Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2895/17 (Komercijalna Banka a.d. Banja Luka)

Odluka donesena 06. 12. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izvršenje
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2895/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-2895/17, rješavajući apelaciju Komercijalne Banke a.d. Banja Luka, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Komercijalna Banka a.d. Banja Luka protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 I 026192 17 Gž 3 od 11. aprila 2017.

godine,, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Komercijalna Banka a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Gordan Jovišević advokat iz Banjaluke, podnio je 7. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 I 026192 17 Gž 3 od 11. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv rješenja Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu od 18. januara 2017. godine kojim je odbijen apelantov prigovor podnesen protiv rješenja tog suda od 1. decembra 2016. godine (kojim je apelantu izrečena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 KM).

2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da iz stanja prvostepenog spisa proizlazi da je prvostepeni sud rješenjem od 1. novembra 2013. godine odbio prigovor apelanta kao izvršenika i rješenje o izvršenju broj 75 0 I 026192 12 I od 9. februara 2012. godine, održao na snazi u dijelu kojim je određeno izvršenje na način da je naloženo apelantu da tražioca izvršenja D.T. vrati na rad i rasporedi na poslove i radne zadatke generalnog spremanja i čišćenja poslovnih prostorija apelanta- Filijala Mrkonjić Grad ili na druge poslove koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima, pod prijetnjom izricanja novčane kazne. Osim toga, Okružni sud je istakao da je prvostepeno rješenje postalo pravosnažno 16. juna 2014. godine, a kako apelant nije postupio po navedenom rješenju o izvršenju, prvostepeni sud ga je pozvao dopisom od 27. oktobra 2016. godine, da se izjasni o razlozima za nepostupanje, nakon čega se apelant 8. novembra 2016. godine izjasnio da dozvoljeno izvršenje ne može izvršiti jer apelant nema u svojoj sistematizaciji radno mjesto na koje treba vratiti tražioca izvršenja. Okružni sud je, također, naveo da, budući da razlozi koje je apelant u svom odgovoru naveo ne opravdavaju neizvršavanje predmetnog rješenja o izvršenju, te da je ovakve prigovore apelant mogao eventualno isticati u toku parničnog postupka, to je prvostepeni sud pobijanim rješenjem od 1. decembra 2016. godine, apelantu izrekao novčanu kaznu u iznosu od 1.000,00 KM. Nadalje, Okružni sud je naveo da, odlučujući o prigovoru apelanta na rješenje o izricanju novčane kazne, prvostepeni sud je ožalbenim rješenjem odbio apelantov prigovor, uz obrazloženje da su se stekli uslovi za primjenu odredbe člana 216. u vezi sa članom 17. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) tj. da se apelantu koji ni protekom više od dvije godine nije ispunio svoju obavezu, niti je istu ispunio nakon što ga je sud pozvao da se izjasni o razlozima za nepostupanje i ostavio mu rok od osam dana da tražioca izvršenja vrati na rad, izvršenik obavezu nije izvršio. Nadalje, razmatrajući apelantovu žalbu protiv prvostepene odluke, Okružni sud se pozvao na odredbe člana 209. stav 1. ZIP kojim je propisano da ako radnju može obaviti samo izvršenik, sud će rješenjem o izvršenju odrediti izvršeniku primjeran rok za izvršenje obaveze, kako je i postupljeno u konkretnom slučaju. Osim toga, Okružni sud se pozvao i na odredbe člana 17. ZIP-a koji propisuje novčane kazne i prinudne mjere u izvršnom postupku, prema izvršeniku koji ne postupi po rješenju o izvršenju, a dužan je izvršiti radnju koju samo on može izvršiti, tako da se novčana kazna predviđena kao sredstvo izvršenja može izreći fizičkim licima u iznosu od 100,00 do 5.000,00 KM, a pravnom licu od 1.000,00 do 100.000,00 KM (stav 1). Novčana kazna može se izreći i odgovornom licu u pravnom licu u iznosu od 500,00 KM do 5.000,00 KM (stav 2). S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud, suprotno navodima žalbe apelanta, a s obzirom na to da se radi o izvršenju na osnovu izvršne ispravepravosnažne presude kojom je naloženo vraćanje radnika na rad u situaciji kada izvršenik ne izvršava obavezu iz izvršne isprave, a radi se obavezi na radnju koju može obaviti samo izvršenik, pravilno postupio kada je pobijanim rješenjem odbio apelantov prigovor i održao na snazi rješenje kojim je apelantu izrečena novčana kazna.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant, u suštini, vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primijeni relevantnih odredaba ZIP-a. Apelant smatra da je neosnovan zaključak suda da on nije naveo razloge koji sprječavaju izvršenje, jer je u toku cijelog izvršnog postupka isticao da se nemogućnost provođenja izvršenja u konkrentom slučaju sastoji u tome što apelant nema predviđeno radno mjesto na koje bi vratio tražitelja izvršenja.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne odredbe ZIP-a. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZIP-a, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja iste navode u pogledu razloga za neizvršenje koje je isticao ranije u toku postupku po prigovoru i žalbi, a koje navode su prvostepeni i Okružni sud razmotrili u svojoj odluci, te jasno obrazložili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2895/17 (Komercijalna Banka a.d. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio