Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3500/15 (N. K.)
Odluka donesena 06. 12. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Materijalna šteta
- Pravično suđenje - razuman rok
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3500/15
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3500/15, rješavajući apelaciju Nedeljka Kovačevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Nedeljka Kovačevića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 001641 14 Rev od 28. aprila 2015. godine.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona 10 da apelantu Nedeljku Kovačeviću isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda, nalaže se Vladi Kantona 10 da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Nedeljka Kovačevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 001641 14 Rev od 28. aprila 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 001641 13 Gž od 17.
januara 2014. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 P 001641 12 P 2 od 19. marta 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nedeljko Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg prema navodima apelacije zastupaju Mile Kovačević i Marica Đukanović, advokati iz Gradiške, (bez priložene punomoći, a apelant je lično potpisao apelaciju), podnio je 13. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 P 001641 14 Rev od 28. aprila 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 P 001641 13 Gž od 17. januara 2014. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 P 001641 12 P 2 od 19. marta 2013. godine. Apelant je lično podnescima od 28. oktobra 2016. godine, odnosno 20. augusta 2015. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, te punomoćnika tuženog „Livnoputevi“ d.o.o. Livno (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 27. jula 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 3. do 28. augusta 2017. godine. Punomoćnik tuženog u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 8. aprila 2005. godine podnio tužbu protiv tuženog radi naknade štete – isplate rente.
6. Odlučujući o tužbi, Općinski sud je Presudom broj P-260/05 od 5. novembra 2007. godine djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev i ta presuda je po žalbi tuženog Rješenjem Kantonalnog suda broj 010-0-GŽ-08-000-119 od 17. aprila 2008. godine ukinuta i predmet vraćen Općinskom sudu na ponovni postupak.
7. Odlučujući u ponovnom postupku, Općinski sud je donio Presudu broj 68 0 P 001641 08 P od 18. maja 2011. godine koja je Rješenjem Kantonalnog suda broj 68 0 P 001641 11 Gž od 17. februara 2012. godine po žalbi tuženog ukinuta i predmet ponovo vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
8. U ponovnom postupku Općinski sud je Presudom broj 68 0 P 001641 12 P 2 od 19. marta 2013. godine u cijelosti odbio konačno opredijeljeni tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio obavezivanje tuženog na isplatu razlike između invalidske penzije i plaće koju bi ostvario da radi na radnom mjestu zaposlenika na održavanju puteva prvog reda, i to za period od 1. januara 1994. pa do 31. decembra 1998. godine, zatim isplatu razlike između zajamčene penzije i invalidske penzije za period od 1. januara 1999. do 31. decembra 2010. godine, te isplatu razlike između zajamčene penzije i invalidske penzije za period od 1. januara 2012. do 30. oktobra 2012. godine, kao i isplatu naknade na ime izgubljene zarade u razlici između zajamčene i invalidske penzije, i to mjesečno u iznosu od po 160,62 KM, počev od 1. novembra 2011. godine, sve dok za to budu postojali zakonski razlozi i sve sa zakonskim zateznim kamatama, uz obavezivanje apelanta na naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
9. Tuženi je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio tužbeni zahtjev istakavši prigovor zastare potraživanja.
10. Na osnovu provedenog dokaznog postupka, ocjenom dokaza u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) Općinski sud je utvrdio, a što među parničnim strankama nije bilo sporno, da je apelant bio zaposlenik kod tuženog do 19. jula 1973. godine kada je penzionisan zbog nesreće na radu kod tuženog, da je penziju (invalidsku) redovno primao do 8. maja 1987. godine, kada je Osnovni sud udruženog rada u Zenici svojom Odlukom broj Rs. 22/87 od 8. maja 1987. godine naložio tuženom da apelantu isplati štetu za period od 1. januara do 31. decembra 1986. godine, za 1987. godine, sve zaključno sa 1991. godinom, koju je tuženi u cijelosti ispoštovao, da u periodu od 1. januara 1991. do 31. decembra 1993. godine apelant penziju nije primao, te da mu se penzija od 1. januara 1994. godine uredno isplaćuje.
11. Cijeneći osnovanost tužbenog zahtjeva i prigovor zastare potraživanja koji je istakao tuženi, Općinski sud se osvrnuo na apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražena isplata štete za period od 1. januara 1994. do 31. decembra 1998. godine, kao i isplata razlike između zajamčene i invalidske penzije od 1. januara 1999. pa do 31. decembra 2010. godine, kao i naknada na ime izgubljene zarade u razlici između zajamčene i invalidska penzije mjesečno, počev od 1. novembra 2012. pa dok za to postoje zakonski razlozi, a sve u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke, kao i dopunama vještačenja.
12. Općinski sud je prilikom odlučenja pošao od odredbe člana 372. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) na osnovu koje je taj sud utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o povremenim davanjima koja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, pri čemu je taj sud uzeo u obzir i odredbu člana 373. stav (3) ZOO koja propisuje da kada zastari pravo iz kojeg proistječe povremeno potraživanje, povjerilac gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja, nego i povremena davanja koja su dospjela prije te zastare, pa imajući u vidu da je predmetna tužba radi isplate rente – povremenih potraživanja podnesena 8. aprila 2005. godine, Općinski sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja osnovan, te je zaključeno da je tužbeni zahtjev neosnovan za sva apelantova potraživanja zaključno s 5. oktobrom 2002. godine.
13. Općinski sud je prilikom odlučenja imao u vidu i apelantove godine starosti i činjenicu da je radni odnos kod tuženog zasnovao 20. oktobra 1956. godine, te da bi apelant, shodno redovnom toku stvari u slučaju da se nezgoda na radu nije desila, ostvario pravo na starosnu penziju s 40 godina staža na dan 20. oktobar 1996. godine, tako da apelantu s tim datumom prestaje pravo da putem suda ostvaruje pravo na zaštitu iz radnog odnosa. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je zasnovao na odredbama člana 386. stav (1) Zakona o parničnom postupku.
14. Odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je Presudom broj 68 0 P 001641 13 Gž 2 od 17. januara 2014. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
15. Kantonalni sud je nakon ispitivanja osporene presude u granicama žalbenih navoda i razloga propisanih članom 221. ZPP zaključio da je žalba neosnovana. U vezi s tim Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je pravilan stav prvostepenog suda da je prigovor zastare potraživanja tuženog osnovan jer se zastarjelost zahtjeva za naknadu štete cijeni prema odredbama člana 376. ZOO, bez obzira da li se naknada zahtijeva za već nastalu štetu ili za štetu koju je po redovnom toku stvari izvjesno da će sukcesivno nastajati u budućnosti, kao i bez obzira da li se naknada buduće štete zahtijeva u obliku novčane rente ili u jednokratnom iznosu. Kantonalni sud je nadalje pojasnio da je naknadu iz osnova izgubljene zarade u vidu mjesečne rente moguće potraživati unutar zastarnog roka propisanog članom 376. ZOO, ali samo onda ako nije nastupila zastarjelost samog prava, shodno odredbama člana 373. st. (1) i (2) ZOO.
16. Stoga, imajući u vidu da je tuženi od 1. januara 1991. godine apelantu prestao da isplaćuje naknadu na ime rente, a da je apelant tužbu podnio u aprilu 2005. godine, Kantonalni sud je zaključio da je stav prvostepenog suda pravilan, pozvavši se pri tome i na stav Vrhovnog suda iz presude od 9. augusta 2012. godine. Kako je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, pri čemu nije bilo niti jedne povrede odredaba parničnog postupka na koju sud pazi po službenoj dužnosti, Kantonalni sud je sve žalbene prigovore ocijenio neosnovanim, odnosno paušalnim i neargumentiranim.
17. Vrhovni sud je, razmatrajući apelantovu reviziju, donio Presudu broj 68 0 P 001641 14 Rev od 28. aprila 2015. godine kojom je reviziju odbio.
18. Prema ocjeni Vrhovnog suda, apelant se neosnovano pozvao na povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa čl. 8. i 191. ZPP, navodeći da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da bi apelantu radni odnos kod tuženog nakon navršenih 40 godina radnog staža prestao 1996. godine jer je radni odnos zasnovan 1956. godine, a da pri tome nije izvršen uvid u apelantovu radnu knjižicu, niti je naveden dokaz na osnovu kojeg je izveden takav zaključak, pri čemu se drugostepeni sud na ukazanu povredu prvostepenog suda nije izjasnio. U vezi s istaknutim prigovorom Vrhovni sud je istakao da je tačno da prvostepeni sud nije proveo dokaz uvidom u apelantovu radnu knjižicu (taj dokaz apelant nije ni predložio), ali se prvostepeni sud u svom obrazloženju detaljno izjasnio o godinama apelantovog radnog staža i uvjetima za stjecanje prava na penziju, što je u cijelosti prihvatio i drugostepeni sud, pa je stoga osnovano u razlozima svoje presude zaključio da pred prvostepenim sudom nije došlo do povreda odredaba parničnog postupka. Stoga je, suprotno apelantovim navodima, Vrhovni sud zaključio da je drugostepeni sud u obrazloženju svoje presude ocijenio sve žalbene navode koji su bili od odlučnog značaja s aspekta predmeta spora, pri čemu je taj sud pravilno primijenio i odredbu člana 231. ZPP. Vrhovni sud je još naveo da je revizioni prigovor da je pred drugostepenim sudom učinjena povreda odredbe člana 191. stav (4) ZPP ostao bez ikakvog utemeljenja jer prema stavu tog suda obrazloženje drugostepenog suda zadovoljava standarde propisane tom zakonskom odredbom.
19. Nadalje se Vrhovni sud osvrnuo i na prigovor pogrešne primjene materijalnog prava smatrajući ga neosnovanim, složivši se u cijelosti sa stavom nižestepenih sudova o osnovanosti prigovora zastarjelosti potraživanja. U vezi s tim Vrhovni sud je pojasnio da u situacija kada apelant svoje pravo na naknadu štete u vidu razlike između plaće i penzije, odnosno zajamčene plaće i penzije ne ostvaruje od 1991. godine, što ni apelant ne osporava, pravilno su nižestepeni sudovi odbili tužbeni zahtjev primjenom odredaba čl. 372, 373. i 376. ZOO. Zatim je Vrhovni sud pojasnio da naknadu iz osnova izgubljene zarade i razlike između invalidske penzije i plaće koju bi ostvario da se nalazio na radnom mjestu zaposlenika na održavanju puteva od 1. januara 1994. godine, te razliku između zajamčene i ostvarene invalidske penzije apelant je mogao potraživati unutar zastarnog roka propisanog članom 376. ZOO, ali samo onda ako nije nastupila zastarjelost samog prava. Shodno odredbi člana 373. stav (1) ZOO, kako je naveo Vrhovni sud, samo pravo iz koga potječu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja, poslije koga dužnik nije vršio davanja, dok je stavom (2) citiranog člana propisano da povjerilac gubi pravo da zahtijeva ne samo buduća povremena davanja, nego i dospjela povremena davanja. Shodno tome, budući da je apelant tužbu podnio 8. aprila 2005. godine, a tražene naknade iz osnova štete ne ostvaruje od 1991. godine, to su nižestepeni sudovi pravilno odbili tužbeni zahtjev uz obrazloženje koje je u cijelosti prihvatio i revizioni sud.
20. Kako se, prema ocjeni Vrhovnog suda, nisu ostvarili razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a niti je učinjena povreda odredaba parničnog postupka iz člana 241. ZPP, na koju revizioni sud pazi po službenoj dužnosti, taj sud je reviziju odbio kao neosnovanu primjenom odredbe člana 248. ZPP.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelant smatra da je u predmetnom postupku u kojem je odbijen njegov tužbeni zahtjev došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U apelaciji se iscrpno iznose činjenice vezane za okolnosti koje su prethodile predmetnom postupku, između ostalog, da je apelant kod tuženog zasnovao radni odnos i da je kod tuženog radio sve do 1966. godine kada je doživio povredu na radu, zbog čega je penzionisan 19. jula 1973. godine, od kada je redovno primao invalidsku penziju. Dalje se navodi da je Odlukom Osnovnog suda udruženog rada iz Zenice broj Rs-22/87 od 8. maja 1987. godine tuženi obavezan da apelantu naknadi materijalnu štetu u razlici penzije i ličnog dohotka za period od 1. januara do 31. decembra 1986. godine, te je apelantu 22. februara 1984. godine dosuđena i renta koja mu je isplaćivana sve do 1. januara 1991. godine kada mu je prestalo isplaćivanje penzije, a samim tim i dosuđene rente. Shodno tome, u apelaciji se navodi da je apelantu pravomoćnim odlukama dosuđena renta, koja bi i danas tekla da nije bilo ratnih dejstava i da nije bilo prekida u isplati penzija.
22. Prema navodima apelacije, odlukama kojima je odbijen zahtjev kojim je tražena ponovna isplata već dosuđenih renti povrijeđeno je apelantovo pravo na imovinu i pravo na primanja koja mu po svim zakonskim osnovama pripadaju. Nadalje se tvrdi da je tuženi, odgovarajući na dopis apelantovog advokata koji mu je upućen u maju 1999. godine, izrazio spremnost da apelantu isplati iznos od 6.000,00 DEM, uz odustajanje od daljnjeg potraživanja, pa uzme li se u obzir i taj dopis iz septembra 1999. godine jasno se ukazuje na prekid zastare jer je tuženi priznao da apelantu duguje naknade koje je on u predmetnom postupku tražio. Nadalje se ukazuje da su svi naknadni postupci uslijedili nekontrolirano i kao posljedica smrti apelantovog punomoćnika koji je komunicirao s tuženim jer je nakon njegove bolesti i smrti apelantu, kao neukoj stranci, ostalo samo da čeka obavijesti od suda ili tuženog, pa mu u toj situaciji nije preostalo ništa drugo nego da pokrene predmetni postupak. Apelant smatra da je njegov zahtjev osnovan i utemeljen, te zbog svega navedenog i zbog dugotrajnosti postupka traži obeštećenje u iznosu od 5.000,00 KM. Predloženo je da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje apelantovih prava, osporena presuda ukine i predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovno suđenje.
23. U dopunama apelacije apelant je izrazio svoje nezadovoljstvo osporenim odlukama i činjenicom da je njegov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen iznoseći ponovo historijat cijelog slučaja, dostavivši u prilogu i pravomoćnu Odluku Osnovnog suda udruženog rada iz Zenice broj Rs-22/87 od 8. maja 1987. godine, smatrajući da je upravo ta odluka bila osnov za usvajanja njegovog tužbenog zahtjeva.
b) Odgovor na apelaciju
24. Vrhovni sud je naveo da taj sud, suprotno apelantovom stavu, smatra da pri donošenju presude apelantu nisu uskraćena prava na koja se neosnovano pozvao u apelaciji, niti je primjena prava u revizionoj presudi bila proizvoljna.
25. Kantonalni sud je naveo da je u obrazloženju presude dao detaljne razloge za stav o neosnovanosti apelantove žalbe, pri čemu je dao jasno obrazloženje zbog čega je u cijelosti prihvatio stav prvostepenog suda. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
26. Općinski sud je naveo da pred tim sudom nije bilo kršenja apelantovih prava na koja se u apelaciji pozvao budući da je taj sud proveo postupak u skladu s odredbama ZPP i u razumnom roku, a koji je u cijelosti okončan presudom Vrhovnog suda. U prilogu odgovora Općinski sud je dostavio osporene presude.
V.Relevantni propisi
27. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Povremena potraživanja Član 372. stav (1).
(1) Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.
Zastarjelost samog prava Član 373. stav (1).
(1) Samo pravo iz koga potječu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije koga dužnik nije vršio davanja.
(2) Kad zastari pravo iz koga proističu povremena potraživanja, povjerilac gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja, nego i povremena davanja koja su dospjela prije ove zastarjelosti.
Potraživanje naknade štete Član 376. st. (1) i (2) (1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.
Potraživanja utvrđena pred sudom ili drugim nadležnim organom Član 379.
(1) Sva potraživanja koja su utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa, ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastarjelosti.
(2) Međutim, sva povremena potraživanja koja proističu iz takvih odluka ili poravnanja i dospijevaju ubuduće, zastarijevaju u roku predviđenom za zastarjelost povremenih potraživanja.
28. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 68 0 P 001641 14 Rev od 28. aprila 2015. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelant je primio 21. maja 2015. godine, a apelacija je podnesena 13. jula 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije uključujući i segment suđenja u razumnom roku, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
35. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
36. U konkretnom slučaju postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).
A) U odnosu na osporene presude
37. Apelacijom se, u suštini, izražava nezadovoljstvo činjenicom da je tužbeni zahtjev odbijen, te se ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, konkretno relevantnih odredaba ZOO koje se tiču zastare potraživanja.
38. U vezi s istaknutim prigovorima Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
39. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.
40. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance bili saglasni da je tužbeni zahtjev neosnovan prihvativši opravdanim prigovor zastare potraživanja koji je istakao tuženi. Razmatrajući obrazloženja redovnih sudova, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi detaljno ispitali sve relevantne okolnosti bitne za odlučenje, koje su doveli u kontekst činjenice da apelant traženu naknadu iz osnova štete ne ostvaruje od 1991. godine, pri čemu su uzeli u obzir datum podnošenja tužbe, nakon čega su, uz pozivanje na odredbe čl. 372, 373. i 376. ZOO, utvrdili da je potraživanje obuhvaćeno zastarom, odnosno da je zastarjelo samo pravo iz kojeg proistječu apelantova povremena potraživanja, čime je apelant izgubio pravo da zahtijeva, ne samo buduća povremena davanja, već i ona dospjela. Imajući u vidu sadržaj citiranih odredaba u kontekstu relevantnih okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud ne uočava proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. U vezi s prigovorom da je u konkretnom slučaju došlo do prekida zastare potraživanja jer je tuženi dopisom iz 1999. godine priznao potraživanje (što apelant niti jednim dokazom nije potkrijepio), Ustavni sud iz obrazloženja osporenih presuda ne zapaža da su se redovni sudovi tokom postupka bavili tim pitanjem, niti apelant tvrdi suprotno, odnosno ne navodi da su redovni sudovi, eventualno, propustili da se izjasne o tom prigovoru. Stoga, u okolnostima kada je apelant očito propustio da takav prigovor iznese pred redovne sudove kako bi se o njemu mogli izjasniti, Ustavni sud takav prigovor smatra neosnovanim.
41. Zatim, apelantove tvrdnje da je odluka Osnovnog suda iz 1987. godine (koju su imali u vidu i redovni sudovi prilikom odlučenja) kojom mu je, prema njegovim tvrdnjama, trajno dosuđena renta i koja je stoga bila osnov da se njegovom zahtjevu udovolji, Ustavni sud, također, ne može prihvatiti opravdanim. Naime, odredba člana 379. stav (2) propisuje da sva povremena potraživanja (a tokom postupka nije bilo sporno da se radi o povremenim potraživanjima) koja proistječu iz pravomoćnih sudskih odluka zastarijevaju u roku predviđenom za zastarjelosti povremenih potraživanja, pa shodno citiranoj odredbi i ovaj apelantov prigovor je u okolnostima konkretnog slučaja ostao bez utemeljenja.
42. Imajući u vidu sve navedeno u svjetlu apelacionih prigovora i obrazloženja redovnih sudova, Ustavni sud smatra da izneseni prigovori u kontekstu primjene prava nisu opravdani, pa zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
B) Suđenje u razumnom roku
43. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38.).
44. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav
1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).
45. U odnosu na apelacione navode o kršenju prava na donošenje odluke „u razumnom roku“ Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut u aprilu 2005. godine, a da je pravomoćno okončan u aprilu 2015. godine presudom Vrhovnog suda. Dakle, postupak je ukupno trajao deset godina. Ustavni sud, također, zapaža da se nije radilo o hitnom postupku, niti o naročito složenom predmetu, a iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi da je apelant na bilo koji način doprinio dužini trajanja postupka. Ustavni sud, također, zapaža da je u relevantnom periodu doneseno ukupno sedam odluka (meritornih i procesnih), što upućuje na zaključak da redovni sudovi nisu bili pasivni, ali da je ukidanje prvostepenih presuda u dva navrata od strane Kantonalnog suda i vraćanje predmeta na ponovni postupak ključni razlog što je postupak trajao tako dugo. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog i Ustavnog suda, da „(....) stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema“ (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud apelantove prigovore usmjerene u pravcu kršenja prava na pravično suđenje u segmentu suđenja „u razumnom roku“ smatra opravdanim.
46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud podsjeća da je pitanje poštovanja standarda donošenja odluke „u razumnom roku“ pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojoj Odluci broj AP 1680/16 od 10. maja 2017. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1680/16 od 10. maja 2017. godine i druge odluke od 10. maja 2017. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U toj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo da: „Uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra neophodnim zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati VSTVBiH, nadležnim vladama i predsjedniku suda pred kojim se postupci vode budući da svi oni imaju određene, zakonom propisane obaveze u vezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa.“
47. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke „u razumnom roku“ zbog istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se u cijelosti poziva na obrazloženje iz već citirane Odluke broj AP 1680/16. Iako je u konkretnom predmetu postupak pred redovnim sudovima okončan, Ustavni sud podsjeća da još uvijek postoji problem sistemskog kršenja prava na pravično suđenje zbog prekomjernog trajanja postupka, te podsjeća na ranije dati nalog relevantnim subjektima za preduzimanje adekvatnih mjera u vezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa. Iz istih razloga i ova se odluka, također, dostavlja navedenim subjektima. Pitanje naknade nematerijalne štete
48. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
49. S obzirom na odluku u ovom predmetu, okolnostima konkretnog slučaja, vodeći se načelima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantu na ime naknade nematerijalne štete treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će naknada određena u ovom iznosu biti odgovarajuća satisfakcija, ali i da će nadležni organi kojima je dat nalog u citiranoj Odluci broj AP 1680/16 preduzeti efikasne mjere s ciljem sprečavanja kršenja ustavnih prava, odnosno otklanjanja posljedica njihovog kršenja, uključujući i sva ostala lica u relevantno istoj ili sličnoj situaciji.
50. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona 10, s obzirom na sjedište suda pred kojim je vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
51. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, odnose na proizvoljnu primjenu prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
52. Ustavni sud zaključuje da je bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu suđenja „u razumnom roku“ kada je postupak na tri sudske instance ukupno trajao deset godina u okolnostima kada je ukidanje presuda Općinskog suda i vraćanje predmeta u dva navrata na ponovni postupka ključno utjecalo na ukupnu dužinu trajanja postupka, pri čemu najveća odgovornost za to leži na Općinskom sudu.
53. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ostalim aspektima tog prava niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi ništa što bi ukazalo na opravdanost apelacionih prigovora i kada su redovni sudovi na osnovu relevantnih okolnosti konkretnog slučaja, primjenjujući odredbe ZOO o zastari, utvrdili da je tužbeni zahtjev neosnovan uz jasno i argumentirano obrazloženje.
54. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman