Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3805/17 (S. Ž., M. H., M. J., K. Š., S. M., D. P., E. Ć., A. K., S. Č., A. R., D. D., B. B., I. Š., Z. M., T. V., S. D., D. P., J. Ć. i L. Ć.)

Odluka donesena 06. 12. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3805/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3805/17, rješavajući apelaciju Senada Žuje i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Senad Žujo, Mustafa Hrvačić, Muharem Jahić, Kemal Šoljić, Slavenka Markić, Davorin Pehar, Elvedin Ćibo, Antonio Križanac, Senadin Čerkić, Adisa Rahimić, Danka Domazet, Boro Bukvić, Ivica Šimunović, Zlato Mikulić, Tihomir Vulić, Saša Dalipagić, Dragan Prskalo, Jasminka Ćimić i Lidija Ćubela protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 050296 13 Rsž od 23. marta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Senad Žujo, Mustafa Hrvačić, Muharem Jahić, Kemal Šoljić, Slavenka Markić, Davorin Pehar, Elvedin Ćibo, Antonio Križanac, Senadin Čerkić, Adisa Rahimić, Danka Domazet, Boro Bukvić, Ivica Šimunović, Zlato Mikulić, Tihomir Vulić, Saša Dalipagić, Dragan Prskalo, Jasminka Ćimić i Lidija Ćubela (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Halil Mušinović, advokat iz Konjica, podnijeli su 8. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 050296 16 Rev od 1. avgusta 2017. godine, kojim je odbačeana revizija apelanata izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 050296 13 Rsž od 23. marta 2016. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-1851/16 od 15. septembra 2016. godine, u odnosu na predmet broj AP-2292/16, konstatuje se da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, preinačena je prvostepena presuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev apelanata u dijelu u kojem su tražili da se obaveže tuženi (HNK-Ministarstvo prometa i veza) da apelantima isplati razlike regresa za 2009. godinu i naknade za topli obrok za oktobar 2009. godine.

2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da se osnovano žalbom tuženog ukazuje da je dio tužbenog zahtjeva zastario. Naime, da je tužba apelanata podnesena 28. januara 2009. godine i da je predmet tužbenog zahtjeva bio samo isplata razlike toplog obroka za 2006. godinu i to za apelante od 1-9. Zatim, da je podneskom od 3. oktobra 2012. godine, tužbeni zahtjev proširen, između ostalog, za isplatu razlike regresa za 2009, 2010, 2011. i 2012. godinu, a podneskom od 16. novembra 2012. godine za isplatu razlike toplog obroka, tako da je isti zatražen za 2009, 2010, 2011. i 2012. godinu. Nadalje, da su podneskom od 19. novembra 2012. godine tužbi pristupili ostali apelanti, koji tim podneskom traže, između ostalog, isplatu razlike na ime toplog obroka počev od 1. oktobra 2009. godine, te razliku regresa od 2009. do 2012. godine. Kantonalni sud je istakao da je uvidom u rješenja o korištenju godišnjeg odmora za 2009. godinu, vidljivo da su svi apelanti kojima je dosuđena razlika regresa za tu godinu (prvostepenom presudom), započeli korištenje prvog dijela godišnjeg odmora prije 3. oktobra 2009. godine, tako da je taj dio tužbenog zahtjeva zastario, shodno članu 106. Zakona o radu, jer je istekao trogodišnji rok računajući od dospijeća tog oblika naknade (prvi dan nakon početka korištenja prvog dijela godišnjeg odmora) pa do postavljanja zahtjeva (3. oktobra 2012. godine, odnosno 16. novembra 2012. godine, za apelante od 10. pa nadalje iz tužbe). Kantonalni sud je istakao da je također zastario zahtjev za isplatu razlike toplog obroka za oktobar 2009. godine, jer je prvi put istaknut u podnesku od 16. novembra 2012. godine, odnosno 19. novembra 2012. godine (za apelante od 10. pa nadalje). U vezi s tim, Kantonalni sud je konstatovao da je tužbeni zahtjev za isplatu regresa za 2009. godinu i dio tužbenog zahtjeva za isplatu razlike po osnovu toplog obroka za oktobar 2009. godine, odbijen zbog zastare.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da naknada za korištenje godišnjeg odmora odnosno regresa dospijeva na kraju tekuće godine, te da se početak zastare može računati od prvog dana sljedeće godine, što je u konkretnom slučaju 1. januar 2010. godine, te da potraživanje naknade za topli obrok za oktobar 2009. godine nije zastarjelo, jer u skladu sa članom 70. Zakona o radu period isplate ne može biti duži od 30 dana, zbog čega se i potraživanje toplog obroka za oktobar 2009. godine smatra dospjelim 30. novembra 2009. godine. Apelanti, u suštini, smatraju da su sudovi u konkretnom slučaju pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o radu na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3805/17 (S. Ž., M. H., M. J., K. Š., S… | Sudska praksa | Aktio