Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3606/17 ("Aragosta" d.o.o. Banja Luka)

Odluka donesena 06. 12. 2017.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršenje
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3606/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3606/17, rješavajući apelaciju "Aragosta" d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Aragosta" d.o.o. Banja Luka protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 190596 16 Gž od 19. juna 2017. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Aragosta" d.o.o. Banja Luka protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 190596 16 Gž od 19. juna 2017. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "Aragosta" d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miljkan Pucar advokat iz Banjaluke, podnio je 24. augusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 190596 16 Gž od 19. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja kojim je odbijen apelantov prigovor podnesen protiv rješenja o izvršenju.

2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je istakao da je, prema stanju predmetnog spisa, tražilac izvršenja (M.T.) podnio prijedlog za izvršenje na temelju izvršne isprave-presude radi naplate glavnog duga sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, zabilježbom izvršenja, utvrđivanjem vrijednosti i prodajom nekretnina apelanta, kao izvršenika, te namirenjem cjelokupnog potraživanja tražioca izvršenja iz iznosa dobijenog prodajom. Okružni sud je, također, naveo da je postupajući po prijedlogu, prvostepeni sud prijedlog za izvršenje usvojio rješenjem o izvršenju, te da je na navedeno rješenje o izvršenju apelant izjavio prigovor, koji je prvostepeni sud odbio pozivajući se na odredbe čl. 47. i 49. stav 2. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). Nadalje, Okružni sud je istakao da je apelant u prigovoru, ali i žalbi protiv prvostepenog rješenja, navodio da izvršna isprava na temelju koje je određeno izvršenje nije podobna za izvršenje jer u istoj nije određen paricioni rok za dobrovoljno izvršenje obaveze, kao i da je apelant izjavio reviziju protiv presude na temelju koje je određeno izvršenje. U vezi sa navedenim, Okružni sud je napomenuo da izvršna isprava predstavlja materijalno-pravno ovlaštenje za vođenje postupka, te da shodno odredbama ZIP-a iz izvršene isprave proizlazi dužnost suda da na prijedlog ovlaštenog subjekta - tražioca izvršenja dozvoli i provede izvršenje, pa shodno tome u izvršnoj ispravi treba da budu navedeni jasno određen sadržaj obaveze izvršenika - predmet, obim, vrsta i vrijeme ispunjenja te obaveze, kao i legitimacija stranaka. Prama stavu Okružnog suda, u konkretnom slučaju, izvršenje je određeno na temelju izvršne isprave, presude kojom je apelant obavezan da tražiocu izvršenja isplati iznos od 34.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, pri čemu nije određen rok za dobrovoljno ispunjenje obaveze. Međutim, prema zaključku Okružnog suda, navedena izvršna isprava nije nepodobna za izvršenje s obzirom na odredbu člana 27. stav 2. ZIP-a koja propisuje da ukoliko u izvršnoj ispravi nije određen rok za dobrovoljno ispunjenje obaveze, taj se rok određuje rješenjem o izvršenju. Okružni sud je, stoga, zaključio da ova odredba pravi izuzetak u odnosu na elemenat određenja paricionog roka u izvršnoj ispravi, ukazujući da on nije uslov bez kojeg se ne može. Okružni sud je zaključio da, kada se ima u vidu navedeno, ne mogu se prihvatiti apelantovi žalbeni navodi da izvršna isprava na temelju koje je određeno izvršenje nije podobna za izvršenje iz razloga što u istoj nije određen paricioni rok za ispunjenje obaveze. Nadalje, Okružni sud je istakao da je odredbom člana 239. Zakona o parničnom postupku propisano da podnijeta revizija ne zadržava izvršenje pravosnažne presude protiv koje je izjavljena, pa činjenica da je apelant protiv izvršne isprave izjavio reviziju nema uticaja na tok ovog izvršnog postupka, jer to nije razlog zbog kojeg bi prigovor izvršenika bio osnovan u smislu člana 47. ZIP-a. Prema zaključku Okružnog suda, apelant u žalbi nije naveo ni jedan razlog koji bi sprečavao izvršenje u smislu odredbe člana 47. ZIP-a, zbog čega je ista odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant, u suštini, vidi u tome što izvršnom ispravom nije određen paricioni rok, tj. rok za dobrovoljno ispunjenje obaveze, te da shodno tome, ovakva izvršna isprava nije podobna za izvršenje. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

5. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

6. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem se odlučivalo o apelantovoj žalbi podnesenoj u izvršnom postupku, koji je pokrenuo tražilac izvršenja protiv apelanta, na osnovu pravosnažne sudske odluke. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelanta», već da su ona utvrđena navedenom izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu i djelotvoran pravni lijek

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu i prava na djelotvoran pravni lijek odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja identične navode u koje je isticao ranije u postupku po žalbi protiv pred Okružnim sudom, a koje navode je razmotrio Okružni sud u svojoj odluci, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3606/17 ("Aragosta" d.o.o. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio