Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2510/17 (S. B.)
Odluka donesena 06. 12. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2510/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-2510/17, rješavajući apelaciju Saraba Bećarevića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Sarab Bećarević protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 033314 16 Rev od 16. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sarab Bećarević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 21. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 033314 16 Rev od 16. marta 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom revizija tužene (Raiffeisen Bank d.d. BiH) je djelimično uvažena, obje nižestepene presude su preinačene u dosuđujućem dijelu (stav drugi izreke prvostepene presude), tako da se dosuđeni iznos naknade za minuli rad u iznosu od 1.579,86 KM snižava na iznos od 90,65 KM, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka tako da se nalaže tuženoj da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 525,00 KM, umjesto iznosa od 4.877,73 KM, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena. Istom odlukom odbijena je apelantova revizija kao neosnovana.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je prvostepenom presudom iz 2014. godine obavezana tužena da apelantu isplati razliku plaće u iznosu od 19.188,98 KM, za period od 1. januara 2010. godine do 31. decembra 2012. godine, sa zateznom kamatom, razliku naknade za minuli rad u iznosu od 1.579,86 KM, jubilarnu nagradu i razliku naknade za godišnji odmor, kao i da za navedeni period apelantu obračuna i uplati razliku obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, dok je odbijen apelantov tužbeni zahtjev preko dosuđenih iznosa. Razmatrajući reviziju tužene, Vrhovni sud je istakao da je apelant u toku postupka podneskom preinačio tužbeni zahtjev (kod kojeg zahtjeva je ostao i na glavnoj raspravi) na način da je, između ostalog, tražio isplatu naknade za minuli rad za period od 1. oktobra 2009. do 31. decembra 2009. godine, a koji prema nalazu vještaka za taj period iznosi 90,65 KM, dok prema istom nalazu za period od 1. oktobra 2009. do 30. septembra 2012. godine iznosi 1.579,86 KM, kako je i dosuđeno prvostepenom presudom. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da je osnovan revizioni prigovor tužene iz odredbe člana 240. stav 1. tačka 3. Zakona o parničnom postupku, zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva u postupku pred drugostepenim sudom, jer je prvostepeni sud (a što je prihvatio i drugostepeni sud) apelantu dosudio nešto što nije tužbenim zahtjevom ni potraživao, tj. apelant je tužbenim zahtjevom koji je postavio na glavnoj raspravi potraživao naknadu za minuli rad za period od 1. oktobra 2009. do 31. decembra 2009. godine u iznosu od 90,65 KM, a prvostepeni sud mu je dosudio naknadu za minuli rad u iznosu od 1.579,86 KM za period od 1. oktobra 2009. do 30. septembra 2012. godine. Nadalje, razmatrajući apelantovu reviziju u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva, Vrhovni sud je ukazao da apelant smatra da je prvostepeni sud primjenom odredbe člana 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora (u daljnjem tekstu: OKU), trebao primijeniti za zaposlenika najpovoljnije pravo, te kako su poslovi apelanta koji ima srednju stručnu spremu, svrstani u III grupu za koje se traži IV stepen stručne spreme, utvrditi mu najpovoljniji koeficijent složenosti poslova iz navedene grupe poslova od 2,50. Međutim prema stavu Vrhovnog suda, ovako stanovište apelanta se ne može prihvatiti. Naime, Vrhovni sud je istakao da odredba člana 3. stav 3. OKU i odredba člana 12. Zakona o radu FBIH reguliše načelo povoljnosti, dakle, da se na zaposlenika primjenjuje najpovoljnije pravo u situaciji kada je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno, pa u situaciji kada je u apelantovom slučaju primijenjen Kolektivni ugovor za granu finansija (u daljnjem tekstu: GKU), kao povoljnije pravo u odnosu na ugovor o radu i Pravilnik o platama tužene, ovo načelo je ispoštovano. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju GKU ugovorena osnovna plaća na način da je utvrđena osnovica za plaću, shodno članu 25. stav 2., te odredbom člana 26. stav 1. GKU utvrđene su grupe poslova sa koeficijentima njihove složenosti, pri čemu se konkretna razrada poslova u okviru grupa poslova utvrđuje Pravilnikom o radu, ali ne može biti nepovoljnije od koeficijenata utvrđenih kolektivnim ugovorom. Vrhovni sud je istakao da je u konkrentom slučaju, kako nije izvršeno razvrstavanje poslova u podgrupe iz GKU sa tačno određenim koeficijentima, a ugovor o radu apelanta, kao ni Pravilnik o platama tužene ne sadrži detaljniju razradu kriterija složenosti poslova, kod takvog stanja stvari jedino se može smatrati zagarantovanim najniži koeficijent složenosti poslova, utvrđen za grupu poslova za koju se zahtijeva određeni stepen školske spreme, zbog čega je donesena odluka kao u izreci presude.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant, u suštini, vidi u pogrešno pogrešnoj primijeni materijalnog prava, odnosno relevantnih odredaba OKU i GKU kojima je propisana primjena najpovoljnijeg prava za zaposlenika, pri čemu apelant ističe da su sudovi trebali utvrditi koeficijent složenosti od 2,5. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba OKU i GKU u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao ranije u postupku po reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud u svojoj odluci, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman