Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2009/15 („Postbanka BH Poštanska banka Bosne i Hercegovine“ d.d. Sarajevo u likvidaciji)
Odluka donesena 06. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Isplata duga
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2009/15
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2009/15, rješavajući apelaciju „Postbanke BH Poštanske banke Bosne i Hercegovine“ d.d. Sarajevo u likvidaciji, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Postbanke BH Poštanske banke Bosne i Hercegovine“ d.d. Sarajevo u likvidaciji podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 027064 14 Rev od 10. februara 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Postbanka BH Poštanska banka Bosne i Hercegovine“ d.d. Sarajevo u likvidaciji (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Feđad Začiragić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 24. aprila 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 027064 14 Rev od 10. februara 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tuženog „Volta“ Društva za trgovinu građevinskim materijalom, izvoz-uvoz, primarnu i finalnu preradu drveta i inženjering usluge d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 8. augusta 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 16. augusta do 4. septembra 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Odlučujući o apelanticinoj tužbi podnesenoj protiv tuženog zbog duga i naknade štete, Općinski sud je Presudom broj 65 0 Ps 027064 07 Ps od 29. novembra 2013. godine obavezao tuženog da apelantici na ime glavnog duga isplati iznos od 186.470,62 KM, na ime ugovorene kamate iznos od 58.240,94 KM, odnosno ukupno 244.711,56 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 6. augusta 2007. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate uz naknadu troškova postupka u iznosu od 14.682,68 KM (stav 1). Istom presudom odbijen je u cijelosti kao neosnovan protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da se obaveže apelantica da mu na ime naknade štete isplati iznos od 700.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama od 20. juna 2011. godine pa do isplate, iznos od 50.000,00 KM na ime pretrpljenih duševnih bolova i naknade troškova, da se Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda u Sarajevu naloži da izvrši brisanje hipoteke uknjižene na parceli označenoj kao u izreci presude, površine 1.622 m2, čiji je vlasnik žirant Ismet Nikšić, i da mu nadoknadi troškove postupka (stav 2).
6. U obrazloženju presude prvostepeni sud je naveo da je apelantica podnijela tužbu protiv tuženog 6. augusta 2007. godine zbog isplate duga, a da je tuženi 31. oktobra 2013. godine podnio protivtužbeni zahtjev protiv apelantice kao u stavu 2. izreke presude. Općinski sud je dalje naveo da je proveo dokaze koje su predložile parnične stranke i da je, nakon ocjene izvedenih dokaza, postupajući u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da su zaključile dva ugovora o kratkoročnom kreditu, shodno kojim je apelantica tuženom plasirala sredstva u ukupnom iznosu od 200.000,00 KM, da tuženi nije uredno i blagovremeno izvršavao svoju obavezu vraćanja kredita, tako da je u tom smislu ostao dug tuženog prema apelantici. Općinski sud je, ocjenjujući izvedene dokaze, utvrdio da je tuženi smatrao da se apelantica u cijelosti namirila u okviru izvršnog postupka i da u tom smislu nema više dugovanja prema apelantici. Za razliku od tuženog, apelantica je smatrala da ima pravo da se njeno potraživanje kao osnovano utvrdi na osnovu provedenog parničnog postupka uz umanjivanje ukupnog duga za iznos od 10.000,00 KM, za koji se apelantica (kao tražiteljica izvršenja) namirila u izvršnom postupku.
7. Uvidom u ugovore o kreditu broj 02013/03 od 12. novembra 2003. godine i broj 02024/04 od 3. augusta 2004. godine utvrđeno je da su parnične stranke zaključile ugovore o kreditu, apelantica kao davalac kredita i tuženi kao korisnik kredita, da je prema prvom ugovoru tuženom apelantica odobrila kredit u iznosu od 150.000,00 KM, a prema drugom ugovoru, iznos od 50.000,00 KM, kojim je bio predviđen rok vraćanja kredita, kao i iznos mjesečnih rata. Ugovorom o kreditu od 20. novembra 2003. godine kao instrumenta osiguranja vraćanja kredita je konstituirano založno pravo na pokretnoj imovini tuženog, čija vrijednost je procijenjena nalazom vještaka Halila Karahmeta na iznos od 587.460,00 KM, koje stvari su popisane u zapisniku o popisu pokretnih stvari tuženog od 15. septembra 2003. godine. Općinski sud je dalje utvrdio da je apelantica u više navrata opominjala tuženog da je dužan da izmiri svoje dospjele obaveze. U tom smislu, naknadno apelantica, tuženi i Ismet Nikšić su zaključili sporazum o vansudskom poravnanju kod notara. Navedenim sporazumom tuženi se obavezao da će dug izmiriti do 31. augusta 2008. godine, a kao sredstvo osiguranja izmirenja cjelokupnog duga, Ismet Nikšić se obavezao da će sa apelanticom zaključiti ugovor o hipoteci kojom će opteretiti svoje nekretnine, pobliže označene kao u obrazloženju presude. Općinski sud je dalje utvrdio da je Rješenjem tog suda broj Ip-5680/03 od 24. novembra 2003. godine određeno zasnivanje založnog prava na predmetnim pokretnim stvarima (u daljnjem tekstu: predmetne pokretne stvari) tuženog prema Ugovoru o kratkoročnom kreditu broj 02-013/03 od 20. novembra 2003. godine, koje su zavedene u Registar zaloga (Potvrda registracije broj A-20051221-79, izdata od Ministarstva pravde - Registar zaloga od 6. januara 2005. godine). Uvidom u Rješenje o dosudi tog suda broj Ip-34/06 od 2. jula 2007. godine je utvrđeno da su apelantici dosuđene predmetne pokretne stvari tuženog kao izvršenika (koje su bile predmet zaloga), prema kojem je tuženi obavezan da odmah po njegovom prijemu preda apelantici predmetne pokretne stvari. Izvršni sud je 7. juna 2007. godine odredio da se predmetne pokretne stvari tuženog (izvršenika) prodaju apelantici (tražiteljici izvršenja) kao drugom po redu ponuđaču. Rješenjem Kantonalnog suda broj Pž-644/07 od 9. novembra 2007. godine odbijena je žalba tuženog i potvrđeno rješenje o dosudi od 2. jula 2007. godine. Dalje, Općinski sud je utvrdio da je apelantica na javnoj prodaji kupila predmetne pokretne stvari tuženog za iznos od 10.000,00 KM, pa je u tom smislu, po ocjeni tog suda, smanjena vrijednost spora, odnosno da je dug tuženog prema apelantici umanjen za iznos od 10.000,00 KM. Općinski sud je, također, odbio kao neosnovan prigovor tuženog da se radi o presuđenoj stvari. Istaknuto je da se ne može smatrati da okončani postupak izvršenja u kojem su prodate založene pokretne stvari tuženog, date kao zalog u smislu osiguranja ugovora o kreditu apelantice, u kojem je došlo samo do djelimičnog namirenja apelanticinog duga (u iznosu od 10.000,00 KM), ne onemogućava da apelantica po tom osnovu izdjejstvuje izvršnu ispravu u parničnom postupku. Općinski sud, također, smatra da je za predmetni parnični postupak irelevantno ,,da li su navedene stvari procijenjene na pravilan način i po realnim cijenama, te za koji iznos je apelantica navedene stvari kupila i eventualno prodala trećem licu s obzirom na to da su okolnosti vezane za utvrđivanje početne vrijednosti pokretnih stvari, uvjeta i načina prodaje utvrđivane u izvršnom postupku koji je pravomoćno okončan“ na način kako je već obrazloženo.
8. Shodno navedenom, pošto je apelantica u cijelosti izvršila svoju obavezu stavljajući tuženom na raspolaganje odobreni iznos kredita, koji tuženi nije vratio na ugovoreni način, to je Općinski sud na osnovu ugovora o kreditu primjenom čl. 1065. i čl. 17. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) odlučio kao u stavu 1. izreke presude. Odluku o zakonskoj zateznoj kamati taj sud je donio primjenom odredbe čl. 277. i 324. ZOO. Općinski sud je, također, odbio kao neosnovan protivtužbeni zahtjev tuženog, jer smatra da tuženi ničim nije dokazao, u smislu člana 123. ZPP, da mu je nastupila šteta apelanticinim radnjama, imajući u vidu činjenicu da je apelantica koristila svoje zakonsko pravo da se namiri iz založenih pokretnih stvari u okviru izvršnog postupka. Također, traženje tuženog da mu se naknadi šteta na ime pretrpljenih duševnih bolova, po ocjeni tog suda, potpuno je neutemeljeno u situaciji kada je stranka u ovom postupku pravno lice, pa u tom smislu Općinski sud nije posebno obrazlagao ovaj vid štete tuženog. Također, taj sud smatra neosnovanim protivtužbeni zahtjev tuženog za brisanje hipoteke na imovini žiranta, jer je hipoteka uspostavljena na osnovu notarske isprave u kojoj su jasno navedeni uvjeti i način zasnivanja, kao i brisanja hipoteke u zemljišnim knjigama. O troškovima postupka Općinski sud je odlučio primjenom odredbe člana 383. stav 1. i člana 386. ZPP.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 027064 14 Pž od 29. septembra 2014. godine žalba tuženog je djelimično uvažena, prvostepena presuda preinačena tako što je apelanticin tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, dok je u odnosu na protivtužbeni zahtjev žalba tuženog odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
10. Nakon što je ispitao prvostepenu presudu u granicama žalbenih navoda parničnih stranaka, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci presude. Naime, taj sud je utvrdio da nije sporno da su apelantica i tuženi zaključili dva ugovora o kreditu, da je apelantica na osnovu navedenih ugovora tuženom doznačila sredstva određena navedenim ugovorima. Također, kako je naveo sud, nije sporno da je rješenjem Općinskog suda od 24. novembra 2003. godine zasnovano založno pravo na pokretnim stvarima tuženog za kredit u iznosu od 150.000,00 KM glavnog duga, da je, prema nalazu vještaka, izvršena procjena zaplijenjenih predmetnih pokretnih stvari iznosila 587.460,00 KM. Dalje, Kantonalni sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju Općinski sud 2. jula 2007. godine donio rješenje o dosudi predmetnih stvari čiji je vlasnik tuženi u vrijednosti od 587.460,00 KM, koje je pravomoćno, što je prvostepeni sud imao u vidu prilikom donošenja pobijane odluke. Prema tome, po mišljenju tog suda, ispunjeni su uvjeti iz člana 133. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), u smislu da se apelantica (kao tražiteljica izvršenja) smatra namirenom prodajom založenih pokretnih stvari tuženog (izvršenika). Kantonalni sud je, također, odbio kao neosnovane žalbene navode tuženog u pogledu odluke prvostepenog suda koja se odnosi na protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tuženi odbijen a koju odluku prihvata i ovaj sud, jer je u cijelosti neosnovan, pa je žalbu tuženog djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio primjenom odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP. Odluku o troškovima postupka Kantonalni sud je donio imajući u vidu odredbu člana 397. stav 2. i člana 386. stav 2. ZPP.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 027064 14 Rev od 10. februara 2015. godine revizije apelantice i tuženog su odbijene, kao i apelanticin zahtjev za naknadu troškova sastavljanja odgovora na reviziju u iznosu od 830,00 KM.
12. Vrhovni sud je naveo da su protiv presude drugostepenog suda reviziju izjavili i apelantica i tuženi, apelantica zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a tuženi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede odredaba parničnog postupka. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u revizijama parničnih stranaka i postupajući po službenoj dužnosti u smislu odredbe člana 241. ZPP, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci presude. Vrhovni sud je odbio kao neosnovane revizijske navode tuženog o povredi odredaba parničnog postupka u postupku pred drugostepenim sudom, jer u reviziji tuženi nije izričito, niti opisno ukazao na povredu niti jedne odredbe parničnog postupka a koja bi bila od utjecaja na zakonitost i pravilnost osporene presude.
13. Vrhovni sud je, zatim, prezentirao sadržaj činjeničnog utvrđenja, te pravne stavove nižestepenih sudova. Vrhovni sud je istakao da je Općinski sud usvojio apelanticin tužbeni zahtjev, jer je zaključio da je apelantica djelimično namirena (za 10.000,00 KM) u odnosu na obavezu tuženog po predmetnim kreditima, zbog čega je naložio tuženom da apelantici isplati preostali iznos primjenjujući na sporni odnos član 1065. ZOO, koji regulira obaveze ugovornih strana iz ugovora o kreditu. Navedeno je da je drugostepeni sud usvojio žalbu tuženog u dijelu odluke koji se odnosi na apelanticin tužbeni zahtjev na način da je taj tužbeni zahtjev odbio primjenjujući na sporni pravni odnos odredbu člana 133. ZIP-a, ocjenjujući da se apelantica smatra namirenom prodajom založenih pokretnih stvari tuženog.
14. Po ocjeni Vrhovnog suda, stav drugostepenog suda „da je novčana tražbina [apelantice] iz predmetnih ugovora o kreditu ispunjena je pravilan s tim što se na sporni odnos imaju primijeniti odredbe o zalogu sadržane u propisima kojima su uređeni obligacioni odnosi, na koju primjenu upućuju odredbe Zakona o vlasničkopravnim odnosima“ (u daljnjem tekstu: ZOVPO). Vrhovni sud je ukazao da je, u skladu sa odredbom člana 966. ZOO, smisao osiguranja određenog novčanog potraživanja povjerioca zasnivanjem založnog prava na pokretnim stvarima dužnika namirenje potraživanja iz vrijednosti te pokretne stvari. Istaknuto je da se ugovorom o zalozi dužnik obavezuje prema povjeriocu da mu preda neku pokretnu stvar na kojoj postoji pravo vlasništva, da bi se prije ostalih povjerilaca mogao naplatiti iz njene vrijednosti, ako mu potraživanje ne bude isplaćeno po dospjelosti. S tim u vezi je obrazloženo da je, dakle, apelantica svoje potraživanje osigurala zasnivanjem založnog prava na pokretnim stvarima tuženog, čija je vrijednost gotovo tri puta veća od visine apelanticinog potraživanja. Vrhovni sud je u vezi s tim istakao: „Predajom u posjed i vlasništvo tih stvari [apelantici] u izvršnom postupku proizlazi da je [apelantica] osigurala namirenje svog potraživanja iz te vrijednosti, što je u skladu sa načelom specijaliteta zaloga u smislu navedene zakonske odredbe.“ U vezi s tim je istaknuto da se ovo načelo ne može eliminirati činjenicom da su na javnoj prodaji založene pokretne stvari prodate za 10.000,00 KM, te je istaknuto da bi ova činjenica bila „od značaja da je kupac treće lice u kojem slučaju bi [apelantica] imala pravo tužbom zahtijevati namirenje ostatka zajma po ugovorima, ali s obzirom na to da je kupac bio [apelantica], kao tražitelj izvršenja i da je postao vlasnik založenih pokretnih stvari, koje su znatno veće vrijednosti od pozajmljene sume, to je svako njegovo daljnje potraživanje, a koje je učinjeno ovom tužbom, suprotno našem pravnom poretku, odnosno načelu savjesnosti i poštenja sadržanim u odredbi člana 12. ZOO i vodilo bi zloupotrebi prava, što je zabranjeno putem odredbe iz člana 13. ZOO“. Također, u smislu odredaba iz člana 981. ZOO, kada se založni povjerilac namiri iz založene stvari, njegovo potraživanje se gasi i on se za iznos istog potraživanja ne može ponovo namiriti. Zbog iznesenog, Vrhovni sud je odbio kao neosnovane revizijske razloge apelantice da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno koje je apelantica temeljila na tvrdnjama da bi trebalo da primijeni odredbe čl. 126. i 131. tačka 4. ZIP-a. Međutim, kako je obrazložio Vrhovni sud, ove odredbe, kao i ostale odredbe članova ZIP-a (kojim je regulirano izvršenje na pokretnim stvarima) se odnose na postupanje izvršnog suda u provođenju izvršenja na pokretnim stvarima. Vrhovni sud je, zatim, detaljno razmotrio reviziju tuženog i dao razloge za zaključak da je ona, također, neosnovana. Na kraju je Vrhovni sud, na osnovu člana 397. stav 1. ZPP u vezi sa članom 387. stav 1. tog zakona, odbio apelanticin zahtjev za naknadu troškova sastavljanja odgovora na reviziju, jer smatra da ovi troškovi nisu bili potrebni radi vođenja parnice. Prema tome, Vrhovni sud je primjenom člana 248. ZPP odlučio kao u izreci presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u odnosu na pravo na pravično suđenje.
16. Apelantica, u suštini, navodi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu, zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, odredaba ZIP-a i ZOO. Apelantica smatra da je „sporan stav“ Vrhovnog suda da je apelantica u izvršnom postupku, postupku javnog nadmetanja, „kupovinom pokretnih stvari tuženog za 10.000,00 KM namirila svoje potraživanje, koje višestruko prelazi iznos njenog potraživanja prema tuženom“. U vezi s tim, također ističe da su predmetne pokretne stvari tuženog nesporno procijenjene vještačenjem u iznosu od 587.460,00 KM, te imajući u vidu da se nisu uspjele prodati na prvom ročištu, izvršni sud je zakazao drugo ročište za javnu prodaju u kom postupku je apelantica navedene stvari kupila od tuženog za iznos od 10.000,00 KM. Dakle, po apelanticinom mišljenju, njeno potraživanje prema tuženom je samo umanjeno za navedeni iznos, jer nije u cijelosti namirila svoje potraživanje prema tuženom. Stoga, apelantica smatra pogrešnim stav tog suda, jer smatra da se ne može negirati njeno ukupno potraživanje prema ugovorima o kreditu koje je zaključila sa tuženim, zbog čega navodi da je postupanje Vrhovnog suda suprotno odredbi člana 168. stav 5. Zakona o stvarnim pravima, kojom je propisano da, ako založni povjerilac zahtijeva namirenje iz vrijednosti zaloga, ali ne uspije u cijelosti prodajom zaloga namiriti svoje potraživanje, dužnik mu ostaje dužan razliku koju će namiriti iz ostale imovine dužnika. Apelantica također, ukazuje „da upravo nezakonita praksa sudova da u izvršnim postupcima u predmetima u kojima su predmeti izvršenja dosuđivani tražiteljima izvršenja, donose rješenja kojima se potraživanja tražitelja izvršenja smatraju namirena u cijelosti, bez obzira na iznos za koji su kupili predmet izvršenja, natjerala zakonodavca da prilikom donošenja novog Zakona o stvarnim pravima, unese i citiranu odredbu, kojom se treba stati ukraj ovakvom postupanju sudova“. Zbog svega navedenog, apelantica tvrdi da je osporenom presudom arbitrarno primijenjeno materijalno pravo.
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud smatra da presudom tog suda nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se poziva u apelaciji, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Kantonalni sud navodi da je svojom odlukom dao razloge za svoju odluku, koju je potvrdio Vrhovni sud, pa smatra da nema ovlaštenje da se izjašnjava u vezi sa odlukom Vrhovnog suda koju apelantica osporava.
19. Općinski sud, odnosno sudija tog suda Radivoje Stanišić, ističe da je predmetnu apelaciju zaprimio po pravilima protokola spisa i pošto je presudu u prvom stepenu donio drugi sudija, ističe da se ne može izjasniti o predmetnoj apelaciji.
20. U odgovoru na apelaciju tuženi navodi da predmetnom apelacijom apelantica pokušava da prikrije sve realizirane prevarne radnje za koje smatra da su u sprezi sa pravosuđem u FBiH, čime se želi uništiti jedan uzoran pravni pogon sa savremenom kompjuteriziranom opremom. Posebno ukazuje na „drsku prevaru apelantice, kojom je direktor sa menadžmentom prihvatio da se uknjiži ponuđena nekretnina žiranta u industrijskoj zoni kao zamjenski zalog za pokretne stvari ranije datog zaloga, a kojeg su najavili da žele“. Dalje, navodi da su radi zaštite tehnologije proizvodnog pogona privoljeli žiranta da potpiše hipoteku kod notara, ne znajući da je sadržaj ugovora potpuno izmijenjen, što smatra čistom prevarom, jer je upisivanje nekretnine učinjeno isključivo radi zamjene zaloga na pokretnim stvarima. Dalje, navodi da je neprihvatljiv stav da sudski vještak ne pravi razliku između pokretnih i nepokretnih stvari, zbog čega je počinjena neoprostiva greška. Tuženi ističe da je bio prisiljen da uzme kredit, vrlo nepovoljan i nedovoljan, nakon čega ga je apelantica blokirala i tužila, te u sprezi sa Općinskim sudom mu je omogućeno da kupi njegov zalog, pokretne stvari koje su vještačenjem procijenjene na 587.000 KM, a koje je apelant kupio za 10.000,00 KM.
V.Relevantni propisi
21. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 966.
Ugovorom o zalozi obavezuje se dužnik ili neko treći (zalogodavac) prema povjeriocu (zalogoprimcu) da mu preda neku pokretnu stvar na kojoj postoji pravo svojine da bi se prije ostalih povjerilaca mogao naplatiti iz njene vrijednosti, ako mu potraživanje ne bude isplaćeno o dospjelosti, a povjerilac se obavezuje da primljenu stvar čuva i po prestanku svog potraživanja vrati neoštećenu zalogodavcu.
Član 972.
Zaloga kojom je obezbijeđeno ispunjenje neke obaveze proteže se i na ugovorne obaveze koje bi nastale između zalogoprimca i zalogodavca poslije zaključenja ugovora o zalozi, a koje bi dospjele za isplatu prije namirenja obaveze za čije je obezbjeđenje zaloga data. Član 981.
(1) Ako dužnik ne namiri o dospjelosti potraživanje nastalo iz ugovora u privredi, povjerilac nije dužan obraćati se sudu, nego može pristupiti prodaji založene stvari na javnoj prodaji po isteku osam dana od upozorenja učinjenog dužniku kao i zalogodavcu, kad to nije isto lice, da će tako postupiti.
(2) Povjerilac je dužan obavijestiti blagovremeno oba lica o datumu i mjestu prodaje. (3) Ako založene stvari imaju tržišnu ili berzansku cijenu, povjerilac ih može prodati po toj cijeni, po isteku osam dana od upozorenja učinjenog dužniku i zalogodavcu da će tako postupiti.
Član 986.
(1) Povjeriočevo pravo da se prvenstveno naplati iz vrijednosti založene stvari prestaje prestankom njegove državine.
(2) Ono ponovo nastaje kad povjerilac povrati državinu stvari.
Člana 1065.
Ugovorom o kreditu banka se obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom..
22. U Zakonu o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine FBiH“ broj 6/98) relevantne odredbe glase:
Član 66. stav 3.
Pravo zaloge nastaje na osnovu pravnog posla, sudske odluke i zakona.
Član 67.
Na pravo zaloga na pokretnim stvarima i pravo zaloga na pravima primjenjuju se odredbe o zalogu sadržane u propisima kojima su uređeni obligacioni odnosi.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 61 0 Ps 027064 14 Rev od 10. februara 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. februara 2015. godine, a apelacija je podnesena 24. aprila 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelantica pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da joj je tom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
30. U konkretnom slučaju apelantica je pokrenula postupak radi isplate duga, pa se stoga nameće zaključak da se radi o postupku građanskopravne prirode, te apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
31. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.
33. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude prvostepenog suda proizlazi da je taj sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, posebno na temelju ugovora o kreditu, te primjenom čl. 1065. i 17. ZOO, usvojio apelanticin tužbeni zahtjev. U vezi s tim, taj sud je ukazao da, pošto je apelantica u cijelosti izvršila svoju obavezu stavljajući tuženom na raspolaganje odobreni iznos kredita, koji tuženi nije vratio na ugovoreni način, taj sud je odlučio kao u izreci presude. Za razliku od prvostepenog suda, Kantonalni sud je žalbu tuženog djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je u cijelosti odbio apelanticin tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je u okolnostima konkretnog slučaja zaključio da su ispunjeni uvjeti iz člana 133. ZIP-a, jer se apelantica kao tražiteljica izvršenja smatra namirenom prodajom založenih pokretnih stvari tuženog (izvršenika).
34. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud osporenom odlukom, kao konačnom odlukom u ovom postupku, ocijenio da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je zaključio da je apelanticino potraživanje iz predmetnih ugovora o kreditu ispunjeno s tim što smatra da se na sporni odnos, za razliku od presude drugostepenog suda, imaju primijeniti odredbe o zalogu sadržane u propisima kojima su uređeni obligacioni odnosi na čiju primjenu upućuju odredbe ZOVPO. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je apelantica svoje potraživanje u pogledu duga tuženog osigurala zasnivanjem založnog prava na pokretnim stvarima tuženog, čija je vrijednost, po ocjeni tog suda, gotovo tri puta veća od visine apelanticinog potraživanja. Također je ukazao da je tuženi predajom u posjed i vlasništvo tih stvari apelantici u izvršnom postupku apelantici osigurao namirenje svog potraživanja iz vrijednosti predmetnih stvari, što je u skladu sa načelom „specijaliteta“ zaloga, pa je u tom smislu ukazao na odredbu člana 981. ZOO iz koje proizlazi da, kada se založni povjerilac namiri iz založene stvari, njegovo potraživanje se gasi i on se za iznos istog potraživanja ne može ponovo namiriti, koju je doveo u vezu sa načelom savjesnosti i poštenja, odnosno načelom zabrane zloupotrebe prava iz čl. 12. i 13. ZOO. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne odredbe ZOO na kojim je Vrhovni sud utemeljio svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju Vrhovnog suda da je predajom u posjed i vlasništvo založenih stvari apelantici u izvršnom postupku apelantica osigurala namirenje svog potraživanja iz te vrijednosti, što je u skladu sa načelom „specijaliteta“ zaloga u smislu navedene zakonske odredbe.
35. Osim navedenog, Ustavni sud zapaža da odredbe Zakona o stvarnim pravima, na čiju primjenu ukazuje apelantica, u okolnostima konkretnog slučaja nisu relevantne imajući u vidu datum stupanja na snagu tog zakona (septembar 2013. godine), odnosno početak primjene tog zakona (mart 2014. godine), te odredbu (član 372) da će se započeti postupci (do stupanja na snagu citiranog zakona) okončati po odredbama propisa koji su bili na snazi.
36. Imajući u vidu sve navedeno, naročito činjenicu da je u konkretnom slučaju nesporno da je apelantica namirila svoje potraživanje iz vrijednosti založenih pokretnih stvari tuženog, budući da je njihova procijenjena vrijednost tri puta veća od vrijednosti po kojoj ih je apelantica kupila, kao i uzimajući u obzir odredbe propisa na kojima je Vrhovni sud utemeljio svoju odluku, kao konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao dovoljno jasno i logično obrazloženje za svoju odluku kojom je apelanticinu reviziju odbio. Pri tome Ustavni sud ukazuje da smatra da iz tog obrazloženja, suprotno apelacionim navodima, ne proizlazi da je u okolnostima konkretnog slučaja materijalno pravo proizvoljno primijenjeno.
37. U prilog takvom zaključku ide i odluka Ustavnog suda u predmetu broj AP 4380/13 od 22. decembra 2016. godine u kojem su pokrenuta slična pravna pitanja u kontekstu primjene odredaba ZIP-a i, u vezi s tim, namirenja tražioca izvršenja kupovinom u izvršnom postupku nekretnine na kojoj je uspostavljena hipoteka. U navedenom predmetu Ustavni sud je ukazao (tačka 34) na Odluku broj U 3/16 i na stav Ustavnog suda prema kojem niti jedna odredba Zakona o izvršnom postupku ne sprečava redovne sudove da zaključe u svakom konkretnom slučaju da je tražilac izvršenja u cijelosti namiren ukoliko je, kao jedini kupac, postao vlasnik založene nekretnine kojom je bilo osigurano njegovo potraživanje a koja je procijenjena na iznos viši od njegovog potraživanja prema izvršeniku, te da bi svako tumačenje koje bi išlo u pravcu da je tražilac izvršenja namiren samo do iznosa koji je platio na licitaciji, a najčešće se radi o simboličnim iznosima koji nisu ni približno uporedivi sa iznosom na koji je procijenjena založena nekretnina, vodilo povredi izvršenikovog prava na imovinu. U navedenom predmetu Ustavni sud je zaključio da miješanje u apelanticinu imovinu nije izvršeno u skladu sa zakonom (relevantnim odredbama ZIP-a). U vezi s tim, iako se navedena odluka tiče primjene odredaba ZIP-a, s obzirom na apelanticin tužbeni zahtjev koji, u konačnici, činjenično pokreće slična pitanja (obim namirenja tražioca izvršenja u slučaju kad je on kupac založene nekretnine, odnosno stvari), Ustavni sud smatra da se razlozi iz citirane odluke, mutatis mutandis, odnose i na apelanticin slučaj.
38. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
39. Član 13. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Svako kome su povrijeđena prava i slobode koji su predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred domaćim vlastima, (…).
40. U vezi s navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da iz navoda apelacije proizlazi da apelantica povredu prava na djelotvoran pravni lijek dovodi u vezu sa povredom prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je apelantica koristila mogućnost upotrebe pravnih lijekova propisanih zakonom, pravo na izjavljivanje revizije protiv drugostepene presude o kojoj je odlučivao Vrhovni sud, koji je razmotrio navode iz apelanticine revizije, te dao razloge zašto su ti navodi neosnovani i zašto ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. S obzirom na to, činjenica da navedeni pravni lijek nije rezultirao uspjehom u predmetnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju i nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije neosnovani.
41. U skladu s navedenim, Ustavni sud smatra da su i apelanticini navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje neosnovani.
Pravo na imovinu
42. Apelantica tvrdi da joj je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da apelantica navode o kršenju tog prava, u suštini, zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud za svoju odluku dao jasne i logične razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
44. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu
45. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije, budući da je apelantica imala mogućnost i da je koristila raspoložive pravne lijekove, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelanticinim uspjehom ne može voditi zaključku o povredi apelanticinog prava na djelotvoran pravni lijek.
46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman