete bivšem direktoru D.S. je vidjela pri razgovoru s jednim od akcionara „Tržnice“, čiji identitet nije otkrila, zbog čega nije imala razloga da sumnja u istinitost tih činjenica. Ostali navodi u spornom tekstu su, kako je trećeapelantica istakla, tvrdnje jednog od akcionara, koje su potvrdili ostali akcionari s kojima je kontaktirala, utemeljene na finansijskim izvještajima u koje, također, nije sumnjala.
15. Ocjenjujući navedene dokaze, kao i sve ostale izvedene dokaze, te dovodeći ih u vezu sa odredbama materijalnog prava, konkretno odredbama ZZK, Osnovni sud je utvrdio da u postupku apelanti nisu dokazali istinitost svih tvrdnji koje su iznijeli u spornom članku zbog sljedećih razloga: iz presude Osnovnog suda koja je donesena povodom tužbe „Tržnice“ a.d. Banja Luka protiv tužitelja, bivšeg direktora „Tržnice“ D.S. i „Verano Motorsa“ a.d. Banja Luka od 15. jula 2011. godine (pravosnažna 7. oktobra 2011. godine) proizlazi da se „Tržnica“ odrekla tužbenog zahtjeva, pa je presudom zahtjev za naknadu štete odbijen, Okružno tužilaštvo je protiv tužioca podiglo optužnicu (koju je potvrdio Okružni sud) zbog nesavjesnog rada u službi, a ne zloupotrebe službenog položaja (ovo krivično djelo se odnosilo na bivšeg direktora „Tržnice“), apelanti u postupku nisu dokazali tvrdnje koje se tiču zaključenja štetnih ugovora u tužiteljevom šestomjesečnom mandatu i u tom smislu nije poklonjena vjera iskazima svjedoka (akcionara „Tržnice“) koje su predložili apelanti budući da njihovi iskazi nisu potkrijepljeni materijalnim dokazima, apelanti nisu dokazali tvrdnje koje se odnose na stvorene i neizmirene obaveze „Tržnice“ u iznosu od 1,9 miliona KM u kom dijelu je prihvaćen iskaz tužitelja koji je ove tvrdnje negirao isticanjem da je „Tržnica“ funkcionirala niz godina prije nego što je preuzeo upravljanje kao predsjedavajući Upravnog odbora, da su naslijeđene obaveze u iznosu od pet miliona konvertibilnih maraka i da su ukupne obaveze u periodu njegovog mandata (od oktobra 2009. do aprila 2010. godine) smanjene za oko 400.000,00 KM.
16. Obrazlažući osnovanost tužbenog zahtjeva, Osnovni sud je naveo da iznošenje ili pronošenje neistine za neko lice (kleveta) postoji u slučaju kad to može škoditi njegovoj časti i ugledu, da je pravo ličnosti, osim odredbama ZZK, zaštićeno i odredbama čl. 155, 159. i 200. ZOO, te da čast i ugled predstavljaju sastavni dio integriteta ličnosti. Nematerijalna šteta, u smislu odredbe člana 200. ZOO, kako je dalje obrazloženo, ogleda se u subjektivnom trpljenju sramote, povredi časti i ugleda kao moralnih vrijednosti koje oštećeni uživa u određenoj društvenoj sredini. Na okolnost povrede časti i ugleda tužitelj je izveo dokaz vještačenjem vještaka medicinske struke, zatim, saslušanjem u svojstvu parnične stranke i saslušanjem svjedoka M.M. Ocjenjujući sve izvedene dokaze pojedinačno i u njihovoj ukupnosti, Osnovni sud je zaključio da iz sadržaja spornog članka proizlazi da je tužitelj kao predsjednik Upravnog odbora „Tržnice“, zajedno sa tadašnjim direktorom D.S., za vrijeme šestomjesečnog mandata nanio „Tržnici“ milionsku štetu, što predstavlja činjenično izražavanje koje jednim dijelom ima elemente klevete. Navedeni sadržaj je objavljen u vrijeme kad je tužitelj bio krivično procesuiran za krivično djelo nesavjesni rad u službi, a ne za krivično djelo zloupotreba službenog položaja u kom je tužitelj kao predsjednik Upravnog odbora „Tržnice“ okvalificiran kao „ojađivač“ koji je „Tržnici“ potpisivanjem štetnih ugovora u vezi s nabavkom robe nanio milionsku štetu. Pojašnjavajući djelomičnu osnovanost tužbenog zahtjeva zbog navedenih razloga, Osnovni sud je istakao da Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) garantira pravo na slobodu izražavanja, ali da, isto tako, u članu 10. stav 2. propisuje određena ograničenja. S tim u vezi je navedeno da apelanti kao izdavač, urednik i autor imaju pravo objaviti određenu informaciju, ali ih to ne oslobađa obaveze da dokazuju istinitost informacije u sudskom postupku, što, konkretno, znači dokazivanje istine da je protiv tužitelja koji je spomenut u spornom članku bio pokrenut krivični postupak, osim za krivično djelo nesavjestan rad u službi (nesporna činjenica), i zbog krivičnog djela zloupotreba službenog položaja, da je za vrijeme svog šestomjesečnog mandata potpisivao štetne ugovore i na taj način „Tržnici“ nanio štetu u milionskom iznosu. Iz činjeničnog stanja koje je utvrđeno u postupku Osnovni sud je zaključio da apelanti prilikom pisanja i objavljivanja spornog članka očigledno nisu bili dobronamjerni, jer su dijelom objavili neistinitu informaciju (istinita samo u pogledu podizanja optužnice, ali ne za dva, već za jedno krivično djelo) o tužitelju koja ima elemente klevete, čime su povrijeđeni ugled i čast tužitelja koje ima u vidu odredba člana 200. ZOO. Iznošenjem u javnost činjenice da je tužitelj oštetio „Tržnicu“ za milionski iznos, te da je za tu činjenicu saznao veliki krug lica je, kako je ocijenjeno, na tužitelja djelovalo stresno i neprijatno, pogotovo što se radi o licu koje je direktor društva za upravljanje kapitalom zbog kog razloga je dodatno izložen sudu javnosti.
17. U pogledu visine tužbenog zahtjeva, Osnovni sud je imao u vidu odredbu člana 200. stav 1. ZOO i odredbu člana 8. ZZK koja propisuje obavezu da se podnese zahtjev za ispravku izražavanja, pa je, imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, izjavu tužitelja datu u svojstvu parnične stranke, iskaz svjedoka M.M. na okolnost pretrpljene štete i činjenicu da su apelanti objavili demanti tužitelja, ali u skraćenom obliku od onog koji je zahtijevao, ocijenio da iznos od 3.000,00 KM predstavlja pravičnu naknadu tužitelju za duševne bolove zbog povrede časti i ugleda. Na odluku o visini štete utjecala je i činjenica koja se tiče sadržaja objavljenog u dnevnim novinama „Glas Srpske“ od 19. aprila 2010. godine pod naslovom „Krivične prijave protiv bivše nelegalne uprave Tržnice“ i sadržaja objavljenog posredstvom prvoapelanta 22. januara 2010. godine pod naslovom „Dolijao prevarant na berzi“ sa negativnim sadržajem u odnosu na tužitelja na koje su apelanti ukazali povodom negiranja postojanja štete za koje tužitelj nije pružio dokaze da je tražio sudsku zaštitu. Osnovni sud je, osim navedenog, imao u vidu nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke iz kog proizlazi da je tužitelj trpio negativna osjećanja frustracije, ljutnje i straha najvećim dijelom zbog informacije o podignutoj i potvrđenoj optužnici (čije je povlačenje odobreno godinu dana nakon potvrđivanja optužnice), publiciranja te informacije i predstavljanja tužitelja kao mogućeg počinitelja krivičnog djela koje izaziva široku društvenu osudu. Pošto je u konkretnom slučaju utvrđeno da su informacije u spornom članku djelomično neistinite i da je tužitelj iskoristio svoje pravo iz člana 199. ZOO za objavljivanje demantija, što su apelanti prihvatili, ocijenjeno je da nema razloga da se obavežu apelanti da se javno izvine i objave presudu, te je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen.
18. Okružni sud je, odlučujući o žalbi apelanata, donio Presudu broj 71 0 P 124085 13 Gž od 12. marta 2015. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Okružni sud je, nakon ispitivanja osporene presude u dijelu koji se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka, zaključio da žalba apelanata nije osnovana. S tim u vezi, Okružni sud je ponovio činjenično stanje koje je utvrđeno u prvostepenom postupku, te istakao da se žalbom apelanata ukazuje na pogrešnu ocjenu sadržaja spornog novinskog članka, jer je njegova suština istinita. Naime, apelanti tvrde, kako je dalje navedeno, da je Okružno tužilaštvo podiglo optužnicu protiv tužitelja i bivšeg direktora „Tržnice“ zbog krivičnih djela nesavjestan rad u službi i zloupotreba službenog položaja, da je optužnica potvrđena 5. jula 2011. godine, da navodi u članku predstavljaju mišljenje i stav trećih lica (akcionara „Tržnice“, koji su izvor informacije apelanata), te da tužitelj nije pretrpio nikakvu štetu objavom spornog članka koji je već ranije bio objavljen u dnevnim novinama „Glas Srpske“ od 19. aprila 2010. godine (jedina novost u spornom članku jeste informacija o podizanju optužnice koja nije sporna), pa stoga navodi iz spornog članka koji se odnose na pitanja od javnog interesa ne predstavljaju klevetu u smislu člana 6. stav 1. tačka a) ZZK budući da su, u suštini, istiniti.
19. Okružni sud je, ocjenjujući neosnovanost svih navedenih žalbenih navoda, istakao da iz sadržaja objavljenog teksta proizlaze činjenice čiju je neistinitost tužitelj u postupku dokazao. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da iz sadržaja spornog teksta proizlazi da je protiv tužitelja kao predsjednika Upravnog odbora preduzeća „Tržnica“ i bivšeg direktora tog preduzeća D.S. podignuta optužnica zbog krivičnih djela nesavjesni rad u službi i zloupotreba službenog položaja. Iz navedenog proizlazi pravilan zaključak Osnovnog suda prema kojem je tužitelj spornim izražavanjem optužen za oba djela, odnosno da u tekstu nije jasno navedeno za koje od ova dva krivična djela je tužitelj optužen. Imajući u vidu da je tužitelju optužnicom od 24. maja 2011. godine, koja je potvrđena 5. jula 2011. godine, stavljeno na teret krivično djelo nesavjestan rad u službi, a ne i krivično djelo zloupotreba službenog položaja, koje se odnosi na bivšeg direktora „Tržnice“, proizlazi zaključak da je tužitelj dokazao neistinitost tvrdnje iznesene u spornom tekstu koja se tiče sumnje u izvršenje dva, a ne jednog krivičnog djela. U pogledu neosnovanosti žalbenih tvrdnji koje se tiču ocjene dokaza, naročito iskaza saslušanih svjedoka na okolnost zaključenja štetnih ugovora i donošenja odluka kojima je nanesena šteta „Tržnici“, Okružni sud je imao u vidu da je Osnovni sud u obrazloženju svoje presude naveo razloge zbog kojih navedenim iskazima svjedoka nije poklonjena vjera. Zbog tih razloga, proizlazi da su se svjedoci u svojim iskazima izjašnjavali o određenim nepravilnostima i nezakonitostima u preduzeću „Tržnica“ u periodu u kojem je predsjednik Upravnog odbora bio tužitelj, a te činjenice nisu dokazane u materijalnom smislu, jer se, u pravilu, utvrđuju u sudskom krivičnom postupku (da su potpisivani štetni ugovori, da je preduzeću nanesena ogromna šteta), pa ih je, stoga, prvostepeni sud pravilno ocijenio kao neistinite. Obrazlažući, dalje, neosnovanost žalbenih tvrdnji kojima je ukazano da sporno izražavanje u predmetnom članku ne predstavlja klevetu, jer je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo istinito u smislu člana 6. stav 1. tačka a) ZKK, Okružni sud je napomenuo da štampa ima veoma važnu ulogu u demokratskom društvu, ali da se pri izvještavanju putem ovog medija ne smiju prekoračiti određene granice zbog zaštite reputacije i prava drugih. Međutim, način objavljivanja spornog članka i njegov sadržaj, kako je dalje obrazložio Okružni sud, upućuju na zaključak da sporno izražavanje ne predstavlja izražavanje mišljenja, već da se radi o iznošenju činjenica za koje je, u smislu člana 5. stav 1. ZZK, utvrđeno da su neistinite. Osim toga, kao neosnovane su ocijenjene žalbene tvrdnje da tužitelj nije pretrpio nikakvu štetu, jer su navodi iz spornog članka već ranije bili objavljeni u dnevnim novinama „Glas Srpske“ budući da je, kako je obrazloženo, predmet konkretnog tužbenog zahtjeva novinski članak koji su objavili apelanti za koji se potražuje naknada štete zbog klevete, a ne činjenice objavljene u nekom drugom štampanom mediju. U pogledu neosnovanosti žalbenih prigovora koji se tiču visine dosuđene naknade, Okružni sud je ponovio da su čast i ugled neodvojive kategorije ljudske ličnosti kojim se odlikuje svaka ljudska individua koje se mogu posmatrati sa različitih aspekata, pa i sa aspekta njihove građanskopravne zaštite. Novčana naknada nematerijalne štete u konkretnom slučaju ne predstavlja naknadu u pravom smislu te riječi, već predstavlja jedan od vidova satisfakcije koja se oštećenom daje za povredu njegovih nematerijalnih dobara. Pri odmjeravanju novčane naknade nematerijalne štete prvostepeni sud se, prema ocjeni Okružnog suda, u pobijanoj presudi pravilno pozvao na odredbe čl. 155. i 200. ZOO u vezi sa članom 8. ZZK, ocjenjujući pravilno i zakonito iskaz tužitelja, iskaz svjedoka M.M. i nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, zbog čega je žalba apelanata odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, te člana 17. Evropske konvencije. Obrazlažući povrede navedenih prava, apelanti ukazuju da su redovni sudovi u pobijanim presudama proizvoljno ocijenili izvedene dokaze, naročito sadržaj spornog članka, jer se njegova suština, pa stoga i istinitost sadržaja, tiče optužnice koja je protiv tužitelja bila podignuta u relevantnom periodu za radnje koje je u vrijeme svog mandata, zajedno sa bivšim direktorom „Tržnice“, preduzeo, a koje su dobivene od Okružnog tužilaštva. S tim u vezi, apelanti su ukazali na pogrešnu ocjenu dokaza, naročito u vezi sa iskazom svjedoka predloženih na okolnost odgovora na tužbu (akcionara „Tržnice“). Navedene iskaze redovni sudovi su ocijenili paušalnim i nedokazanim, nepotkrijepljenim materijalnim dokazima iako su navedeni svjedoci upravo svjedočili na okolnost štetnih ugovora zaključenih u mandatu tužitelja, pri čemu su, kao akcionari „Tržnice“, bili dobro upoznati s finansijskim stanjem u preduzeću. Apelanti smatraju upravo suprotno, i to da su iskazi svjedoka potkrijepljeni materijalnim dokazima, konkretno bilansima stanja preduzeća na 30. septembar 2009. godine koje je tužitelj zatekao pri preuzimanju upravljanja preduzećem i na 31. mart 2010. godine, kad je napustio preduzeće, pa je nejasno zbog čega sudovi ove i druge materijalne dokaze (izvještaji nezavisnog revizora, odluka Upravnog odbora preduzeća i finansijski izvještaji) nisu ocijenili u vezi sa svim ostalim izvedenim dokazima. Smatraju da bi takvim postupanjem, dakle pravilnom analizom i ocjenom svih izvedenih dokaza, sudovi sigurno došli do drugačijeg zaključka od onog do kojeg su došli u pobijanim presudama, i to da sadržaj spornog izražavanja nije neistinit. Osim toga, ukazuju da je izostala ocjena njihove svijesti i volje u okolnostima konkretnog slučaja, jer o tužitelju nisu ni namjerno a ni grubom nepažnjom iznijeli neistine, pa, stoga, nisu ispunjeni uvjeti iz odredbe čl. 5. stav 2. i 6. stav 1. tačka a) ZZK da odgovaraju za štetu za koju se, prema navedenim odredbama, odgovara samo u slučaju namjernog iznošenja neistina. U okolnostima konkretnog slučaja svijest u pogledu nanošenja štete nije uopće utvrđivana, niti je na pravilan način ocijenjena okolnost da je veliki dio sadržaja spornog članka već ranije bio objavljen u novinama „Glas Srpske“ (19. aprila 2010. godine), dakle, javno publiciran, pa kod tužitelja isti sadržaj nije mogao ponovno prouzrokovati štetu povredom njegove časti i ugleda.
21. Apelanti su ukazali da je odredbom člana 1. ZZK zaštićena sloboda izražavanja čak i ona koja može da uvrijedi, šokira ili uznemiri a to izražavanje se u konkretnim okolnostima tiče nesporne činjenice podizanja optužnice protiv tužioca zbog nesavjesnog rada u službi, i to za period u kom je obavljao funkciju predsjedavajućeg Upravnog odbora „Tržnice“. Stoga, smatraju da je osporenim presudama kojima im je uspostavljena obaveza da tužitelju nadoknade štetu prekršeno pravo na slobodu izražavanja, budući da su u spornom tekstu informacije, riječi i mišljenja, osim od Okružnog tužilaštva povodom pokretanja krivičnog postupka protiv tužioca, dobiveni od lica koja su imala određena saznanja o finansijskom stanju u preduzeću „Tržnica“ za vrijeme tužiteljevog mandata, koja su kao takva prenesena u tekst.
22. Apelanti su predložili da se apelacija usvoji i utvrdi kršenje njihovih prava na koja su u apelaciji ukazali, posebno akcentirajući pravo na slobodu izražavanja, te da se osporena presuda Okružnog suda ukine i predmet vrati tom sudu na ponovno suđenje u skladu sa standardima iz Evropske konvencije i Ustava Bosne i Hercegovine.
b) Odgovor na apelaciju
23. Okružni sud je naveo da presudom tog suda nisu povrijeđena prava apelanata na koja u apelaciji neosnovano ukazuju, naročito pravo na slobodu izražavanja, budući da se u konkretnoj situaciji ne radi o vrijednosnom sudu, već o činjenicama za koje je u postupku utvrđeno da su neistinite, zbog čega je predloženo da se apelacija odbije.
24. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da je presuda tog suda donesena uz pravilnu primjenu materijalnog i procesnog prava nakon pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te da nisu povrijeđena prava apelanata na koja se u apelaciji neosnovano pozivaju. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
25. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01) relevantne odredbe glase:
Član 1. stav 1. tačka a) Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:
a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
Član 5.
Odgovornost za klevetu (1) Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
(2) Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.
(3) Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
Izuzeci od odgovornosti Član 6.
(1) U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
(2) Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala i da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.
Član 8.
Tužilac u smislu ovog zakona preduzima sve potrebne mere da ublaži svu štetu uzrokovanu navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtev za ispravku koju upućuje tuženom.
Član 13.
Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.
26. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase: Član 154. stav 1.
(1)Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 199.
U slučaju povrede prava ličnosti sud može narediti, na trošak štetnika, objavljivanje presude, odnosno ispravke, ili narediti da štetnik povuče izjavu kojom je povreda učinjena, ili što drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže naknadom.
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 124085 13 Gž od 12. marta 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 20. marta 2015. godine, a apelacija je podnesena 18. maja 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelanti osporavaju presude redovnih sudova ukazujući da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, te člana 17. Evropske konvencije.
32. S tim u vezi, Ustavni sud ima u vidu da je osporenim odlukama usvojen tužbeni zahtjev prema kojem su apelanti obavezani da tužitelju nadoknade nematerijalnu štetu po osnovu pretrpljenih duševnih bolova u određenom novčanom iznosu za iznesenu klevetu učinjenu putem sredstva javnog informiranja - štampe.
33. Budući da se suština zahtjeva apelanata odnosi na zaštitu „prava na slobodu izražavanja“ i iz toga proistekle obaveze na naknadu štete, koje je zaštićeno članom 10. Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), ispitati da li se u konkretnom slučaju radi o neistinitom iznošenju činjenica (kleveti) i da li su redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje zaštite prava apelanata na slobodu izražavanja. Pravo na slobodu izražavanja
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
h) Slobodu izražavanja.
35. Član 10. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i saopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.
2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.
a) Opći principi
36. Ustavni sud podsjeća da pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalificiranih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definiraju samo pravo, a drugim stavom definiraju dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava pod uvjetima propisanim drugim stavom. Ova sloboda se, uz ograničenja iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, ne odnosi samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su primljene pozitivno, ili se smatraju neuvredljivim, ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi, Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46, i Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine, tačka 42). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja koja neki princip potvrđuju kao pravilo, ili ga negiraju kao puku deklaraciju, jer svaki izuzetak koji ograničava pravo na slobodu izražavanja mora biti uvjerljivo utvrđen.
37. Ustavni sud, također, ukazuje na to da je malo prostora u okviru člana 10. stav 2. Evropske konvencije za ograničavanje političkog govora ili debate o pitanjima od javnog interesa. U tom smislu, granice prihvatljivog kriticizma su šire kad su u pitanju javne ličnosti kao što su političari nego kad su u pitanju privatna lica. Za razliku od privatnih lica, javne ličnosti se neizbježno i svjesno stavljaju pred ocjenu javnosti, a njihove riječi i djela izloženi su pažljivijem ispitivanju javnosti, pa, stoga, moraju pokazati i veći stepen tolerancije (vidi, Evropski sud, Hrico protiv Slovačke, presuda od 20. jula 2004. godine, aplikacija broj 49418/99, stav 40 [e]). Evropski sud, također, podržava pravo na saopćavanje informacija od javnog interesa, u dobroj vjeri, čak i kada takva saopćenja sadrže neistinite ili štetne izjave o privatnim licima (vidi, Evropski sud, Bladet Tromso i Stensaas protiv Norveške [GC], br. 21980/93) i naglašava da se mora uzeti u obzir da li se sporne izjave odnose na lični život lica koje je u pitanju, ili na njegovo postupanje u nekoj drugoj društvenoj sferi od javnog interesa. U vezi sa ograničenjima koja se tiču prava na slobodu izražavanja i koja su propisana u članu 10. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud napominje da je u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi da li su domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s principima ustanovljenim u članu 10. Evropske konvencije, kao i da li su domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica.
b) Primjena navedenih principa na konkretan slučaj
38. Dovodeći navedene opće principe u vezu s činjenicama konkretnog predmeta (na neke od njih su ukazali apelanti), Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju osporene presude donesene na osnovu odredaba ZZK i ZOO iz čega proizlazi da je miješanje u pravo na slobodu izražavanja propisano zakonom. Ovi zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidiv. Osim toga, osporene presude su donesene u građanskoj parnici koju je pokrenuo tužitelj protiv apelanata zbog nanošenja štete njegovom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja u pravo apelanata na slobodu izražavanja zaštita „ugleda ili prava drugih“ u okviru prava na privatnost, dakle, ugleda tužitelja, što je, svakako, legitiman cilj.
39. Ustavni sud, dalje, treba ispitati da li su u osporenim presudama uzeti u obzir svi faktori koji su bili opredjeljujući u zaključku da su u konkretnom slučaju apelanti klevetom prouzrokovali štetu tužitelju. S tog aspekta se, prije svega, postavljaju pitanja: da li je u konkretnom slučaju napravljena jasna distinkcija između činjenica i vrijednosne ocjene, te da li su uzeti u obzir svi relevantni faktori, bez obzira na to da li je u pitanju činjenica ili vrijednosni sud, i to: da li informacija doprinosi raspravi od javnog interesa, ili su iznesene tvrdnje koje se tiču privatnosti lica koje je u pitanju, da li je lice o kojem je riječ javna ili privatna ličnost, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju (djelomično ili potpuno), da li je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno, da li su ispoštovani općeprihvaćeni profesionalni standardi i, konačno, da li su prenositelji informacije postupali u dobroj vjeri?
40. Imajući u vidu navedene relevantne kriterije, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o zahtjevu tužitelja jasno utvrdili nesporne činjenice koje se tiču datuma objave i sadržaja spornog teksta pod naslovom „Stupar i Praštalo ojadili Tržnicu za 2 miliona KM“, objave tužiteljevog demantija posredstvom prvoapelanta u skraćenom obliku 3. augusta 2011. godine i činjenice da je tužitelj odlukom 6. vanredne Skupštine akcionara „Tržnice“ a.d. Banja Luka imenovan u Upravni odbor tog preduzeća na čijem čelu je bio od oktobra 2009. godine do 6. aprila 2010. godine. Također je napravljena jasna razlika u kvalitativnom smislu, te je u presudama jasno napomenuto da sporni novinski tekst predstavlja činjenično izražavanje o tužitelju u svojstvu predsjednika akcionarskog društva (pravnog lica), a ne vrijednosni sud.
41. U takvoj situaciji za redovne sudove se kao sporno postavilo pitanje istinitosti, odnosno neistinitosti iznesenih tvrdnji, kao jednog od osnova odgovornosti za štetu učinjenu klevetom iz člana 5. ZZK. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo obiman dokazni postupak i u vezi sa sadržajem spornog teksta, konkretno njegovom ne/istinitošću, utvrdio činjenice koje tužitelj u konkretnom slučaju pri izvođenju dokaza saslušanjem u svojstvu parnične stranke nije osporio, a time ni njihovu istinitost, i to: da je Okružno tužilaštvo protiv njega podiglo optužnicu za krivično djelo nesavjestan rad u službi, da je optužnicu potvrdio Okružni sud, da je Upravni odbor „Tržnice“ na čijem je čelu bio donio odluku o naknadi štete bivšem direktoru „Tržnice“ (protiv kog je, također, bio pokrenut krivični postupak) kojom je odobrena isplata novčanih sredstava u iznosu od 19. 520,85 KM a iznos je utvrđen na osnovu predračuna troškova „Verano Motorsa“ Banja Luka, da je u vrijeme kada je faktički vršio dužnost predsjednika Upravnog odbora „Tržnice“ u tom preduzeću angažirana Agencija za osiguranje imovine i lica „Volf“ radi eksternog osiguranja društva.
42. Nasuprot utvrđenju istinitosti prethodnih navoda, ostali navodi u tekstu koji se tiču krivičnog djela zloupotreba službenog položaja (za koje je bio optužen direktor „Tržnice“ D.S. i u spornom tekstu naveden zajedno sa tužiteljem) i navodi prema kojima je tužitelj „ojadio“ „Tržnicu“ za dva miliona maraka ocijenjeni su kao neistiniti (klevetnički), jer apelanti u postupku nisu uspjeli dokazati njihovu istinitost. U tom smislu je usvojen stav da apelanti izvođenjem dokaza saslušanjem svjedoka (akcionara „Tržnice“) na okolnost zaključenja štetnih ugovora nisu dokazali svoje tvrdnje, jer, kako je obrazloženo, iskazi svjedoka u kojima su se izjašnjavali o određenim nepravilnostima i nezakonitostima u „Tržnici“ dok je predsjednik Upravnog odbora bio tužitelj nisu potkrijepljeni materijalnim dokazima koji se, u pravilu, utvrđuju u sudskom krivičnom postupku (da su potpisivani štetni ugovori, da je preduzeću nanesena ogromna šteta), pa su stoga ocijenjeni kao neistiniti. Imajući u vidu navedeno utvrđenje, redovni sudovi su bili jedinstveni u stavu da je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog duševnih bolova prouzrokovanih klevetom osnovan, jer su apelanti o njemu u spornom novinskom tekstu iznijeli neistinite činjenice. Pri tome su redovni sudovi imali u vidu odredbu člana 5. stav 1. ZZK kojom je propisana odgovornost svakog poslovno sposobnog lica koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem neistinitog izražavanja, identificirajući to lice trećem licu, u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja. Sa tog aspekta, kako proizlazi iz obrazloženja pobijanih presuda, tužitelj je na temelju izvedenih dokaza u postupku dokazao neistinitost tvrdnji apelanata iznesenih u spornom novinskom tekstu zbog kojih mu je nastala šteta, a apelanti, s druge strane, nisu dokazali istinitost tih (svojih) navoda osim u dijelu koji se odnosi na podizanje i potvrđivanje optužnice protiv tužitelja (ali ne za dva, već za jedno krivično djelo).
43. Pri izvođenju zaključka o postojanju osnova odgovornosti za štetu učinjenu klevetom sudovi su se, kako proizlazi iz obrazloženja osporenih presuda, rukovodili isključivo primjenom pravila o teretu dokazivanja, i to na okolnost istinitosti, odnosno neistinitosti iznesenih tvrdnji u spornom tekstu. U vezi s tim, za Ustavni sud se, imajući u vidu specifičnost postupka radi naknade štete učinjene klevetom, postavlja pitanje da li je princip o teretu dokazivanja kao opći princip parničnog postupka na kom su redovni sudovi utemeljili svoje odluke jedino i isključivo primjenjiv i u vezi s kojim okolnostima (ne/istinitosti tvrdnji, postojanja svijesti, standarda postupanja u dobroj vjeri) ili, nasuprot tome, redovni sudovi koji odlučuju o suprotstavljenim pravima (tužitelja i apelanata) o takvom zahtjevu imaju obavezu ocijeniti sve relevantne faktore koji se tiču konkretnog slučaja? Naime, iz prakse Evropskog suda koju slijedi Ustavni sud proizlazi cijeli dijapazon faktora koji mogu biti relevantni prilikom odmjeravanja prava i interesa pri odlučivanju o potencijalno suprotstavljenim pravima (pravu na ugled i pravu na slobodu izražavanja) koji u vezi s objavljenom informacijom obuhvataju: ne/postojanje javnog interesa, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, ne/postojanje standarda postupanja „u dobroj vjeri“, način pribavljanja informacije i niz drugih faktora koji u okolnostima svakog pojedinog slučaja mogu biti vrlo važni, imajući pri tome u vidu da svaki izuzetak koji ograničava pravo na slobodu izražavanja mora biti uvjerljivo utvrđen i obrazložen.
44. U vezi s navedenim, Ustavni sud uočava da redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka nisu obavili odgovarajuću analizu relevantnih faktora i materijalnih odredaba iz člana 5. st. 2. i 3. ZZK kojima je propisana odgovornost za klevetu i izuzetaka od ove odgovornosti koje su propisane u članu 6. ZZK kao lex specialis u odnosu na druge zakone. Navedenim odredbama je, između ostalog, propisano da odgovornost postoji ako su neistinite činjenice iznesene namjerno ili usljed nepažnje (postojanje svijesti), odnosno da ova odgovornost ne postoji ako je izražavanje, u suštini, istinito i razumno. Pri tome su potpuno zanemarene okolnosti koje se odnose na status tužitelja, sferu njegovog djelovanja u relevantnom periodu, kao i nespornu činjenicu iz koje proizlazi da je optužnica protiv tužitelja u relevantnom periodu (u vrijeme objave) bila podignuta i potvrđena zbog sumnje u krivično djelo nesavjestan rad u službi, dakle zbog djelovanja u društvenoj sferi (rukovodilac pravnog lica), koja je naknadno povučena (godinu dana od objave spornog teksta).
45. S tog aspekta, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nije mogao ocijeniti da su se redovni sudovi pri evidentnoj potrebi koja dopušta pokretanje pitanja o eventualnim nepravilnostima u poslovanju pravnog lica koje bi mogle prouzrokovati štetu za to pravno lice (zbog čega se protiv tužitelja vodio krivični postupak) uopće bavili spornim izražavanjem u vezi s kriterijima uspostavljenim u materijalnim odredbama ZZK i standardima uspostavljenim u članu 10. Evropske konvencije (status tužitelja, javni interes, prihvatljiva kritika ...). Naime, redovni sudovi su tvrdnje tužitelja, pa, prema tome, i osnov tužbenog zahtjeva za naknadu štete učinjene klevetom prihvatili isključivo zbog toga što apelanti ponuđenim i izvedenim dokazima (iskazima svjedoka koji nisu potkrijepljeni materijalnim dokazima) nisu dokazali istinitost tvrdnji iznesenih u spornom novinskom tekstu iz čega je proizašao zaključak o njihovoj očiglednoj neistinitosti, odnosno učinjenoj kleveti.
46. Ustavni sud, u tom smislu, podsjeća na presudu Evropskog suda u predmetu Dalban protiv Rumunije (presuda od 28. septembra 1999. godine, tač. 49-50) u kojoj je aplikant, novinar, napisao članak u kojem se govorilo o nizu prevara koje je počinio izvršni direktor poljoprivrednog preduzeća u vlasništvu države s kojim je bio povezan jedan od senatora, zbog čega su ga domaći sudovi sankcionirali. Evropski sud je, utvrđujući kršenje prava na slobodu izražavanja, naveo da bi „bilo neprihvatljivo da se novinaru zabrani izražavanje kritičkog vrijednosnog suda osim onda kada je u stanju dokazati njegovu istinu“. U tom slučaju Evropski sud je uočio da nema dokaza prema kojima je opis događaja iz članka potpuno neistinit i da je cilj bio isključivo podsticanje klevetničkih izjava protiv izvršnog direktora i senatora, da nije pisao o aspektima privatnog života, već o njegovom ponašanju i držanju u svojstvu izabranog predstavnika i da se novinari pod određenim okolnostima mogu osloniti na glasine kada izvještavaju o pitanjima od javnog interesa. Domaći sudovi su smatrali da način na koji je aplikant iznio svoje mišljenje ne odgovara realnosti i da se, stoga, radi o kleveti, te da je činjenica prema kojoj nije bilo osnova da se protiv izvršnog direktora pokrene krivični postupak zbog navodnih prevara dovoljna da se utvrdi da je informacija u članku neistinita.
47. Imajući u vidu navedenu praksu, kao i uspostavljene relevantne kriterije, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, propuštajući da ocijene da li je u okolnostima konkretnog slučaja postojao legitimni interes da se društvena zajednica obavijesti o nepravilnostima u poslovanju pravnog lica kojim je u relevantnom periodu u svojstvu predsjednika Upravnog odbora rukovodio tužitelj, protiv kojeg je nesporno bio pokrenut krivični postupak, te da sporno izražavanje dovedu u širi kontekst (relevantni faktori navedeni u stavu 39. ove odluke) i kontekst relevantnih odredaba ZZK, dakle, kako onih koje propisuju odgovornost za klevetu, tako i onih koje propisuju izuzetke od ove odgovornosti, standardima uspostavljenim u odredbi člana 10. Evropske konvencije, prekoračili granice „slobodne procjene“ koju, u smislu člana 10. Evropske konvencije, apelanti uživaju. U svjetlu navedenog, Ustavni sud ponavlja da je unutar člana 10. stav 2. Evropske konvencije malo prostora za ograničavanje rasprave o pitanjima od javnog interesa, što je rezultiralo miješanjem u pravo apelanata na slobodu izražavanja koje u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo nužno u demokratskom društvu.
48. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja povrijeđeno pravo apelanata na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
Ostali navodi
49. S obzirom na zaključke o povredi prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje navode o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava iz člana 17. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, propuštajući da ocijene da li je u okolnostima konkretnog slučaja postojao legitimni interes da se društvena zajednica obavijesti o nepravilnostima u poslovanju pravnog lica kojim je u relevantnom periodu u svojstvu predsjednika Upravnog odbora rukovodio tužitelj, protiv kojeg je nesporno bio pokrenut krivični postupak, te da sporno izražavanje dovedu u širi kontekst i kontekst relevantnih odredaba ZZK, dakle, onih koje propisuju odgovornost za klevetu i onih koje propisuju izuzetke od ove odgovornosti, standardima uspostavljenim u odredbi člana 10. Evropske konvencije, prekoračili granice „slobodne procjene“ koju, u smislu navedene odredbe, apelanti uživaju, što je rezultiralo miješenjem u pravo apelanata na slobodu izražavanja, koje u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo nužno u demokratskom društvu.
51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman