Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3869/17 (D. F. i Z. F.)
Odluka donesena 06. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Materijalna šteta
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3869/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3869/17, rješavajući apelaciju Džemsada Fejzića i Zife Fejzić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Džemsad Fejzić i Zifa Fejzić protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 075739 17 Rev od 6. jula 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Džemsad Fejzić i Zifa Fejzić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Brčkog, koje zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnijeli su 12. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 075739 17 Rev od 6. jula 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tuženi (Brčko distrikt Bosne i Hercegovine) da apelantima na ime naknade materijalne štete (na uništenom stanu, na pokretnim stvarima u stanu, troškova čišćenja stana i iznošenja uništenog namještaja i na ime zakupnine) isplati određene novčane iznose.
2. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je naveo da apelanti traže da im tuženi naknadi štetu prouzrokovanu izlijevanjem otpadnih voda iz kanalizacione mreže u njihov stan, u suterenu zgrade, zbog neadekvatne kanalizacije, jer predmetna kanalizaciona mreža nije u mogućnosti da primi sve otpadne vode iz stambene zgrade u kojoj stanuju. Dalje je naveo da je prvostepeni sud, nakon izvršene ocjene izvedenih dokaza, zaključio da su apelanti ili „njihovi pravni prednici izvršili priključenje objekta na kanalizacionu mrežu, neobavještavajući nadležni organ tuženog o završetku radova i nepodnoseći zahtjev za izdavanje odobrenja za upotrebu”, te da je do nastanka štete na predmetnom stanu došlo uslijed propusta apelanata ili njihovih prednika, pa da je njihov tužbeni zahtjev neosnovan. Također je ukazao da se prvostepeni sud pozvao na odredbe člana 113. Zakona o prostornom planiranju i građenju kojima je propisano da se izgrađena građevina može početi koristiti nakon konačnosti rješenja o odobrenju za upotrebu, a na osnovu prethodno izvršenog tehničkog pregleda građevine, pri čemu tehnički pregled „obuhvata kontrolu usklađenost izvedenih radova sa odobrenjem za građenje i tehničkom dokumentacijom na osnovu koje se objekat gradio”. Apelacioni sud je konstatovao da s obzirom na to da apelanti nisu izveli nijedan dokaz da je, u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o prostornom planiranju i građenju, predmetni stambeni objekt prošao tehnički pregled i da je izdato odobrenje za upotrebu tog objekta, pa je prvostepeni sud zaključio da apelanti nisu dokazali da je predmetni objekt izgrađen u svemu u skladu sa odobrenjem za građenje, odnosno da apelanti nisu dokazali da stambeni objekt ispunjava sve potrebne tehničke uslove, niti da je propustima tuženog prouzrokovana šteta, a da je to nesumnjivo bila obaveza apelanata da dokažu. Nadalje, Apelacioni sud je naveo da su apelanti u reviziji naveli da se „uzrok štete ne nalazi u objektu, za koji je potrebna upotrebna dozvola, nego da se nalazi u šahtu, koji je vlasništvo tuženog kao komunalne strukture grada Brčkog, jer da je komunalna infrastruktura imala kapacitet da apsorbuje (prima) oborinske vode iz kuća, a da se sada u tom naselju grade stambene zgrade, a da je komunalna infrastruktura ostala ista, kao prije usvajanja Regulacionog plana". Apelacioni sud je ocijenio da je navedeno moguće, ali da se to ne može uzeti kao utvrđenje da je zaista to i uzrok nastale štete u stanu apelanata. Naime, da to da li je uzrok „u šahtu", odnosno u „uličnom vodu kanalizacije" koji je manjeg promjera od potrebnog ili je uzrok u „objektu", da bi se znalo da je utvrđeno da li je objekat izgrađen u skladu sa izdatom dozvolom za građenje, a što je bila obaveza apelanata da dokažu, a da oni to nisu dokazali i kod toga da objekat nije „prošao" fazu tehničkog pregleda (prijema), što je propust investitora, a nije propust tuženog, pa da nije isključena mogućnost nastanka štete zbog toga što predmetni objekat nije izgrađen u skladu sa dozvolom za građenje. Stoga su, po ocjeni Apelacionog suda, apelanti trebali u toku postupku da otklone tu „dilemu", odnosno da dokažu da je objekat u kojem se nalazi njihov stan izgrađen u skladu sa odobrenjem za građenje i da to kao mogući uzrok nastale štete isključe, a što oni nisu učinili.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno cijenili dokaze i nisu utvrdili činjenicu šta je uzrok nastale štete, a zatim nisu ispitali odlučnu činjenicu ko je kriv za nastalu štetu, te da su proizvoljno primijenili materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, na osnovu provedenog dokaznog postupka, zaključili da apelanti (kao tužitelji) u toku postupka nisu dokazali svoje činjenične tvrdnje na kojima su zasnivali postavljeni tužbeni zahtjev, slijedom čega su odbili njihov tužbeni zahtjev. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman