Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1223/15 (D. L.)

Odluka donesena 06. 12. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • In dubio pro reo
  • Nadležan sud
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
  • Ratni zločin
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1223/15

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1223/15, rješavajući apelaciju Draže Lakića, na osnovu člana VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Draže Lakića podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 009197 14 Kvlz od 25. decembra 2014. godine i broj 11 0 K 009197 13 Kž 3 od 20. februara 2014. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 009197 13 K od 4. novembra 2013. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Draže Lakića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 009197 13 Kž 2 od 13. novembra 2013. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 009197 13 Kv 2 od 15. februara 2013. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Draže Lakić (u daljnjem tekstu: apelant), koji se nalazi na izdržavanju kazne zatvora u Kazneno-popravnom zavodu Foča, podnio je 18. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 009197 14 Kvlz od 25. decembra 2014. godine i broj 11 0 K 009197 13 Kž 3 od 20. februara 2014. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 009197 13 K od 4. novembra 2013. godine, te Rješenja Vrhovnog suda broj 11 0 K 009197 13 Kž 2 od 13. novembra 2013. godine i Rješenja Okružnog suda broj 11 0 K 009197 13 Kv 2 od 15. februara 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva Banjaluka (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 3. aprila 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud i Okružno tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju 10. aprila 2017. godine, a Vrhovni sud 14. aprila 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 009197 13 K od 4. novembra 2013. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od devet godina. Apelant je obavezan da nadoknadi troškove postupka, a na osnovu člana 108. st. 1. i 3. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) porodica oštećenog Z. A. je upućena da imovinskopravni zahtjev može ostvarivati u parničnom postupku.

6. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Okružni sud proveo brojne dokaze na prijedlog Okružnog tužilaštva i odbrane, te da je na osnovu analize svih izvedenih dokaza utvrdio da je apelant počinio krivično djelo u vrijeme, mjestu i na način kako je to navedeno u izreci presude. Naime, Okružni sud je utvrdio da je apelant, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba koji se od prve polovine aprila 1992. godine pa najkasnije do kraja novembra 1995. godine odvijao na prostoru Bosne i Hercegovine između organizovanih oružanih snaga Vojske Republike Srpske, s jedne, i Armije Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća obrane, s druge strane, 18. februara 1993. godine, u selu Babanovci, opština Prnjavor, kao pripadnik ratne vojne jedinice „Vukovi sa Vučijaka“ vršio zlostavljanje više civila hrvatske nacionalnosti, pri čemu je lišio života jedno civilno lice hrvatske nacionalnosti, iako to lice nije pripadalo nijednoj oružanoj formaciji niti je učestvovalo u vojnim operacijama.

7. Apelantov prigovor da Okružni sud nije stvarno nadležan za postupanje u konkretnom krivičnom predmetu ocijenjen je neosnovanim. Okružni sud se pozvao na odredbu člana 423. stav

3. ZKPRS koja propisuje da će predmete iz nadležnosti Suda BiH primljene u rad kod sudova do 1. jula 2003. godine u kojima je optužnica stupila na pravnu snagu dovršiti ti sudovi, po propisima koji su do tada bili na snazi, te da će predmete iz nadležnosti Suda BiH primljene u rad kod sudova, odnosno kod tužilaštava u kojima optužnica nije stupila na pravnu dovršiti mjesno nadležni sudovi po odredbama ovog zakona, osim ako Sud BiH, po službenoj dužnosti ili na obrazloženi prijedlog stranaka ili branioca, ne odluči da preuzme takav predmet. Okružni sud je dalje ukazao da je u konkretnom predmetu pred tada nadležnim sudom, Osnovnim sudom u Prnjavoru, doneseno rješenje o sprovođenju istrage od 17. avgusta 1993. godine kojim je, po zahtjevu Osnovnog javnog tužilaštva u Prnjavoru KT-10/93 od 18. maja 1993. godine, protiv apelanta pokrenuta istraga u predmetu broj Ki-8/93 zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo ubistvo iz člana 36. stav 1. preuzetog KZSRBiH, kao i da je tada apelantu određen pritvor koji će se računati od dana kada bude lišen slobode s obzirom na to da je u bjekstvu. Dalje je ukazano da je Okružno tužilaštvo protiv apelanta podiglo optužnicu zbog krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. KZSFRJ koja je potvrđena 13. februara 2013. godine. S obzirom na to da optužnica protiv apelanta nije stupila na pravnu snagu do 1. jula 2003. godine, a u spisu nema podataka da je Sud BiH po službenoj dužnosti ili na obrazloženi prijedlog stranaka i branioca odlučio da preuzme ovaj predmet, iz čega proizilazi da je pravilnom primjenom odredbe člana 423. stav 3. ZKPRS u procesnoj situaciji kakva je ova, zaprimljeni predmet treba završiti Okružni sud koji je i potvrdio optužnicu.

8. Okružni sud je apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od devet godina, smatrajući da je ova kazna srazmjerna težini učinjenog djela, stepenu ugroženosti zaštićenog dobra, kao i da odgovara stepenu apelantove krivične odgovornosti. Prilikom odmjeravanja i individualizacije kazne sud je imao u vidu i način izvršenja krivičnog djela, te ocijenio apelantovu ulogu i njegove preduzete radnje prilikom izvršenja predmetnog krivičnog djela. Pri tome, Okružni sud je kao olakšavajuću okolnost ocijenio da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio mlada osoba od nepunih 24 godine, zatim njegovo korektno držanje tokom trajanja glavnog pretresa, te da ranije nije osuđivan. Okružni sud je ocijenio da protek vremena u konkretnom slučaju ne može ocijeniti kao olakšavajuću okolnost. Kao otežavajuću okolnost Okružni sud je ocijenio činjenicu da je apelant lišio života mladog čovjeka, starosti 32 godine, koji nije ni riječima niti nekim gestom davao povoda apelantu za preduzimanje radnji, te okolnost da je apelant ispalio u Z. A. pet metaka iz automatske puške, iz neposredne blizine, a takođe je radnje zastrašivanja preduzimao prema malodobnoj djeci, te zadavao udarce i njima, kao i osobama ženskog pola i starije životne dobi.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 009197 13 Kž 3 od 20. februara 2014. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelanta i njegovog branioca.

10. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim žalbene prigovore u pogledu stvarne nadležnosti Okružnog suda koji je donio prvostepenu presudu smatrajući da su u prvostepenoj presudi dati razlozi (u odnosu na vrijeme izvršenja djela, zatim prijema predmeta u rad, prije 1. marta 2003. godine, te potvrđivanja optužnice, 13. februara 2013. godine), a sve u skladu s odredbom člana 423. stav 3. ZKPRS. Takođe je istaknuto da Sud BiH, u smislu odredbe člana 449. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine, nije po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranaka ili branioca (koji nije ni postavljen) donio odluku o preuzimanju ovog predmeta. Na osnovu navedenog, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani argumenti izneseni u žalbi apelantovog branioca u prilog tvrdnji da je za postupanje u apelantovom predmetu stvarno nadležan Sud BiH, te da je donošenjem prvostepene presude Okružni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka e) ZKPRS.

11. Vrhovni sud je dalje ocijenio da su neargumentovane apelantove žalbene tvrdnje da je u postupku donošenja prvostepene presude počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g). Istaknuto je da je pravo na odbranu sadržano u principu jednakosti u postupanju iz člana 14. ZKPRS, koje obuhvata jednak procesni položaj stranaka u svim aspektima, dakle, i u jednakom pristupu suda u ocjeni dokaza, te da ono, suprotno tvrdnjama žalbe, nije povrijeđeno prilikom donošenja prvostepene presude. Naime, po ocjeni Vrhovnog suda, Okružni sud je u obrazloženju te presude s jednakom pažnjom iznio sadržaj svih sprovedenih dokaza, a zatim, u smislu odredbe člana 295. stav 2. ZKPRS, savjesno ocijenio svaki od dokaza optužbe i odbrane pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, te za izvedene zaključke o odlučnim činjenicama dao razloge u obrazloženju te presude. Po mišljenju Vrhovnog suda, obrazloženi su i razlozi prilikom ocjene vjerodostojnosti protivrječnih iskaza svjedoka optužbe i odbrane, pa tako i apelantovog iskaza. Nadalje, ocijenjene su kao neosnovane i tvrdnje da je zbog činjenice da su svjedoci optužbe B. A., I. A. i M. T. prvi put saslušani na glavnom pretresu povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu, jer, kako je Vrhovni sud naveo, s aspekta poštovanja ovog prava, od odlučnog značaja je činjenica da je odbrani, u uslovima neposrednosti i kontradiktornosti, omogućeno pravo da unakrsno ispita ove svjedoke. Istaknuto je da identifikovanje apelanta na glavnom pretresu kao izvršioca djela, a identifikovali su ga oštećeni kao očevici kritičnog događaja, kao i njihove tvrdnje da su prepoznali apelanta na fotografijama koje im je neposredno nakon izvršenja djela u 1993. godini pokazao I. A., brat ubijenog Z. A., predstavlja sastavni dio njihovih iskaza datih na tom pretresu, te da se ne radi o procesnoj radnji prepoznavanja u smislu odredbe člana 150. stav 3. ZKPRS, kako je to ukazano u žalbi apelantovog branioca, i u tom smislu bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka v) ZKPRS. Naime, iskazi navedenih svjedoka, zatim apelantov iskaz (ne osporava da je na tim fotografijama, snimljenim u PS Prnjavor, nakon što je lišen slobode), te iskaz svjedoka Stamenka Vasića, inspektora u PS Prnjavor (negira da je sačinio te fotografije), ocijenjeni su na način kako je to propisano u odredbi člana 295. stav 2. ZKPRS, tako da su i argumenti iz žalbe u prilog tvrdnji o bitnoj povredi odredbi krivičnog postupka iz člana 311. stav 2. u vezi s povredom člana 295. stav 2. ZKPRS ocijenjeni neosnovanim.

12. Nadalje, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i žalbene prigovore apelantove odbrane kojima se osporava pravilnost činjeničnog utvrđenja i valjanost razloga datih u prvostepenoj presudi za zaključak da je apelant počinio radnje činjenično opisane u izreci prvostepene presude i time krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Prema mišljenju Vrhovnog suda, Okružni sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja izveo pravilan zaključak da je apelant, postupajući na način kako je to bliže navedeno u izreci prvostepene presude, počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ.

13. Ispitujući odluku o kazni, Vrhovni sud je ocijenio da su sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti pravilno vrednovane i u cijelosti opravdavaju krivičnopravnu sankciju koja je u konkretnom slučaju izrečena apelantu.

14. Odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti apelantovih branilaca, Vrhovni sud je donio Presudu broj 11 0 K 009197 14 Kvlz od 25. decembra 2014. godine kojom je odbio zahtjev kao neosnovan.

15. Vrhovni sud je smatrao da pravosnažnom presudom nisu počinjene bitne povrede krivičnog zakona kada su, primjenom principa vremenskog važenja krivičnog zakona, apelantove inkriminisane radnje pravno kvalifikovane prema zakonu koji je važio u vrijeme izvršenja djela kao djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. KZSFRJ. Takođe je ocijenjen neosnovanim prigovor kojim se tvrdi da iz činjeničnog opisa djela ne proizilazi psihološki odnos apelanta prema izrekom presude utvrđenom bitnom obilježju ovog krivičnog djela koji se manifestuje u htijenju radnje i volji da nanosi štetnu posljedicu civilnom stanovništvu hrvatske nacionalnosti. S tim u vezi je ukazano da pasivni subjekt ovog krivičnog djela je civilno stanovništvo u smislu člana 3. stav 1. tačka 1. pod a) IV ženevske konvencije o zaštiti civilnih lica za vrijeme rata od 12. avgusta 1949. godine i člana 13. stav 2. u vezi sa članom 4. stav 2. tačka a) njenog Dopunskog protokola II o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba od 8. jula 1977. godine. Dakle, za krivičnu odgovornost izvršioca predmetnog krivičnog djela svjesna komponenta umišljaja kao psihičkog odnosa izvršioca prema djelu ogleda se u svijesti izvršioca djela da neku od zakonom alternativno propisanih radnji izvršenja (koje se manifestuju u raznim aktima nasilja-nečovječnog postupanja) preduzim prema civilnom stanovništvu (u konkretnom slučaju su u pitanju radnje zastrašivanja civila i ubistvo jednog lica), pri čemu ova komponenta umišljaja ne uključuje i svijest da preduzimanjem radnje izvršenja krši pravila međunarodnog prava (ova okolnost se pojavljuje kao objektivni uslov inkriminacije krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva), dok se voljna komponenta vinosti manifestuje u htijenju posljedice preduzetih radnji prema civilnom stanovništvu. Slijedom toga, Vrhovni sud je našao da okolnosti koje prate način izvršenja djela i okonosti koje su mu neposredno prethodile, sadržane u činjeničnom opisu djela u izreci prvostepene presude, bez sumnje ukazuju na postojanje apelantove svijesti da inkriminisane radnje, koje nesumnjivo imaju karakter nečovječnog postupanja izraženog u aktima nasilja, preduzima prema civilnom stanovništvu, koja činjenica (svojstvo civilnog lica ) predstavlja jedan od elemenata bića navedenog krivičnog djela. Odrednica o nacionalnoj pripadnosti oštećenih (civili hrvatske nacionalnosti), te odrednica o pripadnosti izvršioca djela (apelanta) naznačenoj oružanoj formaciji (ratna vojna jedinica „Vukovi sa Vučijaka“) manifestuju pripadnost različitim nacionalnim grupacijama koje su bile uključene u oružani sukob u BiH na suprotstavljenim stranama, pa ove činjenice determinišu povezanost (uzročnu vezu) počinjenog djela s oružanim sukobom koji se odvijao na teritoriji Bosne i Hercegovine koje su kontrolisale sukobljene strane.

16. Konačno, Vrhovni sud je ocijenio da se na argumentima zahtjeva o počinjenim oblicima bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. ZKPRS ne može zasnivati tvrdnja o povredi prava na odbranu kao bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka iz tačke g) navedene zakonske odredbe, kao ni tvrdnja o povredi člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) i stav 3. Evropske konvencije i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije.

18. U tom kontekstu apelant, prije svega, tvrdi da mu nije sudio stvarno nadležan sud jer je, kako navodi, u predmetnoj krivičnoj stvari nadležan Sud BiH, umjesto Okružnog i Vrhovnog suda.

19. U vezi s povredom prava na pravično suđenje apelant je istakao da su osporene presude zasnovane na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj ocjeni dokaza i s tim u vezi povredi prava na odbranu i prava na jednakost strana u postupku. Smatra da su dokazi, a naročito iskazi svjedoka, ocijenjeni proizvoljno i na apelantovu štetu, što je rezultiralo pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava u pogledu postojanja njegove krivične odgovornosti. Takođe, smatra da su sudovi izvršili pogrešnu ocjenu dokaza i pogrešno utvrdili činjenično stanje u pogledu same radnje izvršenja krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, za koje je osporenim presudama proglašen krivim, te da redovni sudovi nisu poštovali princip in dubio pro reo.

20. Apelant navodi da mu je tokom postupka nezakonito određen i produžavan pritvor, te je dostavio Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 009197 13 Kž 2 od 13. novembra 2013. godine i Rješenje Okružnog suda broj 11 0 K 009197 13 Kv 2 od 15. februara 2013. godine kojima mu je produžavan pritvor.

b) Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni i Okružni sud te Okružno tužilaštvo su u odgovoru na apelaciju istakli da su apelantovi navodi neosnovani pozivajući se na obrazloženja osporenih presuda, te su predložili da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

22. Krivični zakon SFRJ („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90, koji se u Republici Srpskoj primjenjivao na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 21/92) u relevantnom dijelu glasi:

Član 142. stav 1.

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1)Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije, naredi [...] da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, [...] ili ko izvrši neko od navedenih djela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

23. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/02) u relevantnom dijelu glasi:

Pretpostavka nevinosti i princip in dubio pro reo Član 3.

(2) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.

(3) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.

Jednakost u postupanju Član 14.

(4)Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(5)Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.

(1)Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2)Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana. Član 311.

Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1)Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji: [...]

g) je povrijeđeno pravo na odbranu,

z) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda, Povrede Krivičnog zakona Član 312.

Povreda Krivičnog zakona postoji ako je Krivični zakon povrijeđen u pitanju:

b) postoje li okolnosti koje isključuju krivičnu odgovornost,

g) da li je u pogledu krivičnog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti, Rješavanje predmeta primljenih u rad Član 423.

(1)Postupci u krivičnim predmetima primljenim u rad kod sudova prije 1. jula 2003. godine nastaviće se po odredbama ovog zakona, osim ako odredbama ovog člana nije drugačije određeno.

(2)Postupci u predmetima iz stava 1. ovog člana u kojima je optužnica stupila na pravnu snagu ili je na osnovu prijedloga tužioca doneseno rješenje o izricanju mjere bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, odnosno obaveznog psihijatrijskog liječenja na slobodi, nastaviće se po odredbama Zakona o krivičnom postupku („Službeni list SFRJ“, br. 26/86, 74/87, 57/89 i 3/90), kao i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku objavljenim u „Službenom glasniku Republike Srpske“, br. 4/93, 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01, osim ako odredbama ove glave nije drugačije određeno.

(3)Predmete iz nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine primljene u rad kod sudova do 1. jula 2003. godine, u kojima je optužnica stupila na pravnu snagu, dovršiće ti sudovi po propisima koji su do tada bili na snazi. Predmete iz nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine primljene u rad kod sudova, odnosno tužilaštava u kojima optužnica nije stupila na pravnu snagu, dovršiće mjesno nadležni sudovi po odredbama ovog zakona, osim ako Sud Bosne i Hercegovine, po službenoj dužnosti ili na obrazloženi prijedlog stranaka ili branioca, ne odluči da preuzme takav predmet.

(4)Ako je Sud Bosne i Hercegovine vođenje postupka iz svoje nadležnosti prenio sudu na čijem je području krivično djelo izvršeno ili pokušano, taj sud će prihvatiti dokaze prikupljene u toku istrage i sudskog obezbjeđenja dokaza u skladu sa ovim zakonom.

(5)Postupke u predmetima iz stava 3. ovog člana u kojima je podnesen optužni prijedlog dovršiće sudovi po propisima iz stava 3. ovog člana, osim ako odredbama ove glave nije drugačije određeno.

24. Zakon o sudovima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/12) u relevantnom dijelu glasi:

Član 31.

(1) Okružni sud nadležan je da u prvom stepenu sudi:

a) za krivična djela za koja je zakonom propisana kazna veća od deset godina ili dugotrajni zatvor, ako zakonom nije određena nadležnost drugog suda,

b) da postupa u toku istrage i nakon podizanja optužnice u skladu sa zakonom,

v) da sudi za krivična djela za koja je Sud Bosne i Hercegovine prenio nadležnost na okružne sudove, [...] Član 35.

Vrhovni sud nadležan je da:

a) odlučuje o redovnim pravnim lijekovima protiv odluka okružnih sudova, ako je to zakonom određeno, [...] VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Dopustivost u odnosu na osporena rješenja

27. Pri ocjeni dopustivosti apelacije u odnosu na osporena rješenja u vezi sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda.

28. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 18 stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

29. S obzirom na to da je apelantu 18. novembra 2013. godine uručeno Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 009197 13 Kž 2 od 13. novembra 2013. godine, a 18. februara 2013. godine Rješenje Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 009197 13 Kv 2 od 15. februara 2013. godine, proizilazi da je apelacija podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije koji je predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu s navedenim, Ustavni sud je zaključio da je u odnosu na osporena rješenja apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporena rješenja.

30. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je protekao rok za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost u odnosu na osporene presude

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 009197 14 Kvlz od 25. decembra 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 23. januara 2015. godine, a apelacija je podnesena 18. marta 2015 . godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

[…]

b) da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje svoje odbrane;

[…]

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;

[…]

36. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te mu je izrečena kazna zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

37. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi Evropski sud, Monnel and Morris, odluka od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 115, str. 21, stav 54).

38. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opšta garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6 (vidi Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149), ili u vezi sa stavom 1. člana 6 (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6 (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33-34).

39. U konkretnom slučaju apelant pokreće pitanja u vezi s garancijama ustanovljenim članom 6. st. 1, 2. i 3. koje se, u suštini, odnose na tvrdnju da postupak kao cjelina nije bio pravičan, pa će Ustavni sud, imajući u vidu navedene standarde Evropskog suda, ispitati njegove navode u smislu stava 1. člana 6. Evropske konvencije.

40. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na pravično suđenje vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza i pogrešno utvrđenom činjenično stanju, te pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant, takođe, ističe da mu je u postupku donošenja osporenih presuda povrijeđeno pravo na odbranu i pravo na jednakost strana u postupku zbog toga što su sudovi proizvoljno i na njegovu štetu ocijenili dokaze izvedene na glavnom pretresu. Takođe, navodi da je u postupku protiv njega prekršen princip in dubio pro reo budući da, kako smatra, nije dokazano da je počinio djela za koja je proglašen krivim i osuđen. Konačno, apelant smatra da mu nije sudio stvarno nadležan sud.

41. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

42. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

43. Dovodeći prethodno iznesene stavove u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka pred vijećem Okružnog suda proveden veliki broj dokaza koje su predložili odbrana i tužilaštvo, koji su ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, pri čemu nije izostala analiza provedenih dokaza, o čemu se Okružni sud detaljno izjasnio u obrazloženju presude, te je nesumnjivo utvrdio da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim, dajući za svoj stav jasno i argumentovano obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim kako u segmentu činjeničnog utvrđenja tako i u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava.

44. Iz obrazloženja osporenih presuda Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prekršena odredba člana 295. ZKPRS koja propisuje na kojim dokazima se presuda zasniva. Naime, u konkretnom slučaju u obrazloženju osporene presude Okružnog suda iscrpno su pobrojani dokazi koje je sud proveo na glavnom pretresu, ukazano je na kojim od provedenih dokaza je presuda zasnovana, u pogledu ovih dokaza nije izostala brižljiva i savjesna ocjena kako pojedinačno tako i u vezi s drugim dokazima, te su data obrazloženja i razlozi zbog kojih je svaki od ovih dokaza prihvaćen, odnosno zbog čega mu je poklonjena vjera. Ovakva obrazloženja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, niti se može zaključiti da je vijeće Okružnog suda prekoračilo princip slobodne ocjene dokaza, pogotovo ne na način koji bi doveo u pitanje garancije prava na pravično suđenje, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak i princip „jednakosti oružja“ koji je važan element pravičnog suđenja i koji podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Dombo B. V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da procjena dokaza Okružnog suda, a koju je potvrdio i Vrhovni sud, nije bila očigledno proizvoljna. Takođe, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazivalo da redovni sudovi nisu poštovali pravila o ravnopravnosti stranaka pred sudom.

45. U vezi s apelantovim navodom da mu nije sudio stvarno nadležan sud, odnosno da je u konkretnom slučaju trebao postupati Sud BiH, Ustavni sud primjećuje da su sudovi u Republici Srpskoj uspostavljeni Zakonom o sudovima Republike Srpske. Članom 31. navedenog zakona ustanovljena je krivična nadležnost Okružnog suda prema kojoj je ovaj sud, pored ostalog, nadležan da sudi za krivična djela za koja je zakonom propisana kazna veća od deset godina ili dugotrajni zatvor, te za krivična djela za koja je Sud BiH prenio nadležnost na okružni sud da on sudi. Nadalje, članom 423. stav 3. ZKPRS određeno je da će predmete iz nadležnosti Suda BiH primljene u rad kod sudova do 1. jula 2003. godine u kojima je optužnica stupila na pravnu snagu dovršiti ti sudovi, po propisima koji su do tada bili na snazi, te da će predmete iz nadležnosti Suda BiH primljene u rad kod sudova, odnosno kod tužilaštava u kojima optužnica nije stupila na pravnu snagu dovršiti mjesno nadležni sudovi po odredbama ovog zakona, osim ako Sud BiH, po službenoj dužnosti ili na obrazloženi prijedlog stranaka ili branioca, ne odluči da preuzme takav predmet. Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju presude Okružnog suda, a sa kojim se razlozima saglasio i Vrhovni sud, ukazano da optužnica protiv apelanta nije stupila na pravnu snagu do 1. jula 2003. godine, a da u spisu nema podataka da je Sud BiH po službenoj dužnosti ili na obrazložen prijedlog stranaka i branioca, odlučio da preuzme ovaj predmet. Shodno navedenom, neosnovani su i apelantovi navodi da u njegovom slučaju nije sudio stvarno nadležan sud.

46. Konačno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prilikom ocjene provedenih dokaza i utvrđivanja činjenica relevantnih za apelantovu krivičnu odgovornost došlo do zanemarivanja obaveze suda da vodi računa i o principu in dubio pro reo i pretpostavci nevinosti.

47. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost, bilo kod utvrđivanja i ocjene činjenica ili kod primjene materijalnog i procesnog prava, te da osporene odluke sadrže obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Ustavni sud iz obrazloženja osporene presude utvrdio da apelantova krivičnopravna odgovornost za krivično djelo za koje je proglašen krivim i osuđen nije utvrđena proizvoljnom ocjenom dokaza, već upravo suprotno, nakon neposredne i sveobuhvatne analize i ocjene dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, a iz kojih je nesumnjivo proistekao zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i na osnovu kojih niti jedno značajno pitanje nije ostalo nerazjašnjeno u smislu principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo. Takođe, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da apelantu nije sudio nadležan sud.

49. Na osnovu člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1223/15 (D. L.) | Sudska praksa | Aktio