Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3067/17 (J. N.)

Odluka donesena 06. 12. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dioba
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3067/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3067/17, rješavajući apelaciju Jovana Nikolića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Jovan Nikolić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 022248 16 Rev 2 od 11. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jovan Nikolić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ugljevika, kojeg zastupa Slobodan Govedarica, advokat iz Bijeljine, podnio je 18. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 022248 16 Rev 2 od 11. aprila 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su apelant i tužena (J. N.) u toku trajanja bračne zajednice stekli i robu u butiku „Dendi“ (pobliže označenu u izreci prvostepene odluke) u određenoj novčanoj vrijednosti, te da je apelantov udio u sticanju te imovine ½ dijela, što je tužena dužna priznati i trpjeti da se izvrši fizička dioba pokretnih stvari, a u nemogućnosti fizičke diobe da se izvrši civilna dioba prodajom iste, a u slučaju da je tužena izvršila njenu prodaju da apelantu isplati novčanu protuvrijednost srazmjerno njegovom suvlasničkom djelu.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud, polazeći od činjenice da je predmetni butik radio do 2010. godine, zaključio da stvari koje su predmet tužbenog zahtjeva (i za koje je utvrđeno da su postojale iz popisne listi robe 31. decembra 2007. godine i liste stanja zaliha 25. decembra 2008. godine) faktički nisu postojale u vrijeme podnošenja tužbe (1. juna 2010. godine, a ni u vrijeme preciziranja tužbenog zahtjeva 2014. godine), tako da bi apelantu pripadalo pravo na isplatu novčanog iznosa, koji čini vrijednost kupljene robe u bračnoj zajednici, na dan prestanka bračne zajednice, uz odbitak svih dugovanja radnje vezanih za kupovinu te robe na taj dan, ali da apelant nije dokazao visinu tog iznosa. Vrhovni sud je istakao da nije sporno da je bračna zajednica parničnih stranaka, zasnovana 1983. godine, da je faktički prestala da postoji 1. januara 2008. godine, a da je brak razveden 11. februara 2010. godine, te da su se stranke 1998. godine osnovale predmetni butik, koji je prvo bio registrovan na apelantu, a od 2003. godine na tuženu. Nadalje, da su stranke uložile zajednička sredstva za početak rada butika, ulagale svoj rad za nabavku robe, koju su dijelom obezbjeđivali sami, dijelom nabavljali od dobavljača na odgođeno plaćanje, te zarađenim novcem od prodaje robe. Vrhovni sud je konstatovao da su, suprotno prigovorima apelanta, tvrdnje tužene da je butik slabo poslovao u 2009. i 2010. godini i da je jedan dio robe koji nije prodat vraćen dobavljačima, a dio prodat po sniženim cijenama, tako da pokretne stvari - roba u butiku više ne postoji, potvrdili i svjedoci Lj. S. koja je vodila knjige za butik ,,Dendi“ (da je roba svedena na ,,nulu“, da je nešto robe vraćeno dobavljačima, a nešto i prodato, te je nakon kontrole Poreske uprave i izmirenja obaveza prestao sa radom sredinom decembra 2010. godine) i R. N., kćerka parničnih stranaka. Stoga da nema uporišta u materijalnom pravu apelantov stvarnopravni zahtjev za diobu pokretnih stvari koje ne postoje, već to predstavlja posebnu okolnost koja opravdava da apelant u smislu odredbe člana 273. stav 5. Porodičnog zakona, zahtijeva diobu tog dijela zajedničke imovine tako da mu tužena naknadi protivvrijednost njegovog udjela u novcu, srazmjerno vrijednosti zajedničke imovine na dan donošenja presude (kojom je okončan brak stranaka). Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan zaključak drugostepenog suda da ta vrijednost zajedničke imovine odgovara novčanom iznosu nabavne cijene robe koja je plaćena na dan prestanka bračne zajednice, uz odbitak svih dugovanja radnje vezanih za kupovinu te robe na taj dan, ali da apelant nije dokazao visinu tog iznosa. Naime, da apelant nije dokazao da je roba, koja je navedena u popisnoj listi robe 31. decembra 2007. godine i listi stanja zaliha 25. decembra 2008. godine, plaćena sredstvima zajedničke imovine i po kojoj nabavnoj cijeni, jer da je u listama sadržana i roba koja nije bila plaćena, već nabavljena od dobavljača na odgođeno plaćanje. Vrhovni sud je konstatovao da kako je jedan dio te robe koja nije prodata vraćen dobavljačima, a da je u nalazu vještaka iskazana vrijednost sve robe navedene u popisnim listama u visini knjigovodstvene vrijednosti nabavljene robe, koja sadrži u sebi pored nabavne vrijednosti i porez od 17% i maržu, da se taj nalaz nije mogao prihvatiti kao dokaz na kome bi se mogla temeljiti odluka o visini tužbenog zahtjeva (s obzirom da se iz nalaza vještaka ne može zaključiti kolika je vrijednost robe na dan prestanka bračne zajednice).

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su drugostepeni sud i Vrhovni sud svojim presudama grubo prekršili zakon iz razloga što dokazi koji su provedeni u toku postupka, upućuju na to da pokretne stvari koje su bile predmet konkretnog spora predstavljaju bračnu tekovinu parničnih stranaka.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3067/17 (J. N.) | Sudska praksa | Aktio