Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4745/15 (J. B., I. B., R. B. i A. B.)

Odluka donesena 06. 12. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Materijalna šteta
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4745/15

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4745/15, rješavajući apelaciju Janje Budimir i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. prosinca 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Janje Budimir, Irene Budimir, Renate Budimir i Ante Budimira.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 44 0 P 012015 15 Rev od 2. srpnja 2015. godine.

Nalaže se Vladi Zeničko-dobojskog kantona da apelantima Janji Budimir, Ireni Budimir, Renati Budimir i Anti Budimiru, u skladu s člankom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke, solidarno isplati ukupan iznos od 1.000,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku uz obvezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Zeničko-dobojskog kantona da, u skladu s člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Janje Budimir, Irene Budimir, Renate Budimir i Ante Budimira podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 44 0 P 012015 15 Rev od 2. srpnja 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 44 0 P 012015 14 Gž od 17. veljače 2015. godine i Presude Općinskog suda u Žepču broj 44 0 P 012015 96 P od 23.

srpnja 2014. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6.

stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te u odnosu na pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Janja Budimir, Irena Budimir, Renata Budimir i Ante Budimir (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju ZOU Sesar-Ćurić-Miletić Mostar, podnijeli su 24. listopada 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 44 0 P 012015 15 Rev od 2. srpnja 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 44 0 P 012015 14 Gž od 17. veljače 2015. godine i Presude Općinskog suda u Žepču (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 44 0 P 012015 96 P od 23. srpnja 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Sarajevo-osiguranja d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je u razdoblju od 14. do 18. rujna 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u razdoblju od 20. do 29. rujna 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelanti su 12. kolovoza 1996. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi naknade materijalne štete – rente.

6. Presudom Općinskog suda broj 44 0 P 012015 96 P od 23. srpnja 2014. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obveže tuženi da im na ime naknade materijalne štete, izgubljenog izdržavanja – rente za razdoblje od 9. ožujka 1992. do 31. svibnja 2014. godine isplati ukupan iznos od 41.530,51 KM sa zakonskom zateznom kamatom, da im ubuduće plaća mjesečne obroke od po 67,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te nadoknadi troškove postupka. Presudom su dalje obvezani apelanti da solidarno nadoknade tuženom troškove parničnog postupka u određenom iznosu, te je tuženom odbijen preostali dio potraživanja na ime troškova postupka kao prekomjerno postavljen.

7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da među strankama nije bilo sporno da se 9. veljače 1992. godine dogodila prometna nezgoda u kojoj su sudjelovala dva vozila, vozilo kojim je upravljao vozač osiguranik tuženog i vozilo kojim je upravljao pokojni Ilija Budimir, suprug, odnosno otac apelanata, te da su oba sudionika smrtno stradala i da kazneni postupak nije vođen. Nadalje, u postupku je utvrđeno da je nesreća nastala isključivo propustima vozača osiguranika tuženog. Općinski sud je istaknuo da je tijekom postupka postalo nesporno da je tuženi po predmetnom štetnom događaju isplatio iznos od 253.359,52 KM, kako je naveo vještak u dopuni nalaza i mišljenja, i to na ime glavnice, zakonskih zateznih kamata i troškova postupka Ivi Budimiru i Ani Budimir, bratu i majci poginulog Ilije Budimir, te apelantima (u prethodnim parničnim postupcima radi naknade nematerijalne štete – duševnih bolova zbog smrti bliske osobe i materijalne štete - troškova crnine). S tim u svezi, Općinski sud je citirao članak 941. stavak 1. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te dalje naveo da je na temelju članka

93. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica, Savezno izvršno vijeće donijelo odluku o određivanju najnižih osiguranih iznosa na koji se mora ugovoriti osiguranje autoodgovornosti za štete pričinjene trećim osobama, iznose po jednom štetnom događaju (4.000,00 dinara za autobuse i teretna vozila i 2.000,00 dinara za ostala motorna vozila; u daljnjem tekstu: odluka SIV). Istaknuto je da je vještak utvrdio da je osigurana suma iznosila 33.846,15 KM, uzimajući da je najniži osigurani iznos 2.200,00 dinara i da je ona iscrpljena isplatama po ovom štetnom događaju. Međutim, Općinski sud je ocijenio da je osigurana suma bila i niža od one koju je utvrdio vještak jer je odlukom SIV-a propisana u iznosu od 2.000,00 dinara, a ne u iznosu 2.200,00 dinara. U pogledu prigovora punomoćnika apelanata da osigurana suma nije iscrpljena jer su određeni iznosi na ime štete isplaćeni Ani Budimir i Anti Budimiru, koji nisu bili stranke u ovom postupku, Općinski sud je istaknuo da je Savezno izvršno vijeće propisujući najniže osigurane svote navelo u svojim odlukama da „se osigurane svote primjenjuju po jednom štetnom događaju“. Stoga je Općinski sud ocijenio da odgovornost osiguranja do visine osigurane sume treba ocijeniti s obzirom na sve štete, odnosno ukupnu štetu nastalu u jednom štetnom događaju, a ne s obzirom na štetu koju je pretrpio pojedini oštećeni, odnosno, osigurana svota primjenjuje se na jedan štetni događaj, bez obzira na broj oštećenih osoba. Istaknuto je da je navedeno proizlazilo i iz odredbe članka 941. ZOO-a. Općinski sud je podsjetio da je dotadašnja sudska praksa zauzela stav da prilikom utvrđivanja iznosa naknade, u limitiranu svotu, uzima se u obzir samo glavnica, dok se zatezne kamate i parnični troškovi dosuđuju bez obzira na limit osiguranja. Stoga, kako je tuženi po ovom štetnom događaju isplatio ukupan iznos od 253.359,52 KM, Općinski sud je zaključio da, i kada se od glavnice odbiju zakonske zatezne kamate i troškovi postupka, osigurana suma je iscrpljena.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 44 0 P 012015 14 Gž od 17. veljače 2015. godine odbijena je žalba apelanata i potvrđena presuda Općinskog suda.

9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je odredbom članka 93. Zakona o osnovama osiguranja imovine i lica, koji je važio u vrijeme štetnog događaja, bilo propisano da najniže osigurane iznose na koje se mora ugovoriti osiguranje od autoodgovornosti određuje Savezno izvršno vijeće, što je pravilno konstatirao i prvostupanjski sud. Dalje je naveo da obveza organizacije za osiguranje na naknadu štete po osnovi osiguranja od autoodgovornosti nije mogla biti veća od iznosa koji je utvrdilo Savezno izvršno vijeće, ako ugovorom o osiguranju nije predviđen veći iznos. Stoga je ocijenjeno da je bio neutemeljen žalbeni prigovor apelanata u tom smislu, s obzirom na to da u konkretnom slučaju u tijeku dokaznog postupka nije izvršen uvid u policu osiguranja. Kako apelanti tijekom postupka nisu dokazali da je limit osiguranja bio viši od iznosa koji je utvrdilo Savezno izvršeno vijeće, Kantonalni sud je zaključio da je pravilno prvostupanjski sud smatrao da je suma osiguranja iscrpljena izvršenim isplatama, te da iz navedenog razloga nije postojala obveza osiguravača na daljnje isplate niti po jednoj osnovi, pa ni po osnovi izgubljenog izdržavanja – rente. Kantonalni sud je istaknuo da se u konkretnom slučaju radilo o izričitoj zakonskoj odredbi koja propisuje limit obveze osiguravača po osnovi obveznog osiguranja u prometu. Prema mišljenju Kantonalnog suda, navedeno je propisano i odredbom članka 941. ZOO-a, kojom je određeno da u slučaju osiguranja od odgovornosti oštećena osoba može zahtijevati neposredno od osiguravača naknadu štete koju je pretrpjela događajem za koji odgovara osiguranik, ali najviše do iznosa obveze osiguravača, jer je ta obveza limitirana u smislu članka 941. ZOO-a sumom osiguranja propisanom zakonom ili odlukom nadležnog organa, odnosno ugovorom o osiguranju ako je zaključen. Kako osiguravač odgovara samo do visine svoje obveze, Kantonalni sud je zaključio da je bila pravilna odluka prvostupanjskog suda da odbije tužbeni zahtjev iz razloga iscrpljenosti sume osiguranja, kao i da je bio pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se u limit osiguranja uračunavaju sve isplate o istom štetnom događaju učinjene ne samo apelantima nego i Ivi Budimiru i Ani Budimir.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 44 0 P 012015 15 Rev od 2. srpnja 2015. godine odbijena je revizija apelanata podnesena protiv presude Kantonalnog suda.

11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su na temelju utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, odredbe članka 941. ZOO-a u svezi s odredbom članka 93. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica, koji je važio u vrijeme štetnog događaja, kada su zbog iscrpljenosti sume osiguranja u cijelosti odbili tužbeni zahtjev. Dalje je naveo da je drugostupanjski sud u obrazloženju svoje presude dao razloge koje je kao pravilne prihvatio i Vrhovni sud. Istaknuto je da redovni sud nije ovlašten utvrđivati je li neka odredba zakona u suprotnosti s Ustavom, nego mora primjenjivati tu odredbu onako kako glasi dok je na pravnoj snazi, te da stoga nisu bili utemeljeni paušalni revizijski prigovori da je „primjena ove zakonske odredbe iz SFRJ“ (nije se moglo zaključiti na koju zakonsku odredbu se odnosio ovaj prigovor) u suprotnosti s Ustavom Bosne i Hercegovine i načelima Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. U pogledu ostalih revizijskih prigovora koji su se odnosili na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava (pitanje najnižeg iznosa osigurane sume i što ulazi u iznos osiguranja), Vrhovni sud je naveo da je drugostupanjski sud u obrazloženju svoje presude dao razloge koje je kao pravilne prihvatio i Vrhovni sud, pa nije bilo potrebe da se navedeni razlozi ponavljaju u revizijskoj presudi.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

12. Apelanti navode da im je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao sastavni dio navedenog prava, i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti navode da je odluka SIV-a, koja je primijenjena u konkretnom slučaju, suprotna Ustavu Bosne i Hercegovine, posebno katalogu prava iz članka II/3. Ustava Bosne i Hercegovine. S tim u svezi, ističu da je navedena odluka donesena već u vrijeme početka ratnih dešavanja u bivšoj Jugoslaviji i u vrijeme ogromne inflacije, te da su njezine odredbe i svrha nespojive sa sadašnjim društveno-političkim i ekonomskim uređenjem. Smatraju da je 50.000,00 DEM, odnosno 50.000,00 KM prenizak iznos i potpuno nepravedan kad se uzmu u obzir današnje vrijednosti imovine i kriteriji kod dosuđivanja nematerijalne štete. U pogledu duljine trajanja predmetnog postupka, apelanti navode da su tužbu podnijeli još 1996. godine, da je predmet bio spojen s drugim predmetima između istih stranaka sve do 2011. godine kada je razdvojen, te da je prvostupanjska presuda donesena tek 2014. godine. Apelanti traže naknadu nematerijalne štete u iznosu od po 5.000,00 KM.

b)Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud navodi da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju presude, te da nisu povrijeđena prava apelanata na pravično suđenje i imovinu, niti je bila proizvoljna primjena materijalnog prava.

14. Kantonalni sud smatra apelaciju neutemeljenom iz razloga navedenih u obrazloženjima pobijanih presuda.

15. Općinski sud navodi da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju prvostupanjske presude, te smatra da nisu povrijeđena prava apelanata na pravično suđenje i imovinu, niti je bila proizvoljna primjena materijalnog prava.

16. Tuženi smatra da pobijanim presudama nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje i imovinu. Ističu da su za konkretan slučaj isplatili sedam puta veći iznos od propisane osigurane sume, te da su svi tužitelji zbog smrti prednika dobili novčane naknade u većem iznosu od onog što bi im pripalo po današnjim kriterijima.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o obligacijskim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 941. stav 1.

U slučaju osiguranja od odgovornosti, oštećeno lice može zahtijevati neposredno od osiguravača naknadu štete koju je pretrpjelo događajem za koji odgovara osiguranik, ali najviše do iznosa osiguravačeve obaveze.

18. Zakon o osnovama sistema osiguranja imovine i lica („Službeni list SFRJ“ br. 17/90 i 82/90) u relevantnom dijelu glasi:

Član 93.

Najniže osigurane iznose na koje se mora ugovoriti osiguranje od autoodgovornosti određuje Savezno izvršno vijeće.

Obaveza organizacije za osiguranje na naknadu štete po osnovu osiguranja autoodgovornosti ne može biti veća od iznosa koji utvrđuje Savezno izvršno vijeće ako ugovorom o osiguranju nije predviđen veći iznos.

Ako iznos iz stava 1. ovog člana nije dovoljan da se nadoknade sve štete prouzrokovane istim štetnim događajem, prvenstveno se nadoknađuju štete na licima.

Ako ima više oštećenih lica, a ukupna nadoknada premašuje iznos iz stava 1.

ovog člana, prava oštećenih lica, prema organizaciji za osiguranje, srazmjerno se smanjuju.

Organizacija za osiguranje koja je isplatila jednom oštećenom licu iznos veći od onog koji mu pripada s obzirom na srazmjerno sniženje nadoknade, jer nije znala niti je mogla znati da postoje i druga oštećena lica, ostaje u obavezi prema tim drugim licima samo do visine iznosa iz stava 1. ovog člana.

VI.Dopustivost

19. U skladu s člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu s člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 44 0 P 012015 15 Rev od 2. srpnja 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu punomoćnik apelanata je primio 28. kolovoza 2015. godine, a apelacija je podnesena 24. listopada 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

22. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelanti navode da im je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao sastavni dio navedenog prava, i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

24. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

25. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

26. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosio na naknadu štete, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. a)U odnosu na suđenje u razumnom roku

27. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).

28. Ustavni sud konstatira da su apelanti 12. kolovoza 1996. godine podnijeli tužbu, da je predmetni postupak dulji niz godina bio spojen s drugim postupcima između istih parničnih stranaka i da je okončan donošenjem presude Vrhovnog suda 2. srpnja 2015. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao skoro 19 godina. S tim u svezi, Ustavni sud prije svega zapaža da je prvostupanjska presuda donesena nakon skoro 18 godina od dana podnošenja tužbe (23. srpnja 2014. godine), žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom je trajao oko sedam mjeseci (računajući od dana donošenja prvostupanjske presude), a postupak pred Vrhovnim sudom oko pet mjeseci (računajući od donošenja drugostupanjske presude).

29. Ustavni sud nalazi da se redovni sudovi nisu izjašnjavali u svezi navoda apelacije koji se odnose na duljinu postupka. Također, Ustavni sud nalazi da iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da su apelanti doprinijeli predmetnoj duljini postupka.

30. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer je duljina postupka bila pretjerano duga, čemu je Općinski sud dao odlučujući doprinos, a nije dao bilo kakve razloge kojim bi opravdao duljinu trajanja postupka.

Naknada nematerijalne štete

31. U smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda.

32. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se načelima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantima treba na ime naknade nematerijalne štete solidarno isplatiti ukupan iznos od 1.000,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija za apelante.

33. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Zeničko-dobojskog kantona, s obzirom na sjedište suda pred kojim je vođen predmetni prvostupanjski postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, uz obvezu da nakon isteka ovog roka plati apelantima zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. b)Ostali aspekti prava na pravično suđenje

34. U konkretnom slučaju apelanti smatraju da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka proizvoljno primijenili materijalno pravo. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminirajuća. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

35. Ustavni sud će se dakle izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očito da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očita proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti postavljaju, ispitati jesu li su pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

36. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je tužbeni zahtjev apelanata za naknadu materijalne štete – rente odbijen na tri sudske instance zbog iscrpljenosti osigurane sume. S tim u svezi, primjenjujući relevantne odredbe članka 941. ZOO-a, članka 93. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica i odluku SIV-a, redovni sudovi su zaključili da je suma osiguranja iscrpljena izvršenim isplatama u prethodnim parničnim postupcima koji su se ticali istog štetnog događaja (naknade nematerijalne štete – duševnih bolova zbog smrti bliske osobe i materijalne štete

– troškova crnine), te da iz navedenog razloga nije postojala obveza tuženog kao osiguravača na daljnje isplate niti po jednoj osnovi, pa ni po osnovi izgubljenog izdržavanja – rente. Prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su u svojim odlukama dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka zbog čega se može smatrati da je iscrpljena suma osiguranja u konkretnom slučaju, pri čemu su primijenjene relevantne zakonske odredbe. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnoga slučaja, Ustavni sud u razlozima pobijanih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju pobijanih odluka i primjeni relevantnih zakonskih odredaba na štetu apelanata. Do takvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući pobijane odluke i propise na kojima su utemeljene, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

37. Na temelju izloženoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, kao i u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO-a, Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica i odluke SIV-a na predmetnu situaciju, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljena.

Pravo na imovinu

39. Apelanti smatraju da im je pobijanim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovog prava, u biti, temelje na istim navodima koje su apelanti istaknuli u svezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka

1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer je predmetni postupak radi naknade štete trajao skoro 19 godina, a najveću odgovornost snosi Općinski sud koji za duljinu postupka nije dao objektivno prihvatljive razloge.

41. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo apelanata u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak

1. Europske konvencije, jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene odredaba materijalnog prava na predmetnu situaciju, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

42. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelanti kršenje tog prava vezuju za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

43. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4745/15 (J. B., I. B., R. B. i A. B.) | Sudska praksa | Aktio