Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3981/17 (S. O.)

Odluka donesena 06. 12. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Kolektivni ugovor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Revizija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3981/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine, u predmetu broj AP-3981/17, rješavajući apelaciju Smaila Omerbegovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Smail Omerbegović protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 Rs 016776 13 Rsž od 13. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Smail Omerbegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije, kojeg zastupa Zlatan Bektić advokat iz Živinica, podnio je 22. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 29 0 Rs 016776 17 Rev od 24. augusta 2017. godine, kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 29 0 Rs 016776 13 Rsž od 13. oktobra 2016. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP-4266/16 od 18. jula 2017. godine, u odnosu na predmet broj AP-4595/16, konstatuje se da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi (Tuzlanski kanton) da mu na ime jubilarne nagrade za navršenih 20 godina neprekidnog radnog staža isplati određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da iz sadržaja i smisla odredbe člana 2. Zakona o policijskim službenicima TK slijedi da su policijski službenici pripadnici policijskog organa koji su zaposleni u Upravi policije Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona i koji su ovlašteni da primjenjuju policijska ovlaštenja propisana tim zakonom i postupaju kao ovlaštena službena lica prema Zakonima o krivičnom postupku u BiH, a posebno kada se ima u vidu sadržaj Uredbe o plaćama i naknadama plaća policijskih službenika, kao i sadržaj izmjena ove Uredbe, u kojima su kao policijski službenici označeni generalni inspektor policije, glavni inspektor, samostalni inspektor, viši inspektor, inspektor, mlađi inspektor, stariji narednik (kao što je apelant), narednik, stariji policajac i policajac. Kantonalni sud je istakao da, međutim, i pored toga što je apelant dokazao da u smislu naprijed navedenih zakonskih i podzakonskih odredbi ima status policijskog službenika, ni tada tuženi, a suprotno shvatanju prvostepenog suda, u smislu odredbe člana 28. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u F BiH, ne bi bio u obavezi isplatiti predmetnu naknadu. Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 28. stav 1. navedenog Kolektivnog ugovora propisano da će se službeniku isplatiti jubilarna nagrada za neprekidan rad u organima uprave, u skladu sa njihovim materijalnim mogućnostima i to za navršenih 20 godina neprekidnog staža u visini od 1,25% prosječne mjesečne plaće, dok je stavom 2. iste zakonske odredbe regulisano da je osnovica za utvrđivanje visine jubilarne nagrade prosječna plaća ostvarena u Federaciji u prethodna tri mjeseca. Kantonalni sud je konstatovao da kako iz podataka spisa proizlazi da je tuženi tokom prvostepenog postupka istakao da je, kao poslodavac apelanta, u godini koja je prethodila ostvarivanju uslova za isplatu predmetne jubilarne nagrade, poslovao sa deficitom u budžetu, te da je tuženi i u 2012.godini poslovao sa gubitkom, a što uostalom proizlazi i iz podataka o izvršenju budžeta TK za 2011. godinu, kao i iz Odluke o usvajanju godišnjeg obračuna za 2012. godinu, te da shodno odredbi člana 28. navedenog Kolektivnog ugovora, tuženi ne bi bio ni u obavezi da apelantu isplati predmetnu naknadu za navršenih 20 godina neprekidnog radnog staža.

3. Odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je rješenjem odbacio reviziju pozivajući se na odredbe člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH” br. 53/03, 73/05 i 19/06 - u daljnjem tekstu ZPP), koji se u konkretnom postupku primjenjuje na osnovu odredbe člana 106. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH” br. 98/15), a kojim je propisano je da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Prema stavu Vrhovnog suda, budući da u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude iznosi 1.030,94 KM, proizilazi da imovinski cenzus kao kriterij uslova dopuštenosti revizije iz člana 237. stav 2. ZPP nije ostvaren. Osim toga, sagledavajući izuzetnu dopustivost revizije u smislu člana 237. stav 3. ZPP, kojim je propisano da Vrhovni sud može dopustiti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, Vrhovni sud je zaključio da odlučivanje o predmetnoj reviziji ne bi imalo uticaja na usvajanje određenog pravnog shvatanja koje je od značaja za jedinstvenu pravilnu primjenu prava u drugim slučajevima, pa revizija ni po tom kriteriju nije dopuštena. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo, kao i da je Vrhovni sud trebao dopustiti reviziju u konkretnom slučaju jer su ispunjeni uslovi za izuzetno odlučivanje prema odredbi člana 237. stav 3. ZPP. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, zloupotreba prava), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno i materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-487/12 od 27. februara 2014. godine (AP-2912/12) i Odluka o dopustivosti AP-3566/17 od 25. oktobra 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Što se tiče navoda apelanta kojima ukazuje da je Vrhovni sud, odbacujući njegovu reviziju protiv drugostepene presude, proizvoljno primijenio odredbe člana 237. stav 3. ZPP, Ustavni sud ukazuje da se radi o primjeni procesno-pravne odredbe iz čije formulacije nedvosmisleno proizlazi da joj je svrha uspostavljanje diskrecionog ovlaštenja na strani Vrhovnog suda u situaciji kada taj sud procijeni da bi odluka u određenom predmetu bila od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. S obzirom da je, dakle, zakonodavac dao diskreciono ovlaštenje Vrhovnom sudu da procijeni da li bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, što ne mora posebno ni obrazložiti, Ustavni sud ne nalazi da je Vrhovni sud proizvoljno postupio u pogledu primjene odredaba člana 237. stav 3. ZPP. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3981/17 (S. O.) | Sudska praksa | Aktio