Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2023/17 (M. G.)

Odluka donesena 06. 12. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2023/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-2023/17, rješavajući apelaciju Mitra Grgura, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mitar Grgur protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 003189 16 U od 28. februara 2017. godine, u odnosu na navode o povredi prava lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mitar Grgur protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 003189 16 U od 28. februara 2017. godine, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovani.

OBRAZLOŽENJE

1. Mitar Grgur (u daljnjem tekstu: apelant) iz Avtovca, podnio je 20. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 14 0 U 003189 16 U od 28. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana apelantova tužba, podnesena protiv rješenja tuženog (Ministarstvo finansija Republike Srpske), kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog upravnog akta, kojim je apelantu kao taksenom obvezniku naloženo da plati sudsku taksu i kaznenu taksu u određenim novčanim iznosima.

2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je tuženi organ, odlučujući o apelantovoj žalbi, osporenim rješenjem odbio istu kao neosnovanu, navodeći u obrazloženju da je plaćanje takse zakonska obaveza, čiju je visinu i rok plaćanja, te taksenog obveznika utvrdio nadležan sud. Nadalje, da je odredbom člana 2. Zakona o sudskim taksama propisano da takse propisane tim zakonom plaća lice po čijem zahtjevu ili u čijem interesu se preduzimaju radnje u sudskom postupku, za koji je tim zakonom utvrđeno plaćanje takse, dok da je odredbama člana 6. stav 1. tačka a) istog zakona propisano da obaveza plaćanja takse nastaje danom podnošenja tužbe odnosno podneska. Dakle, da je u konkretnom slučaju, po ocjeni Okružnog suda, pravilno tuženi utvrdio da je apelant izjavio žalbu protiv rješenja Osnovnog suda u Trebinju čime je, saglasno navedenom članu Zakona o sudskim taksama postao takseni obveznik i danom podnošenja žalbe bio dužan platiti sudsku taksu, u visini propisanoj Taksenom tarifom. Također je istaknuto da obzirom da apelant, kao takseni obveznik, nije platio sudsku taksu na izjavljenu žalbu po pozivu suda ni po opomeni za plaćanje takse, da je pravilno od Poreske uprave zatražena prinudna naplata takse u smislu odredbi člana 32. Zakona o sudskim taksama (stav 1. navedenog člana, „Takse čiji se iznos određuje na kraju postupka, takseni obveznik dužan je da plati u roku od osam dana od dana prijema obavještenja o obavezi uplate takse. Ako takseni obveznik ne plati taksu u navedenom roku, sud će zatražiti od nadležnog poreskog organa na čijoj teritoriji se nalazi prebivalište, odnosno sjedište taksenog obveznika, da se naplata dužne takse izvrši prinudnim putem“, stav 2. „Po prijemu obavještenja u smislu stava 1. ovog člana nadležni poreski organ će donijeti rješenje kojim će taksenom obvezniku naložiti da u roku od osam dana od dana prijema rješenja plati taksu kao i iznos od 50 % visine te takse na ime kaznene takse“), te da je pravilno doneseno prvostepeno rješenje za plaćanje sudske takse po kome apelant nije postupio i uplatio dužnu taksu. Okružni sud je ocijenio da se neosnovanim ukazuje i tužbeni navod da je tužena trebala da u osporenom rješenju utvrdi ili konstatuje činjenice koje je apelant naveo kao razlog odbijanja plaćanja sudske takse, budući da tuženi nije u obavezi da u postupku naplate sudske takse utvrđuje navedene činjenice. U vezi s tim je istaknuto da je tuženi postupio po zahtjevu suda za prinudnom naplatom dužne takse, te da je pravilno utvrdio sve relevantne činjenice za donošenje rješenja kojim je apelant obavezan na plaćanje sudske takse, odnosno da je utvrdio da apelant nije platio taksu na izjavljenu žalbu, te uz pravilnu primjenu član 225. stav 2. Zakona o opštem upravnom postupku, donio pobijano rješenje. Okružni sud je naveo da u odnosu na apelantov "tužbeni navod da je nezadovoljan radom suda, te prijedlog da mu se donese sudska odluka za plaćanje sudske takse za protivtužbu u predmetu broj 95 0 P 003084 09 P i prijedlog za donošenje sudske odluke kojom se nalaže plaćanje sudske takse tužiocu-protivtuženom advokatu R. R. u istom predmetu", da valja istaći da je predmet ispitivanja u konkretnom upravnom sporu bilo konačno rješenje tuženog, kojim je odbijena žalba izjavljena protiv rješenja prvostepenog upravnog organa, a ne donošenje sudskih odluka o plaćanju sudske takse u navedenom predmetu, a koje prijedloge je apelant mogao isticati u postupku pred sudom u navedenom predmetu. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su nadležni upravni organi, odnosno Okružni sud pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili pozitivno pravne propise, odnosno apelant navodi određene nepravilnosti koje on smatra da su se desile u parničnom postupku iz koga je proistekla taksena obaveza.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a)U odnosu na navode o povredi prava lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, prava na ličnu slobodu i sigurnost i prava na privatni i porodični život, dom i prepisku

5. U pogledu apelantovih navoda kojima ukazuju na povredu prava lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, Ustavni sud podsjeća da je smisao zaštite koju pruža navedeno pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, jeste da se spriječe, onemoguće i sankcioniraju takvi postupci koji izazivaju mučenje i nehuman i ponižavajući postupak ili kaznu koji državni organi ili pojedinci u njihovo ime sprovode nad nekim osobama. Pri tom intenzitet i trajanje tih postupak mora biti takav da oni u suštini dovode do povrede navedenih ustavnih prava. Apelant se, u konkretnom slučaju, žali na konačnu sudsku odluku u postupku u kojem je predmet ispitivanja bilo konačno rješenje doneseno u upravnom postupku, u kojem je apelantu kao taksenom obvezniku naloženo da plati sudsku taksu i kaznenu taksu u određenim novčanim iznosima. Ustavni sud zapaža da nije moguće dovesti u vezu ovaj sudski postupak i povrede prava da neko lice ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, pa su navodi apelanta u tom smislu paušalne prirode. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava da neko lice ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Nadalje, Ustavni sud ukazuje de se u predmetnom postupku, u kojem je, dakle, predmet ispitivanja bilo konačno rješenje doneseno u upravnom postupku, u kojem je apelantu kao taksenom obvezniku naloženo da plati sudsku taksu i kaznenu taksu, nije odlučivalo ni o pravu na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, ni o pravu na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su i navodi apelanta o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

b)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su organi uprave i Okružni sud utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepenog upravnog akta, te u tužbi protiv rješenja tuženog, a koje navode su razmotrili tuženi organ i Okružni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i tužbi, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2023/17 (M. G.) | Sudska praksa | Aktio