Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4072/17 (L. K. iz Doboja)

Odluka donesena 06. 12. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokaz
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4072/17

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4072/17, rješavajući apelaciju Ljubinke Kolundžije, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćen tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ljubinke Kolundžije podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 K 032733 17 Kvlz od 7. septembra 2017. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 K 032733 16 Kžk od 29. marta 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 K 032733 13 K2 od 30. juna 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ljubinka Kolundžija iz Doboja (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Siniša Đorđević, advokat iz Doboja, podnijela je 27. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 K 032733 17 Kvlz od 7. septembra 2017. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 K 032733 16 Kžk od 29. marta 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 K 032733 13 K2 od 30. juna 2016. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda, te Okružnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 3. oktobra 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 10. oktobra 2017. godine, Okružni sud 11. oktobra 2017. godine, a Okružno tužilaštvo 18. oktobra 2017. godine. Osnovni sud, kom je apelacija dostavljena na odgovor 6. oktobra 2017. godine, u ostavljenom roku od osam dana nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

-Uvodne napomene

5. Osnovni sud je Presudom broj 85 0 K 032733 13 K od 29. decembra 2015. godine apelantkinju proglasio krivom da je u dva navrata, označenih datuma, kao službeno lice, republički sanitarni inspektor, zahtijevala i primila novac od G. M. da u okviru svog ovlašćenja ne izvrši radnju koju bi morala ili mogla izvršiti, pa da je počinila produženo krivično djelo primanja mita iz člana 351 stav 1 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i izrekao joj uslovnu osudu kaznu zatvora od jedne godine koja se neće izvršiti ako apelantkinja u roku od dvije godine od pravosnažnosti te presude ne učini novo krivično djelo.

6. Istom presudom apelantkinja je oslobođena od optužbi da je označenog datuma zbog neposjedovanja sanitarne knjižice od D. I. zahtijevala da joj obezbijedi i preda novac u označenom iznosu, te po novac i došla i primila ga od D. I. pa tako počinila krivično djelo primanje mita iz člana 351 stav 1 KZRS.

7. Okružni sud je Rješenjem broj 85 0 K 032733 16 Kž od 13. aprila 2016. godine uvažio apelantkinjinu žalbu i žalbu Okružnog tužilaštva, ukinuo presudu Osnovnog suda od 29. decembra 2015. godine i predmet uputio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

8. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da je prvostepeni sud prihvatio i na glavnom pretresu proveo kao dokaz prekucani tekst audio zapisa (snimljeni razgovor između apelantkinje i G. M.) dobijenog nakon pretresa mobilnog telefona G. M., a koji je obezbijedio G. M. tajno snimajući razgovor između njega i apelantkinje da bi sačuvao trag krivičnog djela. Po ocjeni Okružnog suda, tajno snimanje razgovora (tj. kad sugovornik ne zna da se snima, a što je bio apelantkinjin slučaj kao sagovornika) predstavlja kršenje prava na privatnost protivno članu 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), odnosno radi se o dokazu koji je pribavljen protivno članu 10 stav 2 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS). Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da se u odnosu na tačku 1 izreke prvostepene presude radi o bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka z) ZKPRS.

9. Okružni sud je zaključio i da je tačka 2 izreke presude zahvaćena bitnom povredom odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka k) ZKPRS jer je prvostepeni sud propustio da ocijeni iskaze svjedoka D. O. i D. S. na okolnost kada je zaista izdata naredba sudije za prethodni postupak o sprovođenju posebnih istražnih radnji (informant i simulovano davanje potkupnine) i da li su je ovi svjedoci imali prije nego što su uhapsili apelantkinju.

-Osporene presude

10. Osnovni sud je Presudom broj 85 0 K 032733 13 K2 od 30. juna 2016. godine u tački 1 izreke presude apelantkinju proglasio krivom da je počinila krivično djelo primanje mita iz člana 351 stav 1 KZRS pa joj izrekao uslovnu osudu kojom se apelantkinji utvrđuje kazna zatvora u trajanju od jedne godine i istovremeno određuje da se izrečena kazna neće izvršiti ako apelantkinja u roku od dvije godine od dana pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo.

11. Apelantkinja je proglašena krivom jer je u dva navrata, označenih datuma, kao službeno lice, republički sanitarni inspektor, zahtijevala i primila novac od G. M. da u okviru svog ovlašćenja ne izvrši radnju koju bi morala ili mogla izvršiti.

12. Apelantkinja je obavezana da oštećenom G. M. naknadi štetu u iznosu od 400 evra.

13. Istom presudom u tački 2 izreke apelantkinja je oslobođena od optužbi da je označenog datuma zbog neposjedovanja sanitarne knjižice od D. I. zahtijevala da joj obezbijedi i preda novac u označenom iznosu, te po novac i došla i primila ga od D. I.

14. Iz obrazloženja presude proizilazi da je Osnovni sud, postupajući u skladu s uputstvom Okružnog suda, ponovo ocijenio sve sprovedene dokaze izuzev nalaza vještaka J. K. vezano za pretres računara van naredbe suda i označenog mobilnog telefona na kom je snimljen razgovor između apelantkinje i G. M., preslušavanje CD-a snimljenog razgovora.

15. Osnovni sud je na osnovu iskaza svjedoka-oštećenog G. M. te iskaza J. K. kako je naveo „van svake razumne sumnje“ utvrdio da je apelantkinja tražila i primila novac od oštećenog G. M. pa je proglasio krivom da je radnjama opisanim u tački 1 presude počinila krivično djelo primanje mita iz člana 351 stav 1 KZRS. S obzirom na utvrđenu činjenicu da je oštećenog G. M. oštetila za iznos od 400 evra, apelantkinja je, na osnovu člana 108 stav 3 ZKPRS, obavezana da mu naknadi štetu u označenom iznosu.

16. Osnovni sud je zaključio da je osnovan apelantkinjin prigovor da su posebne istražne radnje (informator i simulovano davanje potkupnine) sprovedene prije donošenja naredbe suda za sprovođenje tih radnji, pa da se radi o nezakonitim dokazima. Slijedom navedenog, apelantkinja je oslobođena od optužbi da je radnjama opisanim u tački 2 izreke presude počinila krivično djelo primanje mita iz člana 351 stav 1 KZRS.

17. Okružni sud je Presudom broj 85 0 K 032733 16 Kžk od 29. marta 2017. godine apelantkinjinu žalbu odbio kao neosnovanu, dok je žalba Okružnog tužilaštva djelimično uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena u odluci o kazni tako da je apelantkinji u odnosu na krivično djelo primanja mita iz člana 351 stav 1 KZRS iz tačke 1 prvostepene presude izrečena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci. Žalba okružnog tužioca u odnosu na tačku 2 prvostepene presude odbijena je kao neosnovana i u tom dijelu prvostepena presuda je potvrđena. Najzad, prvostepena presuda je u preostalom dijelu ostala neizmijenjena.

18. Iz obrazloženja presude proizilazi da je povodom izjavljenih žalbi Okružni sud odredio održavanje pretresa pred tim sudom.

19. Apelantkinja je prvostepenu presudu osporavala u odnosu na osuđujući dio, ističući da prvostepeni sud nije mogao pokloniti vjeru iskazu oštećenog G. M. jer je neuvjerljiv i sračunat da dovede do njene osude, da je paralelno trebao ići i postupak protiv G. M. zbog krivičnog djela davanje mita, a kako on nije pokrenut, da to dodatno podriva kredibilitet iskaza oštećenog, koji je ranije i osuđivan; da G. M. nije vlasnik sporne radnje; da u izreci presude nije navedeno koje radnje je G. M. trebao izvršiti po apelantkinjinom nalogu, da tužilac nije dokazao koje nedostatke je prilikom inspekcije konstatovala kao i šta je G. M. naloženo da izvrši; da je nelogično da joj je G. M. dao 400 evra jer je za taj novac mogao okrečiti radnju; da je netačno da bi kazna za neizvršenje naloga bila 3.000 KM kako je to navodno predočila G. M; da je sporno koliko puta je G. M. dao izjavu, te sam snimak navodnog razgovora između nje i oštećenog G. M., koji je G. M. snimio svojim telefonom. Apelantkinja je takođe tvrdila i da je vještakinja J. K. preuzela ulogu istražitelja, te je vještačila i o zapisniku o kontroli izvršenja naloga inspektora, što joj nije bio zadatak.

20. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud u svojoj presudi iz ponovljenog postupka u odnosu na osuđujući dio dao adekvatnu ocjenu dokaza kako iskaza oštećenog G. M. tako i ostalih sprovedenih dokaza. Bez značaja je ocijenjena činjenica da je G. M. ranije osuđivan jer je njegov iskaz ocijenjen podrobno kako pojedinačno tako i u vezi s ostalim sprovedenim dokazima. S tim u vezi je ukazano da se iz iskaza oštećenog G. M. jasno vidi koje propuste je apelantkinja kao sanitarni inspektor konstatovala i šta je naložila da se otkloni, da je došla u radnju i oštećenom G. M. pokazala značku sanitarnog inspektora, da je našla više zamjerki i skrenula pažnju na potrebu krečenja radnje, obrazlažući da je kazna za to 3.000 KM i da će morati da mu napiše kaznu. Nadalje, ukazano je da je zbog toga oštećeni G. M. pokušao da je ubijedi da ga ne kažnjava, a onda joj ponudio novac da to ne učini odnosno dao 250 evra da mu ne napiše kaznu od 3.000 KM, da mu je apelantkinja, nakon što joj je predao novac, izdala rješenje kojim je naložila da izvrši krečenje, kao i da on to nije učinio u ostavljenom roku smatrajući da nije potrebno. Međutim, apelantkinja je nakon izvjesnog vremena ponovno došla u radnju i rekla da će mu pisati kaznu ili da bude kao i prošli put, što je on razumio tako da opet treba dati novac, apelantkinju je odveo na doručak u svom automobilu, a kad su se vraćali ona mu je rekla da je malo 500 KM da joj mora dati više, da je on rekao da ne može dati više od 100 evra, kao i da je ona tražila da to povisi na 150 evra pri izlasku iz automobila, nakon čega je ušla u radnju, završila zapisnik i onda ga zamolila da je odveze do druge radnje. Oštećeni je izjavio da je prije ulaska u auto krišom uključio mobilni telefon na opciju snimanja kako bi snimo njihov daljnji razgovor, da joj je u automobilu predao novac, nakon čega je ona rekla da joj je malo i da će ga sljedeći put „odrati“, kao i da je bila nezadovoljna što joj nije dao 300 KM a ne 150 evra zbog razlike u kursu. Nadalje, oštećeni je izjavio i da je dan ili dva nakon 19. oktobra 2012. godine bio u policiji kada je sve i prijavio, te da je u policiji bio po drugi put nakon što je apelantkinja uhapšena, kada je sačinjen i zapisnik. Okružni sud je zaključio da je izjava oštećenog G. M. sama za sebe uvjerljiva i dana sa puno detalja i opisa, pa da joj je prvostepeni sud s pravom poklonio vjeru.

21. Okružni sud je istakao i da činjenica da li se protiv oštećenog G. M. vodi istraga zbog krivičnog djela davanje mita nije relevantna za ovaj krivični postupak i da je to tužiočeva odluka. Nadalje, ukazano je i da iz izjave oštećenog G. M. proizilazi da je on faktički vlasnik objekta (odgovorno lice u označenom objektu koje je svojina njegove majke) pa da bi naplata kazne upravo njega i pogodila. Nadalje, ukazano je da nedvosmisleno proizilazi da oštećeni G. M. nije izvršio krečenje objekta po apelantkinjinom nalogu. Neosnovanom je ocijenjena i apelantkinjina tvrdnja da nije logično da joj je oštećeni G. M. predao 400 evra kada je za taj novac mogao da okreči objekat, te s tim u vezi ukazano da je apelantkinja zaprijetila kaznom od 3.000 KM, a da oštećeni nije dužan da zna i kolika kazna je i propisana, te da nije nelogično zaključiti da je apelantkinja navedeni iznos kazne istakla kako bi bila u boljoj poziciji da zatraži više novca. Takođe, ukazano je i da je oštećeni pojasnio koliko puta je bio u policiji. Nadalje, Okružni sud je istakao i da je prvostepeni sud postupio pravilno po njegovoj uputi iz rješenja od 13. aprila 2016. godine i snimak razgovora koji je oštećeni G. M. snimio bez apelantkinjinog znanja kao i dokaze zasnovane na ovom snimku izdvojio i nije ocijenio jer se radi o nezakonitim dokazima.

22. Okružni sud je neosnovanom ocijenio i apelantkinjinu tvrdnju da se vještakinja J. K. stavila u ulogu istražitelja i da je vještačila i o zapisniku o kontroli izvršenja naloga inspektora, što joj nije bio zadatak. S tim u vezi je ukazano da iz nalaza i mišljenja vještaka kao i iskaza na glavnom pretresu proizilazi „da li postoje dokazi da je optužena u vremenskom periodu od 27. do 29. oktobra 2012. godine vršila kontrolu objekata na području grada Doboja, zatim da li je sačinjavala zapisnike o tome i da li se oni nalaze u memoriji oduzetog prenosnog računara“.

23. Vrhovni sud je Presudom broj 85 0 K 032733 17 Kvlz od 7. septembra 2017. godine odbio kao neosnovan apelantkinjin zahtjev za zaštitu zakonitosti podnijet protiv presude Okružnog suda.

24. Iz obrazloženja presude proizilazi da je Vrhovni sud neosnovanom ocijenio apelantkinjinu tvrdnju da joj je pravo na odbranu povrijeđeno jer se osporena presuda zasniva na nezakonitim dokazima i odsustvu razloga o tome kojim dokazima je potvrđen iskaz oštećenog kao svjedoka. Vrhovni sud je istakao da se zakonitost dokaza ne može posmatrati u kontekstu povrede prava na odbranu kao osnovu za osporavanje presude po ovom pravnom lijeku. S tim u vezi je ukazano da zakonitost dokaza ulazi u sferu činjenične osnove, a da su povrede prava na odbranu posebno definisane i određene i u njih se ne svrstava zakonitost dokaza. Nadalje, ukazano je da drugostepeni sud svoju presudu nije zasnovao na nezakonitim dokazima, te da je to jasno rekao u obrazloženju odluke.

25. Neosnovanom je ocijenjena i apelantkinjina tvrdnja da je povrijeđen Krivični zakon pravnom kvalifikacijom djela kao produženog. S tim u vezi je ukazano da je pravna kvalifikacija pravilna i povoljnija za apelantkinju jer apelantkinja nije učinila dva istovrsna krivična djela u realnom sticaju, već jedno produženo krivično djelo jer su istovrsna krivična djela izvršena u određenom vremenskom kontinuitetu iskorišćavanjem istih prilika, obuhvaćena su zajedničkim umišljajem. U suprotnom, kada bi se dvije radnje primanja mita za koje je apelantkinja proglašena krivom smatrale kao dva posebna krivična djela primanja mita radilo bi se o realnom sticaju krivičnih djela, a što bi za apelantkinju bilo nepovoljnije.

26. Neosnovanom je ocijenjena i tvrdnja da je odlukom o imovinskopravnom zahtjevu prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. U vezi s tim je ukazano da dosuđeni iznos oštećenom G. M. od 400 evra predstavlja element bića krivičnog djela primanja mita i da je sud trebao, primjenom člana 351 stav 5 KZRS, da ga oduzme, a ne dosudi kao imovinskopravni zahtjev. Vrhovni sud je istakao da je ovaj novac predmet izvršenja krivičnog djela, zbog čega se ne radi o šteti u građanskopravnom smislu, već o nezakonitoj radnji davaoca mita. Međutim, s obzirom na činjenicu da ni apelantkinja takvu korist ne može zadržati za sebe, zaključeno je da ovaj propust nižestepenog suda ne rezultira povredom apelantkinjinih prava na koja se pozvala. Najzad, ukazano je i da visina iznosa koristi kao element bića krivičnog djela predstavlja činjenično pitanje i kao takva se ne može revidirati u postupku po zahtjevu za zaštitu zakonitosti.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

27. Apelantkinja tvrdi da su joj osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3e) i

k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

28. U vezi s tim, apelantkinja ističe da je u izreci osporenih presuda navedeno da je počinila krivično djelo primanje mita, a da u obrazloženju svih presuda nije uopšte navedeno da je bila optužena da je počinila produženo krivično djelo, niti je dato obrazloženje iz kojih razloga je počinjeno tzv. obično krivično djelo a ne produženo kako je tužilac naveo u optužnom aktu koji nije mijenjao. U vezi s odlukom o imovinskopravnom zahtjevu apelantkinja ističe da Okružni sud prilikom održavanja pretresa nije ispitao činjenice vezane za imovinskopravni zahtjev, te joj omogućio da se o njima izjasni, kao i da je propustio dati obrazloženje zašto se opredijelio za dosuđeni imovinskopravni zahtjev u smislu člana 108 stav 3 i člana 304 stav 6 ZKPRS, pa da je tako počinjena povreda iz člana 350 stav 1 tačka b) ZKPRS.

29. Nadalje, apelantkinja tvrdi da su redovni sudovi zaključak da je van razumne sumnje počinila krivično djelo primanje mita zasnovali na iskazu svjedoka oštećenog, ali da je netačna tvrdnja da je iskaz ovog svjedoka potkrijepljen „drugim materijalnim dokazima“. S tim u vezi, ukazuje da se u obrazloženjima presuda ne navodi o kojim konkretno materijalnim dokazima se radi, odnosno da su svi izvedeni materijalni dokazi (telefonski zapisi, potvrde o oduzimanju predmeta, obilježene novčanice i dr.) po ocjeni redovnih sudova nezakoniti dokazi u smislu člana 10 stav 3 ZKPRS. Nadalje, tvrdi i da pred Okružnim sudom nije trebalo čitati iskaz svjedoka oštećenog G. M. u potpunosti shodno pravilima krivičnog postupka, odnosno da ga se trebalo ponovo saslušati pred ovim sudom, pa je, kako navodi, na opisani način ponovo izveden nezakoniti dokaz. Nadalje, u vezi s nalazom vještakinje J. K., ističe da J. K. nije izvršila vještačenje jer nije sudski vještak, već je uposlena u MUP-u, da je podnijela izvještaj o izvršenom pretresu koji nije u skladu s članom 62 ZKPRS jer se o pretresu sastavlja zapisnik, te najzad da nije dala nalaz i mišljenje koji se pominje u osporenim presudama. Slijedom navedenog apelantkinja tvrdi da je cijeli iskaz oštećenog G. M. zasnovan na nezakonitim dokazima pa da je logično da je i njegov iskaz nezakonit dokaz, odnosno konfuzan i nedorečen, jer je osnova njegovog iskaza snimljeni telefonski razgovor koji je nezakonit dokaz. Nadalje, apelantkinja ističe i da su i prvostepeni sud u ponovnom postupku kao i Okružni sud, pored njenog protivljenja, sproveli materijalne dokaze za koje je rješenjem Okružnog suda utvrđeno da su nezakoniti i koji su analognom primjenom člana 237 st. 2 i 4 ZKPRS trebali biti uništeni ili izuzeti iz sudskog spisa, a sve u vezi sa članom 239 ZKPRS. Po njenom mišljenju, ponovnim sprovođenjem nezakonitih dokaza, a koji su, kako tvrdi, ključ kod donošenja sudske odluke, stvorena je pogrešna percepcija samog događaja odnosno isključena je mogućnost objektivne i pravilne procjene događaja. Stoga smatra da je prekršen princip in duobio pro reo jer nisu utvrđene sve odlučne činjenice odnosno dokazi čak ni sa stepenom vjerovatnoće, nego samo indicije. Najzad, apelantkinja se pozvala na praksu Ustavnog suda u predmetima AP 5/05, AP 1603/05 i AP 2473/06 ističući da se radi o identičnom činjeničnom i pravnom supstratu kao i u njenom slučaju.

b) Odgovor na apelaciju

30. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je u svojoj odluci odgovorio na pitanja koja se tiču odlučnih činjenica za pravilnost i zakonitost presuđene konkretne krivične stvari, pa da su apelantkinjini navodi neosnovani.

31. Okružni sud je istakao da su identični navodi isticani i u postupku pred ovim sudom, da su s tim u vezi dati valjani razlozi i obrazloženja s kojima se saglasio i Vrhovni sud.

32. Okružno tužilaštvo je istaklo da su neosnovane tvrdnje da se presude zasnivaju na nezakonitim dokazima. U vezi s tim je ukazano da iz obrazloženja presude Okružnog suda jasno proizilazi da su konkretni dokazi ocijenjeni nezakonitim i nepodobnim za zasnivanje odluke na njima. U vezi s apelantkinjinom tvrdnjom da je proglašena krivom za krivično djelo primanje mita, a da joj je optužnicom stavljeno na teret produženo krivično djelo primanje mita ukazano je da sud nije vezan za tužiočev prijedlog u pogledu pravne kvalifikacije djela. U vezi s prigovorima u pogledu imovinskopravnog zahtjeva ukazano je da ulaze u sferu činjeničnog stanja pa da se ne mogu razmatrati u okviru zahtjeva za zaštitu zakonitosti. Propust suda da pravilnom primjenom člana 351 stav 5 KZRS označeni novčani iznos kao element bića krivičnog djela oduzme a ne dosudi kao imovinskopravni zahtjev, po ocjeni Okružnog tužilaštva ne dovodi u pitanje apelantkinjina prava jer ona ne može zadržati ovako ostvarenu korist za sebe.

V.Relevantni propisi

33. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10 i 1/12), koji se primjenjivao u navedenom periodu, u relevantnom dijelu glasi:

Primanje mita Član 351.

(1) Službeno ili odgovorno lice koje zahtijeva ili primi poklon ili kakvu drugu korist, ili koje primi obećanje poklona ili kakve koristi, da u okviru svog ovlašćenja izvrši radnju koju ne bi smjelo izvršiti, ili da ne izvrši radnju koju bi moralo ili moglo izvršiti, kazniće se zatvorom od jedne do osam godina.

(…) (4) Primljeni poklon ili imovinska korist oduzeće se.

34. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:

Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo Član 3.

(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.

Zakonitost dokaza Član 10.

(1)Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili od bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2)Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3)Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Slobodna ocjena dokaza Član 15.

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Odlučivanje o imovinskopravnom zahtjevu Član 108.

(...)

(3) U presudi kojom optuženog proglašava krivim, sud može oštećenom dosuditi imovinskopravni zahtjev u cijelosti ili mu može dosuditi imovinskopravni zahtjev djelimično, a za ostatak ga uputiti na parnični postupak. Ako podaci krivičnog postupka ne pružaju pouzdan osnov ni za potpunu ni za djelimičnu presudu, sud će oštećenog uputiti da imovinskopravni zahtjev u cijelosti može da ostvaruje u parničnom postupku. (...)

Postupanje bez sudskog naloga ili izvan njenog okvira Član 239.

Ako su radnje iz člana 235. ovog zakona preduzete bez naloga sudije za prethodni postupak ili u suprotnosti sa njom, sud na pribavljenim podacima ili dokazima ne može zasnivati svoju odluku.

Vezanost presude za optužbu Član 294.

(1)Presuda se može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.

(2)Sud nije vezan za prijedloge tužioca u pogledu pravne ocjene djela.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.

(1)Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2)Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Bitne povrede odredaba krivičnog postupka Član 311.

(1)Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji ako:

(...)

g) je povrijeđeno pravo na odbranu;

(...)

z) se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda,

i) je optužba prekoračena iz člana 294. stav 1. ovog zakona, (...)

Uslovi za podnošenje zahtjeva Član 350.

(1) Protiv pravosnažne presude može se podnijeti zahtjev za zaštitu zakonitosti u sljedećim slučajevima:

a) zbog povrede Krivičnog zakona i

b) zbog povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ovog zakona.

(...)

VI.Dopustivost

35. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

36. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 85 0 K 032733 17 Kvlz od 7. septembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na datum donošenja presude, tj. 7. septembar 2017. godine, i datum podnošenja apelacije, tj. 27. septembar 2017. godine, proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

39. Apelantkinja tvrdi da su joj osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3e) i

k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

40. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

41. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

42. Ustavni sud prvenstveno zapaža da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelantkinje, te, stoga, apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

43. Apelantkinja je u prilog tvrdnji o povredi prava na pravično suđenje najprije istakla da se osporene presude zasnivaju na nezakonitim dokazima odnosno da se zasnivaju jedino na iskazu oštećenog G. M. koji je jedino potkrijepljen nezakonitim dokazima koji su morali biti izdvojeni iz spisa i uništeni. S tim u vezi, ističe i da nije jasno zašto su dokazi za koje je Okružni sud utvrdio da su nezakoniti ponovo sprovođeni na glavnom pretresu i pred prvostepenim i pred Okružnim sudom.

44. U vezi s tvrdnjama o nezakonitim dokazima Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praski slijedio stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu materijalnog prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koje su zaštićene Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6 Evropske konvencije garantuje pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. jul 1988. godine, st. 45-46, serija A, broj 140; i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. jun 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza

– na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju, i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine; i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. jul 2009. godine).

45. Najzad, Ustavni sud podsjeća da se pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan takođe mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korišćenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojim je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, naprijed citiranu Bykov, stav 90; i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da kada je dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi Evropski sud, naprijed citirane, Lee Davies, stav 42 i Bykov, stav 90).

46. Ustavni sud zapaža da je apelantkinja osporenim presudama proglašena krivim jer je u dva navrata u svojstvu službenog lica – sanitarnog inspektora tražila i primila novac da ne izvrši radnju koju je bila dužna izvršiti, pa da je tako počinila krivično djelo primanje mita. Zaključak u ovom dijelu redovni sudovi su zasnovali na iskazu svjedoka oštećenog G. M. i, kako je naznačeno, nalazu i mišljenju vještakinje J. K. Nadalje, Ustavni sud zapaža da u ovom dijelu redovni sudovi u ponovnom postupku nisu ocijenili i nisu sprovodili kao dokaz prepis razgovora između apelantkinje i oštećenog G. M. koji je on tajno snimao na svom mobilnom telefonu, odnosno nije preslušavan snimak ovog razgovora, jer je Okružni sud ove dokaze ocijenio kao nezakonite i prvobitno donesenu prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje prvostepenom sudu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su u ponovnom postupku redovni sudovi ocijenili nalaz i mišljenje odnosno, kako apelantkinja tvrdi, izvještaj J. K., u dijelu u kom je obavila pretres računara koji je apelantkinja koristila, kako bi se utvrdila činjenica da li je apelantkinja u relevantnom periodu obavljala inspekcijski nadzor. Nadalje, iz obrazloženja osporenih odluka nespornim proizilazi da su oba dokaza sprovedena na glavnom pretresu, a apelantkinja ne tvrdi da joj je bila uskraćena mogućnost da ih osporava i da im suprotstavlja svoje dokaze. Takođe, ni u apelaciji, a to ne proizilazi ni iz osporenih presuda, apelantkinja niti u jednom dijelu ne osporava i ne dovodi u pitanje sadržaj u obrazloženjima osporenih odluka interpretiranog iskaza svjedoka G. M. kao ni, kako navodi, „izvještaj“ odnosno iskaz J. K. Nadalje, u obrazloženjima osporenih odluka dati su razlozi i obrazloženja zbog kojih nije doveden u pitanje iskaz svjedoka G. M. apelantkinjinim tvrdnjama o njegovoj ranijoj osuđivanosti, odnosno da je i protiv njega trebalo paralelno voditi krivični postupak zbog krivičnog djela davanje mita. Isto tako, u vezi sa, kako tvrdi, „izvještajem“ i iskazom J. K., izuzev tvrdnji o proceduralnim nedostacima (da J. K. nije sudski vještak, već je zaposlena u MUP-u kao elektroinžinjer, da se o pretresu konkretno računara ne sastavlja izvještaj, već zapisnik) apelantkinja ničim nije osporila sadržaj ovog dokaza. Slijedom navedenog, ne može se prihvatiti osnovanom apelantkinjina tvrdnja da su osporene presude u osuđujućem dijelu zasnovane na nezakonitim dokazima, da iskaz svjedoka G. M. nije potkrijepljen i drugim dokazima, te da je u ovom dijelu izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza, što bi, da je tačno, dovelo u pitanje princip in dubio pro reo, kako apelantkinja tvrdi.

47. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja oslobođena optužbi da je radnjama bliže opisanim u izreci osporenih presuda počinila krivično djelo primanje mita. Iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da su redovni sudovi zaključili da su se optužbe u ovom dijelu zasnivale na nezakonitim dokazima s obzirom na to da su posebne istražne radnje (informator i simulovano davanje potkupnine) preduzete prije izdavanja sudijine naredbe. Nadalje, iz dokumenta predočenih Ustavnom sudu proizilazi da je prvobitno donesenu prvostepenu presudu Okružni sud u ovom dijelu ukinuo s nalogom prvostepenom sudu da sprovede i ocijeni konkretne dokaze kako bi utvrdio da li je naredba suda postojala prije preduzimanja navedenih istražnih radnji. Stoga, a suprotno apelantkinjinim tvrdnjama, ove dokaze Okružni sud nije označio ni kao zakonite ni kao nezakonite. Nadalje, u ponovnom postupku, odlučujući o izjavljenim žalbama na prvostepenu presudu, Okružni sud je presudu ukinuo i odlučio da održi glavni pretres na kom su, kako proizilazi iz obrazloženja osporenih odluka, sprovedeni, uz saglasnost obje strane, konkretno pobrojani materijalni dokazi. Najzad, Okružni sud se saglasio sa stavom iz prvostepene presude prema kom su optužbe protiv apelantkinje u ovom dijelu zasnovane na nezakonitim dokazima, tj. na dokazima koji su pribavljeni prije izdavanja naredbe suda, zbog čega je apelantkinja u ovom dijelu i oslobođena optužbi.

48. Najzad, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantkinjino pozivanje na Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine i Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1603/05 od 21. decembra 2006. godine (dostupne na www.ustavnisud.ba) jer se u konkretnom slučaju ne radi o situaciji da su osuđujuće presude zasnovane na dokazima koji ni neposredno ni posredno sa sigurnošću ne ukazuju da je apelantkinja počinila krivično djelo koje joj se stavlja na teret, niti je u obrazloženjima osporenih odluka izostalo logično i uvjerljivo obrazloženje za zaključak o apelantkinjinoj krivici. Naime, u apelantkinjinom slučaju, kao i u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2473/06 od 17. marta 2009. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), na koju i apelantkinja ukazuje, nema ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi proizvoljno ocijenili dokaze ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantkinjinu štetu u smislu prava na pravičan postupak.

49. Nadalje, u vezi s apelantkinjinom tvrdnjom da je bila optužena za produženo krivično djelo primanje mita, a da je proglašena krivom za „obično“ krivično djelo primanje mita, Ustavni sud podsjeća da u skladu sa članom 294 stav 2 ZKPRS sud nije vezan za tužiočeve prijedloge u pogledu pravne ocjene djela. Najzad, u vezi s tvrdnjom da Okružni sud prilikom održavanja pretresa nije ispitao činjenice vezane za imovinskopravni zahtjev, te joj omogućio da se o njima izjasni, kao i da je propustio dati obrazloženje zašto se opredijelio za dosuđeni imovinskopravni zahtjev u smislu člana 108 stav 3 i člana 304 stav 6 ZKPRS, pa da je tako počinjena povreda iz člana 350 stava 1 tačka b) ZKPRS, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u ovom dijelu dao iscrpne razloge i obrazloženja koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo posebno imajući u vidu član 351 stav 4 KZRS, na koji je ukazao Vrhovni sud, prema kom se primljeni poklon ili imovinska korist počinjenjem krivičnog djela primanje mita imaju oduzeti odnosno apelantkinja označeni novčani iznos kao element krivičnog djela za koje je proglašena krivom ni u kom slučaju nije mogla i zadržati.

50. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi propustili da utvrde postojanje odlučne činjenice da je apelantkinja u svojstvu službenog lica primila novac od oštećenog G. M. kako ne bi preduzela radnju koju je bila obavezna preduzeti, pored ostalog i ocjenom iskaza G. M. saslušanog u svojstvu svjedoka, koji je ocijenjen pojedinačno i u vezi s nalazom i mišljenjem odnosno iskazom J. K., te da je povrijeđen zakon na apelantkinjinu štetu zbog činjenice da je proglašena krivom za krivično djelo primanje mita, a ne za produženo krivično djelo primanje mita, kako je glasila potvrđena optužnica, te u pogledu vraćanja koristi pribavljene izvršenjem krivičnog djela za koje je proglašena krivom.

51. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantkinjine tvrdnje da joj je povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

52. Apelantkinja tvrdi i da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu. Ustavni sud u vezi s tim zapaža da iz apelantkinjinih navoda u suštini proizilazi da povredu ovog prava zasniva na razlozima na kojim je zasnivala i tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na to da su apelantkinjini navodi u vezi s pravom na pravično suđenje detaljno ispitani i da je zaključeno da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu, Ustavni sud ne može prihvatiti istu argumentaciju kao osnovanu u prilog tvrdnji o kršenju prava na imovinu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane i apelantkinjine tvrdnje da je prekršeno pravo iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

53. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ničega što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi propustili da utvrde postojanje odlučne činjenice na kojoj su zasnovali zaključak o postojanju krivičnog djela i apelantkinjine krivične odgovornosti, pored ostalog i ocjenom konkretno pobrojanih dokaza pojedinačno i u uzajamnoj vezi, te da je povrijeđen zakon na apelantkinjinu štetu zbog činjenice da je proglašena krivom za krivično djelo primanje mita a ne za produženo krivično djelo primanje mita, kako je glasila potvrđena optužnica, te u pogledu vraćanja koristi pribavljene izvršenjem krivičnog djela za koje je proglašena krivom.

54. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se povreda ovog prava vezuje za identične razloge i tvrdnje kao i u pogledu povrede prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno.

55. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4072/17 (L. K. iz Doboja) | Sudska praksa | Aktio