Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3275/17 (B. J.)
Odluka donesena 06. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3275/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3275/17, rješavajući apelaciju Branislava Janjetovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Branislav Janjetović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 U 002861 16 Uvp od 24. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Branislav Janjetović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, podnio je 31. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 14 0 U 002861 16 Uvp od 24. maja 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude, kojom je odbijena apelantova tužbe podnesena protiv rješenja tuženog (Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite RS), kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta, kojim je, između ostalog, apelantu priznato pravo na dodatak za pomoć i njegu drugog lica u visini 10% prosječne neto plate u Republici Srpskoj ostvarene u prethodnoj godini.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je osporeni akt tuženog u činjeničnom smislu zasnovan na nalazu i mišljenju drugostepene stručne komisije za utvrđivanje sposobnosti lica u postupku ostvarivanja prava iz socijalne zaštite i utvrđivanja funkcionalnog stanja apelanta, u kojem se navodi, između ostalog, da kod apelanta postoji djelimična zavisnost od pomoći i njege drugog lica. S tim u vezi Vrhovni sud je ocijenio da je navedeni nalaz i mišljenje potpun, jasan i dovoljno obrazložen, dat u skladu sa odredbama člana 5. stav 2. tačka b), podtačke 4. i 5. Pravilnika o utvrđivanju sposobnosti lica u postupku ostvarivanja prava iz socijalne zaštite i utvrđivanja funkcionalnog stanja korisnika (u daljnjem tekstu: Pravilnika), kojim su propisani kriterijumi za utvrđivanje funkcionalnog stanja, te da se zbog trajnih i progresivnih oštećenja u intelektualnom, emocionalnom i socijalnom funkcionisanju uz djelimičnu zavisnost od pomoći drugog lica i Bartelov indeks sa rezultatom od 61 do 90 bodova, primjenjuje djelimična zavisnost apelanta od pomoći i njege drugog lica. Naime, da je prema Bartelovom indeksu sa rezultatom od 61 do 90 bodova, koji je instrument za procjenu aktivnosti svakodnevnog života, kod apelanta na pouzdan način, na osnovu nalaza i mišljenja prvostepene stručne komisije, pravilno utvrđena i određena djelimična zavisnost od pomoći i njege drugog lica u skladu sa članom 12. stav 3. Pravilnika (kojim je propisano da je Bartelov test instrument za procjenu aktivnosti svakodnevnog života, odnosno da Bartelov indeks određuje potpunu ili djelimičnu zavisnost od pomoći i njege drugog lica u aktivnostima svakodnevnog života ili nepostojanje zavisnosti od pomoći i njege drugog lica). Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 32. stav 3. Zakona o socijalnoj zaštiti, propisano da pravo iz stava 1. tog člana (pravo na dodatak za pomoć i njegu drugog lica), mogu ostvariti lica koja su potpuno ili djelimično zavisna od pomoći ili njege drugog lica u zadovoljavanju osnovnih životnih i fizioloških potreba. Nadalje, da je odredbom člana 34. stav 1. navedenog zakona propisano da visina dodatka za pomoć i njegu drugog lica se obračunava u procentu od prosječne neto plate ostvarene u Republici Srpskoj u prethodnoj godini i iznosi: a) 20% od osnovice za lice koje cjelodnevno i u potpunosti zavisi od drugog lica u zadovoljavanju osnovnih životnih i fizioloških potreba i koje nije u mogućnosti da uz upotrebu bilo kojih pomagala samo zadovoljava te potrebe i b) 10% od osnovice za lice kojem je neophodna djelimična pomoć drugog lica u zadovoljavanju osnovnih životnih i fizioloških potreba. Vrhovni sud je ocijenio da je u vezi sa gore navedenim, pravilno apelantu priznato pravo na dodatak za pomoć i njegu drugog lica u visini 10% prosječne neto plate u Republici Srpskoj ostvarene u prethodnoj godini, što za 2015. godinu iznosi 82,50 KM, u skladu sa odredbom člana 32. stav 3. u vezi sa članom 34. stav 1. tačka b) Zakona o socijalnoj zaštiti, iz razloga što visina dodatka za pomoć i njegu drugog lica zavisi od funkcionalnog stanja lica, u konkretnom slučaju apelanta i njegove mogućnosti u zadovoljavanju svakodnevnih životnih i fizioloških potreba, a to je djelimična zavisnost od pomoći i njege drugog lica.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da su mu prava povrijeđena jer je Vrhovni sud odbio da mu dodijeli pomoć od 162 KM, a koju apelant smatra da je trebao dobiti jer je vrlo bolestan i da bi mu taj iznos omogućio da kupi 10 vrsta lijekova kojih redovno koristi. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (uopšteno navodeći prava zagarantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom), koje navode je zasnovao na istim tvrdnjama gore već navedenim.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Prije svega, Ustavni sud zapaža da apelant uopšte ne obrazlaže zbog čega smatra da su mu osporenom odlukom povrijeđena navedena prava. S obzirom na to, te kako apelant osim paušalnih navoda iz kojih proizlazi samo da je nezadovoljan osporenom odlukom u pogledu visine dodatka za pomoć i njegu drugog lica, nije ponudio niti jedan dokaz koji bi učinio vjerovatnim i mogućim da je osporenom odlukom došlo do povrede navedenih prava na koja se pozvao u predmetnoj apelaciji, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi kao takvi očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
7. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
8. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman