Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3499/15 (U. G.)
Odluka donesena 20. 12. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Penzija
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Upravni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Upravni postupak
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o upravnom postupku · čl. 9
- Zakon o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uvjetima · čl. 41
- Zakon o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uvjetima
- Zakon o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uvjetima
- Uredba o izmjeni i dopuni uredbe o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg federalnog ministarstva odbrane
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg federalnog ministarstva odbrane
- Zakon o upravnim sporovima
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu mirovinu vojnih osiguranika vojske Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnim uvjetima pripadnika bivše vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg federalnog ministarstva odbrane
- Uredba o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg federalnog ministarstva odbrane
- Uredba o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika vojske Federacije Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-3499/15
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3499/15, rješavajući apelaciju Uzeira Gološa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Uzeira Gološa.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 007334 13 Uvp od 21. maja 2015. godine.
Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Uzeiru Gološu u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.200,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu Uzeiru Gološu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Uzeira Gološa podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 007334 13 Uvp od 21. maja 2015. godine, Presude Kantonalnog suda Mostar broj 07 0 U 007334 12 U od 24. decembra 2012. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj FZ3/2-1063303278 od 12. jula 2012. godine i Rješenja direktora Kantonalne administrativne službe Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj FZ10/2-1063303278 od 26. januara 2012. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.
Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Uzeir Gološ (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Azem Mehonić, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 007334 13 Uvp od 21. maja 2015. godine, Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 007334 12 U od 24. decembra 2012. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Zavod PIO) broj FZ3/2-1063303278 od 12. jula 2012. godine i Rješenja direktora Kantonalne administrativne službe Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Služba) broj FZ10/2-1063303278 od 26. januara 2012. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Zavoda PIO i Službe zatraženo je 26. maja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni i Kantonalni sud dostavili su odgovore na apelaciju 30. maja, odnosno 5. juna 2017. godine. Zavod PIO i Služba nisu odgovorili.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 19. marta 2007. godine Službi podnio zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju prema Uredbi o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane („Službene novine FBiH“ br. 75/06, 58/07, 89/07, 31/08 i 77/09; u daljnjem tekstu: Uredba).
6. Rješenjem Službe broj FZ10/2-1063303278 od 26. januara 2012. godine odbijen je apelantov zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju primjenom Uredbe. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u provedenom postupku nakon izvedenih dokaza i njihove ocjene na osnovu člana 9. Zakona o upravnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 48/99; u daljnjem tekstu: ZUP) odbijen apelantov zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju. Dalje je navedeno da je u vrijeme podnošenja zahtjeva važila Uredba objavljena u „Službenim novinama FBiH“ broj 75/06, čija primjena je otpočela nakon izmjena Uredbe objavljenih u „Službenim novinama FBiH“ br. 58/07, 89/07 i 31/08. Međutim, kako je dalje navedeno, Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-40/10 od 5. aprila 2011. godine, koja je objavljena u „Službenim novinama FBiH“ broj 34/11 od 6. juna 2011. godine, utvrđeno je da Uredba nije u skladu s Ustavom Federacije BiH.
7. U obrazloženju je dalje navedeno da je odredbom člana IV.C.3.12.(b) Ustava Federacije BiH propisano da su odluke Ustavnog suda Federacije BiH konačne i obavezujuće, posebno kada Sud utvrdi da zakon, usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis Federacije ili bilo kojeg kantona ili općine nije u skladu s Ustavom Federacije BiH, te da se takav zakon ili drugi propis neće primjenjivati odnosno stupiti na snagu osim ukoliko se ne izmijeni na način koji propiše Sud ili ukoliko Sud ne utvrdi prijelazna rješenja koja ne mogu biti na snazi duže od šest mjeseci. Presudom Ustavnog suda FBiH broj U-40/10 od 5. aprila 2011. godine samo je utvrđeno da navedena uredba nije u skladu s Ustavom Federacije BiH. Kako je dalje navedeno, Ustavom Federacije BiH nije regulirano pitanje od kada se propis koji je proglašen neustavnim neće primjenjivati, ali je to pitanje regulirano članom 40. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom. Istaknuto je da je članom 40. stav 1. navedenog zakona propisano da se usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis organa federalne, kantonalne ili općinske vlasti za koji Ustavni sud utvrdi da nije u skladu s Ustavom neće primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u „Službenim novinama FBiH“, odnosno predloženi zakon ili drugi propis neće stupiti na snagu.
8. Služba je utvrdila da se u konkretnoj upravnoj stvari, imajući u vidu da je Ustavni sud Federacije BiH za materijalni propis povodom kojeg je pokrenut postupak za priznavanje prava na starosnu penziju, dakle Uredbu, proglasio da nije u skladu s Ustavom FBiH, te da je presuda Ustavnog suda Federacije BiH objavljena u „Službenim novinama Federacije BiH“ od 6. juna 2011. godine, dakle prije nego što je odlučeno o zahtjevu osiguranika (apelanta), odredbe Uredbe ne mogu primijeniti, čak i pod pretpostavkom da je osiguranik ispunjavao uvjete propisane navedenom uredbom, s obzirom na to da je prije donošenja odluke tog organa propis povodom kojeg je pokrenut postupak za priznavanje prava na starosnu penziju proglašen neustavnim.
9. Rješenjem Zavoda PIO broj FZ3/2-1063303278 od 12. jula 2012. godine apelantova žalba na prvostepeno rješenje je odbijena. U obrazloženju rješenja Zavod PIO je istakao da je u osporenom rješenju pravilno utvrđeno činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno materijalno pravo, zbog čega je apelantova žalba odbijena kao neosnovana.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 007334 12 U od 24. decembra 2012. godine u upravnom sporu apelantova tužba protiv navedenog rješenja Zavoda PIO odbijena je kao neosnovana.
11. Kantonalni sud je zakonitost osporenog upravnog akta ispitao u granicama zahtjeva i razloga tužbe, na osnovu člana 34. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS). Nadalje, u obrazloženju je istaknuto da je apelant zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju podnio po osnovu Uredbe (zahtjev podnesen 19. marta 2007. godine). Dalje je utvrđeno da su prvostepeno i osporeno rješenje doneseni poslije objavljivanja Presude Ustavnog suda FBiH broj U-40/10 od 5. aprila 2011. godine u „Službenim novinama Federacije BiH“, kojom je utvrđeno da Uredba nije u saglasnosti s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, pa ti organi povodom apelantovog zahtjeva za ostvarivanje prava na starosnu penziju nisu mogli primijeniti Uredbu jer se poslije objavljivanja spomenute presude Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine u „Službenim novinama Federacije BiH“ ona nije mogla primjenjivati.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 07 0 U 007334 13 Uvp od 21. maja 2015. godine apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje navedene presude Kantonalnog suda odbijen je kao neosnovan.
13. Vrhovni sud je na osnovu člana 45. ZUS-a ispitao zakonitost osporavane presude u granicama zahtjeva i povrede propisa iz člana 41. stav 2. tog zakona.
14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da, prema odredbama čl. 1. i 2. Zakona o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uvjetima (u daljnjem tekstu: Zakon o potvrđivanju prava) koji je stupio na snagu 14. jula 2011. godine, proizlazi da se potvrđuje ostvareno pravo na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima samo za ona lica koja su već ostvarila pravo na starosnu penziju primjenom propisa navedenih u članu 2. tog zakona, među kojima je navedena i Uredba za koju je Ustavni sud Federacije BiH utvrdio da nije u skladu s Ustavom FBiH. S obzirom na odgovarajuće odredbe Ustava FBiH, kao i odredbu člana 40. stav 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH, Vrhovni sud je utvrdio da je prvostepeni sud našao da tuženi Zavod PIO i Sud nisu mogli primijeniti odredbe Uredbe jer je prije donošenja osporenog rješenja odnosno odluke suda o apelantovoj tužbi propis na osnovu kojeg je prvostepenim rješenjem odbijen apelantov zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju proglašen neustavnim. Imajući u vidu da predmetna presuda Ustavnog suda FBiH ima deklaratorni karakter, što podrazumijeva da je Uredba od samog donošenja neustavna (a Zakon o potvrđivanju prava ne može se primijeniti na lica koja su podnijela zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju prema Uredbi, a do stupanja na snagu tog zakona nije im pravosnažnim rješenjem priznato pravo prema Uredbi), to je, prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilno odlučio prvostepeni sud kada je apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu.
15. Kako je nesporno da je u konkretnoj stvari u vrijeme donošenja osporenog rješenja Zavoda PIO (povodom apelantove žalbe izjavljene protiv prvostepenog rješenja), a i osporavane presude prvostepenog suda Ustavni sud FBiH svojom presudom broj U-40/10 od 5. aprila 2011. godine, koja je objavljena u „Službenim novinama FBiH“, utvrdio da predmetna uredba nije u skladu s Ustavom FBiH, Vrhovni sud je zaključio da više nije ni postojao pravni osnov odnosno propis prema kojem je rješavano o apelantovom zahtjevu za priznavanje prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima. Tako je, kako je dalje navedeno, prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantovu tužbu u postupku upravnog spora, a za svoj zaključak u obrazloženju osporavane presude dao potpune i jasne razloge, koje u svemu prihvata i taj sud, posebno imajući u vidu da su prema odredbi člana IV.C.3.12.(b) Ustava Federacije BiH odluke Ustavnog suda konačne i obavezujuće, što podrazumijeva da onemogućavaju primjenjivanje propisa za koji je utvrđeno da nije u skladu s Ustavom FBiH. Vrhovni sud je smatrao da se stoga ne može zaključiti da se u konkretnoj upravnoj stvari radilo o bilo kakvoj povredi zakona ili apelantovih prava zaštićenih Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Stoga se, kako je navedeno, njegove tvrdnje u tom pogledu ukazuju neosnovanim (Zavod PIO, a i prvostepeni sud nisu ni mogli ispitivati da li je u prvostepenom rješenju pravilno primijenjen propis koji je proglašen neustavnim). Nadalje, kako pravosnažnim rješenjem nadležnih organa apelant nije ni ostvario pravo na starosnu penziju primjenom navedene uredbe do 14. jula 2011. godine kada je stupio na snagu Zakon o potvrđivanju prava, Vrhovni sud je zaključio da time prvostepeni sud (a ni tuženi Zavod PIO) nije ni mogao na apelantov slučaj primijeniti odredbe čl. 1. i 2. tog zakona.
16. Vrhovni sud je također utvrdio da su bez utjecaja na drugačije rješenje konkretne upravne stvari i apelantovi navodi iz zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke u pogledu zakonskih rokova za rješavanje o njegovom zahtjevu iz 2007. godine (kojim je tražio ostvarivanje prava na starosnu penziju pod povoljnim uvjetima primjenom Uredbe iz 2006. godine) budući da ni odredbe ZUP-a ne propisuju da stranke mogu ostvariti određena prava ako o njima nije riješeno u rokovima propisanim tim zakonom. Inače, u smislu odgovarajućih odredaba tog zakona apelant je mogao da podnese tuženom Zavodu PIO (kao organu višeg stepena) žalbu zbog „šutnje administracije“ zbog toga što nadležni prvostepeni organ nije donio rješenje u propisanom roku, te je imao mogućnost da koristi i druga pravna sredstva, u smislu odredaba citiranog ZUS-a, to jeste da pokrene eventualno upravni spor zbog „šutnje administracije“ – nedonošenja u propisanom roku upravnog akta povodom zahtjeva ili žalbe. Vrhovni sud je zaključio da je na određeni način i propustom samog apelanta njegov zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima iz 2007. godine riješen tek tokom 2012. godine.
17. Imajući u vidu izneseno, Vrhovni sud je i ostale navode iz zahtjeva za vanredno preispitivanje ocijenio neosnovanim, pa je primjenom člana 46. stav 1. ZUS-a donio navedenu presudu. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Istakao je da je zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju podnio 19. marta 2007. godine, a da je prvostepeni organ tek nakon proteka roka od pet godina donio svoje rješenje. Dalje je naveo da je prema članu
216. ZUP-a nadležni organ dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci u roku od 30 dana od dana prijema zahtjeva, odnosno u roku od 60 dana ako se provodi ispitni postupak. Da je prvostepeni organ odlučio o apelantovom zahtjevu od 19. marta 2007. godine u zakonskom roku iz člana 216. ZUP-a apelant bi ostvario pravo na starosnu penziju prema Uredbi, i to počevši od 19. marta 2007. godine, te bi mu, prema Zakonu o potvrđivanju prava, to pravo bilo potvrđeno i regulirano tako da bi mogao nastaviti i dalje da koristi to pravo. Međutim, prvostepeni organ je grubo prekršio odredbe člana 216. ZUP-a i rješenje od 26. januara 2012. godine donio tek nakon pet godina od dana podnošenja zahtjeva, zbog čega je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i djelotvoran pravni lijek. Smatra da su organi uprave i redovni sudovi pogrešno primijenili odredbu člana 40. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije BiH. Smatra da se njegov zahtjev trebao riješiti prema propisima koji su važili u vrijeme podnošenja zahtjeva, dakle prema Uredbi koja je tada bila na snazi. Dalje smatra da je diskriminiran u odnosu na druga lica koja su penziju ostvarila prema Uredbi. Također smatra da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku zbog čega potražuje naknadu nematerijalne štete.
b) Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da pred tim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji jer je presuda donesena u skladu s važećim propisima i na osnovu dokumentacije koja se nalazila u spisu.
20. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su navodi iz apelacije neosnovani, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
21. U Zakonu o postupku pred Ustavnim sudom FBiH („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 37/03) relevantne odredbe glase:
Član 40.
Usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis organa federalne, kantonalne ili općinske vlasti za koji Ustavni sud utvrdi da nije u skladu sa Ustavom neće se primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u „Službenim novinama FBIH“, odnosno predloženi zakon ili drugi propis neće stupiti na snagu.
22. U Zakonu o upravnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:
Član 216. st. 1, 2. i 3.
(1) Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog pitanja i dr.), nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
(2) U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od 60 dana, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
(3) Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1. i 2. ovog člana, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu, kao da je njen zahtjev odbijen.
23. U Zakonu o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05) relevantne odredbe glase:
Član 20. st. 1. i 3.
Ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od 30 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni po zahtjevu upravne inspekcije kojoj se stranka obratila u skladu sa članom 10. ovog Zakona, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena.
Ako u upravnom postupku prvostepeni organ protiv čijeg akta je dozvoljena žalba nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo obratiti se svojim zahtjevom drugostepenom organu.
Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga, pod uvjetima iz stava 1. ovog člana, pokrenuti i ako drugostepeni organ ne donese rješenje u propisanom roku.
Član 34.
Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tom je vezan razlozima tužbe.
Ako sud po zahtjevu iz tužbe utvrdi da je osporeni upravni akt ništavan, poništit će ga, a ako su razlozi ništavnosti sadržani i u prvostepenom upravnom aktu, poništit će i taj akt.
Član 41.
Protiv pravomoćne odluke kantonalnog suda donesene u upravnom sporu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke (u daljem tekstu: zahtjev za vanredno preispitivanje) Vrhovnom sudu Federacije ili kantonalnom sudu. Vrhovnom sudu Federacije stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje zbog povrede federalnog zakona ili drugog federalnog propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari putem kantonalnog suda.
Kantonalnom sudu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje zbog povrede kantonalnog zakona ili drugih kantonalnih propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari.
Zahtjev za vanredno preispitivanje ne može se podnijeti zbog povrede pravila postupka koja se odnosi na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.
Član 45.
Nadležni sud rješava o zahtjevu iz člana 41. ovog Zakona, po pravilu, u nejavnoj sjednici, a pobijanu odluku ispituje samo u granicama zahtjeva i povreda propisa iz člana 41. ovog Zakona navedenih u zahtjevu.
24. U Zakonu o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uvjetima („Službene novine FBiH“ br. 42/11 i 37/12) relevantne odredbe glase: Član 1.
Ovim zakonom uređuje se potvrđivanje ostvarenog prava na prijevremenu starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima za korisnike koji su to pravo ostvarili prema uredbama Vlade Federacije Bosne i Hercegovine o povoljnijem penzionisanju, kao i izuzetno ostvarivanje prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima, način njihovog finansiranja i druga pitanja.
Član 2.
Korisnicima prava na povoljnije penzionisanje, koji su to pravo ostvarili na način i pod uvjetima propisanim Uredbom o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/00, 21/01 i 25/01), (u daljnjem tekstu: Uredba I), Uredbom o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 18/04, 27/04 i 47/04), (u daljnjem tekstu: Uredba II) i Uredbom o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane ("Službene novine Federacije BiH", br. 75/06, 58/07, 89/07 i 31/08), (u daljnjem tekstu: Uredba III), potvrđuje se ostvareno pravo na starosnu penziju ostvarenu po tim propisima i to pravo nastavljaju i dalje koristiti.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 07 0 U 007334 13 Uvp od 21. maja 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu presudu primio 25. juna 2015. godine, a apelacija je podnesena 14. jula 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant pobija osporene odluke tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
32. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o upravnom postupku i postupku upravnog spora, kao i o postupku vanrednog preispitivanja sudske odluke u kojem je apelant tražio priznavanje prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima, dakle radi se o apelantovim građanskim pravima, te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. A)U odnosu na osporene odluke
33. Ustavni sud zapaža da apelant osporava odluke upravnih organa i presude redovnih sudova tvrdeći da su osporene odluke donesene na osnovu proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
34. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
36. Ustavni sud ističe da apelant smatra da su organi uprave i redovni sudovi povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje kada su odbili kao neosnovan njegov zahtjev da mu se primjenom Uredbe prizna pravo na penziju pod povoljnijim uvjetima. U vezi s tim apelacionim navodima, Ustavni sud ističe da je identična pravna pitanja već razmatrao u svojoj odluci broj AP 2303/15 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2303/15 od 15. novembra 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U citiranoj odluci Ustavni sud je zaključio da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava kada su upravni organi i redovni sudovi za svoja odlučenja dali jasne i detaljne argumente i kada nema ništa što bi ukazivalo na to da su pri tome proizvoljno primijenili zakonske propise (op. cit. AP 2303/15, tačka 57). Također, u citiranoj odluci Ustavni sud je naveo da je apelantica 5. marta 2007. godine podnijela zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju po osnovu Uredbe, te da je konačno, nakon što je Kantonalni sud vratio predmet na ponovno odlučivanje, Rješenjem direktora Kantonalne administrativne službe od 12. decembra 2013. godine odbijen apelanticin zahtjev za određivanje starosne penzije. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-40/10 od 5. aprila 2011. godine Ustavni sud Federacije BiH utvrdio da Uredba nije u skladu s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Navedena presuda Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine objavljena je u „Službenim novinama Federacije BiH“ broj 34/11 od 6. juna 2011. godine. Dakle, u konkretnoj upravnoj stvari, imajući u vidu da je zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju u skladu s Uredbom podnesen 5. marta 2007. godine, te kako je Presudom Ustavnog suda FBiH broj U-40/10 od 5. aprila 2011. godine, koja je objavljena u ,,Službenim novinama FBiH“ broj 34/11 od 6. juna 2011. godine, materijalni propis na osnovu kojeg apelantica želi ostvariti pravo na penziju, tačnije Uredba, proglašen neustavnim, posebno imajući u vidu da se sve to desilo prije nego što je donesena odluka o apelanticinom zahtjevu, to su upravni organi i redovni sudovi smatrali da se odredbe Uredbe u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti, pa su odlučili kao u dispozitivu osporenih odluka (op. cit. AP 2303/15, tačka 43).
37. Imajući u vidu činjenična i pravna pitanja o kojima je Ustavni sud već zauzeo stav u citiranoj odluci AP 2303/15, te dovodeći ih u kontekst konkretnog predmeta, Ustavni sud ističe da je apelant u konkretnom predmetu Službi podnio zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima primjenom Uredbe, a koji je u konačnici presudom Vrhovnog suda odbijen kao neosnovan. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi i organi uprave dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljno. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja navoda koje je isticao u svim pravnim lijekovima koje je koristio i koje su u konačnici ispitali Vrhovni i Kantonalni sud, te dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u konačnici u osporenoj odluci ispitao navode iz apelantovog zahtjeva za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda i dao jasno obrazloženje zašto oni ne mogu dovesti do drugačije odluke, odnosno zašto ne utječu na pravilnost osporenog akta. U datim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud smatra da su redovni sud i organi uprave u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su dokazima utvrdili činjenično stanje, te da su naveli relevantne propise na kojima su zasnovali osporene odluke i o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
38. Imajući u vidu sve navedeno, te podržavajući vlastitu praksu u citiranom predmetu AP 2303/15, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
B) Pravo na suđenje u „razumnom roku“
39. Ustavni sud zapaža da apelant predmetni postupak osporava zbog njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti s tog aspekta.
a)Relevantni principi
40. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
41. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, velik broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
42. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
43. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 19. marta 2007. godine kada je apelant podnio zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju po osnovu Uredbe, a da je taj postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 21. maja 2015. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao skoro osam godina i dva mjeseca i to je period koji će Ustavni sud ispitati.
c) Analiza dužine trajanja postupka
44. U konkretnom slučaju radi se o upravnom postupku i postupku upravnog spora, kao i o postupku vanrednog preispitivanja sudske odluke u kojem je apelant tražio ostvarivanje prava na starosnu penziju prema Uredbi, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o posebno složenom predmetu.
45. Zatim, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak ukupno trajao osam godina i dva mjeseca, što je neprihvatljivo dug period za predmetni upravni postupak i postupak upravnog spora. Pri tome, Ustavni sud zapaža da ni upravni organi niti redovni sudovi nisu naveli razloge za prekomjernu dužinu trajanja postupka. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku Služba kao prvostepeni upravni organ o apelantovom zahtjevu od 19. marta 2007. godine odlučila tek nakon četiri godine i 10 mjeseci, što je a priori van razumnog roka i što je odlučujuće utjecalo na prekomjernu dužinu postupka. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su drugostepeni upravni organ odlučujući o žalbi te redovni sudovi u postupku upravnog spora i u postupku za vanredno preispitivanje sudske odluke svoje odluke donijeli u razumnim rokovima. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na to da se radi o predmetu od posebnog značaja za apelanta, a da je od podnošenja zahtjeva do donošenja konačne odluke Vrhovnog suda proteklo osam godina.
46. U odnosu na apelantovo pravo da koristi pravne lijekove zbog šutnje administracije, Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u predmetima Štajcar protiv Hrvatske i Grčar protiv Hrvatske, odlučujući o zahtjevima podnosilaca predstavki da se utvrdi povreda prava na suđenje u razumnom roku pred upravnim tijelima, takve zahtjeve proglasio nedopuštenim budući da podnosioci predstavki nisu koristili pravne lijekove zbog „šutnje administracije“ prema Zakonu o općem upravnom postupku i Zakonu o upravnim sporovima (čije relevantne odredbe korespondiraju takvim zakonima u BiH), kojima su mogli, prema mišljenju tog suda, djelotvorno osigurati da se upravni postupak ubrza i da se donese odluka o njihovim zahtjevima (vidi Evropski sud, Štajcar protiv Hrvatske, zahtjev broj 46279/99, odluka o dopuštenosti od 20. januara 2000. godine i Grčar protiv Hrvatske, zahtjev broj 22715/09, presuda od 17. septembra 2013. godine). Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u svojoj praksi u predmetu broj AP 3570/08 zauzeo stav da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ u postupku o apelanticinom zahtjevu za ostvarivanje prava na otpremninu ocjenjujući činjenicu da je, shodno navedenim propisima, apelantica mogla, a ne morala, da koristi navedena pravna sredstva zbog šutnje administracije da bi njen zahtjev bio blagovremeno riješen, budući da njeno nekorištenje mogućnosti koje joj je zakon davao nije sprečavalo nadležne organe da odluče o njenom zahtjevu kojima je zakonom propisana izričita obaveza da postupaju u zakonom postavljenim rokovima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3570/08 od 15. jula 2011. godine, st. 28. i 36, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
47. U odnosu na zaključak Vrhovnog suda iznesen u osporenoj presudi da je na određen način i propustom samog apelanta njegov zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima iz 2007. godine riješen tek tokom 2012. godine, Ustavni sud zapaža da je apelant korištenjem pravnih lijekova zbog šutnje administracije eventualno mogao izdejstvovati da se o njegovom zahtjevu odlučuje na osnovu Uredbe u materijalnopravnom smislu. Međutim, u odnosu na dužinu konkretnog postupka i okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da činjenica da apelant nije koristio taj pravni lijek nije odlučujuća, te da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku opravdani.
48. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
49. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, koja se, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, u smislu odredbe stava (2) tog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
50. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Imajući u vidu navedenu odredbu Pravila i usvojenu praksu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51) prema kojoj bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku dvostruki iznos, Ustavni sud smatra da bi u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku trebalo isplatiti iznos od 1.200,00 KM, imajući u vidu da je navedeni postupak trajao više od osam godina. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
51. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava u suštini veže za primjenu materijalnog i procesnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.
Djelotvoran pravni lijek
52. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u upravnom postupku i postupku upravnog spora. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u konkretnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i imovinu neosnovani.
Zabrana diskriminacije
53. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
54. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Iako apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da je diskriminiran u vezi s pravom na pravično suđenje i imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razuman odnos.
55. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelantovi navodi da je diskriminiran u odnosu na druga lica koja su ostvarila pravo na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima prema Uredbi nisu dovoljni da bi potkrijepili njegove tvrdnje da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u istim ili sličnim situacijama, a što potvrđuje i praksa Ustavnog suda u predmetu koji je s ovog aspekta pokretao identična pravna pitanja (vidi već citiranu odluku broj AP 2303/15). Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i imovinu neosnovani. VIII.Zaključak
56. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni postupak trajao preko osam godina i za čije trajanje je utvrđena odgovornost organa uprave Hercegovačko-neretvanskog kantona, za što organi uprave nisu ponudili razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem.
57. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.
58. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu s proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
59. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja člana 13. Evropske konvencije kada apelant kršenje tog prava vezuje s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, te kada je apelant imao mogućnost da koristi i da je koristio zakonom propisane pravne lijekove.
60. U odnosu na apelanta nije prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i imovinu jer apelant nije ponudio dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je bio različito tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.
61. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
62. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman