Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2799/17 („Bosna Trgovina“ a.d. Banja Luka)
Odluka donesena 15. 11. 2017.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2799/17
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
15. 11. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 15. novembra 2017. godine, u predmetu broj AP 2799/17, rješavajući zahtjev „Bosna Trgovina“ a.d. Banja Luka za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev „Bosna Trgovina“ a.d. Banja Luka za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. „Bosna Trgovina“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Milorad Đukić advokat iz Banja Luke, podnio je 4. jula 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Višeg privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Viši sud) broj 57 0 Ps 070709 17 Pžip 2 od 29. maja 2017. godine i rješenjā Okružnog privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) br. 57 0 Ps 070709 14 Ip2 od 2. decembra 2016. godine i 57 0 Ps 070709 14 Ip od 22. marta 2016. godine. Podneskom od 14. septembra 2017. godine apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „odložio izvršenje rješenja broj 57 0 Ps 070709 14 Ip od 22. marta 2016. godine do odluke o apelaciji pred Ustavnim sudom“ Uvodne napomene
2. Rješenjem Okružnog suda broj 57 0 Ps 070709 14 Ip2 od 20. novembra 2014. godine usvojen je apelantov prijedlog za izvršenje protiv N-Sport d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: izvršenik) te je izvršenik obavezan da apelantu isplati iznos od 297.720,77 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 14. juna 2011. godine, troškovima postupka u iznosu od 33.295,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. augusta 2014. godine do isplate i prebijanje potraživanja izvršenika u iznosu od 22.148,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31. decembra 2003. godine do naplate.
3. Okružni sud je 18. decembra 2014. godine dobio obavještenje da je postupljeno po rješenju o dozvoli izvršenja pa je 2. februara 2015. godine donesen Zaključak prema kom se postupak izvršenja smatra dovršenim.
4. Po okončanju izvršnog postupka Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je odlučujući u parničnom postupku o podnesenoj reviziji protiv presude Višeg suda broj 57 0 Ps 070709 13 Pž od 15. augusta 2014. godine, koja je u predmetnom izvršnom postupku predstavljala izvršni naslov, donio presudu broj 57 0 Ps 070709 14 Rev od 2. marta 2015. godine kojom je preinačena predmetna presuda Višeg suda na način da je apelant obavezan da izvršeniku umjesto iznosa od 22.148,00 KM isplati iznos od 147.833,66 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 26. augusta 2003. godine.
Osporena rješenja
5. Okružni sud je postupajući po prijedlogu izvršenika protiv apelanta, na osnovu presude Vrhovnog suda od 3. februara 2015. godine, rješenjem broj 57 0 Ps 070709 14 Ip od 22. marta 2016. godine dozvolio predloženo protivizvršenje i odredio troškove postupka u iznosu od 4.911,85 KM.
6. Odlučujući o apelantovom prigovoru protiv rješenja o protivizvršenju od 22. marta 2016. godine, Okružni sud je donio rješenje broj 57 0 Ps 070709 14 Ip2 od 2. decembra 2016. godine kojim je djelomično usvojen apelantov prigovor na način što je apelant obavezan da na ime troškova postupka umjesto dosuđenih 35.350,40 KM izvršeniku treba da plati iznos od 16.647,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 16. decembra 2014. godine do konačne isplate. U ostalom dijelu je rješenje o protivizvršenju u cijelosti ostalo na snazi.
7. Rješenjem Višeg suda broj 57 0 Ps 070709 17 Pžip 2 od 29. maja 2017. godine u postupku odlučivanja o žalbama apelanta i izvršenika protiv rješenja od 2. decembra 2016. godine, uvažena je žalba izvršenika i preinačeno rješenje Okružnog suda od 2. decembra 2016. godine tako što je apelantov prigovor odbijen i potvrđeno rješenje o protivizvršenju od 22. marta 2016. godine, dok je apelantova žalba odbijena i potvrđeno prvostepeno rješenje u pobijanom dijelu.
8. U obrazloženju rješenja su prije svega istaknuti žalbeni navodi apelanta i izvršenika, konkretno osnovi zbog kojih pobijaju osporeno rješenje, te je u vezi s tim ponovljeno da je predmet konkretnog izvršnog postupka prijedlog za protivizvršenje na osnovu presude Vrhovnog suda od 3. februara 2015. godine. Iz stanja spisa je utvrđeno, kako je navedeno u obrazloženju rješenja, da je na osnovu presude Višeg suda od 15. augusta 2014. godine kao izvršne isprave Okružni sud donio rješenje o izvršenju od 20. novembra 2014. godine kojim je određeno predloženo izvršenje; da su temeljem navedenog rješenja o izvršenju sa računa izvršenika na račun apelanta prenesena novčana sredstva u iznosu od 275.572,77 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 14. juna 2011. godine do 16. decembra 2014. godine; da je Vrhovni sud presudom od 3. februara 2015. godine preinačio presudu Višeg suda od 15. augusta 2014. godine; da je Okružni sud na zahtjev izvršenika 22. marta 2016. godine donio rješenje i dozvolio protivizvršenje kojim je određeno da apelant izvršeniku isplati iznos od 125.685,66 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 26. augusta 2003. godine do isplate i iznos od 35.350,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 16. decembra 2014. godine do isplate uz troškove izvršnog postupka u iznosu od 4.911,85 KM. Viši sud je nakon ispitivanja pobijanog rješenja u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti u smislu člana
221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) žalbu izvršenika usvojio a apelantovu žalbu odbio. S tim u vezi, u obrazloženju rješenja je ponovljeno da je na osnovu presude Višeg suda od 15. augusta 2014. godine određeno i provedeno izvršenje, da je Vrhovni sud presudom od 3. februara 2015. godine nakon što je izvršenje provedeno u cjelini preinačio prvostepenu presudu po kojoj je apelant obavezan izvršeniku isplatiti određeni novčani iznos i u odnosu na troškove spora. Zatim je navedeno da je odredbom člana 54. stav 1. tačka 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) propisano da nakon što je izvršenje već sprovedeno izvršenik može u istom izvršnom postupku zatražiti od suda sa naloži tražiocu izvršenja (apelantu) da mu vrati ono što je izvršenjem dobio, ako je izvršna isprava pravosnažno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena van snage ili je na drugi način utvrđeno da je bez dejstva. Kako je izvršna isprava - presuda Višeg suda preinačena u skladu s odredbom člana 54 stav 1. tačka 1. ZIP-a to je izvršenik stekao zakonski uslov za podnošenje prijedloga za protivizvršenje, kojeg je izvršenik u konkretnom slučaju blagovremeno podnio i zatražio da sud odredi protivizvršenje na način kako je izvršna isprava preinačena. Prvostepeni sud je, kako je dalje obrazloženo, pravilno rješenjem od 22. marta 2016. godine odredio predloženo protivizvršenje ali nije postupio pravilno kada je pobijanim rješenjem od 2. decembra 2016. godine djelimično usvojio apelantov prigovor i kada je odlučio troškove postupka prepoloviti na jednake dijelove. U presudi Vrhovnog suda je s tim u vezi navedeno da svaka stranka plaća svoje sudske troškove a to dalje znači da je apelantov prigovor i u dijelu odluke o troškovima postupka neosnovan i da je apelant dužan izvršeniku vratiti ono što je naplaćeno po osnovu troškova spora a ne sa pola dijela kako stoji u pobijanom rješenju. Osim toga, kako je dalje navedeno, apelantova žalba ne sadrži ni jednu činjenicu koja bi mogla biti osnov iz člana 47. ZIP-a za spriječavanje protivizvršenja, budući da apelant osporava presudu Vrhovnog suda kao izvršni naslov. To se u izvršnom postupku, kako je dalje navedeno, ne može ostvariti jer se u izvršnom postupku ne može osporavati izvršna isprava niti sud u izvršnom postupku može cijeniti osnovanost presude Vrhovnog suda. Također je po ocjeni Višeg suda neosnovan prigovor koji se tiče drugih okolnosti – postojanja drugih sporova između istih stranaka, jer ta okolnost nema značaj za postupak protivizvršenja. S tim u vezi je napomenuto da je prvostepeni sud kod odlučivanja o prijedlogu za protivizvršenje, u skladu s odredbama čl. 54. i 55. ZIP-a utvrdio da su ispunjene sve procesne pretpostavke za podnošenje prijedloga i nakon održanog ročišta je donio rješenje o protivizvršenju u kojem je prihvaćen prijedlog izvršenika i apelantu naloženo da vrati izvršeniku ono što je izvršenjem dobio. Stoga je zaključeno da je izvršni sud na takav način uspostavio faktičko i pravno stanje izvršenikove imovine kakva je bila prije provođenja izvršenja, zbog čega je apelantova žalba odbijena.
9. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da su sudovi suprotno odredbama ZIP-a dozvolili protivizvršenje pri čemu su zanemarili da su stranke, izvršenik i apelant, izmijenili dio ugovora u pogledu vraćene robe. U podnesku od 14. septembra 2017. godine apelant je ukazao da je Nova Banka a.d. Banja Luka po obavijesti Okružnog suda od 2. septembra 2017. godine blokirala njegov račun za novčani iznos koji je naveden u presudi Vrhovnog suda od 3. februara 2015. godine, koja je po njegovom mišljenju nezakonita i proizvoljna. Imajući u vidu da bi provođenjem rješenja o protivizvršenju za apelanta nastupila nenadoknadiva šteta predloženo je da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će odložiti rješenje o protivizvršenju od 22. marta 2017. godine.
10. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
11. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
12. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Ustavni sud posebno naglašava da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje su apelanti naveli u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.
13. Ustavni sud s tim u vezi podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP- 288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP- 774/04 od 20. decembra 2005. godine). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere zatražio od Ustavnog suda da odgodi izvršenje pravosnažnog rješenja o protivizvršenju, do donošenja odluke o apelaciji. Iz navedenog proizilazi da je apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere u suštini zasnovao na tvrdnjama koji se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji protiv osporenih rješenja. To u okolnostima konkretnog slučaja ne može predstavljati dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere kojom bi se zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna.
14. Imajući u vidu prethodno iznesene stavove u kontekstu navoda iz zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud smatra da apelant osim navoda koji se tiču merituma spora, a koje Ustavni sud ne može ispitivati u ovoj fazi postupka jer bi time prejudicirao odlučenje o meritumu apelacije, i paušalnih tvrdnji da bi za apelanta nastupila nenadoknadiva šteta, koje same po sebi ne mogu predstavljati dovoljan osnov za usvajanje zahtjeva, nije ponudio argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost određivanja privremene mjere. Stoga, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan jer u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje odredba člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
15. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman