Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3884/17 (Općina Gornji Vakuf)
Odluka donesena 06. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3884/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3884/17, rješavajući apelaciju Općine Gornji Vakuf, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Općina Gornji Vakuf protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 016541 14 Rev od 20. juna 2017.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Općina Gornji Vakuf (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Općinsko javno pravobranilaštvo Bugojno, podnijela je 14. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 46 0 P 016541 14 Rev od 20. juna 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, naloženo je I tuženom (Srednjobosanski kanton) i apelantici da tužiteljici (I. P.) na ime naknade štete za porušene poslovne prostore (bliže opisane u izreci prvostepene odluke) solidarno ispate određeni novčani iznos.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je prednik tužiteljice 26. septembra 1991. godine sa UTP ,,Raduša“ Gornji Vakuf zaključio pismeni ugovor o kupoprodaji dva poslovna prostora, koji su se nalazili u sastavu objekta hotela, za određenu cijenu, koju je u cijelosti isplatio zaključno sa 12. februarom 1992. godine, da potpisi ugovarača nisu bili ovjereni u sudu, te da nije plaćen porez na promet nekretnina. Zatim, da isti nisu mogli biti uknjiženi u zemljišnu knjigu iz razloga što ni objekat hotela nije bio uknjižen u zemljišnoj knjizi, da je prednik tužiteljice preuzeo u posjed navedene poslovne prostore, da je nad UTP ,,Raduša“ 2002. godine okončan postupak redovne likvidacije, nakon čega su tuženi (I tuženi i apelantica: u daljnjem tekstu tuženi) upisani kao vlasnici parcela, na kojima je bio lociran objekat hotela UTP „Raduša,“ a i predmetni poslovni prostori, te da su tuženi proveli proceduru rušenja objekta hotela „Raduša,“ kao i predmetnih poslovnih prostora (koji su bili dograđeni uz objekat hotela). Vrhovni sud je ukazao da u okolnostima konkretnog predmeta, kada su nižestepeni sudovi utvrdili da je tužiteljica naslijeđem iza supruga stekla vlasništvo na predmetnim poslovnim prostorima, koje su tuženi tokom 2009. i 2010. godine porušili i na istim zajednički i u dogovoru izgradili zgrade policijske stanice i općinske administracije, da su pravilno nižestepeni sudovi odlučili kada su ih obavezali na solidarnu naknadu pričinjene štete, u vrijednosti porušenih objekata, pravilno zaključivši da odgovornost tuženih postoji po osnovu krivice (tokom postupka utvrđeno da su zajedničkim radnjama tuženih porušeni poslovni prostori), a da tuženi nisu ponudili dokaze za suprotno. U vezi s tim je ukazao da su se tuženi mogli osloboditi odgovornosti za pričinjenu štetu u okolnostima da su dokazali da je u zakonito provedenom upravnom postupku utvrđeno da je rušenje navedenih poslovnih prostora bilo nužno i zakonito, a da tuženi takav postupak nisu proveli, odnosno nisu dokazali da su proveli. Vrhovni sud je istakao da su bez uticaja na odluku sudu tvrdnje tuženih da je ugovor o kupoprodaji iz 1991. godine nevažeći iz razloga što potpisi ugovarača nisu ovjereni u sudu i što nije plaćen porez na promet nekretnina, pa da je iz tih razloga tužbeni zahtjev neosnovan. Naime, da odredba člana 46. Zakona o prometu nepokretnosti, priznaje kao punovažne sve ugovore o prometu nepokretnosti koji su zaključeni u pismenom obliku, do stupanja na snagu toga zakona, ukoliko su ugovorene strane izvršile u cijelosti ili u pretežnom djelu obaveze koje iz ugovora nastaju. Naglašeno je da su ugovorne strane iz navedenog ugovora od 26. septembra 1991. godine, preuzele obaveze i to kupac da isplati kupoprodajnu cijenu (nesporno je utvrđeno da je cijena isplaćena u cijelosti), a prodavac da će poslovne prostore predati u posjed kupcu (nesporno je da su isti predati u posjed kupca), te da činjenica da ugovor nije proveden kroz zemljišnu knjigu i nije od uticaja na zaključak da su ugovorne strane u pretežnom dijelu ispunile obaveze iz ugovora i da je kupac postao vanknjižni vlasnik istih. Vrhovni sud je ukazao da tužiteljici, kao vlasnici nekretnina, pripada „pravo na mirno uživanje imovine“, propisano odredbom člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda o ljudskim pravima, koja, u smislu člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, ima prioritet nad svim ostalim zakonima, odnosno da joj pripada „pravo na imovinu“, po članu II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te da bi svaka drugačija odluka suda bila u direktnoj suprotnosti sa istima.
3. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili pozitivno pravne propise i pogrešno utvrdili činjenično stanje, te da, između ostalog, nisu mogli zaključiti da je prednik tužiteljice vlasnik predmetnih poslovnih prostora bez dokaza iz javnih evidencija o nekretninama, te da je apelantica svojim radnjama pričinila štetu tužiteljici.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. S obzirom na to da je apelantica nositeljica javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman