Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3471/17 (A. R.)
Odluka donesena 06. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Posjed
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3471/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3471/17, rješavajući apelaciju Adema Redžića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Adem Redžić protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 77 0 P 045230 15 Gž od 7. jula 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Adem Redžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Marija Stanković – Vukmirica, advokat iz Prijedora, podnio je 11. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 P 045230 16 Rev od 18. aprila 2017. godine, kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 045230 15 Gž od 7. jula 2016. godine, jer nisu bili ispunjeni uslovi u smislu odredbe člana 237. stav 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-2857/16 od 23. novembra 2016. godine, u odnosu na predmet broj AP-3714/16, konstatuje se da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, između ostalog, da se utvrdi da je vlasnik predmetnih nekretnina (bliže opisane u izreci prvostepene odluke), što je tužena (Opština Prijedor) dužna priznati i apelantu predati u posjed predmetne nekretnine.
2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je apelant "na glavnoj raspravi povukao tužbu", da se tužena protivila povlačenju tužbe, pa da se nisu ispunili uslovi za povlačenje tužbe u smislu člana 59. ZPP (kojima je propisano, između ostalog, da se tužba može povući i poslije dostavljanja tuženom, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženi na to pristane). Zatim, da je prvostepeni sud zakazao glavnu raspravu, a da na istu nije pristupio apelant iako je bio uredno pozvan, a da je tužena tražila održavanje glavne rasprave i donošenje meritorne odluke u konkretnoj pravnoj stvari, pa pošto nije bilo uslova za povlačenje tužbe, u smislu člana 97. ZPP (kojima je propisano, između ostalog, da ako tužilac bez opravdanog razloga ne dođe na ročište za glavnu raspravu, a bio je uredno pozvan, smatraće se da je povukao tužbu, osim ako se tuženi na tom ročištu upusti u raspravljanje), da je ukinuto rješenje kojim je određeno izvođenje dokaza koji su predloženi od strane apelanta na pripremnom ročištu, a da tuženi nije imao prijedloga za izvođenje dokaza. Nadalje, da je prvostepeni sud zaključio da apelant nije dokazao činjenice na kojima zasniva tužbeni zahtjev, pa da je pozivom na odredbe čl. 7., 123. i 126. ZPP, odlučio na način kao u izreci prvostepene presude. Okružni sud je istakao da su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, u smislu člana 7. stav 1. ZPP. Dalje je istakao da se u smislu člana 128. stav 1. ZPP dokazi izvode na glavnoj raspravi, te da se postupak na glavnoj raspravi odvija usmeno, a da se dokazi izvode neposredno pred sudom, ukoliko drugačije nije propisano zakonom (član 101. ZPP). U vezi s tim je navedeno da načelo neposrednosti podrazumijeva da se presuda o tužbenom zahtjevu može zasnovati samo na dokazima koji su provedeni neposredno na glavnoj raspravi pred sudijom koji donosi odluku, pa kako apelant nije pristupio na ročište za glavnu raspravu, da je očigledno da se nisu mogli izvesti dokazi predloženi na pripremnom ročištu, pa da su činjenice na kojima je apelant temeljio tužbeni zahtjev ostale nedokazane. Okružni sud je naglasio da kako predmet spora nije tužbeni zahtjev apelanta kojim stranke ne mogu raspolagati, odnosno koji je protivan prinudnim propisima, da prvostepeni sud nije bio dužan utvrditi materijalnu istinu, odnosno naložiti strankama izvođenje dokaza koji su bitni za donošenje odluke, a koje stranke nisu predložile (član 7. stav 2. i član 124. ZPP). Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su sudovi u konkretnom slučaju pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise, da je prvostepeni sud donio meritornu odluku bez izvođenja dokaza, da je sud bio ovlašten da na glavnoj raspravi pročita, tj. izvede materijalne dokaze koji su priloženi uz tužbu, jer su ti dokazi navedeni i u činjeničnim navodima tužbe. Apelant također ističe da je Vrhovni sud trebao da odluči o njegovoj reviziju u skladu sa odredbom člana 237. stav 3. ZPP.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud dao detaljno i jasno obrazloženje za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP, jasno ukazao da apelant nije pristupio na ročište za glavnu raspravu (iako je bio uredno pozvan), te da se stoga nisu mogli izvesti dokazi koje je predložio na pripremnom ročištu, slijedom čega su ostale nedokazane činjenice na kojima je apelant temeljio tužbeni zahtjev, a što je za posljedicu imalo odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlučenjem Okružnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Što se tiče apelantovih navoda kojima ukazuje da je Vrhovni sud, odbacujući njegovu reviziju protiv drugostepene presude, proizvoljno primijenio odredbe člana 237. stav 3. ZPP-a, Ustavni sud ukazuje da se radi o primjeni procesno-pravne odredbe iz čije formulacije nedvosmisleno proizlazi da joj je svrha uspostavljanje diskrecionog ovlaštenja na strani Vrhovnog suda u situaciji kada taj sud procijeni da bi odluka u određenom predmetu bila od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. S obzirom da je, dakle, zakonodavac dao diskreciono ovlaštenje Vrhovnom sudu da procijeni da li bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, što ne mora posebno ni obrazložiti, Ustavni sud ne nalazi da je Vrhovni sud proizvoljno postupio u pogledu primjene odredaba člana 237. stav 3. ZPP. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman